Komentari

diogenovabacva.blog.hr

Dodaj komentar (19)

Marketing

  • malo ti malo ja

    Ne, nije život ono što se vidi, potpuno je drugi i drukčiji, a
    glavni akteri nevidljivi, k'o male bube, učahurene, bez šanse.
    Kako volim Franza, volim ga što simbolizira nas uplašene
    od"vrtića" što kažeš, kao da smu u startu prokazani kao oni
    koji nikada neće izbiti u "prvi plan", što god on značio.
    Kad čovjek jede samo kruh a dostojanstvo mu nije zgaženo
    nema grižnje savjesti, nema predbacivanja sebi kako eto,
    baš on ne vrijedi. Po Kafki, 90% nas je bezvrijedno, jer
    isplivaše "jaki i mišićavi, a mi u rupu, sakrij se, a oni ako se
    udostoje u svojoj umjetnoj, ničim zasluženoj baršunastoj
    fotelji, spustiti svoj prezrivi pogled. Ne, ne osjećam krivnju,
    samo bijes, što vrijednosti ne smognui snage uhvatiti za vrat
    "vrijednosti od novina, od TV_a od tribina, od hotela i jahti".
    Ma, stalno mlatim šupljim štapom:)))

    avatar

    02.10.2012. (17:44)    -   -   -   -  

  • ToxFox

    Imam, dakle postojim.
    To je sukus današnje svjetske krize, ne samo financijske, nego i moralne.

    avatar

    02.10.2012. (18:00)    -   -   -   -  

  • Ama Gi

    I ja osjećam bijes, i frustraciju - ne samo kada vidim da vrijednosti (a pod time mislim isključivo one moralne, intelektualne i umjetničke) nemaju bolji javni tretman nego, osobito, kada vidim da nemaju bolji tretman na razini pojedinca. Sve je prepuno susjeda, prijatelja, poznanika kojima bi rado stresao istinu u lice (barem ja) o tome kako vidiš svoj poredak vrijednosti. Osobito onih kod kojih najviše očekuješ da ljestvica bude drugačija (npr. iz akademskih krugova), pa ti se tim više želudac okrene. Pljunuti na tronizaciju materijalnog i izvanjskog (zarade kao apsolutnog imperativa, titula, funkcija, etiketa...), osobito kada se pri tome marginalizira ono suštinsko (intelektualan/kreativan čin, postignuće, novum, pojedinačna gesta, općeljudska korist i sl.), kod mene je potreba s kojom se susrećem svakodnevno. I bakćem se s njom na različite načine (jer efikasno rješenje još ne pronađoh), ovisno od situacije i prilike. Za ovu priliku, mogu za njih tek zatražiti pomilovanje :)

    avatar

    02.10.2012. (18:17)    -   -   -   -  

  • Ama Gi

    A ključno pitanje ovdje zapravo bi bilo - što je to uspjeh? Kada smo već kod Kafke, bojim se da je iznaći odgovor na njega otprilike analogan poziciji u kojoj se našao seljak pred vratima Zakona, ako se sjećate te parabole u "Procesu" (po meni, ključnom mjestu romana). Možda bismo za one koji su uspjeli "nadmudriti" čuvara, možda, i mogli reći da su doista uspjeli.

    avatar

    02.10.2012. (18:37)    -   -   -   -  

  • blade777

    Ako samo razmišljaš o tome kako ćeš napraviti ono što ti netko drugi kaže, onda nemaš vremena osjetiti lijep život.

    Tek kada se osvjestiš i pobuniš, počinješ živjeti i, u takvom svjesnom i slobodnom životu, nije ti uopće važno kakve će posljedice po tebe biti, samo živiš i uživaš u životu.

    avatar

    03.10.2012. (09:10)    -   -   -   -  

  • Sredovječni udovac

    Svi se mi bunimo protiv takva sustava vrijednosti, ali kad cujem da je "u njega ferari prst od poda" i ja kazem: "Oh Lord, won't you buy me a Mercedes Benz ?My friends all drive Porsches, I must make amends.Worked hard all my lifetime, no help from my friends,So Lord, won't you buy me a Mercedes Benz ?"

