pero u šaci

Da mi je biti buba u glavi Ryana i njegovih glasača, pristaša, simpatizera, misao je okosnica Hollandovog članka. Kako oni to tako bezdušno?! Prodao bi se, vjerujem, za mogućnost da čuje nešto što smo mi mogli čuti – također kod Profe, samo prije dvije godine.

Dame i gospodo: Blenderica! Trick-or-treat fellows- uistinu, moji desnicarski istomisljenici, suborci i prijatelji sirom amerike pobijediti ce danas na izborima i mi bogati cemo ponovo shebati ovo glupo jenkijevsko stado usred recesije. A znate zasto? Jer se trudimo, jer radimo na svom konstantnom bogacenju i nikad ne prestajemo traziti prilike za investiranje, za otvaranje biznisa, rentu, spekulaciju ili zaradu dok srednja i niza klasa samo glupavo existira, rmba, pije, drogira se, kocka ili pravi (vanbracnu, tinejdjersku ili "legalnu") djecu koju nece moci uzdrzavati, ili sjede pred kompacem ili TVjom i gube vrijeme i bulje a poslije ce svi kukati kako nemaju dovoljno novaca, posla, kako ne mogu afordati ostati u kucama i kako su bankrotirtali. cry me a river bagro. mi republikanci i tea-party suborci smo organizirani i imamo ono najvaznije a to su veze i novac. I nemojte mi reci da svoje bogatstvo nisam zasluzila jer apsolutno jesam boreci se u ovom nemilosrdnom drustvu svoj cijeli zivot, i sad kada ga imam , gledajuci iz svoje prekrasne vile na Pacifik, ne dam ga nikome nikada do smrti a onda ce biti prenijet na moju djecu ko sto sam i ja dobila dobar start u zivotu od svog oca. Tako se generacijsli bogati i tako se ostaje na vrhu "no matter what". I nije da sam skrta, uvijek bi rado pomogla extra platiti recimo vojsku i policiju da drze red i mir (ili pucaju po pobunjenicima, ha ha). Zivio kapitalizam i republikanci- dolje demokrati (i jos gora crvena bagra).



Sjajan materijal! Tako u toj provali sirove, besramne autodenuncijacijske iskrenosti, bez politure i koprene finijih krvopija (koji sve to u rukavicama, perfidnije, upakiraju da čovjek gotovo uopće ne bi rekao kako je nešto bestijalno i zločinačko u pitanju). Viktor Ivančić je jednom Keruma nazvao nesvjesnim prokazivačem, pošto svojom idiotskom bahatošću koja je nesposobna da se lažno predstavi razotkriva što je stvarno posrijedi i kod one druge, perfidnije, koja se uspješno lažno predstavlja. I ono što još kaže Ivančić – da u biti ima više pristojnosti u tome što nam Kerum naglas opsuje neka jedemo govna ili idemo u pizdu materinu, nego u ovome kako nas umivenija politika tamo šalje šutke – vrijedilo bi jednako za Blenderičine (idio)tirade. Komentirao sam joj – prepoznavši odmah da se radi o dragocjenom samoobjašnjenju svijesti jednog tako otvoreno beskrupuloznog svjetonazora – da bi njen komentar trebalo sačuvati za anale. Hollandovo pitanje: kako obični, normalni ljudi mogu biti tako okrutni, s iskrenim uvjerenjem klicati političkom programu s temeljnom postavkom da slabe i nevoljnike treba naprosto pustiti da crknu, ili još dati svoj obol, da što prije krepaju? Zdrav razum krahira pred konceptom intrinzičnog pristajanja uz zlo - mora biti neko drugo objašnjenje... Kažem Blenderici: Čovjek može živjeti jedino tako da se opravda pred sobom, nekom racionalizacijom pomoću koje se uvjeri u vlastitu, 'ajmo tako reći, moralnu održivost, stajanje na ispravnoj strani. Da, radim to i to, ali zato što... (itd.) Otuda, uvijek sam se pitao kako vi to točno sebi tumačite vlastitu suštinsko pljačkašku egzistenciju, bogaćenje na tuđoj grbači, na koji način se uspijete racionalizirati, samoobjasniti do točke na kojoj ste opravdani, na kojoj uopće niste pljačkaši, ili ako malo i jeste, onda je to zato što.... (itd.) Znao sam i prije da nekako uspijete, ali svejedno mi se baš sviđalo dobiti ulaz izravno u jednu takvu glavu, a i potvrdu - znači, vi to doista čak do te mjere prostački i neinteligentno...



