Komentari

diogenovabacva.blog.hr

Dodaj komentar (19)

Marketing

  • Wall

    život kao poništavanje slobode najbolje su Nijemci definirali (isprva krvoločno-rugajućim)sloganom
    'Arbeit macht frei'; tu prisilni rad na kraju tunela poništava i život sam). danas su Nijemci pokorili svijet istim sloganom - svijet objeručke priglio njemačku marljivost i rad za novi(ji)m Mercedesom; danas ljudi hrle u neslobodu, dobrovoljno i s veseljem.

    avatar

    11.10.2012. (08:50)    -   -   -   -  

  • samohranamajka

    Da, ovo je baš lijepo razrađen onaj fantastični citat "... pretending to be happy, BUT I DON'T MIND" . Etičko omalovažavanje je vjerojatno tu negdje, samo kad bi ljudi htjeli razmisliti o tome. Ovako, ne razmišljajući, već samo nasljeđujući etiku rada, vjerojatno podsvijesno odstranjuju sve što bi ih uopće moglo i navesti na propitivanje. Ja, recimo, obožavam Mercedese, naročito onog "okana". Ali mi ne pada na pamet da se ubijem radi toga da ga IMAM. Ili nekoga navedem da mi odradi i zaradi za istoga. Zato sam čudna. A meni je čudno zašto se neki čude da siromašni ne bi smjeli ni pomisliti na ljetovanje, recimo, na Tahitiju. Jer kao nisu zaradili za to. Rad bi zapravo trebao polučiti proizvodom rada kao nagradom za vlastiti razvoj kreativnosti. A kako danas više nismo u eri kamenog ili željeznog doba, kad plaća izostane, nema nagrade za rad kojom bismo mogli uživati u tuđim plodovima rada. Sad sam otišla u grozne širine, pa idem odavde;-).

    avatar

    11.10.2012. (11:15)    -   -   -   -  

  • Neverin

    baš su četvero njemački studenata volotnirali kod nas na terenu i otvoreno smo pričali o našim razlikama. Ja sam mislio da će im se svidjeti šušur tržnice pa sam ih odveo tamo gdje je trbuh grada. Oni su se nelagodno osjećali jer nisu očekivali da na tržnicu se toliko ljudi gura i urla. Nije im bilo ni jasno kako može pisati u cjeniku 'topla čokolada bez da ju imaju u kafiću. Onda sam rekao kako mi se čini da oni non stop planiraju pa su mi objasnidli da je to istina i da osjećaju ponekad frustraciju kad planirano nije i ostvareno ali imaju plan A i ako on ne ide imaju plan B i plan C. Kažu da nikad ne bi mogli živjeti od danas do sutra i kad sam ih pitao gdje će nakon ovog terena jedna od njih je objasnila kako je svoj teren za ects bodove već odradila i da će ona morat biti doma skrštenih ruku bez posla i da ju to jako brine. Baš sam prepoznao u njenoj zabrinutoj faci (a ima tek 21 godinu) nelagodnost ne imanja čime da popuni te ruke. No istina je da i mene hvata ta nelagoda da u ovoj teškoj situaciji u kojoj smo svi osjećam nezaposlenost kao sramotu mada smatram da dajem sve od sebe da si nađem nešto za raditi. Mislim da je to usađeno u svima nama. Kad vidim ujutro kako se ljudi žure na posao takvom brzinom i hipnotozirano srću tu kavu prije nego odu na radno mjesto (kao da se radi o klaonici). I zato smatram da je jedini gušt zarađivati za posao koji voliš raditi jer onda to ni nije posao već hobby za kojeg si još, vidi kako zgodno, i plaćen.

