Komentari

diogenovabacva.blog.hr

Dodaj komentar (37)

Marketing

  • Wall

    ovaj dio serijala čini mi se pravim Evanđeljem....radujte se, narodi, nad Radosnom viješću- kršćanstvo je mrtvo, jer ne počiva na Ljubavi, već mržnji, ili preziru prema slobodi/ ljubavi/ ljepoti/ ugodi/ itd... tim više mi je, posebno u 21.stoljeću, upravo fascinantna iskrena vjernička spodoba, pravi vjernik, zelot... koji su to okovi (jer sama tradicija i pripadanje toru nisu dovoljni) koji čak i visoko obrazovane ljude drže zarobljene u biblijskim bajkama? kako netko danas (apsurdno, čak i doktori znanosti!) može biti iskreni vjernik?

    avatar

    26.10.2012. (09:23)    -   -   -   -  

  • samohranamajka

    Uh, na samom početku posta već su me zabrinule tvoje motivacije! Ali eto, uz podosta fizičkog (nemam naočale), mentalnog i duhovnog napora, stigla sam do njegovog kraja. Po putu me malo nasmijavalo, malo gušilo, puno rastuživalo, pa mi milovalo ego, pa me radosno izvijestilo... U međuvremenu sam sinu ponudila čokolade od koje je odmah polovicu prisvojio (!?) uz pitanje da kol'ko je to pusa, odgovorih da je ovo besplatno i od srca, pa me pita: "Gdje si to kupila?" - "Pa, u dućanu!" - "Ne čokoladu. Mislio sam srce, hahahaha...!" i pitam se, dobro, tko je to odgajao? Riječu, čokolada je kamen spoticanja u našim odnosima i uvelike gazimo plošno protumačene kategoričke imperative po tom pitanju. Slava joj!

    avatar

    26.10.2012. (11:06)    -   -   -   -  

  • Neverin

    nema se što za dodati... draži mi je Epikurej od kršćana

    avatar

    26.10.2012. (17:19)    -   -   -   -  

  • samohranamajka

    Samo kratak osvrt na ono što je rekao Wall "Kako netko danas (apsurdno, čak i doktori znanosti!) može biti iskreni vjernik?". To me podsjetilo na komentar jedne moje drage, ali bivše, družice (ono, družili smo se), kad je Vlatku Stefanovskom zamjerila da je dosadan jer da pretjerano drvi po "sedamosminskom" ritmu, nešto tipa tim makedonskim narodnima. Mene je to začudilo, pa sam uzvratila: "A po čem drugom da drvi? Pa tamo je odrastao, Makedonac je". Ma širi se on, kao što imamo prilike čuti, ali svojim tempom i natenane. No,ono mu je u krvi i ja u tome ne vidim ništa loše - jer je ipak i dalje jedan i jedini Vlatko Stefanovski:-)...

    avatar

    26.10.2012. (18:08)    -   -   -   -  

  • Ama Gi

    Ajme... upravo viidim da je ovdje tema nad temama, a ja trenutno nemam vremena ni za pročitati... Čim ekstra-pretrpan vikend ostavim iza leđa, uranjam dušom i tijelom :) ...a do tada tek nešto o "abrakadabri" (okrznuh okom zadnju rečenicu pa vidim da se nešto kao spominje :) - jer "abrakadabra" nije, molit ću lijepo, ni trica ni dječja igra! :))

    ABRAKADABRA
    ABRAKADABR
    ABRAKADAB
    ABRAKADA
    ABRAKAD
    ABRAKA
    ABRAK
    ABRA
    ABR
    AB
    A

    avatar

    26.10.2012. (21:42)    -   -   -   -  

  • Neverin

    šta bi čovjek u futroli rekao na ovaj spot?

