dinajina sjećanja

Žene koje trče s vukovima – Clarissa Pinkola Estes

„Svi smo ispunjeni težnjom za divljinom. Za tu čežnju ne postoji mnogo protuotrova koje bi društvo dopuštalo. Naučeni smo da osjetimo sram zbog takve žudnje. No, sjenka Divlje žene još viri iza nas tijekom dana i noći. Bez obzira na to gdje smo, sjenka što kaska za nama nesumnjivo ima četiri noge.“

Ovim riječima započinje knjiga magičnog naslova iza kojeg se krije isto toliko magičan sadržaj.

Personifikacija zore... naziv Berninijeve skulpture

trenutak prije nego je zagrli Apolon, bog poezije i ljubavi Dafne za spas izgovara molitvu ocu, riječnom bogu Peneju. Dafne, se pretvara u lovorov grm...

Barokni umjetnik Lorenzo Bernini je ovim djelom dočarao kretanje, osmislio ljepotu ljudskog tijela u pokretu.
Bez obzira na mitologiju, ova sklupltura je nešto najljepše što sam ikada vidjela. Doživjeh je u Galleria Borghese, u Rimu. Prozirni mramor, to je nešto što fotografija ne može dočarati. Kao ni ljubav. Ljubav je energija koja nas čini prozirnim mramorom i na vjetru trepravim lovorom.

„Vjetar? Ja sam vjetar. More i mjesec? Ja sam more i mjesec. Suze, bol, ljubav, leti ptice? Ja sam sve njih. Plešem ono što jesam. Grijeh, molitva, let, svjetlost koja nikad nije bila na kopnu ili moru? Plešem ono što jesam. ”- Isadora Duncan

Plesom je bila nadahnuće umjetnicima... Isadora je izjavila... počela sam plesati još u majčinoj utrobi... danas možemo reći... plesala je čitav život.
Posljednji ples otplesala je u Nici, onda je tragično preminula...

Hodat ćemo bez razloga,
radovat ćemo se bez razloga,
smijat ćemo se bez razloga,
s jednim jedinim razlogom-
što smo živi i što se volimo.
A kud ćeš veći razlog.

Mehmed Meša Selimović

U tišini i osami svoje sobe i vrta, Emily Dickinson je - sve u rimovanim katrenima, koje je pažljivo spremala po ladicama i kutijama i tek povremeno i samozatajno čitala rijetkim znancima - potaknuta sitnim zbivanjima svakodnevnog života, pisala o ljubavi, prirodi, životu, smrti i vječnosti...

Ushit je – kada duša kopna
Na more otputuje –
Prođu se kuće – i predgorja –
Duboka Vječnost tu je –

U planinama, ko mi, rođen
O da li mornar poima
Koliko pjanstva božanskog
U prvoj milji van kopna ima?

Čarobna fula

"Javi se u meni riječ
I brizne kao voda živa.
O uzak mi je ovaj svijet
Za oganj što ga čelo skriva.
Ne znam mu izvor. Neznan zvuk
Zvijezdano u meni zvoni.
O uzak li je neba luk
za krilo što ga nemir goni."

Jure Kaštelan

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću bit zora
i bljesak svjetlosti u rosi.

... Najvažnije je znati da svaka mačka na svijetu mora imati tri imena: ono za svakodnevnu upotrebu,
onda jedno jedinstveno i dostojanstveno i treće, tajno....

... Kad primijetiš jako zadubljenu macu
razlog je obično uvijek isti:
Ona duboko, duboko, duboko misli
O neizrecivom
O nedokučivom
O neopisivom
Jedinstvenom tajnom imenu svom.





Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Su oba možda prisutna u vremenu budućem,
A vrijeme buduće sadržano u vremenu prošlom.
Ako je čitavo vrijeme vječno prisutno
čitavo vrijeme je neiskupivo...

T.S. Eliot

"... Oprosti, vječni, silni, svemožni,
U naroda je krivi prorok prav,
I narodi su djeca velika
Što lako im je kupit igračke!
Oprosti im, o silni, svemožni,
Izvedi narod moj, o Gospode!"

Kranjčević... poema ... Mojsije

Priča kaže... pisac Franz Kafka je susreo djevojčicu u parku. Plakala je. Izgubila je lutku i bila je neutješna. Kafka se ponudio da joj pomogne u traženju lutke, pa su se dogovorili da se nađu na istom mjestu sljedećeg dana. S obzirom da nije našao lutku, sastavio je pismo u lutkino ime i pročitao ga djevojčici:
“Molim te, ne žali za mnom. Krenuh na put da vidim svijeta. Pisat ću ti o svojim dogodovštinama.”

