Diavola

petak, 31.10.2008.

Tunel Tuhobić, a mi iznad njega

Svi smo čuli za Tuhobić. Tko nije, neka pogleda zadnji tunel na autocesti od Zagreba prema Rijeci. To je onaj tunel poslije kojeg vidite more i lagano uzdahnete. E sad pazite. Mi smo trebali osvojiti vrh Tuhobić. (gle što je dobar smajlić, ne? pravi planinarski!) Nije vrh dobio ime po tunelu, već obrnuto. Vrh je malo iznad tunela. Kako doći do vrha? Svaki normalni planinar slijedit će upute u Poljakovoj knjizi. Tamo možete naći više planinarskih staza koje s raznih strana vode na vrh. Mi smo se odlučili krenuti iz Fužinskog Benkovca, sela do Fužina. Od tog sela do vrha treba 2h. Početnu markaciju naći ćete u samom centru Fužinskog Benkovca. Ako idete od Fužina, naići ćete u središtu F.B.-a jedan mali odvojak za desno. Glavna cesta veliki zavoj ulijevo, a vi udesno na malu cestu. Lako za naći. E tu krećete za prvom markacijom. Mi se, poslovično inteligentni, odlučujemo malo uštedjeti na hodanju. Ekipa je odlučila da ćemo se mi približiti čim bliže vrhu autom. (Jer smo taj dan planinari osvojiti još jedan vrh pa da što više ušparamo vremena.) Uštedjeli smo možda 20 min. Ali što smo se za tih 20 min. uštede ubili na vertikali, to svijet nije vidio. Kao kreteni kroz šipražje, meku zemlju, mrčinu od šume, dok nismo došli do šumske vlake koja nas je lagano odvela na vrh. Preko preče, okolo bliže spika. Nisam znala hoće, zbog blizine čuvane auto-ceste, pred mene iskočiti policija, vatrogasci ili lokalni medvjedi. Sve mi je nekako izgledalo prijeteći. (Baš me zanima što će Gogoo na ovo sve reći, hehe.) Da smo išli iz tog Fužinskog Benkovca fino bi kao gospoda (i dame) hodali s noge na nogu ljupkom šumskom vlakom, a ne bi se pridruživali istoj negdje na pola puta preznojeni i puni prigovora. Eto, po tom ću pamtiti Tuhobić. Krenuli bez markacija, mislili prevarit ćemo planinu, ali prevarila ona nas. Inače, laka je orjentacija u prirodi, jasno se vidi u kojem smjeru ide vrh. No, krenimo redom. Iz Zagreba smo, prvo, krenuli prema Fužinama. Fužine, svi znamo, jako volim. Uvijek kad tamo dođem nešto se događa. Ovaj puta bilo je prerano za događanja jer je bilo jutro, nedjelja i magla. Zato smo stali i popapali jedan kolač sa šumskim voćem. Ritual. Da odmah presječemo za sreću na daljnjem putu. Vrh Tuhobić kum je tunelu Tuhobić. Kako je bilo pametnih prijedloga da ne krenemo od polazne točke u selu, već da malo uštedimo na šetnji, odlučili smo doći cestom ucrtanom u karti koja nam je trebala uštedjeti ohoho. Nije uštedjela skoro ništa, hehe, kako to već ide. Priroda fantastična. Vozikali smo se ovom cestom prema vrhu kojeg smo u daljini vidjeli. Cesta makadam, vidi se da tu prolazi dosta kamiona. Nema žive duše to nedjeljno jutro. U jednom trenutku, šteta da to nisam fotkala, a bila sam uvjerena da imam sliku, nigdje žive duše, polja i brdašca na sve strane, i skužimo mi na jednom brdašcu ogroman reflektor. I ja kažem "gle, onaj reflektor, Bogtepita za šta je to sad tu?!" Usred ničega fantastičan ogroman reflektor. Kad čuješ genijalca iza "u hebote, ajmo izaći vidjeti, garant reflektor na nogometnom terenu". Meni bilo čudno, ali, moram priznati, nisam se usudila odmah isprdati. Ma, mislim, šta ima nogometno igralište s tako fantastičnom opremom tu raditi, bez da ima i dobre prilazne ceste... ništa, iskačemo mi SVI van iz auta, da vidimo teren i to... Tko zna, možda ima nekih lokalnih zaljubljenika u nogomet pa namjerno izgradili igralište samo za sebe na tajnom mjestu. Kad popnemo se na brdašce, 20-30 m. od naše ceste/auta, kad ono LOL! Pa to je reflektor od auto-ceste koja nam je odjednom bila jako blizu!! Koji crni nogometni teren! Naravno da sam se pokidala od smijeha i sprdala na račun vrhunaravne inteligencije sa zadnjeg sjedala moga auta (eto kako sam suptilno provukla da sam kupila autić)! Vjerovali ili ne, mi smo parkirali vrlo blizu samom tunelu. Taman je bilo neko veliko blatno raskršće koje su napravili ogromni kamioni koji i dalje rade na auto-cesti. Tu smo ostavili auto, preobukli se i krenuli dalje cesticom. Ubrzo smo došli do samog tunela, ali s onu stranu ograde. Nisam mogla vjerovati. Stalno sam imala osjećaj da radimo nešto što ne smijemo. Svi koji su putovali auto-cestom od Zagreba prema Rijeci garant su registrirali benzinsku pumpu i stajalište s desne strane pred sam ulaz u tunel. Osjećala sam se da smo kao uljezi i da će nam netko zaskočiti za vrat i reći "šta vi tu radite?!". Skužili smo da je vrh iznad tog tunela pa ajmo sad, polako u brdo. Kad ono... mila majčice-zemljice! Šipražje, meka zemlja, propada ti noga, vlažno sve, strmo, kliže se, šipražje. Vrlo brzo smračilo. Preznojili smo se. Ništa, digli se iznad tunela i skužili nekakvu šumsku vlaku. Na sreću, vrlo brzo kad smo došli na tu šumsku cesticu skužili smo markaciju za vrh Tuhobić i laknulo nam je. Prekrasna šetnja kroz crveno-žutu šumu. Evo te šumske cestice. Preporod za hodanje. Kad smo izašli iz šume, vidjeli smo fantastičan pogled na auto-cestu. A evo i vrha u daljini! Tu smo se već preporodili. Lagana šetnja, blag uspon, priroda fanastična. Pogled puca na sve strane! Baš je bilo dobro! I, konačno, evo brzo i vrha. Kamena kocka na kojoj je žig. Lijevo upisna knjiga u metalnom tuljcu. Da je Tuhobić sad in govori nam i prisutnost Modnog Mačka koji, također, skuplja žigove, ali ne planinarske... (već neke na guzi). Gle pogleda na more... nije bilo najčistije, ali se lijepo vidjelo. U daljini Snježnik i prekrasni Risnjak. Zadržali smo se gore, klopali hrpe salame i sira uz premalo kruha, lamentirali o životu i odlučili krenuti nazad. Evo još par fotkica. Nakon toga, pokušali smo osvojiti Bijelu kosu, a zašto smo na pola puta odustali pisat ću u nekom drugom postu. Ajd bok, čitamo se! Vrh: 1109 m Markacije: Na svom mjestu. Žig: Uzidani na vrhu. Vrijeme do vrha: 2 h Opasnosti: Da se sami odlučite krčiti put do vrha. Životinje: Nema. Vidikovac: Fantastičan, na sve strane svijeta, od mora do Risnjaka! Sve u svemu: Zanimljivo iskustvo, lijep izlet.

- 09:47 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 29.10.2008.

Ako nemate gdje staviti stvari kad putujete...

