pero u šaci

Eto nam prosinca na vratima. Dok se bliži famozni 21.12.2012., kote se, nimalo iznenađujuće, i najrazličitije priče što najavljuju Propast svijeta. Samo se čeka The Great Event.


It's going to happen very soon...

No, Propast svijeta se, naravno, ipak neće dogoditi. Ne, naime, kao futur. Propast svijeta je nešto što se – događa. Prezent. (Kad bi hrvatski imao, poput engleskog, diferencijaciju prezenta na present continuous – za trenutnu radnju, upravo sada – i present simple – za stalnu, trajnu radnju – obavezno bih ga morao specificirati kao potonji.)

Cvokotalo se masovno od nove godine/milenija dvijetisućite, tuce godina kasnije cvokoće se masovno od zimskog solsticija. To je zato što se masovno ne zna da Propast svijeta nije neki određeni moment, u vidu markantnog datuma. Znanost statike razlikuje pojmove koncentrirane sile i kontinuiranog opterećenja; predmetna Propast neće se zbiti kao koncentrirana superbrojka, već se svakodnevno zbiva – kao kontinuirani proces dezintegracije svijeta pod teretom idiotizma & infantilizacije.

Neki je motociklist jurio pustom ulicom, s rukama i nogama u obliku slova O, i približavao se usponom uz paklenu buku; na licu mu se zrcalila ozbiljnost djeteta koje svojem vriskanju pridaje najveću važnost. (Musil, Čovjek bez svojstava)



Mass media does more to keep Americans stupid than even the whole U.S. school system, that vast industry which cranks out trained consumers and technician-pawns for the benefit of other vast industries. (Frank Zappa, New Rock, '68 u časopisu ''Life'')

Vladanje batinama i vodovima za strijeljanje, umjetno izazvanim nestašicama, masovnim zatvaranjima i progonstvima, nije samo nehumano (za to danas nitko ne mari); dokazano je kao nedjelotvorno – a u doba razvijene tehnologije, nedjelotvornost je grijeh protiv Duha Svetoga. Stvarno djelotvorna totalitarna država bila bi ona u kojoj svemoćna izvršna vlast političkih glavešina i njihove vojske upravljača kontrolira populaciju robova koje nije potrebno prisiljavati, jer oni vole svoje robovanje. U današnjim totalitarnim državama, zadaća da robovi zavole svoje robovanje dodijeljena je ministarstvima promidžbe, masmedijima i učiteljima. (Huxley, Vrli novi svijet)

Marxovo prvo, kapitalno filozofsko pitanje (iz kojega je onda izveden čitav ''marksizam'', glasi: što je to radni dan? Ideja marksizma: minimalizirati vrijeme nužnog jarma u kojemu je čovjek prisiljen suspendirati svoju slobodu, tako da mu može ostati što više slobodnog vremena za sebe, za ''kulturnu nadgradnju''. (Ali marksizam, kao što je poznato, nije prošao. Napredak tehnologije nije se nikad stvarno primjenjivao za to da bi stroj odmijenio čovjeka koji bi tako mogao manje raditi da bi isto proizveo, nego je čovjek nastavio isto raditi – i, štoviše, stresnije, jer su očekivanja narasla da radnik prati ritam stroja – e da bi sa strojem više proizveo, sam ipak ostajući stalno jednako ekonomski ovisan i potčinjen, jer se tako dobiven višak vrijednosti plasira ne za opće potrebe, odnosno smanjenje nužnog jarma, sve veće skraćenje radnog dana, nego da bi bogati bili sve opscenije i opscenije bogati; bogatiji nego što bi bili bez napretka tehnologije.) Marx, uglavnom, humanitet definira slobodnim vremenom – smisao za slobodu, igru i pravu dokolicu je ono što čovjeka izdiže iz reda vrsta (kokoši i telci, recimo, sigurno nisu u stanju ne biti determinirani proizvod svoje sredine). Ali gle, mehanizmi kontrole su se u međuvremenu i na to polje ubacili: u vidu industrije zabave i eskapističkog spektakla (Hollywood ''blockbusteri'', pop produkcija, tabloidi, sapunice, reality, video igre, nogomet, moda itd.itd.), kao bastardne ''kulturne nadgradnje'' koja služi ne tome da čovjeka emancipira i oslobodi, nego da mu još vire ispere mozak, da ga zavede i porobi, baci na koljena, u kovitlac umjetnih želja, ambicija, potreba, potrošaštva, a ''slobodno vrijeme'' ponovo podvrgne kontroli. Da ne bi slučajno to ''slobodno'' bukvalno shvatio, pa činio baš doslovno što mu se hoće. Imperativ: kad ne radiš – ne dosađuj se – kupi to i to, radi to i to! Just do it!




Najnovija teorija glasi da je Nostradamus vezao Apokalipsu uz milijarditi pogled ''gangnam stylea'' na youtubeu.



Mordor iz Koranske ju naziva ''najkomičnijom teorijom zavjere'', ali ne vidim ništa smiješno u njoj. Meni se čini krajnje uvjerljivom. Doista, ima li prikladnijeg vjesnika Propasti od tolikog uspjeha gangnam stylea? Termiti masovnih medija i industrije eskapističke zabave nagrizli su planet do zadnjeg kutka, snage Mordora gaze sve pred sobom, milijardne senzacije nisu rundeci i coheni, nego bieberi i psyovi – je li ostalo uopće još išta od svijeta?




Šta je ljudi, oćete hit, a?




Wealthy men hired me
To sing this song that they wrote for me
They're investing in this quasi music video
And they're paying to get a bid on the radio
And they're gonna sell a million
Yes it's gonna go plat-in-um

Počeo sam melankoličnim tonovima, tako ću i završiti.