    avatar

    11.10.2012. (12:41)    -   -   -   -  

  • Hlapićka

    Da bih učinila pravdu ovom postu, morala bih napraviti ozbiljan i opsežan case study vlastite majke. Budući da je nedostatak objektivnosti u takvom pokušaju neizbježan, samo ću nabrojati neke uzorke ponašanja koji su se poklapali/ poklapaju se s Majkom.
    Ponajprije, kad sam bila djevojčica, a majčino je mentalno zdravlje počelo propadati, induktivno sam došla do zaključka da nikada, ali nikada ne smijem biti besposlena. Naravno, biti "besposlena" značilo je i vježbati gitaru, čitati knjige, crtati, pisati i sve ono što sam voljela i željela raditi. "Rad" je nešto bolno, nešto što moraš mrziti, a ipak se na to natjerati. Tada jačaš karakter. Samo bol rađa kvalitetu, a moja se majka potrudila da boli bude što je moguće više.
    Ja sam, naravno, (od djetinjstva indoktrinirana), zaista bezrezervno prihvaćala te njene ideje. Ona je prezirala mog oca jer obožava jesti, nije mogla gledati debele ljude (s 13 godina stavila me pred ogledalo i rekla mi da si pažljivo pogledam bedra i da razmislim zašto jedem jednake porcije kao tata) i s prijezirom izgovarala riječ "hedonizam". Film nikada nije mogla pogledati do kraja, jer osjećala se krivom, a potrudila se i da se svatko drugi osjeća krivim što može.
    Sada kad sam navela dio majčine sličnosti s Majkom (no čini mi se da je moja moja majka ispala grotesknijom figurom, što nikako nije pravedno!), moram reći da sam uvijek doživljavala svoju majku kao asketski, duhovni tip, a ne kao materijalistički.
    Ona je toliko naglašavala nužnost patnje i odricanja da mi nikad nije palo na pamet da je to paravan za materijalizam, no doista, čitav svoj život čak i danas provodi nastojeći osigurati što veću udobnost čitavoj obitelji. Ponavljam, doduše, da njen primarni cilj nije stjecanje nego asketizam, ali za nju je posljedica asketizma imanje:
    'Jer tko hoće spasiti život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj radi mene, spasit će ga."
    Kada stekne imanje, moja će ga majka odbaciti jer je uživanje grijeh nad grijesima, no imanja mora biti jer ona treba potvrdu da je ono što radi ispravno.

    avatar

    11.10.2012. (12:58)    -   -   -   -  

  • Hlapićka

    Neverine, naravno da imaju toplu čokoladu, samo im se ne da prljati aparat da bi ju napravili pa lažu :)
    Ja sam se uvijek pitala "Kakav je osjećaj naučiti za ispit tako da sto posto znaš da ćeš dobiti željenu ocjenu?" i "Kakav je osjećaj biti gotov s nečim prije zadanog roka ili makar znati da ćeš sigurno biti gotov na vrijeme?"
    Mislila sam da je divan osjećaj, a vidiš, na kraju ispada da izaziva jednaku tjeskobu kao i moje hazarderstvo :)

    avatar

    11.10.2012. (13:07)    -   -   -   -  

  • Neverin

    @Hlapićka, isto tako nisu mogli vjerovati kako u pubu može biti toliko simbola sa Guinnes pivom a kad naručiš nema je. Da ne govorim što im je bilo ludo vidjet parkiran auto nasred ceste sa 4 upaljena svijetla :) To se u Njemačkoj ne dešava jer te inače odmah cinka susjed, objasnili mi.

    Meni je jedna bivša urodila tu manijakalnost da ne gubim trenutak i da činim uvijek nešto korisno. Od tada me hvata tijeskoba kada sjednem na kauču i pogledam tv. To je bilo prije, sad uopće ne gledam tv i ne čitam novine jer smatram to glupo utrošenim vremenom. Čak sada dok slušam TED talks (http://www.ted.com/talks) vozim sobnu biciklu kako bi vježbao i noge i sive stanice sa engleskim. Ne znam zašto je tako ali kad učinim nešto korisno odna se dobro osjećam. Uvijek krivim kapitalizam za to :) ali ima trenutaka kada volim dokoličariti da se razumije :)

