Pregled posta

4 / Kasarna sv. Augustina

Kad sam zadnji puta bio na sahrani, Velečasni je izgovarao litanije, a okupljeni narod je naizust ponavljao za njim ili se po potrebi nadovezivao, znajući sve bez greške kako ide, što je izazivalo ježenje kože – dijelom zbog tragične sublimnosti prigode, dijelom zbog jezive snage masovnog izgovaranja u jedan glas, a dijelom zbog upečatljivog utiska vojske i dresiranosti – te mi se povezivalo s Augustinovim siktanjem protiv ''razvrata'' i ''požuda''.

—

Ovome je serijalu očito namrijeto referirati se na polemičke šlagvorte s Profinog bloga. Ljudsko stanje, prema teologiji sv. Augustina, obilježeno je s tri posljedice ''istočnog grijeha'': 1) ništa ne znamo o tome čemu trebamo težiti; 2) koruptirani smo, zaslijepljeni ''požudama''; 3) beskarakterni smo; slabe volje za sve što je vrlo i dobro.

Izvan je svake sumnje da ljudi doista jesu puni mana i slabosti. Nismo strojevi. Ako nas se mlatne čekićem po glavi, glava će pući. Ono što je za debatu je kako se vrijednosno postaviti prema tim manjkavostima krvi i mesa. Augustin je strog: zatečeno ljudsko stanje nije da samo konstatira, nego ga osuđuje – puni Krivnjom i naziva Grijehom. A pošto se radi o sistemskoj greški imanentnoj svakoj zemaljskoj egzistenciji, čija je neodvojiva značajka, nema nade da bi ju bilo koji čovjek od krvi i mesa sam uspio prevladati, ''radom na sebi''. Dakle, potrebna je intervencija od strane moći izvan ovoga svijeta; jedina nada leži u transcendentalnom Spasu, Milosti odozgo. (Augustin to zato da nam reklamira Boga: iskobeljati se iz Bijede i Krivnje našeg ljudskog stanja možemo jedino tako da se predamo Njemu.)

Haleluja tvoja milost kao kiša silazi,haleluja svaki grjeh i krivnju pere sa mene. (Skinuo u utorak s fejsa – status jednog poznanika koji je veliki kršćanin (uže: pentekostalac).)

—

Jedna od superčvrstih činjenica našeg vijeka jest ta da je Crkva fanatično pro-life. Nema tu majci, kad dođe do pitanja eutanazije, samoubojstva, umjetne oplodnje, pobačaja ili kontrole rađanja, čak masturbacije (koja vrlo često, dopuštaju, nije smrtni grijeh (samo je ponekad)), zna se da će oni skočiti u zaštitu apsolutne Svetosti Života, onoga od Boga danog, ma i o najmanjem spermiću da se radilo.



Ali upada u oči još jedna stvar: oštro su na braniku Života kad se radi o zaštiti od svake vrste liberalnih nadiranja, no nisu ni približno tako žestoki protiv nekih konzervativnih fenomena, npr. u vezi smrtne kazne ili ratnih klaonica. Kad smo ih ono zadnji puta čuli da im se s jednako apsolutne pozicije zaorio glas protiv hladnokrvnog usmrćivanja s predumišljajem od strane Države? Na portalu Katolik elaboriraju: službeni stav Crkve nije se promijenio u odnosu na ranije stajalište po tom pitanju. Točnije rečeno, Crkva je uvijek dozvoljavala primjenu smrtne kazne. (...) U svakom slučaju, Crkva nikada nije naučavala da država u svom kaznenom sustavu mora predvidjeti smrtnu kaznu, niti da ne smije. Drugim riječima, uvijek je dopuštala (a ne obvezivala) smrtnu kaznu u određenim uvjetima. Aha, to k'o da su malo omekšali kategoričnost, ne? Nije više život baš onoliko svet, sad ga se može pisati i malim slovom? A kad dođe do patriotskih partikularnosti, znamo, već je bezizniman običaj da se uvaženoj velečasnoj gospodi zakrvave oči i da sasvim zaborave na svoju katoličko-univerzalnu nominalnost. Što ćeš, izgube ljudi glavu, strasti su to. Ne znam je li uopće potrebno da navodim imena kao Jezerinac, Bogović, Srakić, Kustić... Ubiti, zaklati dušmana, koji je agresor, a mi žrtva!