    http://www.youtube.com/watch?v=CqiJ5ypbsSU

    avatar

    27.10.2012. (00:00)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    WALL - Dio ljudi odvučen je golom silom društvene inercije. Bez neke posebne agende: svi u selu tako, pa onda i oni tako. No, ovako na prvu mogu se dosjetiti još barem tri kapitalna razloga, koja ne treba podcijeniti ni prezreti.
    1) Najsimpatičniji je shvaćanje - nota bene, sasvim ispravno - da smisao života i samoostvarenje viši čovjek ne treba tražiti u piramidama i poretcima ovoga svijeta, u politici, vlasti, imanju novaca, u karijeri, itd. Iz perspektive ''poganina'' važan je onaj kojeg svijet priznaje kao važnog; ''kršćanin'', naprotiv, nije impresioniran time, jer ljude duha rangira ispred ljudi svijeta. Nešto srodno onome kada Beethoven u Teplicama nije htio skinuti šešir pred caricom i dvorjanima, nego se samo namrštio i bez riječi produžio. Kao u onom Sloterdijkovom fragmentu: ''Kršćanstvo posta velikom školom otpora, hrabrosti i otjelovljene vjere (...) Za vrijeme rimskog carskog doba kršćani postahu jezgra trupe unutarnjeg otpora. Biti kršćaninom, značilo je nekada ne dopustiti da ti imponira ni jedna sila svijeta, pogotovu ne arogantni, nasilnički i amoralni rimski carevi bogovi (...) Nikada više ne morati držati respekt pred nekom pukom svjetovnom, izvanjski silovitom moći: to je postalo kiničkom jezgrom kršćanskog stava prema moći na vlasti.''
    Drugo pitanje su nesporazumi oko definicije samog ''duha'', ''duhovnog života''; pisat ću još o tome. Što bi rek'o Stevo Žigon, umjetnost je bliska bogu, a ne religija. Beethoven, ne Benedikt.
    2) Život podrazumijeva izloženost patnji. Tijelo je krhko, a i duh. Tu više nemamo posla s bajkom, nego najrealnijim iskustvima. Trpimo bolove, poraze, poniženja, gubitke, bolesti, a znamo i da će nas na kraju dočekati smrt - koje se bojimo, grozimo, jezimo. Nerijetko se osjetimo jadni, slabi, apatični, obeshrabreni, nesretni, ili sami, napušteni, itd. Vjera pruža iluziju utočišta od svega toga - sklanjamo se u Isusovu pruženu ruku: ''dođite k meni, svi vi koji ste umorni i opterećeni''. Ni najobrazovaniji doktori nisu imuni od toga, jer i doktore boli i znaju da će umrijeti; i njima postojanje pruža otpor, kao i svima. (Moment u kojem stvar postaje zloćudna je kada se pretrpljena patnja - poneseni Križ - izjednači s ljudskom vrijednošću i Zaslugama, te kada se primijeni jezik morala na to: mi koji trpimo na ovom svijetu - mi smo dobri i naše će biti kraljevstvo nebesko, a one kojima je bolje od nas, koji manje pate, neka proždre vječni oganj. Jezika morala tu je jezik resentimana, mržnje.)
    3) Ljudi imaju iskrenu potrebu da pred sobom i drugima stvore sliku o sebi kao ''dobrih ljudi'', vrijednih poštovanja na razini ljudskosti, ''kao ljudskih bića''. Otkako se kršćanstvo jednom kodificiralo, uklesalo u kamenu kao zlatni standard etike i dobrote - ''dobar kršćanin'': sinonim za osobu koja drži do vrijednosti i priznaje moralne kočnice, nije beskrupulozni egoist - većina ljudi si, bez ikakve zlobne ili nepoštene nakane, želi osigurati pravo da se naziva kršćanima, naprosto zbog te primarnije potrebe da sebe vide kao ''dobre ljude''. (I obratno, nametnuta je recipročna krivnja: ako nisi vjernik, u tebe je u vjerničkom okruženju - u najmanju ruku latentno - uperen prst koji sugerira da nisi baš moralan čovjek. Jer ako za tebe nema boga, zar nije onda za tebe ''sve dozvoljeno''?)

    avatar

    28.10.2012. (19:58)    -   -   -   -  

  • Hlapićka

    Ah, težina križa!
    Viktor E. Frankl u onoj svojoj "Čovjekovo traganje za smislom života", mislim da se tako zvala, piše o svojim iskustvima u koncentracijskom logoru e da bi opravdao utemeljenje jedne divne discipline unutar psihologije, logoterapije.
    Logoterapija je, ukratko, pronalaženje smisla u patnji. Ima tu krasnih misli o samoj prirodi i intenzitetu patnje, no neću to sad prepričavati. Poanta je, on je svojim iskustvima dao smisao unatoč nepodnošljivoj boli koja ga je snašla, a svoje je pacijente ohrabrio da učine isto. Tako spominje anegdotu o čovjeku kojemu je supruga umrla i ostavila ga samog, nakon čega dotični nije nikako mogao nastaviti sa svojim životom. Logoterapeut ga jednostavnim pitanjem "Biste li radije da ste vi prvi umrli pa da vaša žena pati ovako kako vi sada patite?" trgne iz katatonije i da smisao njegovoj patnji. Sad, to je opet nesebično, take a bullet for his wife, jel, ali nije i Moralno, jer on se nije morao tjerati na to da se osjeća bolje jer on pati umjesto žene. Bilo bi Moralno da je rekao "Fuck it, radije bih i dalje da je ona ta koja se ovako pati, ali Kreposno je željeti da sam to ipak ja pa ću to onda i željeti", no mislim ipak da to nije slučaj kod gospodina u anegdoti.
    Frankl je definitivno tendenciozan u knjizi, nekako nas nenametljivo uvjeravajući u nekog Boga, no naglasak nije na Bogu zbog Boga samog, nego na smislu. Kao ono, ako možete naći smisao bez Boga, slobodno, ali nudim vam lakši put. I zašto ne? Teži put nije uvijek i bolji. Oh wait...jest, ako si katolik.

    avatar

    29.10.2012. (00:06)    -   -   -   -  

  • Hlapićka

    Nadovezivanje na nešto što si rekao u posljednjem komentaru:
    "Jer ako za tebe nema boga, zar nije onda za tebe ''sve dozvoljeno''?"
    Fascinantno kako spremno prihvaćamo ulogu djece. Bog će te kazniti (ili te neće nagraditi) ako ne budeš dobar pa onda moraš biti dobar. Ovdje nije riječ o kultu Kreposti nego o kondicioniranju. Ako ne budeš učio, dobiješ jedan. Ako ne jedeš mrkvu, ostat ćeš nizak kao tata. Sve samo pozitivni i negativni potkrjepljivači da nas se dobro odgoji :) A kao, dao nam je slobodnu volju.

    avatar

    29.10.2012. (00:20)    -   -   -   -  

  • malo ti malo ja

    Nisam u psihofizo formi, pa ću se na čitanje vratiti kad budem svoja,
    kod tebe se to uvijek može. No, nisma mogla preskočiti onaj prvi
    pasusić (citati evanđeoski), pa ovako naški samo zaključujem: "Da
    se čovjek povodi za Evanđeljem, eto ti me vraže kad po ovoj zemlji
    ne bi stupale same vojske svih vrsta invalida", a to bi bilo ubojito
    za gledanje, stoga ljudi rade što rade i neće valjda sami sebi
    kopati oči, sjeći rukice i nogice. Uzdravlje ti bilo, odoh se terapijat:)))

    avatar

    29.10.2012. (15:12)    -   -   -   -  

  • MODESTI BLEJZ

    pero, jel` frend ok?

