Tiše od sna...
U tišini i osami svoje sobe i vrta, Emily Dickinson je - sve u rimovanim katrenima, koje je pažljivo spremala po ladicama i kutijama i tek povremeno i samozatajno čitala rijetkim znancima - potaknuta sitnim zbivanjima svakodnevnog života, pisala o ljubavi, prirodi, životu, smrti i vječnosti...
Ushit je – kada duša kopna
Na more otputuje –
Prođu se kuće – i predgorja –
Duboka Vječnost tu je –
U planinama, ko mi, rođen
O da li mornar poima
Koliko pjanstva božanskog
U prvoj milji van kopna ima?
Tiho i elegantno kao crna pantera spušta se noć.
Teške od zvijezda vise ruke neba
nad mojim prozorom.
Ljubav je moje bodljike pretvorila u mekane dlanove,
u mom kaosu izgradila gnjezdo spokoja
i ja otvorih vrata blagosti.
Izdrži srce ostani vjerno sebi i korijenju
ali rasti, izrasti iznad horizonta prolaznosti.
Tamo gore je sunce, tamo gore je beskraj i san.
Začuh titraje tišine, osluhnuh, da
to moje poludjelo srce kliče!
Zvijezde nad tvojim čelom ne mogu umrijeti
jer ljepotom neba okrunjena, u tvom podnožju,
rijeka se jutrom oblaći, a ljubav bdije među zvjezdama
do noći, kada iz tvoje utrobe rikne vulkan nježnosti
i kamenom posteljom poteće gola želja
uzajamnog pripadanja snu.
„Odakle dolazi ljepota“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
|