    avatar

    03.10.2012. (09:23)    -   -   -   -  

  • Salde

    Vrlo interesantno i pismeno. Komentirao bi više toga, ali najviše mi je za oko zapelo tvoje definiranje uspjeha. Za mene, uspjeh predstavlja krajnje iskorištenje vlastitih potencijala, pričamo dakle o internoj sferi. Ovisno o društvu i vremenu, rezultat će biti prihvaćanje ili odbijanje. Ako su u društvu vrijednosti poremećene (hehe) onda imaš recimo Justina Biebera, koji se osjeća superiorno jer je njegov dar u današnjem svijetu prepoznat. Isti taj Justin Bieber bi prije recimo 50-60 godina u pokušaju da se aktualizira (možda) bio kompletna sprdnja. Sad ovu misao možemo povezati i sa Kafkom. No, to na stranu, najmanji zajednički višekratnik priče – pjevanje. Uspjeh i popularnost su sasvim različite stvari, jedno je kvantitativna (ali i eksterna), drugo kvalitativna (i interna) veličina. Ono što želim naglasiti je da uspjeh isključivo pripada internoj sferi – a ti kada govoriš o toj internoj sferi si dosta romantičan (uspjeh kao san bez zubobolje), te stavljaš naglasak na društvenu sferu (čajevi, krugovi, prijateljstva, prevare...) i to sve odlično zvuči. Ja znam da je svima interesantna samo vidljiva odnosno materijalna i društvena sfera cijele priče, ali to po meni nije ispravan pogled :)

    avatar

    03.10.2012. (10:58)    -   -   -   -  

  • Ama Gi

    @Salde, ja nisam shvatila da je Pero u svojem tekstu definirao uspjeh, niti se on može tako lako definirati. Dao je tek pogled, pomalo ironičan, na dominantan pristup shvaćanju uspjeha u društvenoj sferi - i to ne čak isključivo na planu aktualnog trenutka, nego generalno (što potvrđuju primjeri iz Kafke i Krleže, već pomalo odmaknuti od sinkronijskog momenta). Takav pogled, naravno, provokativan je i poziva na raspravu, zbog toga je vjerojatno i stavljen kao tema posta... No slažem se da uspjeh ima dvije ključne motivacije, osim one eksteriorne tu je i ona interiorna, možda i ključna. Grci su u tom smislu imali krasnu riječ - arete - ne bi li njome označili vrlinu, izvrsnost, ukupnost čovjekovih mogućnosti, tj. u krajnjoj konzekvenci ono što mu daje svrhu.

    avatar

    03.10.2012. (12:05)    -   -   -   -  

  • Alžbeta Bathory

    Ja bih tvoju riječ "sposoban" zamijenila rječju "snalažljiv", jer se u tom slučaju konotacija mijenja u potpunosti - sposoban može biti svatko, ali ipak ne imati "dvije kuće velike, veće od Amerike", dok snalažljiv može biti onaj tko radi i po danu i po noći, i u bijelom i u sivom, a ponajviše ispod stola.
    Hrvatsko obrazovanje je poznato po svom obujmu i pružanju gomile informacija kojima budući intelektualci postaju opće naobraženi.
    Ali evo baš sinoć razgovaram s prijateljicom koja radi kao profesorica u školi stranih jezika - kaže mi, u svom prebogatom životnom i radnom iskustvu u svijetu nikad i nigdje nije naišla na mentalitet koji nema osobni stav! Pitanje za raspravu je bilo - što mislite o Mona Lisi? (dakle, radi sa odraslim osobama - 20 i više godina starosti), i svi redom su odgovarali: Poznato je da je to vrlo popularna slika, Visi u Louvreu, Kažu da te njezin pogled prati ako se nađete u istoj prostoriji, Naslikao ju je Leonardo da Vinci... itakodalje. Niti jedan odgovor nije bio: Ja mislim da...
    Što me podsjetilo na srednju školu i lektiru - nikada nitko nije iznio svoje mišljenje o nekoj knjizi. Svi su, uglavnom, prepričavali fabule, spominjali datume rođenja autora s eventualno par dodataka pride. Profama je to odgovaralo - odgovori su bili točni, ocjene su bile dobre i svi su išli kući sa smiješkom na licu.
    Našem obrazovnom sustavu očajnički manjka diskusije, polemiziranja, zahtjeva za argumentiranjem iznešenog i pri tome mislim na kvalitetne argumente, ne one tipa: "Zato".
    Odgajani smo kao konzerve, moja obitelj je prva koju mogu spomenuti u tom kontekstu - moj je tata Hermann Kafka, patrijarh sa prvom i zadnjom riječi u razgovoru, bez diskusije, bez mogućnosti iznošenja vlastitog mišljenja ili opravdanja. Naravno da je takav stav utjecao i na moj vlastiti "uspjeh" kasnije; u nekim slučajevima takav odgoj stvara mentalne invalide, ljude koji će cijeli život patiti od kompleksa manje vrijednosti. Kod mene se to premetnulo u inat i zahvaljujući tome oslobodila sam se straha da kažem ono što mislim, ali s tatom još i danas bijem neke nedobivene bitke.
    Ne mislim ovime reći da je moj ili Kafkin primjer (pojedinačno gledano) od iznimne važnosti za promjene u društvu, ali što je više takvih primjera, to je društvo bolesnije.
    Potvrđuje se samo kako se odgoj i obrazovanje vrte u nekom začaranom krugu koji može biti probijen promjenom u stavu. Hoće li potom doći uspjeh, ne znam, ako se pojam uspjeha uopće moće promatrati kao apsolutan.