Ovo sam već vidjela dva-tri puta da ljudi rade... Plastična bačva. Potrpaš stvari. I udri brigu na veselje. Troškovi minimalni. Na slici peteročlana obitelj. Nije loša ideja. Doduše, uopće nije ni damski hehe, ali... Mrzim imati više torbi kad negdje putujem. Isto kao što prevrćem očima na one koji u avion unose hrpe stvari. Zato uvijek racionalno trpam u neki ruksak normalne veličine minimum stvari za slučaj da mi se izgubi glavni kofer. Doduše, to mi se još nije dogodilo. Oko mene puno ljudi koji imaju grozomorne priče o izgubljenim koferima na aero-putovanjima, ali meni, iz nepoznatih razloga, još nije zadesila ta kob. Nadam se da ni neće. Stres čekanja kofera oko pomične trake mi je svaki put neopisiv. Dođe mi da se bacim u ono grotlo odakle izlaze koferi jer ne mogu izdržati čekati informaciju je li moj kofer stigao na odredište ili ne. Načini obilježavanja kofera neviđeni. Naravno, crni je kao i svi pa ti sad vidi gdje je... Mašne, trake, whatever. (Imate vi neke praktične sugestije?) Inače, u ruksak koji ide gore sa mnom nosim minimalno stvari za osobnu higijenu (što nije tekuće), svu šminku, obavezno hrpe rublja i koju majicu. Sve ostalo mogu kupiti. Najgori mi je foto-aparat, oveći je i nepraktičan, moraš ga nositi sa sobom, zauzme hrpu mjesta, stalno moraš paziti na njega. E da, i težak mi je. Imam kofera i torbi u raznim veličinama, no, što je moja frendica neki dan rekla da, unatoč svemu, svaki novi put shvati da nema zadovoljavajući kofer. Da bi joj, kao, trebao neki drugi set ili kombinacija kofera i da joj baš za taj put fali neka torba ili kofer drugog oblika i veličine. Potpuna istina. I nije stvar da ti je žao dat lovu, nego nemam ta čudovišta više gdje držati više doma. Onda improviziram sa stvarima i koferima i, naravno, budem nezadovoljna. Heh.

- 10:53 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 28.10.2008.

Who killed Puky

Božemprosti...

- 08:23 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.10.2008.

Kumrovec: Putevima revolucije i restoranske ponude

Nakon simpatičnog Klanjca i osvajanja Japice preostalo nam je još kojih sat-dva svjetla pa smo se, logično, odlučili za posjet par kilometra udaljenom Kumrovcu. Što reći o najpoznatijem selu u Hrvatskoj, a da već ne znate? Možda informacija da koji god dan da tamo dođete - uvijek ima ljudi? Upad je 20 kuna i to je stvarno skromno. Žalosno je bilo vidjeti da ljudi ne plaćaju ulaz i dolaze nekim bočnim ulazima, samo da ne moraju dati dvadeset sitnih kuna za upad. Dajte, ljudi, ovo toliko dobro izgleda da zaslužuje i skroman financijski dodatak. Središnji dio Kumrovca, gdje je i the kuća, naziva se Starim selom Kumrovcem. Radi se o, ne znam, jedno 15-ak kuća koje nam pružaju informacije kako se u ovom kraju živjelo na prijelazu stoljeća (19./20., naravno). Središtem dominira, naravno, kuća druga Tileta. Poznati kut snimanja. Unutrašnjost fantastično očuvana. Ako su ovi sve to imali dok su živjeli, bili su garant imućni ruralci. Nema šta nisu imali... Jeste li znali da na svakoj kući piše tabla na kojoj stoji informacija u stilu "ovu je kuću Starom selu Kumrovec ustupio taj-i-taj"? Ja to prije nikad nisam primijetila. Dakle, išlo se lomiti vlasnika po vlasnika hehe. Sve se bojim da su dobili neku pravednu nagradu što su se morali odreći svoje kuće radi nekog spomen obilježja. Grozno za te ljude. Baš me zanimaju lokalne priče o tim događanjima kad su se prepuštale rodne kuće oko one Titove. Kako god, na svakoj kući piše "otkupljena je tad i tad od toga i toga i restaurirana tada i tada". Evo i službenih stranica Muzeja Staro selo Kumrovec Dio kuće je sa starim namještajem, a druga polovica je mali muzej Titovih stvari nakon što je napustio svoju hižicu. Evo neke obleke. Sve je puno crnobijelih fotki. U jednoj drugoj kući sam našla ono što sam tražila, a to je motiv svinjske glave. Svi koji su išli u prve razrede osnovne škole u ex-Yu, znaju za priču o svinjskoj glavi koja je bila prisutna kao česta tema u mojim noćnim morima i u puno višim razredima osnovne škole. Kad izađete iz Titove rodne kuće & grude, krećete u otkrivanje drugih kuća. Neke su tematske, da u njima možete vidjeti samo neke aspekte života u zagorskom selu, dok su druge ono full namještene kako su i prije bile. Ovo je zagorski diskač, pretpostavljam. Zagorski Škoro. A evo i kuća razvrata. Zašto? Zato što su tu lutke postavljene u, pomalo, kompromitirajuće položaje. Kad smo kod zaljubljenih, evo i mladenke. Dotičnica je pomalo u XL izdanju. Usput, evo još jedan info za koji ne znam znate li ga... u središtu Kumrovca, što je prvo što vam upada u pogled (nakon Tiletova doma), nema crkve! Čovjek bi pomislio zar je moguće da na prijelazu iz 19. u 20. st. seosko stanovništvo nije bilo religiozno? Naravno da je bilo. Još kako. Ali su komunističke vlasti, kako ne bi brukali uspomenu na Tita, KOMPLETNU crkvu prebacili na drugu lokaciju u Kumrovcu. (Jel zna netko nešto o tome?) Nalazi se, kad ulazite u samo mjesto s desne strane u brdo. Ne znam kako su to tehnički izveli, ali eto... crkva više nije na svojoj matičnoj lokaciji. Čudom se čudim da sadašnje vlasti nisu vratili crkvu na točnu rodnu grudu. Sve se uredno održava i lijepo izgleda. Stvarno impresivno za naše prilike. Gle ovu kaljevu što je dobra. Inače sam veliki fan kaljevih peći jer sam zimogrozna. Samo kaljeva pruža pravu toplinu. Nažalost, nikad je nisam imala, no, zar je maštati grijeh? Za kraj Starog sela Kumrovec: Isusek u zagorskoj verziji... malo dlakav ili? Svi ste, sigurna sam, čuli za onu dobro poznatu partijsku školu u Kumrovcu. Prvi put da sam koraknula tamo. Ta je škola poznata po tome što su u doba SFRJ drugovi, SKOJ-evci, komunisti, pristaše režima, upiši sam, rado odlazili na razna partijska druženja i ljetne škole. Evo ulaska. Moj prvi dojam - ovo je, garant, izgleda preimpresivno kad je pušteno u promet. I danas čak ne izgleda toliko propalo koliko sam mislila. Šteta da to propada, šteta! Moglo bi se za štošta iskoristiti. Inače kad stojite u tom kompleksu Partijske škole, u daljini vidite hotel u kojem su bili smješteni kandidati za te škole... malo se prošećete, družite, ovo ono i evo vas od hotela do škole za tili čas. Imali su i mali afiteatar. I danas, puno godina nakon zatvaranja kompleksa, moram priznati da se čuju krici socijalističkog samoupravljanja i dogodovštine iz partizanskog života Josipa Broza. Baš me zanima koliko je na tim ljetnim SK-školama začeto malih pionirčića. Evo i jednog preživjelog šanka, kojeg sam jedva snimila zbog metaliziranih stakala. Šteta da se ovo ne stavi u promet i ne naplaćuje. Ovako samo propada. Usput, kad smo došli na parking, tamo je bio parkiran neki auto. Jel to domar ili šta? Baš me zanima. Ništa, krenuli smo dalje, vraćamo se prema Zagrebu s tim da ćemo negdje stati jesti... vozim ja vozim i odjednom stanem na kočnicu svom snagom!! Nevjerojatan prizor! Iz vozačkih prsa začu se snažan krik! Vraćam se u rikverc, dajem suvozaču aparat u ruke i kažem "slikaj brzo!!". Bez da izlazimo iz auta! Paralelni svemir? Ništa, umorni od dogodovština taj dan, u glavi mi se ljuljalo kao da sam na ljulji na Japici, odlučismo stati u poznati restoran u tom kraju, nisam sad više sigurna kako mu je ime, ali mislim Kod Venteka (jel je?). Gužva nenormalna. Ništa, ugrabismo na sreću stol. Gledali tamo žive ribice u malom bazenu ispred restorana... nadam se da nisu za kuharove potrebe. A konobara nema pa nema. Kad je, konačno, došao sav punačak i oznojen, simpatično i ljubazno nas je obavijestio da ćemo čekati garant 2 sata. Ništa, zahvalismo se i odosmo dalje. Pregladni smo bili i bilo bi mi predosadno dva sata čekati klopu. Prošli smo pokraj poznatog obeliska našoj himni koji se nalazi par sto metara od restorana. Nije mi se to dalo fotkati. Konobar nas je uputio da odemo do Tuheljskih toplica koji su nam bili s lijeve strane ceste nakon, štajaznam, 15-ak minuta vožnje. Ne znam kako se i taj restoran zove, ali ne možete promašiti. Došli tamo, vidi se i bazen tik uz kompleks. Nije bilo onoliko ljudi kao u onom pravom restoranu, ali hajde... dolazi konobarica i mi da ćemo naručiti klopu, kaže ona dosta se čeka, ali evo za pizzu je brže. Nema problema, volim ja i pizzu. Koliko čekamo? Kaže ona pola sata. Ma super. Nakon sat vremena pitamo drugu konobaricu šta je s našom narudžbom, jer ovu prvu više nismo ni vidjeli, kaže ona samo malo provjerit će. Nakon sat i 10 minuta vremena, ponovo na prepad hvatamo drugu konobaricu i ona kaže evo bit će a 15-20 minuta. Dakle, meni se smrklo. Platili smo cugu i demonstrativno otišli. Pa daj, čovječe, bar budi pošten i iskren i reci koliko moramo čekati, a ne da pravite budale od nas. Plus za restoran Kod Venteka i poštene konobare. Ovaj u Tuheljskim toplicama me neće vidjeti. Ništa, došli u Zagreb, završili u mojoj dragoj Baschieri (jesam dobro napisala?)... ne sjećam se više šta sam uzela, neku tjesteninu sa sirom i par vrsta gljiva. Super dan. Lijep kraj. Tamo uvijek zanimljivo za otići. Klanjec i Kumrovec za svaku preporuku za cjelodnevni izlet. Još ako imate lijepo vrijeme, sreći nema kraja...

