Opako zorno! Upravo to - ja (kao) ne marim što nisam sretan, al' zato bogme neš' ni ti bit' sretan! Smije se?!?!? Dobre je volje!?!?!? I to bez (nekog uvriježeno očiglednog) razloga?!?!?! Smrt! Htjela bih ti samo ponoviti preporuku o "Imenu ruže". Film bi bio sasvim ok. Priča o demonskoj naravi smijeha zapakirana u srednjovjekovni krimić. Sean Connery kao glavni detektiv ;-).
05.10.2012. (10:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nekad su ljudi - recimo pedesetih, recimo u Americi - zaista mogli osjetiti uzročnoposljedičnu vezu između vlastita rada, ozbiljnosti, preuzimanja odgovornosti, iskorištavanja vještina i znanja i materijalnoga statusa sebe i svoje obitelji. Tu i opet dolazimo do pojma tradicije koja ima toliku moć nad ljudima: postalo je tradicionalnim, dakle neupitnim i samo-po-sebi-razumljivim misliti i vjerovati, da je Republikanska stranka stranka i sposobnih i čestitih, dakle onih koji se mogu i znaju pobrinuti za sebe, ali i onih koji se mogu i hoće pobrinuti i za druge, za boljitak nacije. Slično kao i u naših HDZ-ovaca devedesetih, o njima se misli kao o OZBILJNIM građanima, naspram neozbiljnih demokrata/SDP-ovaca. Osim toga, u mnogih građana SAD-a još uvijek vlada nemala zbrka oko identiteta njihovih glavnih stranaka; treba se podsjetiti da su republikanci/Sjevernjaci sa svojim antirobovlasničkim nakanama i slobodarskim idejama bili good guys (tek s Franklinovim New Deal-om počinje skretanje republikanaca udesno), naspram robovlasničke južnjačke elite ondašnje Demokratske stranke. Prosječni glasač ne razmišlja o tome, za koga će glasati; odlučuje se instinktivno, u skladu s odjekivanjima, mutnim refleksijama popabirčenim odsvukud, somnambulno osluškujući podsvijest koja je tek jedan opći, difuzni, niskoenergetski, krajnje razvodnjeni DOJAM. PR menađeri političkih stranaka uvijek pucaju samo na taj opći dojam pa su nam politički plakati kvintesencija odvratnosti. Narodi diljem tzv. Zapada danas drastičnije no ikada više ne vide razliku između lijevih i desnih i bit će zanimljivo promatrati što će na polju politike iz toga proizaći. U svakom slučaju, globalni Occupy-pokret je rođen i više ga ništa ne može spriječiti da sažeže ovu trulu civilizaciju u poodmaklo terminalnoj fazi.
05.10.2012. (19:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ima jedna epizoda u seriji Curb Your Enthusiasm, zadnja, deseta u četvrtoj sezoni (zove se Opening Night). Larry David dobio je davno od žene dopuštenje, da za neku njihovu godišnjicu smije jednom imati seks s drugom. Zadnjeg dana tog dopuštenja, u zadnjim minutama, baš u noći otvorenja mjuzikla što ga je radio s Davidom Schwimmerom, pružila mu se prilika da to učini s glavnom ženskom glumicom u mjuziklu. Bio je u njenoj garderobi, počeli su igru, kad li on ugleda na njenu stolu uramljenu fotografiju Georgea W. Busha! Napravio je facu gađenja i o seksu, naravno, više nije moglo biti ni govora. To je bio zaista genijalni način da se naruga republikancima, jer ih je svrstao među izrazito snažne i agresivne uzročnike impotencije. :)
05.10.2012. (19:36)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
"Patetični, daleko češći tip desnog glasača (a la ''jah''), zaokružuje plutokraciju iz nesporazuma, objašnjavajući sebi da zaokružuje meritokraciju, iz vlastite nemogućnosti da prozre kako se ono prvo lažno predstavlja pod ovo drugo..." Nedavno smo nešto bili raspravljali o kiču... Ovo nije ništa drugo nego kič u političkom životu - posezanje za lažnim vrijednostima pod krinkom, tj. s dubokim uvjerenjem, da su prave (a zapravo su stereotipne i sasvim klišeizirane), a sve zaogrnuto gustom i perfidnom mrežom pathosa u koju se tako lako uloviti.