    avatar

    11.10.2012. (14:39)    -   -   -   -  

  • MODESTI BLEJZ

    @Hlapićka, dirnula si me ovom sličicom iz djetinjstva, u njoj je tako lako prepoznati mnogu zabrinutu Majku, kolikogod eventualno nježnija bila. znaš koja je najomiljenija ponos-rečenica moje (kojom uklapam i neverinov komentar): "Ja ne gubim vrijeme na sapunice (kao one neke, jelte, neradnice), ja po cijeli dan radim!" još jezivije, posve identičnu sam čula i od kolegice, isto nekome Majke. sjećam se da su mi se, zbog prepoznavanja onog istog Majčinskog tona, u trenu naježile dlačice na ruci. njena marljivost kao dokaz vrijednosti, nasuprot sapuničavosti kao dokaz njihove lijenosti, manjkavosti, mane. pokušah bar svojoj s vremenom osvijestiti, ali nema Majci, u njoj je ideja tog, kako pero navodi, radnog posrnuća kao posrnuća na planu karaktera, izgrađenosti, odgoja, etike - preduboko ukorijenjena. to je jače od mene, tako su me učili, veli/e. i prije Oca i Majke, Otac i Majka.

    avatar

    11.10.2012. (15:51)    -   -   -   -  

  • Ama Gi

    Tragom ranijih postova bilo je logično očekivati da će tijek serijala otići baš u tom smjeru, i jako mi je drago zbog toga. Post me doslovno katapultirano u djetinjstvo, prizvao mi neka od njegovih najiritantnijih pa i najviše frustrirajućih lica - tu stalnu napetost, sukob sa svjetonazorom Apsurdne Nužde oko sebe. I najveći teret u svemu nije spoznaja da ti se takav svjetonazor nameće (a kada si dijete, to znači neku sasvim drugu poziciju nego kada si odrasli čovjek) i da njega kao takvog ne možeš mijenjati, nego upravo ta svijest o apsurdnosti same situacije u kojoj je nemoguće iznaći adekvatno rješenje - zato što ni sebe ne možeš mijenjati. Točnije, to niti ne želiš, duboko uvjeren u ispravnost svoje pozicije i duboko ojađen, zgrožen, iznerviran, ponekad čak i nasmijan (sve ovisno o situaciji) takvim Majkama (i Očevima) koje srećeš oko sebe, a koje bi te silom oblikovale prema modelu čiju apsurdnost nisu u stanju sagledati. Mada, kada vidim koliko Franceka ima među nama, čini se da je svjetonazor apsurdnih etičkih pritisaka (koje ne samo da si ljudi nameću nego često postaju i najdoslovniji kalup za život, mjera za baš svaki dan, pa i sat) nešto što nije manjinska nego dominantna pojava). Ljudima je upravo tako, apsurdno, „lakše“ – imati kalup, imati mjeru i ritam za sve što određuje hod kroz život. Imati neslobodu u slobodi lakše je nego makar i djelomičnu slobodu u toj (doduše, tek prividnoj) slobodi. To je, ujedno, pogodnije i za mnoge druge stvari – za održavanje dosljedne linije u dijakroniji (prijenos „običaja“ i tradicije) ali i za funkcioniranje svih sustava u sinkroniji koji se baziraju na jasnoj hijerarhiji i čvrstim kanonima (religije, države). To je mehanizam kojim život, paradoksalno, lakše a ne teže funkcionira. Bez obzira na sve nas Franceke i naše pojedinačne borbe – davna dječja „vrištanja“ u sebi. A ključno je, mislim, to da makar i nesvjesno ne ponavljamo obrazac (koji je, btw. vrlo perfidan i lukav pa se uvlači poput stjenice – što potvrđuju postovi nekih komentatora), tj. da ne stavljamo u istu poziciju neke nove male Franceke.