    avatar

    03.10.2012. (12:05)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    MALO, TOXY & SREDOVJEČNI - Vjerujem da ste to već i sami skužili, no volio bih svejedno iskoristiti vaše komentare da ovdje istaknem jednu nijansu, koja pinkicu varira ono ''imam, dakle postojim''. Zapravo bi se radilo o: imam, dakle vrijedim. No, meritokratskom mentalitetu ni imanje ne dolazi kao samo sebi svrha, nego tek pokazatelj marljivosti i sposobnosti. Konotativno bi to glasilo: marljiv sam i sposoban, dakle vrijedim. Svjetonazor, sve u svemu, koji nije moguće otpisati kao sirovi, obijesni, bahati materijalizam mimo moralnih skrupula. Bit će jasnije ako kažem da idealni ''antijunak'' ovog posta ne bi dolazio iz reda keruma, mamića, todorića, horvatinčića i sličnih, koje sumnjičimo da su spremni profitirati na tuđim grbačama i gaziti preko leševa radi novca, moći, ferrarija, jahti, nego baš onih kojima biznis ne predstavlja tek sredstvo dokopavanja statusnog i materijalnog probitka, već posvećivanje. Uzmimo Hermanna Kafku kao oličenje tipa (apstrahirajući osobinu obiteljskog tiranina i govoreći čisto s poslovne strane): nije on tu neka besramna tajkunčina koja se ne obazire na etiku, nego čovjek čestit, koji je zaslužio u znoju lica sve što je stekao, i kojem čak uopće nije do materijalnog samog po sebi, koliko do etosa kojim je napunjen do vrha - etosa poštenja, velike radinosti i ambicije.
    Možemo razlikovanje povući i u samim blogosferskim vodama: poslovnog čovjeka Hermanna teško bi se moglo poistovjetiti s ciničnim pristupom s bloga Novac, tj. s plutokratskom pozicijom (''zašto biste teško radili za svoj novac kad on može teško raditi za vas''), no, zato bi glatko prošao kao ego ideal iz mokrih snova npr. bocacciozga, funky businessa, poduzetnice u hrvatskoj i još mnogih koji ispovijedaju meritokratska pumpanja poštenog zasluživanja, samoaktualizacije kroz poslovnu karijeru, osude zgubidanstva i prezira spram učmale neambicioznosti. ''U svemu što radim uvijek dam sve od sebe i za to želim biti pravedno nagrađen. Ne mislim ovdje isključivo na financijsku nagradu, već i na osobnu satisfakciju promaknućem, pohvalom direktorima na višem rangu, plaćenom edukacijom itd.'' (za razliku od blaziranih kojima je ''samo bitno da dobiju plaću svakog prvog'' ).