- 10:42 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 24.10.2008.

Japica: Najveća ljuljačka u Hrci

U osvajanje vrha Japice krećete iz centra Klanjca. Odmah u centru, ako dolazite iz Zagreba, imate raskršće. Lijevo dolje se spuštate u centar koji sam opisala u jednom od prošlih postova. Desno gore idete prema vrhu Japica. Možete jedno pola kilometra autom, ali najpametnije je čim prije parkirati jer je dosta uska cesta. Auto smo parkirali kod velebne kuće ljubaznog vlasnika. Do vrha imate oko sat vremena super laganog hoda. Putem ćete naći mapu. Mi smo krenuli lijevom stranom i tom se istom vratili. Zašto? Jer sam ja morala, MORALA, još jednom proći pokraj THE ljuljačke. Naime, prođete tu pokraj izvora, ta crvena crta označava usku asfaltiranu cestu. Onda krenete lijevo prema vidikovcu Pesji skok. Nadam se da naziv nije dobio po istinitom događaju. Desno na slici vidite traktor koji će na prikolici vući hrpe drva. Nadam se da ne pokradenih. Braća Slovenci s vidikovca. Biljke neobičnog naziva. Evo nas i pred domom! Kad stojite ispred doma ako krenete lijevo, doći ćete do Cesargrada, ako krenete iza doma desno doći ćete na vrh Japicu. Žigovi su isključivo u domu. Nažalost, ako nema nikog u domu - ništa od žigova. No, tvrde, nekog je uvijek u domu vikendom. Ono što me totalno oduševilo jest ljuljačka IZA doma. NEŠTO fantastično! Kako to juri, kako to leti! Strava! Najveća ljulja na kojoj sam bila!! Nisam se dala maknuti. Iako je u blizini bilo preko nekoliko djece, totalno sam ih ignorirala kad bi podlo došli i stali blizu ljulje i molećivo me gledali. Također sam ignorirala njihove "mama, mama, a kad ću se ja moći ljuljati" i mamino "brzo, sine, evo sad će teta". A-ha. Oni tu mogu doći kad hoće, a ja tko zna kad ću. I toliko kilometara prevalila. Ma, nema šanse. Ajmo, vjetar u kosu! S tim da morate, za najžešći efekt, staviti to drvo što ide pod dupe skroz u visini lopatice i onda naskočiti na drvo dok se spuštate. Naravno, najbolje je ako će vas netko zaljuljati, ali ne da se svima stajati 45 minuta i udarati u vaša leđa kako bi išli žešće. Dok su ostali razgovarali sa super simpatičnim vlasnikom ključeva doma... ... ja sam se, pogađate, opet ljuljala... čak mi ni žigovi nisu bili zanimljivi! Nisam htjela propustiti ni sekunde! A pričao nam je taj simpatični čovjek povijest ljulje. Prije je bila ispred doma, na rubu ledine gdje se obično igrao nogoš. I jednom su dečki igrali nogomet, a netko je bio na ljuljački. I žestoko se ljuljao. Kad odjednom, pogađate, dolazi do stravičnog sudara nogu onog na ljuljački i glave nogometaša. Nogometaš je poletio u zrak. Letio I onda tup. Pao. Vodoravan udarac tijela o zemlju. Ležao koju sekundu. Svi su mislili da je otišao na onaj svijet. Ili da se više nikad neće samostalno ustati, ako i otvori oči. No, on se ustao, malo mu se zavrtilo i nastavio dalje igrati utakmicu. Međutim, stariji su, da se to ne bi ponovilo, odlučili maknuti ljuljačku skroz iza planinarskog doma. Nema veze i tamo je fantastična lokacija. Inače, ljuljačka je napravljena od debelog kabla. Kako su ga postavili? Kažu da su imali ljestve od nekih 12 metara i onda su se dio penjali. Ma, svaka im čast. Rekao je lik da se čudi zašto to i drugi ne rade, da to uopće nije problem i da se čudi kako sam ja toliko sretna... pa i ja se čudim zbog svega... zašto, o zašto to i drugi ne rade? Ajd da se vratimo još par riječi o Japici. Osim po ljuljački, Japica je poznata po Cesargradu, ostacima stare utvrde par minuta dalje od doma. Morate to vidjeti, stvarno je neobična, nažalost u dosta lošem stanju. S nje ide prekrasan pogled na Sloveniju. Pogled od doma. Pogled na Sloveniju. Pogled na Simonicinog muža. Idemo brzo dalje! Do vrha još 10 minuta. Vrh je jedan od lošijih koje sam vidjela, hehe, nemate ništa osim groznog odašiljača. Našli smo i gdje završava struja. Evo jedna fotka za Bugenviliju: Za kraj! Još jednom! Dopustite da me uspomene ponesu... P.S. Fotke sam napravila u rekordnom roku od 20-ak minuta, zbrda-zdola, sori, drugi put ću pažljivije. Vrh: ma nisko, ne sjećam se... Markacije: Ne možete se izgubiti sve da pokušavate! Žig: Samo u zaključanom domu (morate se najaviti) Vrijeme do vrha: Jedno sat laganog uspona. Opasnosti: Da ne dođete do vrha zbog opsesije ljuljačkom Životinje: Ne sjećam se, ljuljala sam se. Vidikovac: S ljulje fantastičan pogled na Sloveniju Sve u svemu: Must ljulja!! Odličan izlet!

