Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Po povratku iz Gorskog kotara, tradicionalno, preostao nam je apsolutno najslađi dio planinarenja, a to je, pogađate, janjetina.
I sad šta ćemo, gdje ćemo, stalno smo se nešto nećkali, ajde idemo još malo i u svoj toj neodlučnosti završimo mi sve do Petrakovog brda.
Selo pred Dugom Resom, odnosno Karlovcem. Skužimo restoran, nismo nikad tu bili, kad nam nešto čudno koliko automobila ima. Prva pomisao "mora da je poznat restoran u okolici". Ali svejedno se činilo malo too much ljudi i događanja. I svi nešto skockani. Odemo malo prošetati, skužimo i u restoranu do tog našeg isto hrpe ljudi. Što se događa. Postavljam to pitanje naglas, a ljubazna konobarica zatečeno odgovara "Pa proštenje je!!". Naravno da mi je trebalo neko vrijeme da skužimo i potvrdimo da je to nešto kao slavonski kirbaj. Ok, great! We are staying, ppl!
Parking našeg restorana Frakopanković bio je pretvoren u klupe, stolove, plesni podij i pozornicu.
Čagalo se.
Mjuzalo se.
I što je najvažnije, okretalo se.
Kak' volim(o) zabadati svuda nos, morali smo napraviti krug oko ovog našeg restorana. Pa smo zatečeno konstatirali da se radi o ogromnoj, ali ogromnoj kući jednog vlasnika. Čak smo spotali vlasnika. Razdrljena košulja i lančić spika, crno farbana kosa, širok osmijeh izbjeljeni zub.
Možete zamisliti da živite u ovako nečemu?
U sklopu kućerine je i diskotek. Fotka diskotek izvana:
No, zaboravimo mi sve ostalo i koncentrirajmo se na ono što je tko naručio. Ja sam bila u taboru janjče-bananče. Uspomene mi naviru. Janjetina je bila visoka trojka.
I sad, konačno, dolazimo do naslova posta. Dakle, oko našeg stola se konstantno kretalo dvoje djece, dva brata, roditelji su im sjedili par stolova dalje od našeg. Stariji sin kojeg možete vidjeti na slici zbluranog imao je plastičnu igračku oružje. Ne, neću ovaj puta o tome da se djeci trebaju davati inteligentnije igračke. No, mene stvarno zanima koji kreten može kupiti oružje koje još na vrhu ima NOŽ!?
Taj mali se stalno samouvjereno kretao oko stolova i onda povlačio ručicu tako da taj nož iskoči na nevidljive neprijatelje (a to smo mi gosti restorana oko stolova gdje su pivo ispijali njegov tajko i njegova majko). Nije dovoljno što nas je sve htio pobiti mecima, nego bi se još malo igrao šiljenjem nožića po našim, od janjetine&prasetine pretrpanim, stomačićima. Drugi bizarni trenutak bio je vezan uz ogradu na koju se malo-malo naslanjao cijelim tijelom. E i onda je bio zanimljiv trenutak kad bi opustio glavu po glatkoj metalnoj ogradi i lizao (pazi lizao!) jezikom. Ogradu, ne moram napominjati, nema čija ruka nije dotakla. Što drugo za očekivati od djeteta s bajunetom? Majko i tajko nisu reagirali. Usput, tajko, dijete-s-bajunetom i brat-djeteta-s-bajunetom svi imaju istu fudbalerku samo u različitim bojama.
Dijete sam zblurala iz sigurnosnih razloga, al' mislim da se jasno vidi bajunetić.
Prva verzija naslova bila je nešto u stilu "Gle malog ustašu što se njiše, pun je..." ili tako nešto, ali sam odustala nakon što su se moji sudruzi zgrozili da kako mogu na siroto dijete i to. Ok, ok, možda sam malo pretjerala, ali, čovječe, šta bajuneta u rukama djeteta nije - malčice previše?
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