    avatar

    03.10.2012. (14:23)    -   -   -   -  

  • Vilko

    Vezano uz prethodni post, gdje je poveznica? Meni se čini da poveznica ne postoji između Isusova nauka i filozofije sebičnosti tj. tzv. objektivizma, nego između mentaliteta okupljenog oko pojma tradicija i te filozofije sebičnosti. Na neki je način sasvim slučajno što je tradicija postala oko kršćanskih evanđelja; to je stvar povijesti. Psihološki, Isusov nauk kao takav posve je irelevantan; ono što je uistinu hard disk, to je tradicija. I naravno, tradicija na američki način. Mislim da treba uzeti u obzir tri činjenice: 1. energetski, SAD je mlada nacija, čiji podsvjesni kolektivitet potrebuje iskustva, ona je arogantni tinejđer; 2. njeni su pioniri bili hrabri ljudi koji su napuštali stari svijet i kretali u nepoznato, puni nade i volje - to je utisnuto duboko u psihološko polje američke nacije; 3. politički utemeljitelji SAD-a bili su izrazito idealistički nastrojeni, a pritom sve odreda vrlo karizmatične osobe. To troje u nesretnoj kombinaciji potencijalno može dati vrlo arogantnu, militantnu, sebičnu, izrabljivačku i tupoglavu naciju. Također, to troje u sretnoj kombinaciji može dati naciju punu idealizma, želje da se pomaže svim drugim, slabije stojećim nacijama u svijetu, njihovim demokracijama i borbama za ljudske i političke slobode, naciju dovoljno moćnu i hrabru za trajnu samokritiku od strane svojih najkvalitetnijih kulturnih radnika (SAD je zapravo prva koja će se samoj sebi narugati kroz filmove, teatar, umjetnost, novinstvo i dr., iako se o tome u Europi uglavnom ne govori). SAD ima mnogo i od prvog i od drugog. Poveznica sa sebičnosti uvijek je tradicija, jer je ona u jednom psihosociološkom smislu poput stare osobe u čisto tjelesnom smislu: degenerirana. Za tradiciju se hvataju osobe koje imaju rigidni, paranoični svjetonazor i nimalo mašte i na koncu svi dobro poznajemo sve loše osobine tradicionalističkog uma, i ovdje kod nas. To što između tradicije i (katoličke) vjere vrlo često postoji znak jednakosti tek je posljedica činjenice da je kršćanski nauk star 2000 godina.

    avatar

    03.10.2012. (20:12)    -   -   -   -  

  • Vilko

    Poveznicu pak ovog posta s prethodnim vidim upravo u posvećenicima uspjeha, koji su već neka derivacija religioznog fanatika ili barem s njime jednakoznačni. Amerika je prava meka takvih posvećenika i zaista nije jednostavno iz naše lokalne perspektive obojane pukim vulgarnim kriminalcima što se prikazuju za posvećene uspješnike sagledati puni domet i sve nijanse cijelog jednog univerzuma filozofije i religije Uspjeha kakav postoji u Americi. Svi, manje-više, imamo iskustvo s nepreglednom množinom implicitnih komandi i autokomandi, cenzura i autocenzura, kazni i autokažnjavanja po kompanijama, službama i ustanovama u kojima radimo, jasan nam je taj "Zakon o podrazumijevanju i podrazumijevajućim normama ponašanja u svrhu uspinjanja na ljestvici Uspjeha", zakon koji se nigdje ne uči otvoreno, ali ga svi ipak dobro znaju napamet, kao nijednu drugu pjesmicu, no to nije ništa spram toga strašnoga pandemonija kakav postoji u Americi, čiju se energiju ne može osjetiti iz našeg malog sokaka. Ovdje kod nas to je sumračno, jadno i odiozno - gotovo da možemo biti ponosni na to. Tamo - to je svijetlo, blještavo, vedro, nasmijano, prštavo, puno new-age mudrolija, puno blistave moći koja opija i najneviniju ovcu. I baš ta vedrina, baš ta puna doza luminescencije, baš ta "pozitivna vibracija" koja sve okružuje - jest pravi, nepatvoreni kafkijanski sindrom. A Kafka je poput vina: što je stariji, to nam je veći genij, jer se mjera njegove ideje još uvijek puni i puni i puni grozotama Uspjeha.