- 09:13 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 22.10.2008.

Priča o ljubavi oca i sina: Dick & Rick Hoyt

- 18:22 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.10.2008.

Biram izjavu prošlog tjedna

1. A) Ko žabac sam se napuhao koliko sam vode popio. B) Ja sam 16 sati na ulici, 24 sata ne mogu biti. Kaj bi kao Batman s puškom trebao nadlijetati grad? Žabac ili Batman, pitanje je sad? Vječno naš - Kermit Wayne Bandić. 2. Štrukli su primitivno jelo i uopće nisu hrvatski izum. Čitam li ga čitam Miljenkovićev interview od neki dan. Hm, hm... Nije ni Miljenko uvijek jestiv, a bome nije ni hrvatski pa ga, opet, konzumiramo, ne? Ja bih mu dodijelila Feralovu gumicu. Da mu ne smeta kosa dok je... jede... 3. Još ću i ove da uzmem. Izjavila klimakterijem uzdrmana & uznemirena Sonje Šarunić. Zapravo, navodno ju je izjavila neka Srpkinja, ali budući da ja sumnjam u cijelu priču i mislim da Sonja izmišlja, pripisujem je Sonji Šarunić. Nedjelja, prijepodne, idem do shopping centra (desna ruka na srcu i tihi "Teleport CC1"), upaljen radio kad čuješ Sonjicu podilazećim glasom priča totalno neuvjerljivu priču. "Neki dan smo moja prijateljica i ja išli do Avenj-ju-mola... rrr... i prijateljica je isprobavala jedne jako skupe cipele... rrr... koštale su preko 1000 eura!! Ne, nemojte, dragi slušatelji, misliti, zahihotala se ulizivački voditeljica, da bi moja draga prijateljica kupila takve cipele. A ne, ne, ne! Eto, moja prijateljica je samo htjela vidjeti kako joj stoje. I, zamislite, dragi moji, dok je prijateljica isprobavala desnu cipelu... odjednom... neka žena uzima drugu, lijevu cipelu od tog para za tisuću eura... i bez da ju je uopće isprobala dovikne trgovkinji: "Još ću i ove da uzmem!!" (Šarunićka izgovara s jakim srpskim naglaskom, op. aut.). Eto, vidite, dragi slušatelji, kako neki ovdje hehe... imaju novaca... a eto... mi većina nemamo... rrr... a neki naši susjedi imaju novaca da mogu kupiti i bez da probaju hi hi...". Tu je dodala još par nesuvislih i ulizivačkih naravuočenije-zaključaka. (Dajte mi onog smajlića što povraća.) Koja jeftina i petparačka priča. Strava! Sonji Šarunić zato dodjeljujem Feralov modni Šagolj za 2008. 4. Ispričajte nam kako ste Tini Turner rekli povijesno NE. Pitanje jedne novinarke u sinoćnjoj Rizibizi emisiji na HRT-u izvjesnoj plesačici Ivoni. Iz razgovora se saznalo da je ta Ivona rekla NE Tini Turner u smislu da više neće biti njena plesačica, jer kao vraća se u svoju domovinu Hrvatsku gdje će otvoriti svoj plesni studio. Fora je da Tina Turner ne nastupa već jedno 7-8 godina, odnosno da 7-8 godina nema potrebe za plesači(ca)ma. Ivona je ovih dana otvorila studio. Vi zbrojite ostalo. Da li trebam izražavati sumnju zna li Tina gdje se nalazi Hrvatska, tko je Ivona i kako od plesača primati dramatične NE-krike? Feralova "Historia est magistra vitae" nagrada za Ivonicu. 5. Dovoljno je to da sam zaljubljen... to da sam sretan i što super zračim... mislim da je to dobro i za vas i za sve ljude oko mene. Sinoćnji tv-odgovor Modnog Mačka na pitanje što ima novog kod njega.

- 11:39 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 18.10.2008.

Ne gasi me, ako me više voliš od Isusa

(nastavak iz prošlog posta) Fan(t)a(s)tično upozorenje na ulazu u crkvu u Klanjcu. Žvaka konkurira mobitelu? Mobitel konkurira Isusu? Žvaka konkurira kršćaninu? Kršćanin konkurira nečijem prostoru? Moj prostor konkurira prostoru crkve? Prvo konkurira drugom? Šta, šta, gospodine Budiša?! (nastavlja se)

- 10:21 - Komentari (23) - Isprintaj - #

petak, 17.10.2008.

Klanjec - ne bi vjerovao koliko je poznatih hrvatskih sinova dao

... a 'ćer ni jednu! Nakon puno strasti koje smo imali prilike vidjeti u prošlom postu moramo ovu užarenu Mato-atmosferu vratiti u mirnije vode. Zato vas (pazite kako započinjem ovaj post, kao da sam zaposlena na nekoj razglednici!) ovaj puta vodim u jedno malo mjesto na granici sa Slovenijom - Klanjec. Vi koji živite tu negdje zasigurno odmahujete rukom u stilu "ah, opet oni iz Klanjca", a vi koji nikad čuli za ovo mjesto moram vam reći da ne bi bilo loše otići u ovaj kraj. Naime, meni se jako svidjelo mjesto. I ostala sam zatečena šta tamo svašta imate. A mjesto nemate šta vidjeti koliko je malo. Dakle, gdje smo... Krapinsko-zagorska županija. Nešto manje od sat vremena vožnje od Zagreba. Mjesto je staro par stoljeća. Ako niste znali, tamo su rođeni Antun Mihanović (hint: hrvatska himna) i Oton Iveković (the slikar). Tik do njihovih organiziranih posljednjih počivališta nalazi se i grob poznatog klanječkog partizana iz WW2 - Krste Ivekovića. Nažalost, do grobova nismo stigli, a i nije nam to bilo u popisu planiranih aktivnosti. No, moram to spomenuti, za one ambicioznije skitače. Inače, NK Klanjec, nastupa u 4. hrvatskoj ligi. U ovom podatku najviše me šokiralo da u Hrvatskoj postoji više od dvije (2) lige. Gradonačelnik Klanjca je Žarko Broz (piše na Vikici, ako lažem ja, laže i Vikica! A Vikica nikad ne laže! ). U centru mjesta je galerija Antuna Augustinčića, također rođenog u Klanjcu. De zamislite! I on! Pa koliko vas je! Ovo k'o Pinokijev tata, ne? Pinokijev tata piše na komadu šnicle. Ne znam kako se zove ovaj kip, vjerojatno ima glagol "spotaknuti se" u naslovu. No, meni, kad malo bolje razmislim, više vuče na naziv "Kastrirani anđeo pravi zvijezdu na tjelesnom". Središtem dominira velik Franjevački samostan s crkvom iz 17. stoljeća. Nažalost, mi smo došli na praznik pa je sve bilo zatvoreno. Šteta, jer stvarno sam htjela vidjeti sarkofage obitelji Erdody, Emerika i Sigismunda, vlasnika Cesargrada i graditelja samostana koje kao da je radila Alka Vuica u trenucima PMS-a koje je pokušala ubiti alkoholom. Što se samostana i crkve tiču - fantastični su! Prekrasni! Trgom Antuna Mihanovića dominira, pogađate, kip Antuna Mihanovića koji je izradio Robert Frangeš Mihanović. Trg je napravljen još 1910. godine. Evo još detalj-dva. Poljoprivredna zadruga je normalna trgovina živežnim (kako to gordo zvuči) namirnicama. Nakon šetnje po centru krelnuli smo prema Cesargradu, poznatim ostacima stare utvrde. Nedaleko Cesargrada je i naš cilj - vrh Japica. Putem smo se zadržali u planinarskoj kući, točnija ne ooogromnoj ljuljački iza doma. Što se vrha Japice tiče - jedan od ružnijih hehe... Srećom, na jednom vidikovcu prije doma (Pesji skok) instaliran je fantastičan vidikovac odakle se može vidjeti Hrvatsko zagorje, Medvednica, Samoborsko gorje, a neki tvrde čak i Klek. Ja vjerujem, jer gdje god da dođem uvijek čujem ono "a tamo ti je Klek". No, o tome Cesargradu i Japici u idućem postu. Za to vrijeme, nagradno pitanje, tko je mladić na slici? Ne, nije rođen u Klanjcu. (nastavlja se)