    avatar

    31.10.2012. (22:12)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    SAMOHRANA - lijepo je čuti da mi post odmah ima odjeka u praksi ;)
    NEVERIN - nemam što dodati na to da nemaš što dodati
    SAMOHRANA - osvrt je malo rubni, ali zabavan :)
    AMA GI - ako se kad susretnemo s malarijom, znat ćemo što trebamo ispisati ;)
    NEVERIN - zabranio bi konzumaciju... i ljubav... i lenor
    MODESTI - ma folirao sam frenda u bolnici, to je virtualan primjer :) (zapravo referentan na Marciu Baron)

    avatar

    01.11.2012. (15:07)    -   -   -   -  

  • troll

    Moram reagirati na ovu pretjeranu obranu sladostrasti,id-a,pohote čega već ne koja se čini ugrožena od strane svakojakih kvazivjernika,puritanaca,crkve,zaostalih kršćana prema uvidima mog trenutno omiljenog blogera.Vjerujem da se ne varam kada kažem da ni jedna preljubnica,homoseksualac,promiskuitetni i sebični pojedinac(nije da ih osuđujem) u ovoj prekrasnoj državi nikad nije kazneno-moralno progonjen,te da nikad i neće odgovarati za svoje postupke koje crkva osuđuje i pritom elaborira moralne prodike koje vlasniku ovog bloga toliko idu na jetra.Njihova ugroženost je stvar osobnog samopouzdanja a ne stvarne prijetnje.Stoga sam mišljena da osobno izricanje stavova svakog pojedinca posebno na internetu u svezi ovakvih prosvijetljeno-kozmopolitsko-suvremeno-liberalno-načitanih-anarho-nihilist a poput pere spada u promašene i izlizane ali nadasve samopropagirajuće uvide zbunjenog individuuma.

    avatar

    01.11.2012. (20:12)    -   -   -   -  

  • Ama Gi

    @Pero, nemoj ovo ipak ispisati jer ti neće pomoći :) Vidim, naime, da me pri upisu teksta u komentar ipak nije poslušalo, tj. da tekst nije ispao do kraja onako kako je trebao. A trebao je ispasti "ljevkast" oblik, onaj koji upućuje na trodimenzionalnost. Riječ "abrakadabra" u hebrejskom (abreg ad habra), naime, ima devet znakova koji znače "šalji svoju munju do smrti" (zbog toga bi, moguće, i bilo učinkovito od malarije :)) . Znak "a", "alef", s lijeve se strane trokuta u tom slučaju pojavljuje devet puta, i to tako da se riječ može čitati i dijagonalno, i to po svim redovima (što se kod moje umotvorine ovdje ne vidi, s obzirom da se jednakokračan trokut, nakon unosa teksta, očito pomaknuo pa smo dobili pravokutan trokut :)

    No, šalu na stranu. Što se ovog posta tiče, mislim da je izvrsna poveznica između svih ostalih iz serije, tj. da je zajednički nazivnik serije sada i više nego vidljiv. On bi se, gotovo, mogao izraziti formulom – premještanje težišta određene ideologije (tamo gdje to na prvi pogled uopće nije logično), na sasvim drugo mjesto, ponekad do razine vlastite suprotnosti, a sve u cilju održavanja moći (ili privida o vlastitoj moći i poziciji). Izokretanje izvornog evanđelja, apsurdni zahtjevi Francekove majke koja postaje tiranin i samotiranin (a da svojim psihološkim profilom uopće za to nije predodređena), Crkva koja se praksom koja često ne pomaže život u teoriji bori za Život (s velikim Ž), američki konzervativci koji, iako izvorno okrenuti tradicionalnim (kršćanskim) vrijednostima, u najnovijoj praksi djeluju po sasvim suprotnim principima… Sve u svemu, čini se da problem nastaje u točki kada se razina koja bi trebala postojati kao osobni izbor, kao stil života, ili, primjerice, estetska razina, postavlja na razinu etike, tj. proglašava moralnom razinom. Primjenjujući sankcije koje vidi opravdanima za takve „moralne razine“ (koje to, zapravo, nisu), onaj koji ima moć terorizira sebi inferiorne (mama Franceka, vladajući nevladajuće, Crkva vjernike…) bojeći se da će izgubiti „poslušno krdo“, a time, naravno, i vlastitu poziciju moći (i beneficije koje podrazumijeva – materijalne, statusne itd). Što se tiče konkretnog stava Crkve o trpljenju/patnji kao jedinom ispravnom putu, putu do Života i Ljubavi, evo i jednog najsvježijeg primjera

    avatar

    02.11.2012. (16:39)    -   -   -   -  

  • Ama Gi

    @Trolle, iako nije moje da branim Peru, osobito jer znam da će on sam to i više nego dobro učiniti (jedva čekam :), imam potrebu reći tek natuknicu-dvije, u svoje osobno ime:
    - ne vidim ni jedan jedini argument koji bi ovaj post svrstavao u "obranu "sladostrasti, ida, pohote"
    - to što nitko nije kazneno-moralno progonjen zbog svoje seksualne orijentacije (za što, osim toga, nemamo bilo kakve konkretne dokaze), ne znači da nije ispaštao na mnogo gori i radikalniji način - fizičkim napadom, nasiljem, prijetnjama, optužbama, itd., itd. (za to nam, barem, posebni dokazi ne trebaju - svakodnevica i mediji, nažalost, vrve od njih)
    - ne znam gdje si uočio "zbunjenog individuuma" jer od svih blogera koje znam (a znam i da će drugi to potvrditi) - upravo je Pero oličenje nezbunjenost par excellence! Primjedba je, dakle, promašila svemir ;)