Dobro, Jezerinac je notorni fašistoidni redikul, ali evo i par riječi mnogopoštovanog baba Živka (koji, kao, nije): nema, kaže on, prave razlike između Kristovog evanđelja i psalma ''Nek' im pohvale Božje budu na ustima, mačevi dvosjekli u rukama''. U starozavjetnim psalmima češće se nailazi na bojovne poklike, a Papa ne želi da ih današnji kršćani shvaćaju tek kao izraze davne nesavršene religioznosti protivne Kristovu zakonu ljubavi prema neprijateljima. A nego kako bi ih trebali shvatiti? Moram priznati da je za moju jadnu glavu neproturječnost ljubljenja neprijatelja i navaljivanja mačem na neprijatelja suviše složena misao. Krist koji predvodi samoobrambeni juriš na rimske legije ili JNA okupatore? No, evo, sad će i Dan državnosti, samo što nije, a ja se sjećam jedne Kustićeve propovijedi istom prigodom, samo neke bivše godine:


Državnost kao maksimum svetinje, koju treba slaviti kao ne manju važnu od Božića? Mora da je zaboravio kako kršćani ne bi trebali imati svog kraljevstva ne zemlji? Tako bi se moglo reći da je narodu najbolje imati vlastitu etnički čistu nacionalnu državu, ključna je Živkova rečenica. Etnički čistu? Khm khm... takve aspiracije se danas prepoznaje kao skandalozne, a bogme i protuustavne. Kao da anticipira prigovore, požuruje kolumnist-propovjednik nevoljko naglasiti kako i druge nacionalne skupine treba ipak prihvatiti i osigurati im prava. Jer oni su narodu neizbježni sustanari. Podcrtajmo atribut: neizbježni. Nije baš da nas raduje što su s nama, jel', al' što se može, tu su sad, prihvaćamo ih samo zato što ih ne možemo izbjeći. Prisiljeni smo računati s njima, ako nam se to i ne mili. Ali, čekaj – prava osigurati? Da li odmah sva prava? Pa, čuj, budimo realni, ne mogu oni sad baš očekivati da budemo doslovno i potpuno svi jednaki: normalno je razlikovati domaćina od sustanara. A ako budu zajebavali i zaživali (kao što manjinske skupine od Srba do pedera do nevjernika već znaju ne priznavati pokorno katoličku društvenu privilegiranost i omniautoritet) treba ih u tome spriječiti.

Kako bi ih se moglo najefikasnije spriječiti? Da ne s pohvalama Božjim na ustima (jer, naravno, Bog je na našoj strani, gdje bi drugdje bio), te mačevima dvosjeklim u rukama? Kaže pop: nema u tome ništa loše da se uzima oružje u ruke, samo ako se puca za pravedne, državno-obrambene potrebe, te ne propušta priliku utvrditi kršćanski nauk o obrambenom ratu. Kad je narod potlačen, vjernici su se dužni i oružjem boriti za njegovu slobodu. Agresija je prokleta, obrana blagoslovljena. Zeleno svjetlo: ubij, zakolji, blagoslovljeno je ako je za Slobodnu Hrvatsku.

