pero u šaci

Gombrowicz se nakon 24 godine južnoameričkog života 1963. vraća na matični kontinent. Poslije kraćeg zaustavljanja u Parizu, stiže u Berlin, gdje je pozvan na jednogodišnji stipendirani boravak. Ukazivane pažnje nisu ga omele da '64 objavi knjižicu Berliner Notizen, svoj doživljaj poslijeratne generacije Nijemaca. Registrira činjenicu koja bode u oči: da su se, nakon propasti koju je Njemačkoj donijelo ono... ono od dvije decenije ranije, jel'... vrlo predano okrenuli poslu, radu, proizvodnji, i u vezi s time tehnici, znanosti, povećanju životnog standarda, motorizaciji, socijalizaciji, demokratizaciji... Njihova samoća progutana je, uočava, prerađivanjem svijeta i zadovoljenjem potreba. Žene se rano. Da bi primijenili ženu, upregli je u posao... Na dočeku Nove godine 1964. u ateljeu svog prijatelja, nekog grčkog slikara, Gombrowicz s velikim zanimanjem zamjećuje ruke sjevernjačke omladine: odmah sam postao svjestan njene prikovanosti za vlastite ruke, ruke su bile najjače, upravo one su ispunjavale sobu, zbijajući se ili razmičući se, jake, čiste ruke, pažljivo podsječenih noktiju, civilizirane. (...) Gledaj kako su europski (na takvu Europu nisam naišao u Parizu), spokojni i slobodni, ni trunke šovinizma ili nacionalizma, široke perspektive u svjetskim razmjerima, tako je, to je bila najsuvremenija omladina kakvu sam imao prilike sresti. (...) Pokoljenje kao da nije ni od koga rođeno, bez roditeljâ, bez prošlosti, u praznom – osim, jedino, što je stalno vezano za svoje ruke – koje, doduše, više nisu ubijale, nego su bile zauzete grafikonima, računima, fabriciranjem, proizvodnjom. I bogati su... prekrasne bluze, lijepi satovi... njihovi auti stajali su na ulici... Ali postala mu je, kaže, na tom prijemu očigledna i potpuna praznina, smrtna tišina tih ruku (...) Ruke te mladeži bile su savršeno spokojne, privatne, što bi oni htjeli? Automobil, žene i djecu, napredovanje... zato su radili... jer željeli su svoj život što je moguće pristojniji, to je sve. (...) nikad nisam gledao omladinu humanitarniju i univerzalniju, demokratskiju i pošteno, a nelagodno neviniju... spokojniju... Ali... s rukama!

Automobil, žena, djeca? Život što je moguće pristojniji? Da, ali, upozorava Gombrowicz, zadnji smisao spregnutih njemačkih ruku, koje uvijek, u dobru i u zlu, čine prvorazredan posao, ne krije se ipak u tome: dobro bi bilo razumjeti i upamtiti da se taj asketski i pobožni narod (čak i kad ponestane Boga) razdvaja na dva smisla, na dvije stvarnosti. Koferi, neseseri, aparati za brijanje – svakako, sve to ih raznježuje i golica – ali istovremeno sve to ih pokreće i nosi. Kuda? Prema čemu? Pitanje ni lako, ni beznačajno. U svakom slučaju, dobro bi bilo pamtiti da za njih luksuz biva posvećivanje, malograđanski mir – žestoka napetost, i da kad blago u snažno-sunčanom podnevu zastaju pred svojim izlozima, razmišljajući čime još da se počaste, baš tada im se negdje na njihovim brdima, u njihovim pustinjama, rađaju pritisci, lavine, i u nadiranju, u naporu, u buci i praskanju, u brujanju svih zupčanika, obavlja im se novi korak u nepoznato.

—

Zapravo je tako i s nama, sa svima, zar ne? Nijemci su samo otišli korak dalje u općem smjeru. Ima ona popularna pošalica koja navodi red prioriteta prosječnog Švabe: #3) žena, #2) djeca, ali na vrhu obavezno može biti samo i jedino – #1) auto. No, da, auto, sat, bluza... jednom riječju ''standard''. ''Standard'' je njihovo posvećivanje, to je pitanje života i smrti: da se živi pristojno i dobro zarađuje. Nije uopće u pitanju intrinzični ''materijalizam'', nadam se da je dosad to već jasno, nego moralni naponi. U pitanju je superego koji zahtijeva ''imanje'', malo više nečega od kučeta i mačeta, stvaranje dobara, luksuz, red, malograđanski mir; za njega se to pretvara u pitanje časti. Mora pred licem superega kojemu pripada (tih ''pritisaka'' i ''lavina'', što nadiru jednako izvana i iznutra) pokazati da je u stanju držati korak s njegovim kapitalnim vrijednosnim zahtjevom: otpora Guzici.