    avatar

    12.10.2012. (09:10)    -   -   -   -  

  • Ama Gi

    @Neverine, tu "manijakalnost da ne gubiš ni trenutak" nije ti ugradila bivša, nego si, ipak, sam dopustio da ti je ugradi :)) A u negledanju televizije smo isti - jedino što je ja, primjerice, često mijenjam upravo za nešto što ide u "dokoličarenje" i ne osjećam se nesretno radi toga. Upravo suprotno, ja baš tome - što mi pričinja radost i ide izvan sfere nužnoga - pridajem kategoriju korisnosti. S time da, to trebam priznati, imam sreće da su mi i oficijelan posao i ovo drugo ("dokoličarenje", radost, izazov...) toliko isprepleteni (barem u jednom dijelu) da ih ponekad striktno i ne odvajam. Kriviti isključivo kapitalizam za to da se osjećamo krivima zbog "dokoličarenja" mislim da je definitivno pogrešno, ili u najmanju ruku površno. Upravo ovaj post - tj. izvrsna priča o Franceku i Majci (s njezinom "egzistencijalnom širinom" koja je, zapravo, vrlo uska :), to potvrđuje. Zato jer pokazuje da mahanizmi nisu (samo) vanjski već duboko interiorizirani, i to, štoviše, na onim razinama gdje im primarno nije mjesto - tamo gdje donosimo etičke sudove.

    avatar

    12.10.2012. (09:53)    -   -   -   -  

  • frulica

    kad narastem, želim biti pero u šaci!

    avatar

    12.10.2012. (10:21)    -   -   -   -  

  • MODESTI BLEJZ

    @Ama Gi, Marijo! „Upravo suprotno, ja baš tome - što mi pričinja radost i ide izvan sfere nužnoga - pridajem kategoriju korisnosti.“ na ove bi te riječi Marta odmah špotala i cinkala Ocu zahtijevajući intervenciju ;0) ali nemaj straha, jer gle, njojzi sasvim neočekivano, Sin je na tvojoj strani – Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnoge stvari; ipak je malo ili samo jedno potrebno. Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti.
    sjećam se slučajnog susreta s mladićem s drugog kraja svijeta koji je, sa samo dva skromna zavežljaja na leđima, godinu dana pješice otkrivao Europu. kad sam njegove zadivljujuće putešesvije telefonski prepričavala svojoj Marti, u njenom se glasu automatski upalio žestok alarm osude - Ali odakle mu novac! Tko ga financira!? Što on radi?! - sa neizrečenim značenjem da putnik kao takav, sumnjivo bez radnih motiva i potpuno sam (ovisan o nikome osim svojim snagama), može biti samo dijete bogataša tj. dokoni zgubidan i/ili kriminalac. Takve ljude smatram neodgovornima! - presuda za sve „takve“ na koncu je, s njene strane, pala brzo i oštro. nisam pitala kakvu i prema komu to odgovornost, po njoj, mladić duguje. serija diogenovih tekstova, a napose ovaj, uvelike mi je pomogla još jasnije posložiti razmišljanja o „takvima“ koji se usude, Sinovima koji smognu hrabrosti, izaći iz strogih okvira civilizacije (smradne, ali tople) i po mjerilima te civilizacije - neodgovorno se otisnuti u divljinu (izabrati najbolji dio koji im se zato neće oduzeti), što god ona bila, u njoj tražeći svoj put.