—

Ma najmanje je njima – kad dođe do pitanja prosipanja sjemena uzalud – do načelne svetosti života. Ono što im zbilja leži na duši je ocrniti i, po mogućnosti, zabraniti ''bludnost'', ''razvrat''. To im je opsesija, s fiksacijom na delegitimizaciju ugode u spolnosti (pa onda i općenito u životu). Spolnost je istovremeno nužna za prokreaciju, no i neodvojiva od užitka. Kako su to teolozi riješili? Dopustili su spolni čin, ali samo ako je crkveno ozakonjen, sa svim pečatima, dakle u svetom braku – jer u svetom braku znači da je u svrhu prokreacije (i eventualno one Pavlove ideološke Ljubavi), a ne, božemiprosti, u neke druge svrhe. (...) Jedino tada je spolnost dopuštena: ako je grešni nusproduktni užitak okajan višom teološkom teleologijom. Bog nije rekao: jebite se, radosno i neopterećeno, nego je rekao: plodite se i množite; činite to (samo zato) da biste se množili; jedino je u to ime dopušteno jebati se. Ukoliko je užitak neiskupljen, dakle, ako se jebanje obavlja bez kajanja, tek onako, što nam se nešto diglo, iz zabave i sporta, a uopće ne u prokreacijsku svrhu proizvodnje novih malih kršćana koji će rasti u vjeri, spolnost ostaje tvrdo proskribirana. Sve što je užitak radi sebe samoga, bez više svrhe – grijeh je, odmah je to Bludna Radnja – da li preljub, da li masturbacija, da li homoseksualnost...

To je iz serijala ''Čovjek u futroli'' kojeg sam – kao kritiku puritanskog uma – imao prošlog proljeća. Pa sam i o tome kako je npr. za Bozanića ''tamnu sjenu duha'' što se nadvila nad Hrvatskom predstavljala činjenica golotinje u novinama, za Srakića brakolomci, pederi, lake žene, za Bogovića umjetna oplodnja, za Kustića masturbacija, razvod, nepostojanje opće zabrane pobačaja... eto reda pojava protiv kojih velečasnici najglasnije i najupornije grme.

Blud. Jer zna se što je ''od Boga'': samo doživotna heteroseksualna bračna zajednica.


Sve ostalo je Grijeh, ''sodoma''...

Na portalu Katolici.org u potrazi su za metodama suzbijanja nedoličnosti i nemorala pred samim svetohraništem, koje skriva Janje Božje, jer radi se o tako nečuvenom nemoralom, koji vrijeđa i čovjeka i Boga, da oni postaju zabrinuti za vlastito spasenje i za budućnost Crkve i da plaču nad oskvrnućem svetih prostora, još više nad oskvrnućem svetosti ljudskog tijela... Ajme, kakva li to strahota prijeti uništenjem svijeta? Što se događa? Ma svi već znate: pola djevojaka i pola kuma jedva da išta imaju na sebi. Osim štiklica. To je ta mnogoglava aždaja: razgolitile se cure pred Isusom i pred biskupom!

Ideš, razgolitile se! Što, zar ništa značajnije nisu našli, ničega većeg nema po magnitudi grijeha? Svakodnevna očitovanja fašizacije društva? Provale netolerantnosti ili nasilja (normalnosti), nepuštanja romske djece u školu, linčovanja drugačijih? Ratni zločini (u podršku kojih, štoviše, samo ako su ''naši'', pozivaju svu pastvu na post i molitvu)? Veliki uglednici koji su de facto mafija što smrdi od glave, s političkim zaleđem – mamići, gopci, sanaderi, bandići itd. (s kakvima se, štoviše, rado slikaju u srdačnom rukovanju)? Horvatinčići, možda, sa svojom brutalnom i regresivnom varijantom ''developerstva''? Ratni profiteri, pretvorbeni asovi, delegirani povlašteni guzonje? Zelenaške banke? Gine/blenderice, todorići, kerumi eksploatatori, ljudožderski krupni kapital? Ili hrvoji mudrinići i vojkovići sa svojim – sve po zakonu – besramnim ''menadžerskim'' plaćama, bonusima i otpremninama? Ne, ništa od toga, glavno moralno posrnuće u društvu, ''tamna sjena duha'', za velečasnike su oskudna odjevenost žena, klinci koji drkaju, predbračni seks i sl.; općenito manjak ''odgoja protiv bludnosti''. Kustić je uz to i identificirao što točno ljudima (kao glavni pokazatelj karakterne slabosti modernog čovjeka) pristajanje uz Crkvu čini teškim: njena strogost u zahtijevanju moralnosti, osobito na seksualnom planu. Seksualna ''čistoća'': to je crkveni fokus, ono centralno što traže i čime pritišću ljude. Ali postavimo pitanje gledano iz njihove perspektive: zašto baš to? Otkud im zapravo takva opsesija čednošću?