—

Ha? Što ja to rekoh? Guzici?

Odlučio sam napisati nastavak crtice s Ocem i Francekom. Kao drugi dio, sequel, Ispravno 2... samo što se neće zvati tako; zvat će se: Guzica. I neka bude Majka ovaj put, čisto radi simetrije. Oca više nema u kući, možda je pokojni, možda je odjezdio s mlađom, ne zna se, uglavnom, uzde kućanstva ostale su u Majčinim rukama.

Karakterologija Francekovog lika nam je poznata: iz prve smo crtice saznali da je pomalo smotan dječak i... dobro, ako reći lijen i ne bi baš sasvim odgovaralo, a ono plah i pasivan, nepoduzetan. Neće se dogoditi da s njegove strane stigne inicijativa za neki posao. Ili da bi ga uopće, tako sav nezainteresiran, duhom odsutan, znao obaviti kako treba. Kad ju njen neupotrebljiv sin već previše razdraži, Majka počne, kontrasta radi, spominjati obiteljsku požrtvovnost poznanika X. (koji se ''dižu u 4 ujutro, jure, znoje, peku'') ili govoriti o komšinici Y. (koja se ''ne boji gladi, dopodne radi, popodne sadi''). Ili mu govoriti: ''Zar te nije stid da ti travnjak stoji nepokošen dok se ti zabavljaš?!'' Pa demonstrativno dograbi kosilicu i stane sama drljati gore-dolje, vičući: ''Zar ne propadaš u zemlju od sramote dok ljudi gledaju kako, pored tolikog klipana, ja moram kositi travu?!''



—

Veli Kundera da lik, kao eksperimentalni ego, treba biti definiran svojom ''egzistencijalnom šifrom''. Koja bi bila Majčina šifra? Franceku se negdje duboko u predčeoni korteks urezala često ponavljana rečenica kojom ga običava grditi: ''E, ali kad guzica zapovijeda!'' Guzica: to je za nju značajna riječ, kao maksimum pogrde za lijenost, komociju, činjenje onoga što se hoće (''zabavljanje'': to je druga ključna riječ, i najgori krimen), umjesto onoga što se mora (tj. da se ''radi nešto korisno''). Guzica, naime, zapovijeda onda kada je jača od čovjeka: svladava ga, on popušta njenoj sili teži te bira lakšu i ugodniju varijantu, a uopće ne tešku i neugodnu. To se još kaže i da netko ''nije karakter'', ili da ide tzv. ''linijom manjeg otpora''. Rad – kao epitom nečega neprijatnog, što pruža otpor, što se radi kontra sebe, suprotno od komocije i lakoće – za Majku predstavlja vrhovnu antitezu i poništavanje Guzice. Svake večeri ona si napravi popis stavki koje sutradan trebaju biti napravljene i ne smiri se dok sve stavke ne budu precrtane (ima u toj temeljitosti više fanatizma nego ljubavi), trijumfirajući iz dana u dan nad Guzicom.

Kuća je vječno gradilište – ne toliko da bi se nešto izgradilo, koliko da se ne bi ništa ne izgradilo. Zato što bi sjedenje skrštenih ruku bilo svetogrdno. Nadograđivanje i održavanje kuće imaju apsolutan primat pred življenjem u kući. Jednom je Majka naručila kamion koji je na prilaz iskipao 14 kubika zemlje. ''Francek!'' – zazvala ga je. ''Francek, sine, tamo su ti šukare, ovdje ti je lopata, molim te pretovari ovu zemlju iza kuće, neravno nam je malo stražnje dvorište, a zar ti nisi primijetio da pada prema teta Kati?'' Bilo je to za ljetnih ferija i Franceku je bilo jasno zašto je doveženo 14 kubika zemlje: jer ga Majka nije mogla gledati kako po cijele dane biva slobodan, ''plandujući'' bez obaveza. Tek toliko da ne sjedi besposlen. Tjednima se po pripeci grbio s tom lopatom i šukarama, samo zato da se ne bi ne grbio. A drugom prilikom naredila mu je da hrpu cigli preostalih od zidanja posljednje metastaze kuće, naslaganih uz zid garaže, presloži tri metra lijevo, uz ogradu dvorišta. Nakon što je učinio kako mu je rečeno, ciglu po ciglu i tako pola dana, Majka ga je pohvalila – pa zamolila da ih sad još samo vrati nazad uz garažu.