    avatar

    12.10.2012. (14:08)    -   -   -   -  

  • alkion

    Realist, kakav se nadam da jesam, pokušavam tražiti rješenje problema koji si naglasio. Sam scenarij je možda malo nezgrapan ali svakako vrlo zorno oslikava priču. Nekako mi se čini da se kroz cijeli post ispod žita provlači (tko o čemu ja o) tema odgoj.
    Psihoanalitičari su, posebno C. G. Jung, 1964., odredili postojanje kolektivnog nesvjesnog u kojem su pronašli slikovni materijal zajednički svim ljudskim bićima u svim povijesnim razdobljima; još jedan utjecaj na slobodu odabira koji mora biti uzet u obzir u odgajanje u užem smislu riječi. Stoičko pitanje - može li se vrlina (pitanje je tko je od ovih dvoje posjeduje - majka ili Francek) naučiti - povlači potrebu za definiranjem vrline. Svrha života je, kaže Seneka (Seneka, 1995), skladan život. Skladan s prirodom i samim sobom, svojom biti. Sloboda (i vrlina) je neovisnost moralne svijesti o vanjskim uvjetima (društvu) i animalnim nagonima. Vrlina se, dakle, stjeće uzdržavanjem od pretjerivanja, "kroćenjem" nagona. Iz toga proizilazi, slijedi: čovjek se NE rađa s vrlinom već samo s njenom mogućnošću, čovjek sam, uz pomoć pedagoga koji inicira, mora vježbom iskru pretvoriti u plamen, iskru u stablo s plodovima. I ovdje, kao i kod Kanta - dobro nema koristi.
    E sad:konvencionalno društvo ne trpi ovakve devijacije; Često "normalni" ljudi kao zajednica "istih" (stereotip=normalan=većinski) traže sankcije za one različite, makar ti različiti bolje provodili deklarirana pravila (recimo, pošteniji su). Zato, onaj kojeg s heteronomije pripremamo za autonomiju mora mogućnosti svoje slobode dobro uvježbati; a Sokratova smrt upozorava nas kako čovječanstvo često eliminira svoje učitelje ako ih odvajaju od tople sredine prosječnosti i istosti. Autonomna individua mora znati koje slobode su pogubne; prijelazak ceste na crveno svjetlo nosi svoje konsekvence.
    Na kraju, u autonomiji uma "mišljenje" je kao sposobnost bitno odvojeno od "znanja" koje je puko memoriranje informacija i kao takvo ovisno o vjeri u te informacije. Najvažniji je zaključak kako se do te vještine dolazi tek mogućnošću apstrahiranja. Apstrakcija je destilat složenije stvari (ili složenijih stvari), zbroj zajedničkih svojstava. Ona traži tipove. Percepcijom dobivamo osnovne informacije o određenoj situaciji. Međutim, bavljenje pojedinačnim slučajem ne može dovesti do mišljenja. Iz pojedinačnih slučajeva stvaraju se rodovi; na još višem stupnju apstrakcije iz rodova se vade elementi koji postaju nositelji simbola; tek će se još većom destilacijom, traženjem zajedničkih svojstava na još široj grupi doći do čistih ideja u upravo Platonovskom smislu.
    Misaona spirala kroz povijest se neprekidno uzdiže; ali njen vanjski radijus, domet, je uvijek određen istim parametrima ljudskih mogućnosti opažanja. Uvježbavanjem mišljenja se dolazi do spo-znaje, tj. do razumijevanja kako se neki pojam izvodi iz drugih pojmova. Time se oblikuju sustavi, pa tako postaje jasna antička misao da istina nije u riječi, već u rečenici (tj. u sustavu); 1+1=2 samo u dekadskom sustavu, koji nikako nije jedini (iako je dominantan). Preispitivanju slobode dodajmo i već spomenute "životne scenarije" prema kojima pojedinci žive - očigledno neslobodno, a puni uvjerenja u neminovnost takvog načina življenja kao jedino mogućeg.

    avatar

    12.10.2012. (16:43)    -   -   -   -  

  • NF

    uvijek prije wagnerova snaga od široke duše slavenske tschajkovskog, zanimljivi su mi monolozi komentatora, izuzimam modesti koja reagira.
    strana su mi ta generaliziranja, cijepljen sam od njih još od čitanja Mannove novele "Tonio Kröger" za vrijeme studija i pisanja eseja o simbolici imena i prezimena u kontekstu djelovanja junaka, nedavno sam o sahri wagenknecht razmišljao na tom tragu, zanimljivo, nisam upoznavao nijemce o kakvim pišete, možda u nekim berlinskim krčmama s periferije, jednog, dvojicu...