    avatar

    03.10.2012. (21:31)    -   -   -   -  

  • Hlapićka

    Izvrsno razloženo! Jedva čekam sljedeću kariku u lancu.
    No, dotad, evo pitanja koje mi se nameće čitajući ovaj post pojedinačno: kakav bi ti kriterij predložio kao mjeru vrijednosti?
    Učinilo mi se da odbacuješ zamisao mjerenja vrijednosti uopće, tj. da je označavaš kao manjkavu (s čime se apsolutno mogu složiti, no nezamisliv mi je svijet u kojem se identitet jednoga negativno ne određuje- tj.- svijet u kojem se ja ne definiram time što nisam ti).
    Kafka se negativno odredio u odnosu na svog oca, osjećajući cjeloživotno žaljenje zbog toga što nije više poput njega, no vjerojatno najveća ironija leži u tome što je Hermann Kafka svijetu poznat kao Otac, dakle, njegov je identitet relevantan isključivo u odnosu na upravo onoga koji se cijeloga života osjećao manje vrijednim od njega. Da je Hermannova radišnost, ambicija i želja za samoostvarenjem doista nosila onoliku težinu koliku joj, čini se, meritokracija pridaje kao ultimativnom idealu, ne bi li ona izdržala test vremena?
    Ako se vratim na početno, gornje pitanje, moram reći...je li opravdano tada reći da je Franz Kafka vrjedniji od Hermanna? U smislu ostavštine svijetu, apsolutno. Franz je slavan upravo u meritokratskom smislu, iako to možda zvuči izvrnuto: on je slavan zbog onoga što je proizveo.
    Zanima me, dakle, tvoj subjektivan pogled na mjerenje vrijednosti (jer o objektivnosti u tako nečemu teško možemo pričati) :)

    avatar

    03.10.2012. (21:55)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    AMA GI - već po običaju, nemam što dodati, osim link na jedno moje vlastito iskustvo pred vratima Zakona
    BLADE - a i kad odeš u hiperdućan, namirišeš baranjski kulen, kažeš teta molim 20 deka, nije ti uopće važno što će reći bilteni o bolestima debelog crijeva, samo živiš slobodno i svjesno i uživaš u životu
    SALDE - kao što ti je i Ama Gi skrenula pozornost, zabludio si na polju autorskih prava; polaskan sam što si me zamijenio za Krležu, no a) ipak je to Krleža, taj što uspjeh definira kao ''san bez zubobolje'' itd., te b) nije to čak ni Krležin osobni stav, nego stav koji jedan Krležin lik kritizira s ironičnim odmakom
    AMA GI - arete, krasan dar mi s Krete! ;)
    BUBA - Montaigne se rado vraćao ''na temu besmisla našeg obrazovanja'', koje nas nije ''naučilo da tražimo vrlinu'' (arete?) ''i da prigrlimo mudrost: utuvilo nam je njihovu izvedenicu i etimologiju'')
    MARIANO - stay tuned (no, i preporučio bih, makar je post zadan iz američkih okvira, da se odfiksiraš s SAD, u cilju što ispravnijeg hvatanja poante)

    avatar

    04.10.2012. (00:07)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    ŠEGRTICA - Što se tiče ultimativne meritokratske zaslužnosti dva Kafke - to je točno što kažeš, naravno; danas Hermanna znamo kao Franzovog oca, a ne Franza kao Hermannovog sina. Složenost pitanja, međutim, počiva na tome što društvo ne potrebuje zasluge - ili proizvode - živih franzova, nego samo mrtvih.
    To me podsjeća na poznati Tinov resentiman protiv toga što kojekakvi bezveznjaci primaju fine plaće i položaje i sinekure na konto svoje navodne društvene korisnosti, dok je istovremeno bio jako dobro svjestan svoje superiornosti dotičnima - intelektualne, kreativne, eruditske, itd. - pa čak i veće društvene zaslužnosti, naprosto, kad se jednoga dana podvuče crta. Ali dok ovi na toplom škrabaju svoje funkcionerske banalnosti, on - kreativac sa supstancom - gladuje i smrzava se.
    Stvar je u tome da meritokratsko društvo ne treba stvarno ljude koji mrče papir izmišljenim pričama, pjesmama, bla-bla, a da ne spadaju u industriju zabave. To se ne može ni pojesti ni obući ni, je li, za zabavu progutati. Društvo književnost treba za nešto drugo: treba kipove, spomenike, da bude nečega što se može staviti u kamenu na ulice, da ulice djeluju kulturnijima, kao i utrpati u lektiru i čitanke u školi, pa da se i ta stavka odradi, te da se pred strancima može pohvaliti nogometnom reprezentacijom nacionalne kulture.
    Dakle: proizvod o kojem govorimo, meritokratski iskoristiv i nagradiv, nije sâmo Franzovo pisanje, nego naknadna kulturna znamenitost Franzovog pisanja. Kapital nisu slova, nego slava slova, stoga je Franz na svijetu bio bezvrijedna, bestežinska jedinka dok god je bilo samo slova bez slave koja ih je učinila robom, utrživom (bez obzira što se radilo o jednim te istim slovima), tj. za kompletnog trajanja života i još malo poslije. (Slično kao što rulju u Louvre ne magnetizira Mona Lisa, nego slava Mona Lise. I kad ju vide ne ostanu opijeni njom - bilo čime od konkretno naslikanog - već golim faktom da sad stoje ispred nečega tako slavnog kao ona.)
    A moj subjektivni pojam vrijednosnog određivanja (per negationem)? Hm... o tome je uvijek nezahvalno govoriti, i treba stavljati mali milijun ograda, ali ako baš pitaš, i baš inzistiraš, pri čemu sam prisiljen učiniti određenu apstrahizaciju, onda i dalje ostajem pri apstrahizaciji koju sam učinio ovdje (računaj da sam stavio sve potrebne disklejmere :)).