—

Što da se lažemo: Francek ne voli raditi – u smislu, raditi te stvari: prenašati cigle, kositi travu, lopatati zemlju... neke ga druge zanimaju. No, pa pubertet: sport i ploče i nemirni snovi. Voli i čitati (naročito Flauberta).


Znači, ljenčina? Ovisi kako se uzme. Ako lijenost definiramo kao izležavanje i prodavanje zjaka, tada nije lijen; naprotiv, radi se o živahnom dečku, nimalo inertne i tupe naravi, uvijek u nekim aktivnostima. Ali da li bi ipak prošla takva definicija? Kod Majke sigurno ne. Nije rad bilo kakva aktivnost, nego se samo one ''korisne'' računaju, koje su odmah i neprijatne, na koje se čovjek mora primorati, dakle prisilne. Kad nešto ne činiš iz intrinzične motiviranosti, onda radiš. Nešto što inače ne bi htio, pa samo iz utilitarne neophodnosti. Rad za Majku (i uostalom, svijet) nije antiteza neaktivnosti, nego – radosti i slobode. Zato se, napokon, za obavljanje poslova i biva plaćen: u odštetu za oduzimanje slobode; na određen broj sati pristaješ raditi neku neveselost koju drugi hoće da radiš. Ili i bez kompenzacije... Što u konkretnom znači čovjeka porobiti? Što se tada čini s njim? Dovoljno govori da se i sâmo ropstvo sastoji upravo od toga što crnci – crnče.



—

Francek, eto, ne bi spadao među ornije i discipliranije u silovanju sebe na neintrinzičnosti. Loše mu to ide. Djelovanje iz radosti i djelovanje iz prinude: ništa ne uništava temeljitije, ništa toliko iznutra, misao je Nietzscheova, od djelovanja lišenog radosti. Ali, može li se ipak živjeti čineći samo one stvari koje nas raduju, bez tjeranja sebe i na one nemile? ''Raditi se mora'', dano je Franceku toliko puta do znanja. I s pravom. Slaže se. Bože moj. Realnost egzistencije je takva kakva je: ne možemo samo prst u nos i samo zabavne stvari, jer pomrli bismo od gladi. Jasno mu je to kao činjenica; pa i ako činjenica dosta depresivna, od onih zbog kojih se svijet periodično ukazuje kao mučno mjesto, ''dolina suza''. I bluesa.



A kao dječak plah i sklon biti postiđen, osjetiti se krivim, okolnost da bježi od košenja, lopatanja, prenošenja, moleći boga svaki put da ga taj kalež zaobiđe, dok se ipak ''raditi mora'', izaziva u njemu unutarnji stres. A i nešto mu nije baš sasvim jasno... Neoborivi argument Nužde, surovosti života i drame (''od nečega se mora živjeti''; ''ako ne radiš kurvin sine nećeš ni jesti''; ''tko radi ne boji se gladi'' – halo, gladi!); u redu... ali u kakvoj je točno vezi trava s gladi i surovosti života? Zašto je travnjak drama?

—

Za Franceka, narastajuća trava nakon jedne točke počinje, možda, predstavljati smetnju. I to je to, ništa više; da je do njega, travnjak bi se kosio jedino u tu svrhu, da ne zaraste totalno, ne pretvori se u šikaru - i samo onoliko koliko je potrebno za tu svrhu. Rezon banalan, u potpunosti utilitaran. Za Majku, međutim, nepokošen travnjak znači nešto puno gore od viška trave: sramotu. Motivacija joj transcendira trivijalnu, usko pragmatičnu svrhu i pretvara se u etički pritisak. Kosilica se pali puno prije nego što trava postane praktična smetnja, travnjak biva košen bitno frekventnije od onog Francekovog standarda utilitarnosti – zašto? – zato što nije dopustivo da ne bude engleski reprezentativan. Eto razloga za nervozu i pritisak: Majka strepi da ne bi tko, prolazeći, pomislio što loše o njoj, uočivši neko stršanje. Tko, susjedi? – pita se ponekad Francek. Ali i ne samo oni. Osim eksterne sramote, donose joj neukroćene travke i internu grižnju savjesti. Jer treba pobjeđivati Guzicu. Gola nužda rada pretvara se u patos rada: imati pokošeno = biti častan, moralno se posvećivati; neuredna tratina = biti ''trutina'', nečastan, parazit koji ne zaslužuje kruh koji jede.