    avatar

    12.10.2012. (19:33)    -   -   -   -  

  • Ama Gi

    @Modesti, hvala ti na podrški i na ovim zanimljivim biblijskim usporedbama :) U mom osobnom slučaju one su, međutim, svakako pretjerane jer doista nisam (samo) Marija i rijetki su oni koji bi taj - kontemplativan i sasvim nedjelatan - odnos prema stvarnosti mogli u potpunosti prakticirati. Kao, uostalom, i bilo koji jednovrstan odnos. Dapače, posao koji radim i njegov društveni habitus u jednom su dijelu takvi da je potrebno biti itekako "koristan" i praktičan, sa svom dodatnom opremom koje to podrazumijeva - točnost, preciznost, "javna ovjera", itd. S druge strane, samo polje u okviru kojega se isti odvija (znanost, humanističkog tipa) takvo je da je više orijentirano na "marijinski" pristup stvarnosti, pa u tom smislu tvoje opaske u mojem konkretnom slučaju možda i mogu držati vodu. Osobito što je profesija kojom se bavim doista i bila i ostala moj prvi izbor pa u tom smislu, uglavnom, i izvor zadovoljstva. Bez obzira na to, međutim, napomenom o tome da korisno može biti i ono što ide izvan sfere nužnoga htjela sam podcrtati onaj drugi dio naših angažmana - onaj što u potpunosti ide izvan sfere oficijelne profesije i bilo kakve nužnosti. Primjerice, već sama činjenica da smo se okupili na blogu puno govori o tome da taj poriv svi imamo, i da je također svojevrsna "nužnost", a samim time i koristan za pojedinca - jer predstavlja zadovoljenje elementarne potrebe i određen vid njegova osobnog "razvoja". Osobno, koliko god mogu, ne želim si ga uskraćivati. A da najveću radost donosi upravo kroz aspekt "otisnuti se u divljinu" tu si apsolutno u pravu, barem u mojem osobnom slučaju. Daleko je to, doduše, od romantičarske vizije putovanja u nepoznato pa i od slike putovanja svijetom sa dva zavežljaja - što definitivno još nisam iskusila ;) - no glad za putovanjem (i onim što podrazmijeva) jedna je od najjačih koje sam upoznala. I kada bih morala izdvojiti ono čega bih se u životu najteže odrekla (naravno, ako ne računamo bliske ljude), ono što se po svojoj snazi u mom svetonazoru (tj. u potrebi) ne može mjeriti ni sa čime drugime, onda su to samo dvije stvari - dobar tekst i putovanje. Pri čemu se, ako bolje promislim, oboje može svesti upravo na PUTOVANJE. Riječ je o iskustvu koje po snazi revitalizacije koju pruža Dževad Karahasan uspoređuje sa "zamjenom za smrt", svojevrsnom "smrti u malom" koja je nužna da bi se nastavilo živjeti. Da ne parafraziram dalje, donosim ovdje nekoliko rečnica iz njegove priče "Pobrajanje čuda":
    "Na put se uvijek izlazilo da se doživi nešto jedinstveno, da se otkrije novi svijet, nepoznat i u svijetu u kojem se do sad živjelo nemoguć, da se upozna čudo i da se uroni u njega. Na put se uvijek išlo da se promijeni nešto u sebi ili u svom životu i zato se na put gledalo kao na zemjenu za smrt.(...) Kada im postane nepodnošljivo u njihovoj koži oni promijene svijet jer ne mogu promijeniti kožu, promijene mjesto jer ne mogu sebe. Pa se s puta vrate isti oni a neki sasvim drugi, kao da su potonuli u neku malu smrt pa se iz nje vratili. Slatko bi bilo umirati kad bi se znao da je to baš tako, pa ljudi putuju nadajući se da će oponašenjem odrediti prirodu oponašanoga. (...) Ali koji to Ja umirem ako se sa svakog putovanja vratim izmijenjen, neki novi? A umirem sigurno i mijenjam se sigurno jer sam se morao sresti sa čudom ako sam putovao s razlogom. Ili putujem da sam sebi postanem drugi, onaj netko koji me vidi i tako mi dokazuje da postojim? Na putu čovjek otkrije drugog, bilo kao drugi svijet, bilo kao sebe drugačijeg, bilo kao nekog doslovno drugog u kome prepozna dokaz svog postojanja. Na putu se sretne drugačije postojanje ili neki drugi svijet i zato je putovanje, budući da je znanje o drugom svijetu, zamjena za smrt ili smrt u malome. To bi se moglo reći za svaki put i svako putovanje jer čovjek, zakoračivši na put, stupa negdje gdje nije mjesto ili negdje gdje mjesta nema. Put nije mjesto nego granica, na putu se ne živi nego se njime prolazi, putovanje nije postojanje nego prolazak do mjesta na kojem bi se moglo postojati."

