Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
petak, 24.10.2008.
Japica: Najveća ljuljačka u Hrci
U osvajanje vrha Japice krećete iz centra Klanjca. Odmah u centru, ako dolazite iz Zagreba, imate raskršće. Lijevo dolje se spuštate u centar koji sam opisala u jednom od prošlih postova. Desno gore idete prema vrhu Japica. Možete jedno pola kilometra autom, ali najpametnije je čim prije parkirati jer je dosta uska cesta.
Auto smo parkirali kod velebne kuće ljubaznog vlasnika. Do vrha imate oko sat vremena super laganog hoda.
Putem ćete naći mapu.
Mi smo krenuli lijevom stranom i tom se istom vratili. Zašto? Jer sam ja morala, MORALA, još jednom proći pokraj THE ljuljačke. Naime, prođete tu pokraj izvora, ta crvena crta označava usku asfaltiranu cestu. Onda krenete lijevo prema vidikovcu Pesji skok. Nadam se da naziv nije dobio po istinitom događaju. Desno na slici vidite traktor koji će na prikolici vući hrpe drva. Nadam se da ne pokradenih.
Braća Slovenci s vidikovca.
Biljke neobičnog naziva.
Evo nas i pred domom! Kad stojite ispred doma ako krenete lijevo, doći ćete do Cesargrada, ako krenete iza doma desno doći ćete na vrh Japicu.
Žigovi su isključivo u domu. Nažalost, ako nema nikog u domu - ništa od žigova. No, tvrde, nekog je uvijek u domu vikendom.
Ono što me totalno oduševilo jest ljuljačka IZA doma. NEŠTO fantastično! Kako to juri, kako to leti! Strava! Najveća ljulja na kojoj sam bila!!
Nisam se dala maknuti. Iako je u blizini bilo preko nekoliko djece, totalno sam ih ignorirala kad bi podlo došli i stali blizu ljulje i molećivo me gledali. Također sam ignorirala njihove "mama, mama, a kad ću se ja moći ljuljati" i mamino "brzo, sine, evo sad će teta". A-ha. Oni tu mogu doći kad hoće, a ja tko zna kad ću. I toliko kilometara prevalila. Ma, nema šanse. Ajmo, vjetar u kosu!
S tim da morate, za najžešći efekt, staviti to drvo što ide pod dupe skroz u visini lopatice i onda naskočiti na drvo dok se spuštate. Naravno, najbolje je ako će vas netko zaljuljati, ali ne da se svima stajati 45 minuta i udarati u vaša leđa kako bi išli žešće.
Dok su ostali razgovarali sa super simpatičnim vlasnikom ključeva doma...
... ja sam se, pogađate, opet ljuljala... čak mi ni žigovi nisu bili zanimljivi! Nisam htjela propustiti ni sekunde!
A pričao nam je taj simpatični čovjek povijest ljulje. Prije je bila ispred doma, na rubu ledine gdje se obično igrao nogoš. I jednom su dečki igrali nogomet, a netko je bio na ljuljački. I žestoko se ljuljao. Kad odjednom, pogađate, dolazi do stravičnog sudara nogu onog na ljuljački i glave nogometaša. Nogometaš je poletio u zrak. Letio I onda tup. Pao. Vodoravan udarac tijela o zemlju. Ležao koju sekundu. Svi su mislili da je otišao na onaj svijet. Ili da se više nikad neće samostalno ustati, ako i otvori oči. No, on se ustao, malo mu se zavrtilo i nastavio dalje igrati utakmicu. Međutim, stariji su, da se to ne bi ponovilo, odlučili maknuti ljuljačku skroz iza planinarskog doma. Nema veze i tamo je fantastična lokacija.
Inače, ljuljačka je napravljena od debelog kabla. Kako su ga postavili? Kažu da su imali ljestve od nekih 12 metara i onda su se dio penjali. Ma, svaka im čast.
Rekao je lik da se čudi zašto to i drugi ne rade, da to uopće nije problem i da se čudi kako sam ja toliko sretna... pa i ja se čudim zbog svega... zašto, o zašto to i drugi ne rade?
Ajd da se vratimo još par riječi o Japici. Osim po ljuljački, Japica je poznata po Cesargradu, ostacima stare utvrde par minuta dalje od doma. Morate to vidjeti, stvarno je neobična, nažalost u dosta lošem stanju. S nje ide prekrasan pogled na Sloveniju.
Pogled od doma.
Pogled na Sloveniju.
Pogled na Simonicinog muža.
Idemo brzo dalje! Do vrha još 10 minuta. Vrh je jedan od lošijih koje sam vidjela, hehe, nemate ništa osim groznog odašiljača.
Našli smo i gdje završava struja.
Evo jedna fotka za Bugenviliju:
Za kraj! Još jednom! Dopustite da me uspomene ponesu...
P.S. Fotke sam napravila u rekordnom roku od 20-ak minuta, zbrda-zdola, sori, drugi put ću pažljivije.
Vrh: ma nisko, ne sjećam se... Markacije: Ne možete se izgubiti sve da pokušavate! Žig: Samo u zaključanom domu (morate se najaviti) Vrijeme do vrha: Jedno sat laganog uspona. Opasnosti: Da ne dođete do vrha zbog opsesije ljuljačkom Životinje: Ne sjećam se, ljuljala sam se. Vidikovac: S ljulje fantastičan pogled na Sloveniju Sve u svemu: Must ljulja!! Odličan izlet!
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