05.10.2012. (21:00)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
SAMOHRANA - Ime ruže nisam čitao, no jesam gledao. U vezi smijeha kojeg se Jorge ježi pogledaj komentar ovdje, od 1.9., 20:02. To je smijeh koji dovodi u pitanje utvrđeni poredak stvari, ne priznaje neupitnost svetinja, pa je i logično da ga Jorge osjeća kao nešto upereno protiv Boga. Par godina prije Ecovog prvijenca Kundera je objavio Knjigu smijeha i zaborava, u kojoj tu vrstu smijeha označava kao smijeh đavola, demonski smijeh poruge. Postoji i smijeh anđela, a tu se o suštini radi o smijehu potvrđivanja suglasnosti s važećim poretkom vrijednosti. Anđeli se osjećaju anđelima, nevinima, jer su ''dobri'' sukladno ideologiji koja je na snazi. Mnogi nesporazumi, misli si Kundera, potječu iz te semantičke nezgrapnosti da imamo samo jednu riječ - ''smijeh'' - za dvije ne samo različite, nego opozitne geste. Već je u svom prvom romanu, Šali, upravo od toga učinio okosnicu: Ludvik je izbačen iz kruga anđela, čija je lica krasila ''ozbiljna radost koja se ponosila titulom 'historijski optimizam pobjedničke klase', radost asketska i svečana, ukratko Radost'', a on se tom njihovom smijehu, smijehu anđela, narugao demonskim smijehom poruge. I eto zapleta. Ali postoji još smijehova i pored ta dva, rekao bih. Tvoju rečenicu ''ja (kao) ne marim što nisam sretan, al' zato bogme neš' ni ti bit' sretan'' tumačim kao resentiman mrava spram cvrčkovog dobrog zabavljanja i dobre volje. Cvrčak uživa, a to je ono što je trn u oku. Njegov smijeh također je smijeh radosti, ali ne one s velikim početnim slovom. A zamisli, u ovom postu čak nisam išao stavljati naglasak na taj aspekt. Komentar ti je vidovita anticipacija postova koji će tek uslijediti.
06.10.2012. (15:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MARIANO - Istina je da prosječni glasač ne razmišlja puno o tome koga će zaokružiti, ali ne mislim ni da bi ''instinktivno, u skladu s odjekivanjima, mutnim refleksijama'' bilo pravi opis te psihodinamike. Kod ogromne većine ''prosječnih glasača'' radi se, rekao bih, naprosto o ušančenostima, odavno utvrđenim opredijeljenostima za jedne ili druge - u skladu s etosom u podlozi ličnosti. Za republikance glasaju svi redom s naglašenim meritokratskim etosom opisanim u postu, kao i svi konzervativnih vrijednosnih osjećaja. Kao čak veću nesimpatičnost vidim činjenicu da ni demokratska stranka ne nudi nešto supstancijalno drugačije od toga, tek su ublažena verzija republikanaca. Stoga oni temeljnije drugačijih vrijednosti zapadaju u situaciju koju si spomenuo: nemaju za koga glasati i ne vide razliku između ''desnih'' i ''lijevih''. Sve je, dakle, isto kao i kod nas. :) Ono u čemu se ne slažem s tobom je ovaj zdravo-za-gotovo optimizam u vezi izgleda Occupy pokreta, kojim prštiš u zadnjoj rečenici. Što se tiče Bushove slike... no, trebalo bi biti zaista zadriglom i zakletom konzervom za gledati u tu facu i imati erekciju. :D
06.10.2012. (18:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
AMA GI - Visoki patosi su uvijek na rubu kiča, a preko ruba prelaze u ovisnosti o mjeri u kojoj se radi o patvorenim i klišeiziranim vrijednostima. Mislim da sam ovom rečenicom sve rekao. :)
06.10.2012. (18:51)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
samohranamajka
Opako zorno! Upravo to - ja (kao) ne marim što nisam sretan, al' zato bogme neš' ni ti bit' sretan! Smije se?!?!? Dobre je volje!?!?!? I to bez (nekog uvriježeno očiglednog) razloga?!?!?! Smrt! Htjela bih ti samo ponoviti preporuku o "Imenu ruže". Film bi bio sasvim ok. Priča o demonskoj naravi smijeha zapakirana u srednjovjekovni krimić. Sean Connery kao glavni detektiv ;-).