—

Čovjek se rađa slobodan, a svugdje je u okovima: slavna Rousseauova rečenica kojom započinje Društveni ugovor. Duštvo, recimo, voli svoje muške građane mladićkog uzrasta poslati u koncentracione logore koje naziva kasarnama, sa svrhom izlaganja cjelodnevnom drilu i torturi. To je prvenstveno odgojna mjera, da ih se ''nauči gdje žive'' i izbije im se iz glave (maljem ako treba) ideje o samovoljnom ponašanju. Demokracija? Građansko društvo? Ha ha. Oprostite, gospodo humanisti, demokrati, ali ustav je smiješna riječ dok god postoje ti robovi u kasarnama, od kojih se čini idiote prisiljene na slijepu poslušnost. Trenirani, dresirani, zlostavljani, s pričama od kojih se diže kosa na glavi. Vratio bih se i na video u kojem djevojčica u Rusiji prokine svoga (m)učitelja u jaja nakon tirade maltretiranja, srodne kasarni. Ali bude toga u mnogim kasarnama društva – ustrojenima na principima hijerarhije, subordinacije i represije – u tamnici, dakako, ali i u crkvi, bolnici, školi, pa i na faksu, na poslu, kod kuće, a napokon, sve što treba znati uči se već i u vrtiću... postoji obrazac peglanja s uniformiranjem koji primjenjuje ne samo narednik kad jebe soldate u zdrav mozak, nego i nadzornik kad vreba da li radnici ljenčare, Velečasni kad grmi protiv grijeha, učo kad kažnjava neznanje ili nemir, mama i tata kad šibom po guzi ako nisi dobar... Svrha je podčiniti i slomiti osobu. Treba pričepiti samosvijest pojedinca radi usađivanja discipline, te plijevljenja raspuštenosti i neposluha.

Ima jedna vrlina koju vrlo volim, jednu jedinu, piše Hesse – die Eigensienn; svojeglavost. Šteta što je ta vrlina u kasarnama života tako sistematski suzbijana: ona važi čak za porok, ili pak za nepristojnost koju treba žaliti; čovjekov smisao krda od svakoga zahtijeva prije svega prilagođavanje i podređivanje. Narednici, velečasnici i učitelji dižu opominjući dugi kažiprst i gone nas na neke druge vrline, no koje bi se mogle obuhvatiti jednom riječju: poslušnost.


Unruly boys/girls must be taken in hand...

A crack on the head
Is what you get for not asking
And a crack on the head
Is what you get for asking

Francekov osjećaj pred Ocem u trgovini: Francek se ukipio: odložiti ili ne odložiti? Što bi Otac odobrio, a na što poludio? Ako odloži, mogao bi vikati što je krivo odložio. A ako ne odloži, bit će: ''Šta stojiš s tim tepisima kao budala?!''

Metoda ne mora biti isključivo siledžijska, nego i pasivno-agresivna u onoj mjeri u kojoj se uspostava dominacije i kontrole osigurava putem usađivanja krivnje u žrtvu, s poplavom prijekora, kritika, prozivki, ljutnji ili razočaranosti koje idu za tim da stvore loše samoosjećanje.