1851. Flaubert se vraća s Orijenta, iz Egipta. U rujnu putuje u London, odakle piše ljubavnici o svojim dojmovima na temu čuvenog engleskog osjećaja za hijerarhiju, simetriju i red. Upravo smo se vratili sa šetnje po groblju Highgate. Kakvo je to prosto izopačenje egipatske i etruščanske arhitekture! Kako je sve lijepo i uredno! Čini se da su ljudi ondje umrli u bijelim rukavicama. Mrzim male vrtove oko grobnica, s lijepo okopanim grobnicama i procvalim cvijećem. Oduvijek mi se činilo kao da to proturječje dolazi iz nekog lošeg romana. Kad se radi o grobljima, volim ona koja su zapuštena, opustošena, u ruševinama, puna trnja ili obrasla korovom, gdje je krava sa susjedne livade pobjegla da u miru pase. Priznaj da je to bolje od nekog policajca u uniformi! Kako je glupav red!



Majčina patetizacija trave dovodi do stanovitih kognitivnih disonanci u Franceku. Tamo mu se govori kako se ''raditi mora'' uslijed Nužde, utilitarne i egzistencijalne neminovnosti, zbog čega u njemu buja osjećaj krivnje, a ovamo se pobjeda nad Guzicom odvija posve mimo argumenta o surovosti života! Kosi se i gradi i lopata i prenosi nevezano uz Nuždu, čisto zato da se ne bi ne kosilo i ne gradilo i ne lopatalo i ne prenosilo. Reklo bi se: samosvršnost; no, ne, svoju svrhu to ima u poništavanju slobode, likvidiranju stanja neuposlenosti, kao stanja lakoće i komocije, one ''linije manjeg otpora'' koja je ultimativni krimen i leglo svih zala: ugode, radosti...

U jednom pismu mladi Flaubert se povjerava prijatelju: buržoazija ga ubija u pojam. Neobično je kako me i najbanalnije izjave (buržoazije) ponekad zaprepašćuju. Postoje geste, zvuk ljudskih glasova, preko kojih ne mogu prijeći, glupe primjedbe od kojih mi se gotovo vrti u glavi (...) bilo što buržoasko (...) za mene je nešto nedokučivo.



Francekovo se biće prelijeva od krivnje do pobune. Sve u njemu vrišti od neslaganja. Može se još po sili prinude ponašati kao ono što nije (izvršavati naloge), ali ne može biti ono što nije (sâm htjeti, iskreno se zanimati, davati inicijativu – zbog čega mu je također prigovarano: ''Zašto ti sve ja moram reći?!''). Uostalom, ne samo da ne može – ne želi! To bi značilo pristati na ono na što ne pristaje, složiti se s Majčinom tjeskobom i stidom zbog grijeha zapuštanja tratine, prihvatiti tu vrstu (grižnje) savjesti. Ne može! Neće! Ne želi! Odbija! U pitanju je sraz dvaju nespojivih vrijednosnih animoziteta: osoba alergična na Guzicu konfrontira se s osobom alergičnom na petit bourgeoisie superego.



—

Čovjeka koji se požrtvovno digne u 4 ujutro u očima buržoaske etike uzornim, hvalevrijednim i poštovanja dostojnim čini sama činjenica požrtvovne marljivosti, ''davanja sebe''. Ali kako se pritom uspijeva isključiti pitanje smisla požrtvovnosti, a koji je pak etički neutralan, ako čak ne i negativnog predznaka? Kako to da se propusti pitati zašto se uopće taj čovjek diže u zoru? Da nahrani gladne, utješi bolesne, spasi mačku s drveta? Ne, nego da bi zaradio novaca za sebe, stekao materijalna dobra, poboljšao svoj imovinski standard. Otkud sad najednom materijalno u duhovnom?! Zar nisu – zbunjen je Francek – materijalističke pobude oduvijek smatrane suprotnima i isključivima s etičko-duhovnim pobudama?