    avatar

    14.10.2012. (10:06)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    WALL - Obrnutost smisla: umjesto proizvodnje koja zadovoljava potrebe - proizvodnja potreba. (Iskoristit ću priliku da podsjetim i na nedavan Bablov post, u kojem je - na primjeru iPhonea - pregnantno opisan mehanizam hrljenja u neslobodu: ''Zašto nitko ne proizvodi mobitel s osam osnovnih funkcija i cijenom od dva dolara? Tako gledano taj uvaljeni višak je simptom civilizacije koja je zabrazdila u pogrešnom pravcu. Da li sve te mogućosti proširuju moje prostore slobode ako ikada poželim nešto od toga koristiti, da mogu? Bilo bi to tako kada istovremeno stvarni prostori financijskih mogućnosti ne bi bili umanjeni upravo za onoliko koliko mi je naplaćeno protiv moje volje. Simptom ukazuje na civilizaciju raznih brojnih mogućnosti i nekorištenja onoga što se pruža. I zato sam protiv Iphonea ne samo konkretno nego i načelno protiv fetišizacije tog uređaja, a marketinška histerija uskovitlana oko njega samo je još jedan udar na mentalnu ravnotežu svijeta.'')

    avatar

    15.10.2012. (10:27)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    SAMOHRANA - malo sam se morao ''proširiti'', al' sam te na kraju uspio popratiti ;)
    NEVERIN - s obzirom da nezaposlenost nije automatski isto što i lijenost, niti pripadajuća infiltrirana osjećanja sramote nisu ipak ista stvar
    HLAPIĆKA - mislim da bi ključna rečenica iz posta tu bila ona Gombrowiczeva, o ''brujanju svih zupčanika'', ali kao ''novi korak u nepoznato''
    AMA GI - isti k'o Majka, tu nema sreće, neka sam isti kao Ona, dani mi NE idu uludo, neka sam isti k'o Stara moja, dok život juri ja ću još dodati gasa :)
    FRULICE - gdje bi mi bio kraj da sam u nježnim godinama bio frulica!
    MODESTI - lupio sam se po čelu čitajući kako si se dosjetila evocirati parabolu s Martom i Marijom: to sam se trebao (zveknuh se) ja sjetiti, u post uvrstiti!
    ALKION - Jung je umro '61, vjerujem da si fulao za nekoliko godina; inače, ne vjeruj previše onome što pročitaš u filozofskoj literaturi - odnosi se na Seneku, na Platona posebno, Kanta još posebnije ;)
    NF - o Tonio Krögeru, ''tom zvuku sastavljenom od Juga i Sjevera, tom građanskom imenu s egzotičnim prizvukom'', ćeš kod mene još moći čitati, o još kako; nadam se da ćeš barem tada učiniti iznimku i oglasiti se nečim suvislijim od nanizanih klepetuša toka svijesti ;)

    avatar

    17.10.2012. (19:45)    -   -   -   -  

  • frulica

    znala sam ja da Pero vidi. hvala Ti. :)

    avatar

    22.10.2012. (16:12)    -   -   -   -  

  • edo

    Hvala, Pero, na čestitci :)

    avatar

    23.10.2012. (08:19)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    FRULI & EP - molim ;)

    avatar

    25.10.2012. (11:08)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...