- 11:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 15.10.2008.

Fanatični obožavatelj na zadarskom koncertu Miše Kovača

Da, da! Sve se bojim da ovakvog obožavatelja ima Massimo Savić, Ibrica Jusić ili... ne znam... Ronald Braus!! A gle kod našeg Miše Iako, hm, Arsen Dedić i Josip Katalenić bi, garant, mogli imati nekog sličnog lika na svom koncertu... oni su isto dramatično uvjerljivi... i mogu telekinezirati svoje emocije na publiku kao i Miše. Što mislite? P.S. Obratite pažnju na mališana na prvoj fotki.

- 21:51 - Komentari (44) - Isprintaj - #

Dvoje šestogodišnjaka i šest dvogodišnjaka + roditelji = novi show na T&L Discoveryju (1)

Evo riječ-dvije o nekoliko emisija koji me oduševljavaju na Discovery kanalima. "Jon & Kate Plus 8" je reality show koji se snima u SAD-u i kojeg gledatelji europskog Discovery Travel and Living mogu pratiti od ove jeseni. Danas već snimaju četvrtu sezonu. Radi se o mladom bračnom parum - Jonu i Kate i njihovih osmero (8) djece. Osmero? Mladi? Kad su uspjeli, ha? Ne, ne radi se o nekom suludom donbakovićevskom stajlu povećanja nataliteta SAD-a. Kate je mlada žena koja je imala problema s policističkim jajnicima i nemogućnošću prirodnog začeća. Obratili se liječnicima, krenuli na umjetnu oplodnju i dobili blizance. Dvije preslatke djevojčice. Kad su djevojčice napunile 3 godine, mama Kate je poželjela joooš saaamo jedno dijete. Tata je bio protiv, četveročlana obitelj je za njega bila tip-top savršena. No, Kate je nasrtala i krenuli su na drugu turu omjetne oplodnje. Ovaj puta dogodilo se neočekivano. Umjesto JEDNOG, dobili su ŠESTERO djece! Iako su im liječnici predložili redukciju embrija, odbili su i na svijet je došlo šest preslatkih kosookih klinaca. Veličina njenog stomaka u zadnjih mjesec-dva trudnoće je bila nezamisliva! I onda, nakon dvojki, eto njima šestorke u verziji 3:3! Kako je odgajati cijeli jedan vrtić!? Tata radi kao lud da prehrani, obuče sve to, poplaća ostale troškove. Mama je medicinska sestra, dala je otkaz i potpuno je posvećena djeci. E, to nahraniti, to obući, to presvući, to dati vode, to se poigrati, to porazgovarati, to nagraditi, to kazniti... napraviti da se svi osjećaju sigurno u voljeno... hehe... neviđeno! A njih dvoje, roditelji, jako simpatični, zezaju se, tata cooler, mama drama queen, ali super funkcioniraju. Kaže ona ako me nije ostavio na početku, kad je saznao za kaos od šestero blizanaca - ni neće! On je, inače, full smiren, tih, introvertiran tip, ali ne da se da ga ova mota i ne prepušta se njenim dramatiziranjima. Ali oboje su super i duhoviti... Divim im se obojima kako sve to uspjevaju i još ostanu normalni. Obitelj živi u Pennsylvaniji. Roditelji su se upoznali 1997., vjenčali dvije godine poslije. Sve su bebe rođene zdrave, na porođaju je u timu bilo 50-ak doktora. Svakih tri minute rodila se jedna beba. A sve su bile teške malo preko kilogram. Prvu epizodu koju sam gledala bila je tema da su se odlučili otići u Californiju i sudjelovati na tribini koju je organizirala lokalna crkva te održati govor pred vjernicima te crkve o važnosti obitelji i obiteljskih vrijednosti. I onda ste mogli pratiti show oko toga šta će s djecom. Odustali su da svi idu. Ići će starije šestogodišnakinje, ostale će podijeliti na 4:2. Četvero kod jedne prijateljice, dvoje kod druge. Mrak. To pakiranje da vi vidite! A tek kad su ih posložili u mali autobus od auta hehe... pa svakog sveži, svakom daj soka, vode, hrane, dudu, svakom ponesi njegovu igračku, dekicu, bočicu... hehe... Put je prošao super, kažu da su imali vremena ponovo se posvetiti samo šestogodišnjakinjama. U svakoj epizodi je neka druga tema. Ma, čak i da nema neke radnje, samo da gledate interakciju tih klinaca je smiješno. Sad je u zadnjoj bilo kako su ovi dvogodišnjaci počeli ići kakati na wc. Ajme, što je mama sretna bila. Svako dijete mora imati svoj krevet, svoj tanjur, svoje igračke, svoju odjeću, ono ludnica... Osam biciklića! Pa to treba poslagati negdje. Joj, a kad ih kažnjava, smijeh živi. Kao kad idu poslijepodne spavati ne smiju izlaziti iz sobe dok netko ne dođe po njih. Naravno, uvijek ima onih koji, iako su mrvice male, spretno isplaze iz krevetića i dođu dolje u prizemlje. Sve prepreke prođu. A zamislite nju kako ujutro oblači svu tu djecu, kad ih posloži za stol da jedu, dok im pripremi toliko hrane, stavi to sve za stol, nahrani ih, makne sa stola, pusti da se igraju, nadgleda kako se igraju... pa onda sve ispočetka x8! Inače, bila je i jedna mučna tema, a to je što ako im se nešto dogodi, pogotovo ako im se dogodi obojima - što će biti s djecom. Imenovali su osobe kojima će djeca ići, s tim da apsolutno inzistiraju da svakako moraju ostati zajedno svi osmero. Inače, žena je postala pravi ekonom, ima super strategiju kako kupovati jeftinije (ne i nekvalitetnu hranu), gdje, koliko, stalno pravi zalihe, itd. Skuplja kojekakve kupone i slično, onda, recimo, dođe u trgovinu nakupuje za 200 dolara, ali s tim kuponima cijena se spusti i do 100 dolara. Nevjerojatno! Onda je sva sretna kad uspije svaki put dobiti takva sniženja pa mužu gura pod nos, hehe... U SAD-u su postali slavni, gostovali su kod Opre (tko nije, pitat ćete se), Marte Stewart, Ellen DeGeneres, etc. Objavljuju knjige, snimaju reality show, snalaze se i bore... Preporuka za sve roditelje, posebno one blizanaca, a i sve druge koji obožavaju klince! Urnebesno!