—

U sklopu ''Čovjeka u futroli'' prenio sam odličan Missillusionin osvrt na Hanekeovu Bijelu vrpcu, njemačku dječju priču – dosta bergmanovski film o, riječima samog redatelja, ''porijeklu svake vrste teroriziranja, bilo političke ili religiozne prirode'', s emblematskim protestantskim selom ranog XX st. kao mjestom radnje i pastorom kao lokalnim ideologom tiranije. U domenu otrovnosti puritanskog superega, komentirao sam, spada i ta licenca Starijem da se iživljava nad Mlađim pod firmom usađivanja nužnih vrlina. Zadatak odraslog autoriteta je natjerati djecu da se ispričavaju za to što nije uspio u njih dovoljno utjerati Boga – ''oprosti nam oče'', ''molim te oprosti''.



Kroz cijeli film svirepost se provlači mirno i postaje sveprisutna jednako kao snježni kadrovi, crkvena zvona, zvuk šamara na dječjim obrazima. Djeca su glavni protagonisti, uglavnom neznatno buntovna, šutljiva, mlaćena od strane roditelja, napose očeva, ali s druge strane, neočekivano nasilje uspijeva unijeti nemir među stanovnike. Netko brutalno premlaćuje njihovu djecu, a da to nisu oni. Dva slučaja premlaćene djece kao i nesreća seoskog liječnika na samom početku filma, dovoljna su da se cijelo selo digne na noge tražeći krivca, osobito za vrijeme nedjeljne mise, kad suočena sa seoskim svećenikom šutljiva pobožna masa ne odaje individualnog krivca. Estetski savršeni crno bijeli kadrovi, od izuzetno zatamnjenih kadrova unutrašnjosti domova, do zasljepljujuće bjeline pejzaža, naglašavaju sraz između željenih vrlina koje roditelji pokušavaju usaditi djeci i nakaradnih metoda kojima to pokušavaju postići. Najspecifičnija je metoda bijele vrpce koja simbolizira nevinost i dobrotu, a roditelji njome vezuju dječake noću za krevet i stavljaju im oko ruke danju ne bi li im usadili iste vrline i istodobno ih kaznili za neposluh, dok djevojčici otac upliće vrpcu u kosu da bi na kraju zaključio da se cijela godina nošenja bijele vrpce nije nimalo isplatila i da djevojčica nije naučila ništa o svojim grijesima. Motiv bijele vrpce iz ovog filma izuzetno je snažan i posjeduje plakatnu jezgrovitost; često se njime poslužim za označavanje karakterističnih situacija čistoće koja igra prljavo (licemjerja pri kojima šteta nije sadržana u slabosti manje čistog ponašanja od propovijedanog, već upravo u propovijedanju karakternosti/čistoće): djecu se noću veže bijelim vrpcama, djevojčicama se upliću u kosu, bile one seksualno zlostavljane ili ne, važna je vanjska čistoća, baš kao blještavi bijeli pejzaž koji ne uspijeva osvjetliti unutrašnost kuća u kojima se svakodnevno odvija nasilje.



A serijal sam otvorio evociranjem Čokolade, filma estetski i žanrovski posve suprotnog, ali istovjetne glavne teme. Grof Reynaud, lokalna siva eminencija puritanskog superega, tiranizira imperativima Čistoće emblematski francuski gradić 50-ih.



Čokolaterija čiji je dolazak u grad shvaćen kao provokacija, koja mami na neposluh, simbol je spornog karaktera osjetilnih užitaka. Satan... wears many guises. At times, Satan is the singer of a lurid song... you hear on the radio. At times, the author of a salacious novel. At times, the quiet man lurking in the schoolyard... asking your children if he might join their game. And at times, the maker of sweet things – mere trifles. Film zorno dočarava moć dresure koju ima puritanska propovijed: kako se pumpanjem korizmenih tlakova čišćenja, sotoniziranjem ugode i usađivanjem krivnje zbog (eventualnog) popuštanja napasti, tj. slabosti ljudskog stanja krvi i mesa, može zadobiti kontrolu nad mještanima. Reynaud je, sakrivši se iza advokature tobožjeg Božjeg Zakona, uhvatio mještane za jaja i sad su mu poslušni, može s njima činiti što hoće.

—

Velečasni s Katolici.org tumači zašto je pogrešno da djevojke hodaju nedovoljno sakrivene, tj. da nedovoljno poštuju svoje tijelo: tada, naime, svećenici dobivaju psorijazu a pristojni i normalni vjernici želučane grčeve i čireve, dočim općenito mladići i muškarci bivaju izazvani. I čudi se kako one ne razumiju neke jednostavne jednadžbe: kad su pristojne, i oni će biti pristojni! Naprotiv; ako su razgolićene, požudne, besramne, naprasito zavodljive, bezobrazno otkrivene, tada to drugoj strani šalje poruku: žderi (žderi, metafora za trbuh, tijelo, osjetilne užitke; a što ima bezbožnije od toga da se uživa?). Golotinja + alkohol + cajke (majketi, ni pet ni šest nego odmah cajke!) rezultira (=) nasiljem (kakvim sad nasiljem? – možda silovanjem? – jer ako se ne zakopčaš do grla, budimo realni, sama (i)zazivaš silovanje), preljubom (uuu, odmah smrtni grijeh!), abortusom (a znamo, Život je svet)!

Opis radnog mjesta svećenika: propovijedati o čednosti i svetosti, o tragediji raspuštene mladosti, o zlu preljuba i rastavama brakova, o abortusima kao posljedici i seksualne raskalašenosti – no, evo, što se događa: one ne slušaju! I dalje bivaju naprasito zavodljive i seksepilne da čovjeku slina poteče – nije li to čisti bezobrazluk? Kako one to tako sve samovoljno, kako same hoće, ne poslušavši što im je rečeno?! Time dolazimo do pozadinskog segmenta opisa radnog mjesta svećenika: naučavanje poslušnosti. Čovjek bi pomislio da je doista opsesija čednošću i sotoniziranje ''bluda'' tek instrument pravog cilja: novačenja ljudi u dresirane zborove koji pjevaju kako im se svira i kako su naučeni, naviknutih na poslušnost kao vrlinu svih vrlina. Uspješno obavlja svoj posao svećenik koji je dobro zaveo disciplinu među pastvom, a neuspješan je onaj kojega nitko ne ferma, kojem u župi vlada raspašoj. Ako ste vi prkosne i bahato radite sasvim suprotno molbama i zdravom razumu, zar i ja ne postajem suučesnik ako ponizno šutim i trpim? Dajte malo shvatite i nas. To je stvarna drama koja se tu odvija: hoće li zavladati red, rad i disciplina, a drska samovolja biti iskorijenjena. Drskost – drznuti se ne poslušati – je igranje sa (vječnim) životom. Gola ili polugola zasigurno gubi sva prava i podvrgava se đavolskim igricama koje preko uništenja tijela, unište i dušu i duh. Neka se razliježe u nama strah pred prijetnjom kaznom Odozgo, onaj vječni, tihi, otajstveni šapat u duši svakoga od nas: pred Bogom ne možeš biti drzak. To tako ne ide, i gotovo. "Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja".