05.10.2012. (10:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vilko
Nekad su ljudi - recimo pedesetih, recimo u Americi - zaista mogli osjetiti uzročnoposljedičnu vezu između vlastita rada, ozbiljnosti, preuzimanja odgovornosti, iskorištavanja vještina i znanja i materijalnoga statusa sebe i svoje obitelji. Tu i opet dolazimo do pojma tradicije koja ima toliku moć nad ljudima: postalo je tradicionalnim, dakle neupitnim i samo-po-sebi-razumljivim misliti i vjerovati, da je Republikanska stranka stranka i sposobnih i čestitih, dakle onih koji se mogu i znaju pobrinuti za sebe, ali i onih koji se mogu i hoće pobrinuti i za druge, za boljitak nacije. Slično kao i u naših HDZ-ovaca devedesetih, o njima se misli kao o OZBILJNIM građanima, naspram neozbiljnih demokrata/SDP-ovaca. Osim toga, u mnogih građana SAD-a još uvijek vlada nemala zbrka oko identiteta njihovih glavnih stranaka; treba se podsjetiti da su republikanci/Sjevernjaci sa svojim antirobovlasničkim nakanama i slobodarskim idejama bili good guys (tek s Franklinovim New Deal-om počinje skretanje republikanaca udesno), naspram robovlasničke južnjačke elite ondašnje Demokratske stranke. Prosječni glasač ne razmišlja o tome, za koga će glasati; odlučuje se instinktivno, u skladu s odjekivanjima, mutnim refleksijama popabirčenim odsvukud, somnambulno osluškujući podsvijest koja je tek jedan opći, difuzni, niskoenergetski, krajnje razvodnjeni DOJAM. PR menađeri političkih stranaka uvijek pucaju samo na taj opći dojam pa su nam politički plakati kvintesencija odvratnosti. Narodi diljem tzv. Zapada danas drastičnije no ikada više ne vide razliku između lijevih i desnih i bit će zanimljivo promatrati što će na polju politike iz toga proizaći. U svakom slučaju, globalni Occupy-pokret je rođen i više ga ništa ne može spriječiti da sažeže ovu trulu civilizaciju u poodmaklo terminalnoj fazi.
05.10.2012. (19:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vilko
Ima jedna epizoda u seriji Curb Your Enthusiasm, zadnja, deseta u četvrtoj sezoni (zove se Opening Night). Larry David dobio je davno od žene dopuštenje, da za neku njihovu godišnjicu smije jednom imati seks s drugom. Zadnjeg dana tog dopuštenja, u zadnjim minutama, baš u noći otvorenja mjuzikla što ga je radio s Davidom Schwimmerom, pružila mu se prilika da to učini s glavnom ženskom glumicom u mjuziklu. Bio je u njenoj garderobi, počeli su igru, kad li on ugleda na njenu stolu uramljenu fotografiju Georgea W. Busha! Napravio je facu gađenja i o seksu, naravno, više nije moglo biti ni govora. To je bio zaista genijalni način da se naruga republikancima, jer ih je svrstao među izrazito snažne i agresivne uzročnike impotencije. :)
05.10.2012. (19:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ama Gi
"Patetični, daleko češći tip desnog glasača (a la ''jah''), zaokružuje plutokraciju iz nesporazuma, objašnjavajući sebi da zaokružuje meritokraciju, iz vlastite nemogućnosti da prozre kako se ono prvo lažno predstavlja pod ovo drugo..." Nedavno smo nešto bili raspravljali o kiču... Ovo nije ništa drugo nego kič u političkom životu - posezanje za lažnim vrijednostima pod krinkom, tj. s dubokim uvjerenjem, da su prave (a zapravo su stereotipne i sasvim klišeizirane), a sve zaogrnuto gustom i perfidnom mrežom pathosa u koju se tako lako uloviti.
