Marketing
Dječak s bajunetom i janjetina u Petrakovom Brdu
(nastavak iz prošlog broja)
Po povratku iz Gorskog kotara, tradicionalno, preostao nam je apsolutno najslađi dio planinarenja, a to je, pogađate, janjetina. 
I sad šta ćemo, gdje ćemo, stalno smo se nešto nećkali, ajde idemo još malo i u svoj toj neodlučnosti završimo mi sve do Petrakovog brda.
Selo pred Dugom Resom, odnosno Karlovcem. Skužimo restoran, nismo nikad tu bili, kad nam nešto čudno koliko automobila ima. Prva pomisao "mora da je poznat restoran u okolici". Ali svejedno se činilo malo too much ljudi i događanja. I svi nešto skockani. Odemo malo prošetati, skužimo i u restoranu do tog našeg isto hrpe ljudi. Što se događa. Postavljam to pitanje naglas, a ljubazna konobarica zatečeno odgovara "Pa proštenje je!!". Naravno da mi je trebalo neko vrijeme da skužimo i potvrdimo da je to nešto kao slavonski kirbaj. Ok, great! We are staying, ppl!
Parking našeg restorana Frakopanković bio je pretvoren u klupe, stolove, plesni podij i pozornicu.
Čagalo se. 
Mjuzalo se.
I što je najvažnije, okretalo se. 
Kak' volim(o) zabadati svuda nos, morali smo napraviti krug oko ovog našeg restorana. Pa smo zatečeno konstatirali da se radi o ogromnoj, ali ogromnoj kući jednog vlasnika. Čak smo spotali vlasnika. Razdrljena košulja i lančić spika, crno farbana kosa, širok osmijeh izbjeljeni zub.
Možete zamisliti da živite u ovako nečemu?
U sklopu kućerine je i diskotek. Fotka diskotek izvana:
No, zaboravimo mi sve ostalo i koncentrirajmo se na ono što je tko naručio. Ja sam bila u taboru janjče-bananče. Uspomene mi naviru. Janjetina je bila visoka trojka.
I sad, konačno, dolazimo do naslova posta. Dakle, oko našeg stola se konstantno kretalo dvoje djece, dva brata, roditelji su im sjedili par stolova dalje od našeg. Stariji sin kojeg možete vidjeti na slici zbluranog imao je plastičnu igračku oružje. Ne, neću ovaj puta o tome da se djeci trebaju davati inteligentnije igračke. No, mene stvarno zanima koji kreten može kupiti oružje koje još na vrhu ima NOŽ!?
Taj mali se stalno samouvjereno kretao oko stolova i onda povlačio ručicu tako da taj nož iskoči na nevidljive neprijatelje (a to smo mi gosti restorana oko stolova gdje su pivo ispijali njegov tajko i njegova majko). Nije dovoljno što nas je sve htio pobiti mecima, nego bi se još malo igrao šiljenjem nožića po našim, od janjetine&prasetine pretrpanim, stomačićima. Drugi bizarni trenutak bio je vezan uz ogradu na koju se malo-malo naslanjao cijelim tijelom. E i onda je bio zanimljiv trenutak kad bi opustio glavu po glatkoj metalnoj ogradi i lizao (pazi lizao!) jezikom. Ogradu, ne moram napominjati, nema čija ruka nije dotakla. Što drugo za očekivati od djeteta s bajunetom? Majko i tajko nisu reagirali. Usput, tajko, dijete-s-bajunetom i brat-djeteta-s-bajunetom svi imaju istu fudbalerku samo u različitim bojama.
Dijete sam zblurala iz sigurnosnih razloga, al' mislim da se jasno vidi bajunetić.
Prva verzija naslova bila je nešto u stilu "Gle malog ustašu što se njiše, pun je..." ili tako nešto, ali sam odustala nakon što su se moji sudruzi zgrozili da kako mogu na siroto dijete i to. Ok, ok, možda sam malo pretjerala, ali, čovječe, šta bajuneta u rukama djeteta nije - malčice previše?
Post je objavljen 13.10.2008. u 09:43 sati.