Buket bijelih ruža...
„Vjetar? Ja sam vjetar. More i mjesec? Ja sam more i mjesec. Suze, bol, ljubav, leti ptice? Ja sam sve njih. Plešem ono što jesam. Grijeh, molitva, let, svjetlost koja nikad nije bila na kopnu ili moru? Plešem ono što jesam. ”- Isadora Duncan
Plesom je bila nadahnuće umjetnicima... Isadora je izjavila... počela sam plesati još u majčinoj utrobi... danas možemo reći... plesala je čitav život.
Posljednji ples otplesala je u Nici, onda je tragično preminula...
U kaminu je pucketala vatra. Na stolu je gorijela svijeća. Nježni zvuci su ispunjali prostor. Na zidu je kuckao sat, jedini znak prolaznosti vremena. Udisala je miris jasmina u toj zimskoj večeri, plameni jezici su kao sjenke plesali po zidu, mirisi, boje i zvukovi klavira zrcalil sjećanje na ponoćni tango... Sjećanja su bila tu u njoj, ali su bila vanzemaljska, zagrljena svijetlošću, koja kao da je dolazila iz dalekih galaksija, a opet je bila tu, osjećala je dodire, kao sretna milovanja.
Ta ona sam bila ja, ja u trenutku kada sam osjetila vrijeme kao mirisni cvijet, kapljicu rose, zrnce pijeska, kao ton mjesečeve sonate...
Srela sam te u noći punog mjeseca, osjetila tvoju blizinu u zagrljaju srebrenkastih struna koje se poigravahu s mojim srcem.
Bio si sjenka i bio si tu, bio si svjetlost i u dubini duše me pozivao na ponoćni tango.
Zplesali smo pod kišom zvijezda uranjajući u mirise svitanja na trgu cvijeća.
Zakoraknuh u trenutak buđenja opijena zvukovima prošlosti
i melodijom jutrenja u novom snu.
Ti ulaziš u sobu i na uzgalvlje stavljaš buket bijelih ruža.
Dijana Jelčić
|
