Kad zamiriše svibanj, mjesec ruža i jorgovana... bude se uspomene... prolutah arhivom... stare pjesme, staro štivo... prohujale godine... Švicarska... bila sam daleko, ali sjećanja sam nosila sa sobom... prva ljubav, rastanak, odlazak u nepoznato...
Poklonio si mi osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba i budućnost u celofanu...
Zagrljajem si želio ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine, pojačati sjaj sunca...
A nisi osjetio da nam kradeš mladost, bezbrižnost, sne.
Želio si sreću, a prostor je bivao sve manji.
Želio si ljubav, a ja sam se borila protiv navika.
Bilo je to davno, u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala navike pretvoriti u ljubav.
Sama ostala sam sama... glas Kaštelanove lutke je titrao u zraku...
U buketu umirućih ruža putokaz ka kripti osjećanja.
"Zar je ljubav pijesak i pjena?" upitah
Tama i poetična tišina nečujnog dijaloga s nepoznatim,
ona i on u pijesku i pjeni Kaštelanovog sna.
Vodih dijalog sa nepoznatim… bio je tu, privid pjesnika…
Tko si ti?.. šapnuh viziji… muk...
znam, ti si ideja… pozvao si me u igru…
igra, besmislena riječ, pomislih.
Vidim dvoje ljudi pod svjetlošću koju ne vide.
Ona pod svjetlom ponoćnog sunca i nedosanjanog sna.
On pod korijenjem mjesečine i neke davne žudnje.
Igrajmo se života!
Na želim igru, ove noći želim živjeti.
Dođi u san, budi sjaj sunca, sol na koži i bjelina žala, pozvao me je.
Dođi i budi rastvoreno jedro mojim sanjarijama, odgovorih.
Na žalu pjena grli pijesak…
ti u pjesku crtaš srce… u pjeni upisuješ riječ sa početka priče…
na horizontu bjelo svitanje,
miris ruža i jorgovana,
u pijesku sjaj sedefa,
na licu sudbine
biser....
Dijana Jelčić
Post je objavljen 01.05.2022. u 08:48 sati.