Pregled posta

Medviđak: Eee pamtit ću ga cijeli život

(nastavak iz prošlog broja)


Dakle, ovaj Medviđak ću pamtiti po puno stvari. Onih lijepih (uspon) i onih ružnih (zadnji izlet s predobrim autom). Cijelo vrijeme smo se zezali na račun Poljaka kojem je u opisu ovog uspona u knjizi svaka druga bila "ŽP Drivenik" ovo "ŽP Drivenik ono". Dakle, radi se o, pogađate, Željezničkoj postaji Drivenik (nema veze s mjestom Drivenik iz prošlog posta). Za one koji ne znaju, Poljak je jedan od naših najpoznatijih planinara. Napisao je vrlo korisnu knjigu u kojoj je, uz pomoć drugih planinara diljem Lijepe naše, opisao gotovo sve uspone na hrvatska brda i planine. Zanimljivo, nije bio vozač niti je imao auto, već je Hrvatsku obilazio javnim prijevozom do polaznih točki za uspone. Naravno, danas su informacije o linijama autobusa i vlakova iz njegove knige za dosta planinara - nepotrebne. Danas većina ljudi ide autima (uostalom to je i jeftinije ako vas je više) ili organizirano autobusima.

E sad, nakon ovog uvoda, znate koliko nam je bilo smiješno ta famozna postaja Drivenik. Komentiramo to forsiranje te postaje i cerekamo se. Vidjet ćete, stavit ću kasnije fotke te stanice. Mom ushitu nije bilo kraja kad smo došli na vrh i kad je netko rekao "haha gle i vidi se postaja dolje". Mi svi okret na tu stranu, skužimo prugu i u grohot! Vade se aparati, svatko se hoće fotkati s Drivenikom u pozadini. Predosjećate, nadam se, da će uskoro doći do preokreta u ovom postu? O da, evo ga. (Duboki) Udah- (tužni) izdah. Tu istu noć nakon što smo se vratili s Medviđaka gdje smo se isprdavali na račun željeznice - marnulo mi auto. Tuga, šok i stres pregolemi.



Što reći? Jedino da hvala Bogu ili kome već da su sve stvari, ruksaci, gojzerice, ŽIGOVI i planinarska odjeća bili izvađeni tu večer iz auta. Inače budem preumorna za to pa ostavim "da prenoći" i sutradan pokupim. Ovaj puta sam sve uzela. Na sreću. Nema kaska na "dodatnu planinarsku opremu" uz auto. A tek da su mi dnevnik sa žigovima uzeli. Joooj.

Ne mogu više o ovome. A i obećala sam da neću pisati o krađi auta na blogu. Izdržala sam do sada... Neću više.


Idemo redom na ljepše stvari... neke su fotke mobitelom, neke aparatom...


Budući da smo išli iz crikveničkog zaleđa, u Križišću smo se skinuli sa stare ceste za Zagreb i krenuli prema mjestu znakovita imena - Zlobin. U Zlobinu smo stali na nekoj velikoj okuci skužili ljude na igralištu pa smo tamo pitali lokalne da nam kažu gdje treba skrenuti na neki šumski put za Medviđak. Fino smo dobili objašnjenja. Morali smo se vratiti cestom kojom smo došli i tako u jednom trenutku skrenuti južno. Da sad ne objašnjavam, najlakše vam je pitati kao i mi. Cesta je bila iznad očekivanja dobra.





Cesta je jako zanimljiva. Asfaltirana, uska, drito kroz šumu. Na više se mjesta račva. Oni koji imaju GPS nemaju problema, a mi koji nemamo smo se morali osloniti na intuiciju, logiku i sreću.






Uspjeli smo i došli do polazne točke za uspon. Tik do te početne markacije je nečija vikendica pa ne možete promašiti.



Markacije su FANTASTIČNE! Kasnije smo saznali da je ekipa markacista bila malo prije nas. Sve je uredno, svježe, na pravim mjestima. Školski primjer dobrih markacija! Bravo i hvala!



Prvo hodate kroz prekrasnu šumu, a onda izbijate na otvoreno pa preko velike kamene glave polako prema gore. Uživala sam u svakom trenutku. Divan uspon.

Izlaz iz šume i pogled prema vrhu:







A tek skakutanje po ovim stijenama! Divno! Prava vježba za Anića kuk. Nevjerojatno, ali ovaj puta sam ponijela svoje planinarske rukavice što je osjetno utjecalo na povećanje lakoće penjanja. (Pronađi me na slici.)




I, konačno, vrh! Žig i bilježnica, sve na svom mjestu.






A evo i naše ljepotice!! ŽP Drivenik, planinarsko-turistička atrakcija tog kraja!

Taman i vlak prolazio. Našoj ciki i vriski nije bilo kraja.




Vratili smo se dolje puni dojmova. Inače, velika većina planinara kad osvaja Medviđak, produži do susjednog Kobiljaka. Dobije dva žiga, osvoji dva vrha o jednom trošku. No, mi to, naravno, nismo stigli. Ovaj puta ne zato što smo prekasno krenuli, nego zato što smo pola dana skitali po crikveničkom zaleđu. Otišli smo zato potražiti početak uspona za Kobiljak za idući put.


Kad smo produžili ravno autom od polazne markacije za uspon za Medviđak, vrlo brzo došlo smo do velikog raskršća gdje smo našli ovu oznaku:



Ništa skrenemo mi desno i nakon nekog vremena s lijeve strane uočimo novu oznaku.




Pokušali smo pronaći obje polazne točke za Kobiljak, ali nismo uspjeli. Našli smo samo ovaj gornji uspon, ne i ovaj što ide kao prema dolje. Polazna točka za "GPP uspon Kobiljak" nije nađena.


E a pazite ovo, na mom omiljenom planinarskom forumu razvila se zanimljiva rasprava o Kobiljaku. Odjednom se nas par javilo koji, iz razno-raznih razloga, nisu uspjeli osvojiti Kobiljak, hehe... Najjača mi je priča forumaša Buda koji je išao vlakom do legendarne ŽP Drivenik i gle ovo što je napisao: "Plan je bio opet vlakom do Ž.P. Drivenik->Kobiljak->Medviđak->Crikvenica na autobus, no kad smo došli na Ž.P. Drivenik vrata se zaglavljuju i nismo mogli van, dok krećemo prema drugim vratima vlak kreće tako da smo morali sići u Liču, te iz Liča odaraditi turu (naravno pogađate odustali smo od Kobiljaka)". Mrak! Zeznula ih vrata! Koje to nečastive sile vladaju ovim krajem, ha?


U taj ću se kraj vratiti, ako ništa zbog Kobiljaka. Pomalo me strah. Što su moje kolege planinari konstatirali - "Kobiljak - the Cursed Peak". Uh! Moj se uspon i kasnija auto-tragedija mogu sumirati u idućoj fotografiji:

Vrh: 1027m_ Markacije: Za poželjeti svuda takve! Žig: Na mjestu. Dva. Uzidan i u tuljcu. Vrijeme do vrha: Hm, ne sjećam se. Mislim dva sata. Opasnosti: Stijene blizu vrha. Nisu za kišu. Životinje: Nope. Vidikovac: Fantastičan na sve strane. Sve u svemu: Prekrasno. Puna dojmova.

Post je objavljen 10.10.2008. u 11:49 sati.