Ovdje smo sad u srži Ministryjeve zbunjenosti, slične Francekovoj. Kako ono Fromm: imati ili biti. Buda uči da ne smijemo žuditi za posjedima ukoliko želimo postići najviši stadij ljudskog razvitka. Isus uči: ''Jer tko hoće spasiti život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj radi mene, spasit će ga. – Što koristi čovjeku ako cijeli svijet dobije, a sam sebe izgubi ili se upropasti?'' (Luka, 9: 24-25) Meister Eckhart je učio da je uvjet za dostizanje duhovnog bogatstva i snage ništa ne imati i biti otvoren i ''prazan'', ne dopustiti da nam ego prepriječi put. Marx je učio da je raskoš jednako zlo kao i siromaštvo te da je naš cilj da budemo mnogo, a ne da imamo mnogo. (Ovdje mislim na pravoga Marxa, radikalnog humanista, a ne na vulgarne falsifikate koje zastupa sovjetski komunizam.) Pisao je osim toga Fromm i o ''gramzivom društvu'' kao ''osnovi za modus imanja'', a koji čini da same sebe, vlastiti identitet, konstituiramo preko onoga što posjedujemo (Jung bi govorio o ''personi'' te vrste), pa o modusu imanja u svjetlu analnog karaktera, itd. Ali zašto je naglasio ono o Marxu? Zato što bi lenjinistički Marx neprikladno zazvučao u tom nizu duhovnih učitelja (dok njemu, kao izdanku frankfurtskog marksizma, ''pravi'' Marx nije tu neuvjerljiv u duhovnom svojstvu). A evo i kako je govorio Zaratustra, kad smo već zaredali s prorocima: Ta pogledajte te suvišne! Stječu bogatstva i time postaju siromašniji. Žele moć i prije svega polugu moći, mnogo novaca – ti slabići. Pogledajte kako se penju ti brzi majmuni! Penju se jedan preko drugog, a odvlače se tako u blato i u bezdan! Ili drugom prilikom: Zima, zao gost, zasjela je u moju kuću; moje su ruke poplavjele od prijateljskog stiska njene ruke. (...) To je surov gost – ali ja ga poštujem; i ne molim se, poput mekušaca, trbušastim idolima vatre. Radije i malo cvokotanja zubima, nego moljakanje pred idolima! – tako to želi moj soj ljudi. A posebno mrzim sve upaljene, dimljive, potmule idole vatre. (...) Mala me postelja više ugrije nego bogata, jer ljubomoran sam na svoje siromaštvo. A u zimi mi je ono najvjernije.



Želi se reći da sve vrste duhovnih učenja, ma kako inače različite i nespojive bile, imaju zajednički nazivnik na tom mjestu. Čak i ono mračno, sirovo, zlo kršćanstvo Pavla i Augustina, koje u gotovo nijednoj drugoj točki ne nalazi zajednički jezik s Frommovim humanizmom ili Nietzscheovim Zaratustrom, tu ga nalazi, u ovom odbijanju materijalizma za vlastiti probitak (u skladu sa svojim altruističko-asketskim idealom). Vlada o tome među Naucima suglasje konsenzusom. A ipak se Majci – lomi se Francek da shvati proturječje – stjecanje i održavanje materijalnih dobara pretvara iz svoje primarno analne, utilitarne, dakle izvanmoralne, u moralnu kategoriju. ''Imati nešto'', ''stvoriti nešto'' (''svojim dvjema rukama''), ''držati u redu'', ''puno raditi, pa onda i imati'', kao posvećivanje ''davanja sebe''... a indolencija sina kome uopće nije stalo da ''stvori'' i ''ima'', ili da se ''brine za svoje'', prikazuje joj se kao posrnuće – ne na planu koristi i probitka, već upravo karaktera, izgrađenosti, odgoja, etike!

Razumio bi on da ga se zbog toga što – kako je ono ''jah'' zašpotao – ''ne pridaje veliku važnost i/ili prioritet materijalnom'', grdi s materijalističke pozicije, kao neupotrebljivog i ''niškorist'', dakle kao mizeriju od radnika. Priznao bi odmah. Ali kakva je to shizofrenija u kojoj zbog zakazivanja na planu materijalizma biva omalovažen – etički, dakle kao osoba?!