Bilo je ovo prvo u nizu pisama. Kada bi se sreo s djevojčicom, Kafka joj je čitao ova pažljivo osmišljena pisma o izmišljenim avanturama voljene lutke. Djevojčici je to pružalo utjehu. Kako je susretima došao kraj, Kafka je djevojčici donio lutku. Ona, naravno, nije bila slična izgubljenoj. Na prikačenoj poruci pisalo je:
“Putovanja su me izmijenila…”
Mnogo godina kasnije, sada već odrasla djevojka, našla je skriveno pismo u lutki. Sažetak tog pisma bi glasio:
„Sve što voliš ćeš jednog dana izgubiti, ali na kraju, ljubav će se vratiti u nekom drugom obliku.“

(Postoje mnogo verzije priče o Kafki, djevojčici i izgubljenoj lutki, ali je sigurno da je Kafka doista sreo djevojčicu u Steglitzu. Priču je, u dvije različite verzije, francuskoj kritičarki i prevoditeljici Marthe Robert te piscu i Kafkinom biografu Maxu Brodu, ispričala posljednja Kafkina ljubav Dora Diamant.)

Salomonova pjesma nad pjesmama

Zaručnica
Poljubi me poljupcem usta svojih,
ljubav je tvoja slađa od vina.
Miris najboljih mirodija,
ulje razlito ime je tvoje,
zato te ljube djevojke.
Povuci me za sobom, bježimo!
Kralj me uveo u odaje svoje.

„Igra staklenih perli“
To je priča o smislu života, (ili traženju smisla), smještena u nepostojeću zemlju. Hese kritizira savremeni svet uzdiući svijet duha i kulture.
U zemlji Kastaliji, gde su smješteni elitni univerziteti, podučava se igra staklenih perli. Igra je opisana metaforički kao univerzalni jezik i metodu koja spaja znanost i umetnost, odnosno, celokupno ljudsko stvaralaštvo u jedan jedinstveni oblik.
Opisuje odrastanje i intelektualno sazrijevanje Johana Knehta, koji vremenom postaje legendarni Majstor igre.

S igračkom svojom, s perlama u ruci
pogružen sjedi, a zemlja oko njega
opustošena ratom i kugom.
Ruševinom
još raste bršljen, u njem zuje pčele.
Klonuli mir u prigušenom psalmu
još ječi svijetom...

Herman Hesse

Alessandro Baricco

"Ovo nije roman. Nije niti pripovijetka. To je priča. Započinje s čovjekom koji obilazi svijet, a završava smirujućim jezerom za vjetrovita dana. Čovjek se zove Hervé Joncour. Ime jezera nije poznato. Moglo bi se reći da je to ljubavna priča. No, da je samo to, ne bi bila ni vrijedna pripovijedanja. Postoje tu i želje, i boli, za koje savršeno znaš što su, ali nemaš pravih riječi da ih iskažeš. A opet, nije ljubav.
Svaka priča ima svoju muziku. Ova posjeduje bijelu muziku. Važno je to napomenuti, jer bijela je muzika čudna vrsta muzike što ponekad zbunjuje: svira se polako, pleše se sporo. Kada se dobro svira, to je kao da čuješ zvuk tišine, a one koji je božanski plešu, promatraš li ih, doimaju se nepomičnima. Ta bijela muzika, to je nešto prokleto teško." (Svila)

Dum spiro, spero.
Dok dišem, nadam se. Ciceron

Pelleas i Melisanda... drama Maurice Maeterlinck... opera Debussy

U jednoj šumi tijekom lova, princ Golaud sreće Melisandu, tajnovitu ženu te se zaljubi u nju i odvede ju na dvor svog djeda, kralja Arkela. Vjenčaju se, no Melisanda se zaljubi u Pelleasa, Golaudovog brata. Oni se zatim potajno sastaju pored fontane u kojoj Melisanda izgubi svoj vjenčani prsten. Malo po malo, Golaud počinje sumnjati i biti ljubomoran te šalje svog sina Yniolda da ih slijedi. Pelleas, tjeran sumnjom napušta dvorac kako bi se posljednji put vidio s Melisandom. Golaud ih slijedi i čuje razgovor u kojem Pelleas i Melisanda priznaju jedno drugome ljubav. U tom trenutku, ljubomorni Golaud ubija Pelleasa i ranjava Melisandu. Ona zatim rađa kćer te ubrzo nakon poroda umire.