- 09:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.10.2008.

Dječak s bajunetom i janjetina u Petrakovom Brdu

(nastavak iz prošlog broja) Po povratku iz Gorskog kotara, tradicionalno, preostao nam je apsolutno najslađi dio planinarenja, a to je, pogađate, janjetina. I sad šta ćemo, gdje ćemo, stalno smo se nešto nećkali, ajde idemo još malo i u svoj toj neodlučnosti završimo mi sve do Petrakovog brda. Selo pred Dugom Resom, odnosno Karlovcem. Skužimo restoran, nismo nikad tu bili, kad nam nešto čudno koliko automobila ima. Prva pomisao "mora da je poznat restoran u okolici". Ali svejedno se činilo malo too much ljudi i događanja. I svi nešto skockani. Odemo malo prošetati, skužimo i u restoranu do tog našeg isto hrpe ljudi. Što se događa. Postavljam to pitanje naglas, a ljubazna konobarica zatečeno odgovara "Pa proštenje je!!". Naravno da mi je trebalo neko vrijeme da skužimo i potvrdimo da je to nešto kao slavonski kirbaj. Ok, great! We are staying, ppl! Parking našeg restorana Frakopanković bio je pretvoren u klupe, stolove, plesni podij i pozornicu. Čagalo se. Mjuzalo se. I što je najvažnije, okretalo se. Kak' volim(o) zabadati svuda nos, morali smo napraviti krug oko ovog našeg restorana. Pa smo zatečeno konstatirali da se radi o ogromnoj, ali ogromnoj kući jednog vlasnika. Čak smo spotali vlasnika. Razdrljena košulja i lančić spika, crno farbana kosa, širok osmijeh izbjeljeni zub. Možete zamisliti da živite u ovako nečemu? U sklopu kućerine je i diskotek. Fotka diskotek izvana: No, zaboravimo mi sve ostalo i koncentrirajmo se na ono što je tko naručio. Ja sam bila u taboru janjče-bananče. Uspomene mi naviru. Janjetina je bila visoka trojka. I sad, konačno, dolazimo do naslova posta. Dakle, oko našeg stola se konstantno kretalo dvoje djece, dva brata, roditelji su im sjedili par stolova dalje od našeg. Stariji sin kojeg možete vidjeti na slici zbluranog imao je plastičnu igračku oružje. Ne, neću ovaj puta o tome da se djeci trebaju davati inteligentnije igračke. No, mene stvarno zanima koji kreten može kupiti oružje koje još na vrhu ima NOŽ!? Taj mali se stalno samouvjereno kretao oko stolova i onda povlačio ručicu tako da taj nož iskoči na nevidljive neprijatelje (a to smo mi gosti restorana oko stolova gdje su pivo ispijali njegov tajko i njegova majko). Nije dovoljno što nas je sve htio pobiti mecima, nego bi se još malo igrao šiljenjem nožića po našim, od janjetine&prasetine pretrpanim, stomačićima. Drugi bizarni trenutak bio je vezan uz ogradu na koju se malo-malo naslanjao cijelim tijelom. E i onda je bio zanimljiv trenutak kad bi opustio glavu po glatkoj metalnoj ogradi i lizao (pazi lizao!) jezikom. Ogradu, ne moram napominjati, nema čija ruka nije dotakla. Što drugo za očekivati od djeteta s bajunetom? Majko i tajko nisu reagirali. Usput, tajko, dijete-s-bajunetom i brat-djeteta-s-bajunetom svi imaju istu fudbalerku samo u različitim bojama. Dijete sam zblurala iz sigurnosnih razloga, al' mislim da se jasno vidi bajunetić. Prva verzija naslova bila je nešto u stilu "Gle malog ustašu što se njiše, pun je..." ili tako nešto, ali sam odustala nakon što su se moji sudruzi zgrozili da kako mogu na siroto dijete i to. Ok, ok, možda sam malo pretjerala, ali, čovječe, šta bajuneta u rukama djeteta nije - malčice previše?

- 09:43 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 10.10.2008.