05.10.2012. (21:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
SAMOHRANA - Ime ruže nisam čitao, no jesam gledao. U vezi smijeha kojeg se Jorge ježi pogledaj komentar ovdje, od 1.9., 20:02. To je smijeh koji dovodi u pitanje utvrđeni poredak stvari, ne priznaje neupitnost svetinja, pa je i logično da ga Jorge osjeća kao nešto upereno protiv Boga. Par godina prije Ecovog prvijenca Kundera je objavio Knjigu smijeha i zaborava, u kojoj tu vrstu smijeha označava kao smijeh đavola, demonski smijeh poruge. Postoji i smijeh anđela, a tu se o suštini radi o smijehu potvrđivanja suglasnosti s važećim poretkom vrijednosti. Anđeli se osjećaju anđelima, nevinima, jer su ''dobri'' sukladno ideologiji koja je na snazi. Mnogi nesporazumi, misli si Kundera, potječu iz te semantičke nezgrapnosti da imamo samo jednu riječ - ''smijeh'' - za dvije ne samo različite, nego opozitne geste. Već je u svom prvom romanu, Šali, upravo od toga učinio okosnicu: Ludvik je izbačen iz kruga anđela, čija je lica krasila ''ozbiljna radost koja se ponosila titulom 'historijski optimizam pobjedničke klase', radost asketska i svečana, ukratko Radost'', a on se tom njihovom smijehu, smijehu anđela, narugao demonskim smijehom poruge. I eto zapleta.
Ali postoji još smijehova i pored ta dva, rekao bih. Tvoju rečenicu ''ja (kao) ne marim što nisam sretan, al' zato bogme neš' ni ti bit' sretan'' tumačim kao resentiman mrava spram cvrčkovog dobrog zabavljanja i dobre volje. Cvrčak uživa, a to je ono što je trn u oku. Njegov smijeh također je smijeh radosti, ali ne one s velikim početnim slovom. A zamisli, u ovom postu čak nisam išao stavljati naglasak na taj aspekt. Komentar ti je vidovita anticipacija postova koji će tek uslijediti.
06.10.2012. (15:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
MARIANO - Istina je da prosječni glasač ne razmišlja puno o tome koga će zaokružiti, ali ne mislim ni da bi ''instinktivno, u skladu s odjekivanjima, mutnim refleksijama'' bilo pravi opis te psihodinamike. Kod ogromne većine ''prosječnih glasača'' radi se, rekao bih, naprosto o ušančenostima, odavno utvrđenim opredijeljenostima za jedne ili druge - u skladu s etosom u podlozi ličnosti. Za republikance glasaju svi redom s naglašenim meritokratskim etosom opisanim u postu, kao i svi konzervativnih vrijednosnih osjećaja. Kao čak veću nesimpatičnost vidim činjenicu da ni demokratska stranka ne nudi nešto supstancijalno drugačije od toga, tek su ublažena verzija republikanaca. Stoga oni temeljnije drugačijih vrijednosti zapadaju u situaciju koju si spomenuo: nemaju za koga glasati i ne vide razliku između ''desnih'' i ''lijevih''. Sve je, dakle, isto kao i kod nas. :)
Ono u čemu se ne slažem s tobom je ovaj zdravo-za-gotovo optimizam u vezi izgleda Occupy pokreta, kojim prštiš u zadnjoj rečenici.
Što se tiče Bushove slike... no, trebalo bi biti zaista zadriglom i zakletom konzervom za gledati u tu facu i imati erekciju. :D
06.10.2012. (18:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
AMA GI - Visoki patosi su uvijek na rubu kiča, a preko ruba prelaze u ovisnosti o mjeri u kojoj se radi o patvorenim i klišeiziranim vrijednostima. Mislim da sam ovom rečenicom sve rekao. :)
06.10.2012. (18:51) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Neverin
kako li to uspiju uskladiti sa kršćaniskim principima to mi ne može biti jasno...
07.10.2012. (10:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
NEVERIN - samo malo strpljenja, do kraja ovog serijala sve će ti se razdaniti ;)
07.10.2012. (11:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...