    avatar

    04.10.2012. (14:16)    -   -   -   -  

  • Ama Gi

    @Pero, slažem se, vrhunski dar ;) Uz njega, prilažem i posljednju rečenicu meni vrlo drage priče "Zietgeist" M. Gakića, u kojoj je arete ključan motiv, i to u perspektivi "ponovljenog ja", u hipotetičkoj perspektivi još jednog, ponovno nam darovanog života. A rečenica kaže: "Bio bih biskup, revolucionar, propalica, uspravan, nježan, okrutan, slan i provjeren kadar, proklet pa opozvan, imao bih ljubavnice, imao bih stanove i vile, živio u kartonskoj kutiji, jer bačve su za elitu, bio bih nepostojani kositreni vojnik, bio bih nešto sasvim drugo nego što sam sada, jer samo tako bio bih bliže punini iskustva za koje sam uopće sposoban. Arete, arete!"

    avatar

    04.10.2012. (23:12)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    AMA GI - guglao sam M. Gakića, niš' nisam izguglao :) (neka najstrože čuvana tajna?)

    avatar

    05.10.2012. (23:11)    -   -   -   -  

  • Neverin

    djelim sebe na cvrčka i mrava. Cvrčak shvaća da je sve prolazno i da je najbolje uživati u životu a pritom nisu važne velike stvari koliko biti u prirodi i živjeti iz dana u danu. U tom momentu mi je najbolje i prepoznajem da sam to ja. Ono što mi je društvo usadilo jest mrav. Biti vrijedan, proizvest nešto. Da je bar tako jednostavno ne bi imao ništa protiv, bilo bi mi drago pridonjeti općem dobru kad bi ono postojalo ali onda vidiš koliko je sve to manjkavo kada ti dođe jedan Bandić koji je ima i kučeta i mačeta jer upravlja novcima općeg dobra kao da je njegovo i onda svaku donaciju i posao u urbanom tkivu predstavlja kao svoju umjesto kao ono što bi trebalo bit, jednostavni servis građanima bez kojeg bi trebao dobiti šut u dupe. Bilo bi lijepo da je sve to meirtokracia, sa takvim svijetom ne bi imao ništa protiv ali kod nas je meritokracija sposobnost laganja, krađe i ubojstva i lišo prolazak radi toga. Kod nas je pojam uspijeha biti sebičan i zgrtatti lovu umjesto pridonošenja onome što zovu the commons. A pridonositi općem dobru je zdravorazusmki jer pojedinac na takav način pridonosi i samom sebi. Šteta što smo dobrobit čovijeka zamjenili za zgrtanje uspijeha.

    avatar

    07.10.2012. (10:08)    -   -   -   -  

  • pero u šaci

    NEVERIN - ''Bilo bi lijepo da je sve to meirtokracia''.... kao što se pomalo vidjelo već u ovom, a naročito ćeš imati prilike uvidjeti u nastavnim postovima, niti to nije sasvim tako ;)

    avatar

    07.10.2012. (11:09)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...