Medviđak: Eee pamtit ću ga cijeli život

(nastavak iz prošlog broja) Dakle, ovaj Medviđak ću pamtiti po puno stvari. Onih lijepih (uspon) i onih ružnih (zadnji izlet s predobrim autom). Cijelo vrijeme smo se zezali na račun Poljaka kojem je u opisu ovog uspona u knjizi svaka druga bila "ŽP Drivenik" ovo "ŽP Drivenik ono". Dakle, radi se o, pogađate, Željezničkoj postaji Drivenik (nema veze s mjestom Drivenik iz prošlog posta). Za one koji ne znaju, Poljak je jedan od naših najpoznatijih planinara. Napisao je vrlo korisnu knjigu u kojoj je, uz pomoć drugih planinara diljem Lijepe naše, opisao gotovo sve uspone na hrvatska brda i planine. Zanimljivo, nije bio vozač niti je imao auto, već je Hrvatsku obilazio javnim prijevozom do polaznih točki za uspone. Naravno, danas su informacije o linijama autobusa i vlakova iz njegove knige za dosta planinara - nepotrebne. Danas većina ljudi ide autima (uostalom to je i jeftinije ako vas je više) ili organizirano autobusima. E sad, nakon ovog uvoda, znate koliko nam je bilo smiješno ta famozna postaja Drivenik. Komentiramo to forsiranje te postaje i cerekamo se. Vidjet ćete, stavit ću kasnije fotke te stanice. Mom ushitu nije bilo kraja kad smo došli na vrh i kad je netko rekao "haha gle i vidi se postaja dolje". Mi svi okret na tu stranu, skužimo prugu i u grohot! Vade se aparati, svatko se hoće fotkati s Drivenikom u pozadini. Predosjećate, nadam se, da će uskoro doći do preokreta u ovom postu? O da, evo ga. (Duboki) Udah- (tužni) izdah. Tu istu noć nakon što smo se vratili s Medviđaka gdje smo se isprdavali na račun željeznice - marnulo mi auto. Tuga, šok i stres pregolemi. Što reći? Jedino da hvala Bogu ili kome već da su sve stvari, ruksaci, gojzerice, ŽIGOVI i planinarska odjeća bili izvađeni tu večer iz auta. Inače budem preumorna za to pa ostavim "da prenoći" i sutradan pokupim. Ovaj puta sam sve uzela. Na sreću. Nema kaska na "dodatnu planinarsku opremu" uz auto. A tek da su mi dnevnik sa žigovima uzeli. Joooj. Što smo naučili? Poljaku ne pakovati! Inače te stiže strašna kletva!! Pa ćeš ti majci idući put preko ŽP Drivenika! Ne mogu više o ovome. A i obećala sam da neću pisati o krađi auta na blogu. Izdržala sam do sada... Neću više. Idemo redom na ljepše stvari... neke su fotke mobitelom, neke aparatom... Budući da smo išli iz crikveničkog zaleđa, u Križišću smo se skinuli sa stare ceste za Zagreb i krenuli prema mjestu znakovita imena - Zlobin. U Zlobinu smo stali na nekoj velikoj okuci skužili ljude na igralištu pa smo tamo pitali lokalne da nam kažu gdje treba skrenuti na neki šumski put za Medviđak. Fino smo dobili objašnjenja. Morali smo se vratiti cestom kojom smo došli i tako u jednom trenutku skrenuti južno. Da sad ne objašnjavam, najlakše vam je pitati kao i mi. Cesta je bila iznad očekivanja dobra. Cesta je jako zanimljiva. Asfaltirana, uska, drito kroz šumu. Na više se mjesta račva. Oni koji imaju GPS nemaju problema, a mi koji nemamo smo se morali osloniti na intuiciju, logiku i sreću. Uspjeli smo i došli do polazne točke za uspon. Tik do te početne markacije je nečija vikendica pa ne možete promašiti. Markacije su FANTASTIČNE! Kasnije smo saznali da je ekipa markacista bila malo prije nas. Sve je uredno, svježe, na pravim mjestima. Školski primjer dobrih markacija! Bravo i hvala! Prvo hodate kroz prekrasnu šumu, a onda izbijate na otvoreno pa preko velike kamene glave polako prema gore. Uživala sam u svakom trenutku. Divan uspon. Izlaz iz šume i pogled prema vrhu: A tek skakutanje po ovim stijenama! Divno! Prava vježba za Anića kuk. Nevjerojatno, ali ovaj puta sam ponijela svoje planinarske rukavice što je osjetno utjecalo na povećanje lakoće penjanja. (Pronađi me na slici.) I, konačno, vrh! Žig i bilježnica, sve na svom mjestu. A evo i naše ljepotice!! ŽP Drivenik, planinarsko-turistička atrakcija tog kraja! Taman i vlak prolazio. Našoj ciki i vriski nije bilo kraja. Vratili smo se dolje puni dojmova. Inače, velika većina planinara kad osvaja Medviđak, produži do susjednog Kobiljaka. Dobije dva žiga, osvoji dva vrha o jednom trošku. No, mi to, naravno, nismo stigli. Ovaj puta ne zato što smo prekasno krenuli, nego zato što smo pola dana skitali po crikveničkom zaleđu. Otišli smo zato potražiti početak uspona za Kobiljak za idući put. Kad smo produžili ravno autom od polazne markacije za uspon za Medviđak, vrlo brzo došlo smo do velikog raskršća gdje smo našli ovu oznaku: Ništa skrenemo mi desno i nakon nekog vremena s lijeve strane uočimo novu oznaku. Pokušali smo pronaći obje polazne točke za Kobiljak, ali nismo uspjeli. Našli smo samo ovaj gornji uspon, ne i ovaj što ide kao prema dolje. Polazna točka za "GPP uspon Kobiljak" nije nađena. E a pazite ovo, na mom omiljenom planinarskom forumu razvila se zanimljiva rasprava o Kobiljaku. Odjednom se nas par javilo koji, iz razno-raznih razloga, nisu uspjeli osvojiti Kobiljak, hehe... Najjača mi je priča forumaša Buda koji je išao vlakom do legendarne ŽP Drivenik i gle ovo što je napisao: "Plan je bio opet vlakom do Ž.P. Drivenik->Kobiljak->Medviđak->Crikvenica na autobus, no kad smo došli na Ž.P. Drivenik vrata se zaglavljuju i nismo mogli van, dok krećemo prema drugim vratima vlak kreće tako da smo morali sići u Liču, te iz Liča odaraditi turu (naravno pogađate odustali smo od Kobiljaka)". Mrak! Zeznula ih vrata! Koje to nečastive sile vladaju ovim krajem, ha? U taj ću se kraj vratiti, ako ništa zbog Kobiljaka. Pomalo me strah. Što su moje kolege planinari konstatirali - "Kobiljak - the Cursed Peak". Uh! Moj se uspon i kasnija auto-tragedija mogu sumirati u idućoj fotografiji: Vrh: 1027m_ Markacije: Za poželjeti svuda takve! Žig: Na mjestu. Dva. Uzidan i u tuljcu. Vrijeme do vrha: Hm, ne sjećam se. Mislim dva sata. Opasnosti: Stijene blizu vrha. Nisu za kišu. Životinje: Nope. Vidikovac: Fantastičan na sve strane. Sve u svemu: Prekrasno. Puna dojmova.

- 11:49 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.10.2008.

Nastavak skitnji po crikveničkom zaleđu

(nastavak iz prošlog posta) Dolazimo u Grižane... Mjesto vuče svoje korijene iz dalekog 13. st. Spomenik Juliju. Još jedan. S tim da smo ovog jedva našli u parkiću. Ako je spomenik Juliju bio kamufliran, ovaj dolje nema greške kome je posvećeno. Dok bi danas ovakve torbice prozvali gejpederskim, u doba partizana u ovakvim su torbicama hrabri hrvatski muževi prenosili važne porukice. Zgodan mladić-partizan. Sigurno su se mnoge lokalne djeve odlučile za partizan-verziju života kad su vidjele kakvi naočiti muškarci operiraju po brdima grižanskog zaleđa. Detalji iz mjesta... U centru neka čudna konstrukcija. Ima li veze s vodom - ne znam... Ovo me oduševilo! Spomenik PATNIČKIM grižanskim ženama! Hajde da se netko i žena sjeti u not-NOB-stilu! Svaka čast. I lijep spomenik. Evo i Tribalj. E za razliku od Bribira, Drivenik me se dojmio puno više. Impresivno i dosta očuvano. Stari grad na brdu je predivan. U ex-posjedu Frankopana i, kasnije, Zrinskih. U centru Starog grada je zanimljiva crkva i groblje. U Driveniku je, inače, i onaj spomenik Juliju Kloviću što sam stavila u prošli post. Gle ovo... katolički skautizam! To kao da imaju i head huntere za katoličku crkvu. Odjel novačenja. Evo karta naših skitanja. Točno smo zaobišli ovaj sivi masiv i vratili se onda opet u šumu. Mi smo, naravno, išli autom, ali je bilo zanimljivo da kako stanemo u novo selo, evo ti nekog tipa na biciklu. Jednakom brzinom išao je našom rutom. Nevjerojatno! I, na kraju, samo za Kopce! (nastavak u idućem javljanju)

- 08:56 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 07.10.2008.

U potrazi za Julijem Klovićem (od Bribira do Drivenika story)