    avatar

    02.11.2012. (16:53)    -   -   -   -  

  • alkion

    Trolle: nažalost ne znam staviti link na željenu stranicu, ali odi malo na preko šest stotina komentara na izjavu zadarskog profesora da je homoseksualnost bolest i "divi" se količinom zla i snagom za uništenjem svega što je različito od naše učmalosti i zaostalosti. Ide se čak u krajnost koja želi smrt i uništenje svega što imalo nosi u sebi istospolnu orijentaciju. E pa ako to nije ugrožavanje nečijeg integriteta i slobode ja ne znam što je.
    Čak i uz pretpostavku (kažem samo pretpostavku) da je homoseksualnost "bolest" zar onda nije najhumanije liječiti osbu , a ne lišavati je života?
    Na žalost, od prevelikog gađenja i stida nisam mogao pročitati sve komentare ali nakon samo dijela pročitanih lako je shvatiti kako ovakvi postovi i ovakvo pisanje kojim se Pero bavi itekako imaju smisla i potrebe...

    avatar

    02.11.2012. (21:13)    -   -   -   -  

  • samohranamajka

    Ja sam zapravo isprva bila zbunjena načinom na koji je moguće post, a time, čini mi se, i cijeli serijal doživjeti kao što ga je doživio Troll jer ga uopće nisam shvatila kao obranu toga što je Troll naveo da se "pretjerano brani", a ni u kom slučaju kao nešto što bi bilo prostorno ograničeno na "ovu prekrasnu državu". Mislim da itekako nadilazi sve tri prosječnom fizički te fiziološki zdravom čovjeku vidljive dimenzije. Što se, pak, patnje tiče, mislim da je ona nekako pogrešno tumačena, shvaćana, a time i instrumentalizirana (natjecanje u tome kome je gore ili pak "ocjenjivanje" karaktera po tom kriteriju).

    avatar

    02.11.2012. (21:29)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    HLAPIĆKA - Je, čitao sam Frankla, ima već oko decenije, veliki bestseler, ''samo u SAD rasprodan u preko 3 milijuna primjeraka''. Malo si me bubnula i u čulo nostalgije, jer to je jedna od knjiga koje sam baštinio iz roditeljskog doma. Prijevod u izdanju kojeg imam glasi Život uvijek ima smisla.
    U jednom komentaru sam već formulirao tu krizu smisla kojom se knjiga bavi: ''Ljudi se školuju, šegrtuju, pa se zapošljavaju i rade, ako uopće i to, pa tako godinama i decenijama, jutro za jutrom, žure na kopanje, sve slabije vide, sve ranije liježu, akumuliraju staž u dodijeljenim im ulogama, postaju lažno tašti, otplaćuju kredite, idu u penziju i... i... što? Gotovo? Tužno, tužno! Što čovjeka čeka na kraju puta, nakon odrađenog života kopanja? Možda nagrada, kost, šećer, med? - ne, nego jedino poraz, starost, bolest, smrt. Priča ne može ne završiti tragično. Pa dobro, ljudi! Ako je život samo kopanje pa smrt, onda zašto? kome? čemu? Zato većinom barem svijemo nekakvo gnijezdo, razmnožimo se. To nam daje kakvu-takvu motivaciju i posredni smisao: besmisao egzistencije prebaciti na drugoga - nek' se mali bakće. Umjesto da stvarno sobom riješimo to pitanje, da preuzmemo na sebe zadaću življenja, umirimo se racionalizacijom življenja za njih. Djeco (govorimo), na vama svijet ostaje! 'Kad na svijet dođu, gledaju (samo) da žive, i tako ispune svoj smrtni udes; i djecu za sobom ostavljaju da i dalje ima tko da umire.' (Heraklit, fragment 20)''
    No, nisam previše zadovoljan kako je Frankl to riješio. Pripovijeda tamo kako je utješio svoje apatične pacijente: ''Zatim sam, obraćajući se cijeloj grupi, prešao na drugo pitanje: Je li majmun - na kojemu se proizvodi serum poliomielitisa pa se zato neprestano bode iglama - kadar ikada shvatiti smisao svoga bola? Ne može, dakako, jer svojom ograničenom inteligencijom ne može ući u ljudski svijet - u kojemu njegov bol može jedino biti shvatljiv.''
    Pa da, baš utješno za majmuna: što je smisao njegove boli poznat nama. Kad bi nesretnik kojim slučajem mogao shvatiti taj smisao, manje bi ga bol boljela?
    No, dobro, uzmimo da mi ljudi, pametni kakvi već jesmo, za razliku od ostalih primata možemo pojmiti pojam transcendentalnog smisla. Jer - nije šala - mi to doista možemo! Kaže Frankl: ''Onda sam dalje upitao: 'A što je s čovjekom? Jeste li sigurni da je čovjekov svijet završna točka u evoluciji kozmosa? Zar je nezamisliva mogućnost još neke druge dimenzije - neki svijet iznad čovjekova svijeta: svijet u kojem se nalazi odgovor na pitanje zadnjeg smisla čovjekove patnje?'''
    Primijetimo ipak: mi nismo u stanju misliti smisao sam, nego tek tu misao: da nije nezamisliva nad-dimenzija u kojoj imamo smisla. Ne, dakle - koji je; nego - da ga možda i može biti (nije isključeno kao mogućnost). Nismo ga u stanju kapirati u onome što on jest, ne njega (jer to svakako jest izvan naše pameti), nego samo: pojam o njegovoj mogućnosti.
    Najdublji temelj religioznog osjećanja: iako nismo sposobni naći ''odgovor na pitanje zadnjeg smisla čovjekove patnje'', mi možemo ''steći uvid'' da traženi odgovor ipak ''mora postojati'', u nekoj nad-dimenziji.
    Tu se misao - kako postoji viši smisao izvan naše pameti - redovito uzima za optimističnu misao, misao ''vjere'', misao ''nade'', ideal koji nam ''daje razlog'', opravdanje ufanja: u ideale, u spas, u ''dobrotu i ljubav''... u ''Boga''. Franklova knjiga podrazumijeva isto: velika potraga za mogućnošću Smisla kao automatski razlog za prirediti proslavu. Utemeljenje optimizma!
    Razmišlja se: laboratorijski majmun na čijoj koži eksperimentiramo smio bi biti sretan i zadovoljan - optimističnog odnosa, punog ufanja, spram svoje boli - samo kad bi skužio da je poslužio nekoj višoj svrsi. To bi mu trebalo već biti dovoljno, odmah Utjeha. A mi? Mi smo, analogno, tjeskobni tek zato što nismo načisto ima li naša egzistencija višeg smisla. Jednom, dakle, kad bismo uspjeli konačno utvrditi da ima, mogli bismo biti mirni. I zato - svi u potragu!
    Ali što - taj majmunov smisao, koji ga nadilazi - naime, mi, naši laboratorijski postupci - uopće ne mora (ne bi se vjerovalo) raditi u zajedničkom interesu s majmunom. Komotno ga može iskorištavati, mučki i bezobzirno, u svoju vlastitu svrhu, koja s njegovom dobrobiti ne da nije zajednička, nego joj je izravno suprotstavljena. Ili, primjer žabe. Čovjek nesumnjivo posjeduje izvjesnu nad-dimenziju u odnosu na žabe. One ne razumiju što (im) čini čovjek. No, da kojim slučajem razumiju - zar bi ih to što saznaju obradovalo? Jedan moj bivši cimer ih je znao žive guliti (e da bi ''vidio kako iznutra funkcioniraju'') i ostavljati ih tako oguljene da danima skapavaju u najgorim mukama.

    avatar

    04.11.2012. (15:20)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Ni mravi i gliste i sl. stvorenja ne dosežu do našeg mjerila. Nije li ipak točno da mi s njima - čisto olako? Nema tu čak više ni maliciozne znatiželje (žaba), niti kvazi-plemenitih pobuda iz nevine znanstvene obijesti (majmun), nego ih zgnječimo i zdrobimo bez razloga... onako, došlo nam, iz dosade. Da razgazimo cipelu.
    Onaj komentar o besmislu ostavljanja djece za sobom samo da bi i dalje imao tko umirati datira iz marta prošle godine (možda ćeš se i sjetiti, komentirala si). U stopu je uslijedio post Probavljivost duše, u kojem sam dao sliku Gombrowicza na plaži kako spašava bube i kod jedne biva prisiljen obustaviti radnju, postati ravnodušan na arbitrarnom mjestu prema patnjama te konkretne bube, te kako slično biva i s nama, djecom Majke Prirode i Boga Oca, ali zanemarenom djecom, jer Mater i Ćaća su blazirani, ravnodušni, potpuno lišeni sentimentalnosti prema našim stradavanjima i agonijama. ''Svijet je okvir mogućnosti unutar kojega se život odvija. Složeni sustav, ali sustav koji se vrti sam sobom, svojom unutarnjom neumitnošću, bez ikakvog nadzornika izvana. Mama i Tata postavljaju krajnje granice slučaja, dok ono što se događa unutar tih granica - to se njih ne tiče - u to se ne upleću. I ni zbog koga neće posebno intervenirati. Na sve naše urlike, plač, jadikovke, kukumakanja, odgovaraju tek lijenim zijevom, s izrazom neizrecive dosade.''
    I don't believe in an interventionist God, pjeva Cave. Svakoga dana možemo u novinama čitati užasne, užasne vijesti, koje se opiru našem shvaćanju. Zalili kćer kiselinom jer je gledala dečke, primjerice, ili izbola nožem 7-godišnjeg sina i 5-godišnju djevojčicu (s preko 150 uboda); to je prvo što sad ima aktualno u vijestima. Kad god pogledaš, naiđeš na nešto takvo. Kako gledati na svijet i postojanje iz njihovih očiju - ako se pokušamo uživjeti, uosjetiti u perspektivu te stradale djece? Riječi kao pravednost i smisao moraju zvučati limeno i smiješno. ''Viša nepravda pred kojom naš razum ne može ne kapitulirati; posve naopaka, nastrana... neljudska (poništava sve naše koncepte ''zakonomjernosti'' prirode). Činjenica smrti djece dovodi nas na rub smisla, izravno nas suočavajući s crnim, vrtoglavim, bezdanim upitnikom: o beznačajnosti postojanja. Mama i Tata pokazuju nam da im nismo baš jako bitni. Smrt djeteta obezvređuje ljudski život po sebi, općenito i ultimativno - daje načelnoj tragediji života, koja je u startu gorka, još i dodatan okus proizvoljnosti, nevažnosti, lakoće (nema lakoće koja bi nam teže padala). Ta ironična bezbrižnost nasumične nepravde, očevidna i neumoljiva, do dna razara humanitarno-optimistični patos ''podvrgnutosti Višem Redu Stvari'', koji bi tragediju činio dostojanstvenom, značajnom, uzvišenom. Ne, u prah bivamo pretvoreni... i s kakvim samo nehajem!''
    Precizirajmo odstupnicu koju trebamo. Nećemo je naći u golom uvidu da nam muka ima nekog višeg smisla. Da smo korisni nečemu što nas transcendira. Jer nije baš nešto utješno biti sluga smisla koji nas doduše transcendira, ali kojemu i dalje dođemo obični majmuni i gliste!
    Vidimo li već koja je to pretpostavka neophodna za održanje naše utješenosti? Laboratorijskom majmunu smo preporučili da smije biti optimističan, kao da je naš interes odmah i njegov interes. Eto nužne pretpostavke: da ''interesi'' nisu suprotstavljeni. Viši smisao će nas tješiti samo ukoliko služenjem njemu istovremeno služimo svojoj dobrobiti (upravo kroz to služenje, njim samim).
    Zato optimistički govoriti o pojmu nad-smisla ne pali ako ćemo ga doživljavati u vulgarnom biologističkom smislu: kao oblik života superioran našemu, superhumanog mjerila. Ako nas tješi misao da nismo sami sebi svrha, već sredstvo neke nad-dimenzije, onda pritom obavezno ciljamo ne tek na neku višu, nego isključivo na najvišu, krajnju instancu, na idealni koncept nekoga ili nečega što posjeduje karakter apsolutne svrhovitosti - te kao takav, sverazumijevajući i sveizravnjujući, stoji i na našoj strani. To je apsolutno nužno. Jer ako kažemo da je naša bol objašnjena običnim superiornim smislom, to još ne mora značiti da nas dotični neće samo iskorištavati (mučki, kao mi majmune), ili se s našom sudbinom zezati (razgaziti, kao mi gliste). Tek služba konceptu apsolutne pravednosti, (Bogu, Cjelini), moći će garantirati istovjetnost interesa (pa ako su naše muke i naša umiranja u njenom interesu, apsolutnom i savršenom, onda to jamči da su OK i za nas.

    avatar

    04.11.2012. (15:27)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Ali tek tu upadamo u glib najrazuzdanije metafizike! Što je definicija metafizike? Kada se hoće znati više nego što se može. To je ono što bismo mi htjeli, što nam je potrebno da bismo se utješili (logoterapijski, Smislom). Pa možemo li to? Kao što Frankl kaže (dakako, ne samo Frankl, nego kompletna struktura transcendentalnosti ''nečega višeg''): mi možemo zamisliti ''neki svijet iznad čovjekova smisla''. Ponovimo kako reče: ''neki''... tek neki. Jedino što možemo zamisliti je da postoji to ''nešto'', neka druga dimenzija (u kojoj prebiva Odgovor). Krajnje neodređeno. Ne možemo znati ama baš ništa u vezi s našim višim smislom osim da bi ga ''moglo biti''. To je jedini, jedini, jedini uvid nama dostupan. Što, međutim, baš i nije ono što mi hoćemo i trebamo. O Apsolutu, o Cjelini - ni riječi. Ništa! Terra incognita. Nismo pozvani.
    Logoterapija tu, igrajući na kartu racionalnog uvjeravanja, u sebi sadržava ne rupu, nego provaliju u racionalnom slijedu. Kao Rješenje/Utjehu/Odgovor nudi nešto u što je lako povjerovati, jer racionalno koherentno - naime, da se ne može isključiti neki smisao što transcendira naše poimanje (doista, ne može se) - dok se stvarno Rješenje/Utjeha/Odgovor ipak nalazi na sasvim drugom mjestu, u nečemu puno težem za povjerovati, jer totalno spekulativno-metafizičkoj fatamorgani: apsolutnom transcendentalnom smislu, tj. Proviđenju, odnosno Bogu čiji su putevi misteriozni, ali koji ima plan i neki razlog za svakoga od nas. Da bi premostio provaliju, um koji traži Smisao poduzima poistovjećivanje onoga što može znati (neodređenog ''nečega'') s onim što bi mu donijelo utjehu, što mu je potrebno, što hoće da bude (Proviđenjem koje ravna svime i brine za nas, znajući zašto nam radi to što nam radi). To je jedan kroz jedan podvala od strane Frankla. Daje argument za A, navodeći na pribjegavanje zaključku B. No, on i ne krije da preporučuje jeftini trik samozavaravanja; kao što podvlačiš: Bog ne kao cilj, već kao sredstvo.
    I zašto ne, pitaš. Ali nije pitanje težeg puta kao automatski boljeg, nego što lakši zapravo ne pali - oni ne vjeruju doista, oni bi samo htjeli vjerovati. Namjerno sam gore to tako formulirao: postoji diskrepancija između onoga što se može znati i onoga što bi se htjelo da bude. To je nagovaranje samoga sebe. Jedino je predpovijesni čovjek mogao stvarno vjerovati, vjerovati naprosto, grmljavina iz oblaka bila mu autentično ljutnja bogova; nama se to, pošto na dnu sebe uviđamo da se radi o nihilizmu, šupljoj konstrukciji koja hoće više nego može, pretvara u napor volje, o tome sam pak ovdje: ''Imamo posla s, obratimo pozornost, vjerom u vjeru. Naglašavam ovu apsurdnu duplirajuću sintagmu da bih istakao kako se radi o naporu volje. Ljudi danas više ne vjeruju onako kao što je prethistorijski čovjek, izložen na milost i nemilost strašnim silama prirode, šćućuren u spilji, uvijek na korak od smrti, vjerovao u zle i naklonjene duhove. Više nego što vjeruje, današnji vjernik želi vjerovati, treba mu da vjeruje, radi na tome da vjeruje, tjera sebe da vjeruje, progonjen fiks-imperativom da ne smije ostati bez vjere. To je ta autocenzura, gdje se čepe uši, i samookrutnost, tlačenje sebe, poput biljke koju se priveže da bi rasla strogo u predviđenom smjeru. Najvažnija stvar je ne dopustiti si slobodan tijek u razmišljanju, jer on zna da bi ga to možda moglo dovesti i na drugo odredište nego ono na kojem si je apriorno zadao da mora zauvijek ostati stajati.''
    (U tom je smislu interesantno pročitati o krizi vjere same Majke Tereze, da čak ni ona nije stvarno mogla: ‘’Where is my faith? Even deep down... there is nothing but emptiness and darkness... If there be God - please forgive me. When I try to raise my thoughts to Heaven, there is such convicting emptiness that those very thoughts return like sharp knives and hurt my very soul... How painful is this unknown pain - I have no Faith. Repulsed, empty, no faith, no love, no zeal... What do I labor for? If there be no God, there can be no soul. If there be no soul then, Jesus, You also are not true.’’)