Nije joj trebalo dvaput govoriti, bila je vrlo kooperativna: @pero koji ima za avatar guzicu na glavi : Danas smo na izborima pobijedili bandu onog crnog stakora koji nece jos dugo vladati amerikom jer drugi mandat nikad nece osvojiti. danas sam dobre volje pa te necu osobno vrijedjati jer mislim da ste ionako zrtve . Ukratko..da.. mi tako jednostavno tumacimo sebi bogacenje na racun bijednika koji nemaju ni skole ni znanja ni perspektive, koji ne misle o zivotu dalje od sutra i koji se odaju sitnim slabostima "jer utjehe nema u vodi" . Mi Republikanci smo uglavnom sposobni, obrazovani i imamo znanje, vjestine i sposobnosti, novac, veze i upornost da se izdignemo iznad tog puka (ponekad i njime vladamo) i tako je to jos od Georgea Washingtona naovamo i treba i ostati. Ovu zemlju su stvorli bogati , mocni i odlucni a sto se trenutne slabosti kapitalizma tice, taj boom i bust, to je normalno i stalno se ponavlja kroz povijest a Kapit. uvijek ponovo izlazi iz tegoba i recesija jos jaci i jos veci nego prije jer se temelji na jednostavnoj ljudskoj zelji za uspjehom, na pohlepi i zelji za jacim, brzim, boljim i savrsenijim produktom. Niko ne brine za kolateralne zrtve, samo je moderno u ovoj recesiji prikazivati sucut, davati milodare, izjave i praviti se da se kao jako brinemo, iako , da ti budem iskrena (kad smo sami onako medjusobno na Rep. konvencijama na primanjima i u razgovorima) we don't give a' shit. ...pricamo o lovi , poslu i politici ..neugodne teme izbjegavamo.. upsetaju probavu, ha ha .. kisses

—

Kod Profe se potom razvila polemička trakavica, po čijem okončanju sam napisao post inspiriran istom, posvetio sam ga neoliberalizmu i plutokraciji te nazvao Drveno željezo ili patetični cinizam. Naslov sam puno govori. Zašto cinizam jasno je, ali zašto je taj cinizam patetičan? Može li uopće željezo biti drveno, a cinizam patetičan?

Prosijavam tamo Blenderičine ode američkoj klasnoj hijerarhiji i izdvajam, za početak, samo one točke koje se temelje na patosu rada, truda, marljivosti, znanja, inteligencije, vještine, općenito sposobnosti – na osnovu čega takvi pojedinci zaslužuju svoj novac i privilegirani položaj. Ponovimo: svojim osobnim zalaganjem, kvalitetama, vrlinama. Piše ona: bogati smo ''jer se trudimo, jer radimo''... I dalje: ''Mi Republikanci smo uglavnom sposobni, obrazovani i imamo znanje, vjestine i sposobnosti''... Blendericu bi nam bilo lako otpisati kao prijesnu budalu, ali to nas ne ispričava od uzimanja u obzir ozbiljnosti patetičnog argumenta kao takvog. Na sličan motiv može se naići u Dnevniku s Heathrowa Alaina de Bottona, gdje on promatra goste u aerodromskom salonu predviđenom isključivo za putnike prvog razreda, koji međutim upadljivo odudaraju od stereotipa o bogatašima kao ''gojaznim nasljednicima'', kao mreže oligarha koji su nezasluženo došli do povlastica zahvaljujući raznim oblicima nepotizma i korupcije. Ovi su, naprotiv, izgledali kao skroz OK tipovi koji su se obogatili inteligencijom i upornošću, naprosto objektivnom boljošću od nas. U prorijeđenom zraku iz ventilacijskog sustava salona Concorde ipak je lebdio nagovještaj nečeg zlokobnog: implicitna sugestija da tri tradicionalna razreda avionskih putnika ustvari predstavljaju tročlanu podjelu čitava društva prema autentičnim talentima i vrlinama pojedinaca. Činilo se da smo zahvaljujući raspadu starih kastinskih sustava i borbi za univerzalni pristup obrazovanju i zaposlenjima, na pragu uspostavljanja meritokracije koja u podjelu bogatstva, ali i siromaštva, unosi element istinske pravde. U suvremenom dobu, dakle, na neimaštinu se ne bi gledalo samo kao na nešto vrijedno žaljenja, nego i nešto zasluženo.


Po zasluzi, molim lijepo. Zašto su blenderice sklone pustiti sirotinju da crkne? Nije im ih žao – zato što nije huda sudba ta koja ih je zgazila, nego su si sami krivi. Dok mi bogati znamo i radimo (kurče se), sirotinja je sirotinja zato što su lijeni, glupi i indolentni. No, evo još jedne blenderice – Gina Rinehart (inače po zanimanju ''gojazna nasljednica'', starog milijardera kći), koja poručuje ''ljubomornim siromašnim ljudima'' da trebaju, umjesto zavidnosti njoj na novcu, učiniti nešto da ga svojim rukama zarade, a ne samo sjediti i žaliti se i čekati da im se dâ. Manje pijte i pušite, više radite!

I kolača jedite, kolača!

(A i radeći, shvatite ipak da ćete zaraditi jedino smanjenje plaće, jer Afrikanci rade za 2 dolara dnevno.)

S Ginom smo na terenu pravog, golog cinizma; ona ''usta, zlobno nasmiješena, iskrivljena'' iz Sloterdijkove fiziognomike: Znanje gospodarećih cinika počiva na iskrivljenoj nadmoćnosti. Moćnik gleda na svoj probitak, čak kada zna da time dospijeva u moralno dubiozne pozicije. Iz iskrivljene nadmoćnosti lako nastaje iskrivljeni smiješak, zlomudra gesta. Taj smiješak zastupa loš status quo, nepravo. Prava drugih? Gdje bismo došli. Glad? Što je to? Jedan kut usana, često lijevi, povlači se prema gore. Rascjep njegove svijesti raspoznatljiv je na gospodarećim ustima; druga polovina čak zna da u osnovi nema ničega za smijanje. Jedan kut usana znalački se izvija prema gore, tako da drugi nedragovoljno pada prezrivo prema dolje.


Pa ipak, vidimo da čak ni cinizam ovih blenderica, ma koliko frivolan i neskriven bio, nije apsolutan, nego počiva na racionalizaciji pravičnosti u skladu sa zasluživanjem.


—

Zatekao se kod Profe bio i neki komentator ''jah'', koji kao najveće zlo na svijetu vidi zabušantske elemente u društvu. Dangube, ljenčine, cvrčke, franceke... Liberalni kapitalizam je dobar za one koji su "svjetovno ambiciozni". Nije dobar za letargične, lijene, bolesne, ali i one koji ne pridaju veliku važnost i/ili prioritet materijalnom. Takvi su uteg društvu, kojeg bi se bilo dobro riješiti u što je moguće većoj mjeri (Ryanove mjere ne zvuče loše, zamišljam ga kako si govori). ''Debela'' socijalna zaštitna mreža povećava vjerojatnost da će lijeni i nekonkurentni članovi društva tražiti spas od države – na teret drugih poreznih obveznika koji će postati još opterećeniji.


Ako ti kao mrav cijelog dana tegliš, a drugi cvrči i tambura od jutra do sutra, zar nećeš ispasti cvrčkova budala ukoliko kad stegne surova zima svejedno podijeliš s njim zimnicu koju si ti vrijedno skupljao dok je on tamburao?


Naravno – everybody knows – ta je patetična eksplikacija falična. Mistificira utoliko što pozivanjem na meritokratska polazišta pokušava legitimirati nešto drugo: plutokraciju. Kod making money o kojem zbori Blenderica nije riječ o stvaranju nove vrijednosti; njihove famozne veće sposobnosti i vještine odnose se na sposobnost da pretaču već postojeći novac u vlastite džepove, a što pak ide preko iniciranosti u kartele, gremije, cose nostre što kanale za pretakanje čine dostupnima (kako Blendi sama odaje: u pitanju je zarađivanje špekulacijom, rentom, povlaštenim biznisima, eksploatacijom i sl. – ili kako bi rekao istoimeni bloger, kada Novac radi za tebe).

He he, da, baš taj asptraktni Novac – namignimo si, džentlmeni, na ovom mjestu, dok u salonu pijuckamo viski i grizemo najbolje cigare! Ovdje se više ne moramo praviti toše i glumiti filantropiju, ta znamo métier, gospodo, možemo o tome otvoreno među sobom (''kad smo sami onako medjusobno na Rep. konvencijama na primanjima i u razgovorima'')...


Naracija o mravu i cvrčku – obavezno plasirana iz štaba Ayn Rand, kao i svakog drugog deregulacijskog štaba – naracija, dakle, o iskorištavanju ne rada od strane kapitala, nego produktivnih (uspješnih = bogatih) od strane neproduktivnih (neuspješnih = siromašnih), posjeduje unutarnju koherenciju pravičnosti, paraziti neka gladuju kad samo cvrče i bla-bla, no što s činjenicom da se u plutokraciji upravo parazit valja u blagostanju, a mravci su proleteri permanentno ovisni o sljedećoj plaći?

—

Ali neću u to opet pobliže ulaziti – već jesam, u citiranom postu. Tamo je narav zamjene teza bila glavna stvar; ovdje je tek uvod u stvar. Recikliram dijelove posta samo zato što hoću konstatirati postojanje tog patosa mrava, nasuprot cvrčku, kao podloge onome što je Holland vidio neshvatljivom besprizornošću u okrutnosti. Kako je moguće da inače pristojni, normalni ljudi, koji brinu o svojim obiteljima i visoko su moralni članovi zajednice, pristanu uz jednu takvu ultimativnu negaciju morala (upropaštavanje lošije stojećih do kraja ili retardiranje zdravstvene njege za siromašnu djecu, u korist poreznih benefita za bogate)? Moguće je otuda što se obavlja preko ovog patosa; oni to ne uslijed beskrupuloznog superhikovskog odbacivanja moralnih zasada, nego upravo kroz moral – moral zasluge.


Uopće je široka glasačka podrška republikanskoj opciji krajnje neprirodan, apsurdan fenomen, ako govorimo o toj plutokratskoj jezgri njihove politike – jer bogatih je jako malo, u strukturi glasačkog tijela izrazito dominiraju one srednje i niže klase o kojima se pogrdno izražavaju i izravno im rade o glavi (''cry me a river bagro''). We are the 99%, a ako 1% gina/blenderica ima tu razloga nastupiti s otvorenom apologijom okrutnosti i besprizornosti, podrška neoliberalnim/konzervativnim opcijama diljem svijeta ipak je znatno viša. Evo i Krugman nedavno komentira istupe Erica Cantora i Mitta Romneya: modern Republican Party just doesn’t have much respect for people who work for other people, no matter how faithfully and well they do their jobs. All the party’s affection is reserved for ''job creators'', aka employers and investors. Leading figures in the party find it hard even to pretend to have any regard for ordinary working families – who, it goes without saying, make up the vast majority of Americans. (...) Here’s what it said, in its entirety:''Today, we celebrate those who have taken a risk, worked hard, built a business and earned their own success.'' Yes, on a day set aside to honor workers, all Mr. Cantor could bring himself to do was praise their bosses. (...) And when Mr. Romney waxed rhapsodic about the opportunities America offered to immigrants, he declared that they came in pursuit of ''freedom to build a business''. What about those who came here not to found businesses, but simply to make an honest living? Not worth mentioning.


Zar nije onda najlogičnije pitanje na svijetu kako je moguće da barem polovica te ogromne većine Amerikanaca, radničke i posloprimačke, spram koje ''državnici novog kova'' jedva da i kriju prezir i obezvređivanje i da im rade o glavi, svejedno gaji republikanske sentimente i glasat će za njih? Ne radi se o intrinzično zlim ljudima, osviješteno ciničnima, koji bi znali što čine i dalje to činili. Patetični, daleko češći tip desnog glasača (a la ''jah''), zaokružuje plutokraciju iz nesporazuma, objašnjavajući sebi da zaokružuje meritokraciju, iz vlastite nemogućnosti da prozre kako se ono prvo lažno predstavlja pod ovo drugo (popušivši priču da se kod statusnih razlika doista radi o pravednoj raspodjeli, prema zasluzi na slobodnom tržištu, a ne o namještenoj igri te – kod tobožnjih ''slobodnih ugovora'' – sistemski ugrađenoj podložnosti strane rada ucjeni, upravo zbog one ovisnosti o sljedećoj plaći).

—

Uglavnom, važno je podcrtati: Ryanov/Romneyev glasač, pošto meritokratskih temeljnih uvjerenja, ne nastupa pritom s ciničnim samoobjašnjenjem (znam da sam protivan pravdi i ipak tako činim), nego upravo s patetičnim, uvjeren da je pravda na njegovoj strani. Zašto bi, na primjer, onaj koji se trudi i radi na sebi žalio i pomagao drugoga koji se ne trudi i ne radi?


Pošto je za meritokrata zabušavanje zlo svih zala, jer nagriza pošten i čestit princip u svim porama društva, kažnjavanje tog najvećeg zla nepoduzetne siromašnosti, koje nema ni kučeta ni mačeta (sirotinja si = cvrčak si = grebator si = lopov si = crkni!), on to tada uz izuzetno pravedničko samoosjećanje, dolazi mu njegova okrutna tvrdoća uz baš vrlo visoke moralne napone: one preuzimanja-odgovornosti-za-sebe.



Suck it up you whiners!