—

U Ecovom Imenu ruže opat Jorge, tipičan lik ''velikog inkvizitora'', baca anatemu na smijeh, prepoznavši u njemu subverzivni potencijal odmamljivanja od poslušnosti. Razboritost naših otaca odabrala je svoj put: ako je smijeh razonoda puku, raspojasanost puka valja držati na uzdi i poniziti, i zastrašiti strogošću. A puk nema oruđa kojim bi istančao svoj smijeh do sredstva za otpor protiv ozbiljnosti pastira što ga moraju voditi prema vječnom životu i izbaviti ga stranputice na koju ga vuku trbuh, sramni predjeli, jelo, prljave želje. Da i dalje ne bi bilo takvog oruđa, Jorge skriva pa uništava fiktivnu Aristotelovu knjigu o smijehu – jer ne može se u potpunosti spriječiti smijanje, ali pitanje je vrednovanja smijeha. Seljaci se smiju, ali na taj način smijeh ostaje nešto prezreno, obrana za priproste, obesvećeno otajstvo puka. Dok ako se otkrije da je Aristotel, kao autoritet broj jedan tomističke skolastike, uzdigao komediju, onog dana kad Filozofova riječ opravda marginalne igre neobuzdane mašte, to bi moglo, tumači Jorge Vilimu, jedući stranice, izložiti pogibelji Božji red. Tu preokrenutost odnosa da je i zadnji neotesanac dok se smije oslobođen od straha pred đavolom, objava knjige bi ozakonila. To što je smijeh svojstven čovjeku, znak je naših grešnih granica. A koliko bi pokvarenih umova kao što je tvoj iz ove knjige izvuklo krajnji silogizam, po kojemu je smijeh svrha čovjekova! Smijeh, na koji časak, odvraća seljaka od straha. No zakon se i nameće strahom, kojemu je pravo ime strah Božji. A iz ove bi knjige mogla kresnuti luciferska iskra, kojom bi čitav svijet mogao planuti u novom požaru, i smijeh bi se ukazao kao novo, čak i Prometeju nepoznato umijeće što ukida strah. (...) A što bismo mi, grešna stvorenja, bez straha, možda najkorisnijeg i najljubaznijeg od svih darova Božjih?



A smjelo bi se reći da je i činjenica kako je bludnost svojstvena čovjeku ''znak naših grešnih granica''. Kada bi joj se pustilo na volju, čovjek bi postao neposlušan ''Božjem redu''. Potrebno je to ''držati na uzdi i poniziti, i zastrašiti strogošću''.


Strogo, strogo, samo strogoću trenirati – po prstima za korupciju, a pošto je i ''bludnost svojevrsna korupcija'', jasno je da je osnovni problem ove države što zakonom ne predviđa bacanje u lance za bludnike i preljubnike.

Delegitimiziranje spolnosti kao ugode im je tako draga tema jer je savršeno polje za upražnjavanje onoga što najviše vole (i što je pravi smisao radnje): davati po prstima i strogo kažnjavati.

—

U Coetzeeovom romanu Sramota ima epizoda s retriverom kojeg su vlasnici redovito mlatili kad bi u prisustvu kujice postao previše nepristojan, i koji je ubrzo, pavlovljevskom uvjetovanošću, počeo cviliti i skrivati se čim bi nanjušio neku kujicu – unaprijed! – misleći da je on nešto skrivio samim time što mu gospojica zamiriše. Ono, oprostite što postojim. Zbunjen, ne shvaćajući svoju krivicu, ali ju iskustveno imajući na znanju i vežući uz batine, podvijao je rep u strahu i pokunjenosti. Ono podlo u toj čitavoj kenilworthskoj predstavi bilo je to što je taj jadni pas počeo mrziti vlastitu narav. Više ga nije trebalo mlatiti. Bio je pripravan kazniti samoga sebe. U tom ga je trenutku najbolje bilo ustrijeliti.


Eto stvarnog smisla crkvene i svake druge vrste puritanske fiksacije na demoniziranje ''bludnosti''. Njeno suzbijanje nije cilj samo sebi, već sredstvo maltretiranja masa, na pasivno-agresivan i internaliziran način, radi kroćenja, uspostavljanja poslušnosti i kontrole ponašanja. Tko god s požudom pogleda ženu, već je učinio preljub s njom u svome srcu (Evanđelje po Mateju, 5:28). Usaditi krivicu u osjetilnu ugodu, naročito spolni nagon, naprosto je instrument socijalne dresure, sličan postupcima iz kasarne – kao čin slamanja volje, sračunat na lomljenje bića. Jer pokazalo se da su zborno recitirati za svojim Velečasnim, svi kao jedan, neusporedivo spremniji zlostavljani ljudi, oni držani na kratkom lancu.



Post je objavljen 07.10.2012. u 03:46 sati.