    avatar

    04.11.2012. (15:42)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    ''Ako ne jedeš mrkvu, ostat ćeš nizak kao tata.'' Sjetila si me na jednog dečka iz generacije, iz paralelnog razrednog odjeljenja, koji je bio jako nizak, ali očito ne slučajno, jer su mu se i roditelji isticali niskošću. Kako smo ga podjebavali? Da mu otac za ručkom govori: ''Jedi sine, pa ćeš narast velik kao tata!''
    Što se tiče ovog klasičnog prigovora ateizmu da je moralno suspektan jer je onome tko ne vjeruje u Boga ''sve dozvoljeno'' - u pozadini stoji implikacija po kojoj ne kolješ okolo ljude samo onda ako se od toga susprežeš, iz poslušnosti inducirane strahom: bojeći se Boga...

    avatar

    04.11.2012. (16:03)    -   -   -   -  

  • troll

    Mene zanima stvarna situacija vezana uz osjećaj religioznosti a ne teorijsko-logično-racionalna koja može do u beskraj analizirati ljudsko ponašenje proizašlo iz humanističkih znanosti,socioloških istrživanja i frojdovskih deluzija.Ako nekome pojedinci funkcionira to da vjeruje u iluziju proizašlu iz nemoći da dosegne smisao na ovom materijalno teorijskom polju,te pri tome barometar sreće prema znanstvenim istraživanjima bude na visokoj razini ne vidim razlog zašto ga gledati s visoka kao zaostalog i oslijepljenog.Ako je sve proizvoljno i relativno kao što impliciraš zašto baš ova slučajnost tebi toliko smeta.Samim time što sustav vjerovanja i svega proizašlog iz njega tebi ne odgovara i ne drži vodu ne čini ga automatski ništavnim.
    Ako tko misli da je mudar među vama na ovome svijetu neka bude lud da bude mudar.
    Jer mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom.“ (1 Kor 3, 16-23)

    avatar

    04.11.2012. (17:50)    -   -   -   -  

  • frulica

    dobar dan, Limeni!

    život uvijek ima smisla, čak i kad se čini da nema.
    teško tebi ako to ne znaš.
    potrebna su i ona znanja, ako nismo te sreće
    da znamo za knjigu "Život uvijek ima smisla",
    koja nadilaze ovaj svijet, da bismo uvijek bili u miru
    i išli naprijed, ne tražeći smisao, već noseći ga u sebi, svjesno.

    tek moram pročitati ovaj tvoj post, ali pogled mi je zapeo na
    ovom dijelu.

    avatar

    05.11.2012. (13:11)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    TROLL - Ne patim od potrebe da se moje pisanje dopadne svima, pa čak ni mnogima (dapače). Dozvoljavam i da ima svojih mana - kako boljih, tako i lošijih strana. No, ako postoji slabost od koje upadljivo ne pati, bio bi to manjak dijalektičnosti. Oni koji se potuže na mene, potužit će se, obratno, da previše odužim, da kompliciram, da presloženo to, predetaljizirano, prenijansirano itd.; a zadnje što bi mi se prigovorilo je da pojednostavljujem i reduciram. Tako ni ovdje - ako ćemo govoriti o ''pretjeranoj obrani sladostrasti,id-a,pohote'' (btw, iza interpunkcije obavezno ide razmak, majku mu staru!), sigurno ne možemo govoriti o pretjeranosti obrane u smislu jeftinog advociranja neke jednostranosti. Ne bi bilo moj stil. Ne radi se, dakle, o tome da bez ostatka ''branim id'', nego bez ostatka poričem tu određenu poziciju - teologiju ''istočnog grijeha'' - s koje ga se napada (odnosno, sotonizira te istjeruje). Kad govorimo o ''obrani ida'' važno je razlučiti te dvije vrste obrane - nadam se da razumiješ razliku. Tvoje označavanje iste kao ''pretjerane'' deplasirano je jer način na koji sam ju poduzimao nije bio nekritičan; način koji bi bio, nije se dogodio.
    Zamjerku mi, dakle, možeš naći ne s metodološke, nego jedino sa sadržajne strane, tj. iz pozicije nekoga tko se slaže s konceptom ''istočnog grijeha'' (IG): da je to baš superiška koncept i da u samu činjenicu ljudskog rođenja treba biti usađivana krivnja. U tom slučaju, međutim, imamo do te mjere različite bazne vrijednosti da polemiziranje nije moguće: jedino mogu ja tebe, a ti mene, osjetiti kao nekoga s kretenskim vrijednosnim polazištima. Eto tako. Nema se tu što. S onime tko pred mene izađe odobravajući nauk IG nemam ama baš nikakve potrebe diskutirati - on je za mene tada potpuno nakaradan u glavi, biće strano mi poput izvanzemaljca. Zato, Trolle, ili jedno ili drugo. Ili ćemo se složiti da te (ukoliko i sam potpisuješ IG) uzmem za nakaradnog puritanca s kojim ne želim uopće razgovarati, ili ćemo se (ukoliko ne potpisuješ IG) složiti da ti je prigovor bespredmetan i da doista trollaš. Sam odaberi što je posrijedi.
    Nadalje, ideja o tome da je bezveze govoriti o ugroženosti nevjerništva u državi napola teokratskoj, koja je dio vlastitog suvereniteta čak službeno prebacila Vatikanu samo da bi mu smjela plaćati danak, i uopće u svijetu u kojem je moralni kod abrahamskih religija neiskorjenjivo ugrađen u sekularnu legislativu, svijetu u kojem npr. članice Pussy Riota mogu završiti u zatvoru zbog blasfemije ili se na Rushdiea i druge zbog istoga može baciti fetvu, ili je pod normalno zbog Časti zalijevati cure kiselinom ili zbog nedovoljno obuzdane jebežljivosti žene nazivati droljama ili držati vjeronauk po školama itd.itd.itd.itd.itd. - skroz je naskroz (kao što su ti se gore već iščuđavali Samohrana, Ama Gi, Alkion) ignorantska i ridikulozna.

    avatar

    06.11.2012. (12:25)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    Što ti je još zasmetalo na meni? To da sam ''prosvijetljeno-kozmopolitsko-suvremeno-liberalno-načitani-anarho-nihilis t''. Idemo od kraja. Riječju ''nihilizam'' u idejno-filozofskom kontekstu označava se danas spekulativno-metafizički tip racionalističke tradicije mišljenja koja je harala od Parmenida preko Platona sve dok ju Kant nije razbucao u Kritici čistog uma. To je ta tradicija: tzv. ''čisti um''. Zašto je npr. Nietzsche vezivan uz ''nihilizam''? Ne što bi on bio nihilist, nego jer je prvi izvukao radikalne konzekvence: okej, Kant je razbucao, tu više ničega nema, odnosno ničega nikada nije ni bilo, elem, šuplje je, počivalo je na Ničemu - otuda i ime: nihil = ništa. A među najkarakterističnijim predstavnicima ''čistog uma'' nalazimo upravo skolastike, odnosno Teologiju na kojoj se i danas Vatikan zasniva, tj. - Boga. To ti je, inače, i značenje poznate uzrečice ''Bog je mrtav'': Nietzsche shvaća da je Gospod na Nebesima mrtav sve od Kanta, otkako je čovječanstvo ustanovilo da je metafizički ''čisti um'' jedno veliko Ništa. Izvući ću ti to u kratku, jasnu činjenicu: apsolutni šampion nihilizma je upravo Teologija. Bubnuvši kako sam ja nihilist jer poričem Teologiju činiš apsurdnu zamjenu teza, čisto trollanje (iz neznanja i nerazumijevanja riječi koju si pokupio negdje). Ako ti je nihilizam trn u oku, protestiraj papi Benediktu, ne meni.
    Što sam ono još? Aha, anarhist. Zapravo nisam uopće, jer Bakunjin nije moja šalica čaja, ali ti i opet pokazuješ nerazumijevanje pojmova kojima operiraš, koristeći konotaciju riječi pokupljenu valjda na dnevno.hr ili bitno.net ili katolici.org, te ti se etiketa anarho- odmah veže uz svakoga onog tko se drzne dovoditi u pitanje neprikosnoveni autoritet crkve i ostalih uvriježenih kasarni - ''stupova društva''.
    A sam tvoj bog će pak znati koje si si sve konotacije utrpao u ove termine ''prosvijetljenosti'', ''kozmopolitizma'', ''suvremenosti'', ''liberalnosti'' i ''načitanosti'', pa sebe u ta tvoja značenja neću bez rezerve utrpavati, ali u jednom denotacijskom smislu to su određenja naprosto elementarna (protiv kojih je, opet kažem, nakaradno da bi netko nešto imao, kao što ti, čini se, imaš), te se u tom smislu i priznajem među prozvanima.
    ''Prosvijetljenost''? Što preporučaš - zar tapkanje u mrakači dovijeka?
    ''Kozmopolitizam''? A što drugo - neosjećanje komotno u svijetu nego samo u svom malom svjetiću? Šovinizam iz našeg sokaka - to je tvoj recept?
    ''Suvremenost''? Radije glasaš za dobra stara vremena u kojima se spaljivalo vještice?
    ''Liberalnost''? Nema do čvrste ruke autoriteta, jel' tako?
    ''Načitanost''? No, evo ga, samo sam čekao - probudio se i vjekovni zazor kmeta od pismenosti!
    Znam čitati, da - mea culpa, mea maxima culpa!

    avatar

    06.11.2012. (12:26)    -   -   -   -  

učitavam...