Moji planinari me kritiziraju da sam ih zapustila pa se vraćam malo na putopisne blogove. (za one koji žele pročitati prethodni nastavak) Ništa, nakon što smo u nedjelju ujutro otišli iz Vere (najbizarnijeg prenoćišta u kojem sam spavala), odlučili smo spustiti se u zaleđe Crikvenice i Novog Vinodolskog. Tamo sam planirala, konačno, posjetiti Bribir i još neka mjesta poznata iz povijesti. U konačnici, obišli smo i zastali u ovim mjestima: Bribir, Drivenik, Grižane i Tribalj. Ako niste bili u tom kraju, ta vam se sela nadvoezuju jedno na drugo i sve vam je usput. Kad smo ih sva prošli, nismo krenuli dalje za Zagreb već smo skrenuli udesno u šumu i prema planinama. Cilj nam je bio osvojiti prekrasan vrh Medviđak, drugi taj vikend. Medviđak se, inače, bez problema osvaja u kombinaciji sa susjednim Kobiljakom, no, kako se meni nije dalo cijeli dan posvetiti hodanju već sam htjela i skitati okolo, kompromis je bio "malo sela, malo hodanja" i to je to. Umjesto osvojenih Medviđaka i Kobiljaka, mi smo osvojili Medviđak i vidjeli ovih par sela. Ovdje možete vidjeti mapu pa skužiti gdje smo išli: planinarenje i hodanje po Vinodolu i biciklističke staze po Vinodolu. E sad prije nego napišem više o tom legendarnom usponu na Medviđak, moram prepričati što se događalo po tim selima. Šteta da nisam odmah pisala, jer sam sad već hrpu toga zaboravila. Čak nisam bila sigurna kako se zovu druga dva mjesta (Grižane i Tribalj) već sam to morala ići gledati na mapu. Alchajmerovski opravdano. Zašto Klović u naslovu? I šta Klović radi u zaleđu Crikvenice kad je on u Dvorima!? Lik je u svoje doba bio legendaran. Bavio se likovnim, kako i sam termin "lik" kaže. "Najsjajniji predstavnik europske i svjetske minijature". I on je iz tog kraja, ta četiri sela. Svako selo tamo ga svojata da je baš tamo rođen Klović. A nitko nema čvrste dokaze. Zato su mu podigli par spomenika u par sela. Inače, Klović je bio klasični gastarbajter koji je svoju domovinu Hrvatsku bez puno razmišljanja napustio i otišao u susjednu Italiju. Ako vam kažem da je El Greco napravio dva Klovićeva portreta, a Klović je bio daleko od ljepotana ili neke gej_ikone, onda vam je sve jasno kakva je u glavi bio faca, ne? Klović u prirodnoj veličini. No, krenimo redom. Prvo smo stali na jedan famozan vidikovac s kojeg se fantastično i kaonadlanu vidio Novi Vinodolski pa sve do Crikvenice. Vidikovac je odmah iznad Bribira i stvarno se isplati otići gore to vidjeti. Vide se i otoci, ma, ludnica! Evo Bribira... Što se Bribira tiče, odmah na početku, razočar. Očekivala sam ljupko mjestašce, hrpu nekih kulturno-povijesnih spomenika, neku zanimljivu ostavštinu... sjećam se da mi je Bribir uvijek ostao u sjećanju sa satova povijesti iz osnovne škole... fakat sam ga doživljavala kao neko super moćno mjesto... Možda moja prevelika očekivanja, što li, ali nije me se ništa posebno dojmio, iskreno, malo sam se razoračarala. Pogledajte kako su restauratori "očuvali" staru tvrđavu. Meni je ovo strašno. Čudom se čudim da nisu još neki kafić instalirali unutra. Usput, ne vidite iz ove perspektive stakleni most koji spava tvrđavu s ovom lijevo zgradom. U središtu Bribira je zanimljiva crkva. Obavezna za pogledati. Lijepo izgleda. Ovo kužite što je? Evo par zanimljivih detalja: Reklama za Konzum: Opet malo pravopisa: E, a pazite ovo... tik uz tu crkvu je groblje i skužimo mi lika u gaćama, nosi cvijeće, čeka neku žensku pa će na groblje. E! U gaćama! (nastavak u idućem broju)

- 09:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.10.2008.

Mini morris karavan - možete vjerovati?

Dakle... Puno mi pitanja navire vezano uz ovaj auto... primjerice: "zašto?", "zašto?" i "zašto?". Kad sam ga skužila u prvi sam mah pomislila da su to neka kao mrtvačka kola. Onda skužim da je ovo previše *mini* za mrtvački auto (osim ako nije neka midget spika) da bih već u idućem trenutku skužila "pa to je miiiniii". Vadi aparat. Za nepovjerovati. Tko može ovako unakaziti auto. I zašto to ljudi rade.

- 08:54 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 04.10.2008.

Where the Hell is Matt?! (2008)

Stisni puce plej! Where the Hell is Matt? (2008) from Matthew Harding on Vimeo.

- 19:57 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 03.10.2008.

Film "Tropic thunder" - must see komedija

Prošli vikend bila sam u kinu gledati film iz naslova. Zašto? Volim parodije. Moj broj jedan žanr filmova. (Odmah iza su SF filmovi i hororci). Čitala sam da je film izazvao val nezadovoljstava čitavog niza grupa i udruga. Bojala sam se da će bit pravi mali razočar, jer je unutra bila hrpa poznatih i poprilično nespojivih glumaca, previše je reklamiran, sve je mirisalo na prijevaru, a kritičari su ga brutalno sasjekli... ali hajde, idem ubit oko na malo manje od dva sata, ništa pametnije za raditi to predvečerje... kad ono! Ovaj mi je tjedan totalna ludnica i gužva, ali morala sam napisati par riječi za ovaj film, dok nam ne ode iz kina... E! Ja sam se ubijala od smijeha od početka do kraja. Film je pakao! Ovakvu sprdačinu na američki stil života i rada skoro nisam vidjela. Nisam mogla vjerovati! De zamislite da netko napravi sprdačinu na, recimo, Domovinski rat. Nda, nije prava paralela, ali njima je Vijetnamski svetinja kao nama Domovinski. Emocija na pretek, a netko ti se tamo krene isprdavati i šegačiti na račun najsvetijeg. No, nisu oni napravili sprdačinu na sam Vijetnamski rat, koliko na Hollywood i način kako Hollywod prezentira neke životne priče. Onda su otišli korak dalje. Iduća svetinja - retardirani. Ajme. Ne znaš tko je više poludio - udruge veterana ili udruge koje promoviraju toleranciju prema retardiranim osobama. Kakva politička NEkorektnost. Neviđena. I opet, nisu se oni izrugivali s retardiranim, koliko s holivudskim spikama gdje je dovoljno da odglumiš retaja i odmah dobiješ Oskara. Sjetimo se Hoffmana, Penna, Hanksa koji su namjerno glumili retardirane samo da bi se uvukli dodjeljivačima Oskara. Bljakica, hehe. Nisam mogla vjerovati da su Ameri spremni na ovakvu zajebanciju na vlastiti račun. Gledam, valjam se od smijeha i ne mogu vjerovati! Sprdaju se, naravno, i na račun rase i rasizma, predrasuda prema crncima, djece, pandi, pretilost, svega... Navodno je preko 200 grupa potpisalo nekakva protesna pisma jer su se našli uvrijeđeni politički nekorektnim spikama iz filma. Gadni protesti! Naravno, samo su pomogli reklami filma. Odlična satira, odlična! Bilo je legendarnih dijaloga i scena. Moja omiljena je, sjetite me se ako budete otišli gledati film, kod spike oko Pande i Amande. LOL-čina. A fraze Nobody Goes Full Retard će ući, garant, u naš svakodnevni život (bar u engleskoj verziji). Filozofska! Ili preseratorska spika jednog od glavnih glumaca koji blage veze nema s tekstom filma kad ispali s pogledom u daljinu "I don't read the script - the script reads me". Jea rajt! Film brutalno udara na holivudske stereotipe. Robert Downey Jr. (aka Kirk Lazarus) koji odmah na početku filma ide na nekakav proces pigmentacije kojim mu se koža potamni, kako bi se što bolje uživio u ulogu u filmu, ono mrak! A tek njegova boja glasa dok glumi crnca! Ma, šta da vam sad pišem u crticama, film odite pogledajte u kino, zaboravite video: nije to to za ovaj film! Doduše, meni su moji rekli da sam se ja najviše smijala u kinu, ali, vjerujte, smijali su se i drugi. Grohotom. Odite si pogledajte. Ili još bolje, povedite me, ja bih rado pogledala još jednom film. Ovakvu sprdačinu na račun Amera skoro niste gledali, garant. Ako vam se ne svidi - vratit ću vam novce.

- 20:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #