Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
petak, 30.11.2007.
Vjetrić s Dinare: Elegantni spust s najvišeg vrha Hrvatske
(nastavak iz prošlog posta)
Uslijedio je proboj s maglovitog Sinjala i spust prema Glavašu. Ne znam zašto dr. Poljak kaže da je to selo napušteno, mi smo našli i kuća u kojima se živi, a bome i ljudi. No, krenimo ispočetka. Spust!
S vrha Dinare do Glavaša smo se puštali jedno 4-5 sati, ne sjećam se više. Snijega više nije bilo čim smo pali za koji metar nadmorske visine. A nije bilo ni magluštine. Vrijeme super, nije bilo uopće hladno.
Pejsaži su opet bili fantastični, puno smo fotkali. Na par je dionica bilo malo napetije, kad se oprezno trebalo hodati po strmim i oštrim stijenama. Ali ništa što ne možete proći. Zapravo, problem je bio što su stijene bile vlažne od kiše/snijega pa su davale malo više na dramatičnosti. A ni to nije trajalo dugo, brzo smo se spustili u travu. Posljednja etapa našeg puta bila je obilježena prekrasnim vidokruzima.
Ovo smo rekli da je planinarska knjižnica... gle, stijene kao knjige!
Inače, u jednom sam trenutku trebala ići na wc, sve ravno, nigdje bilo čega da se malo sakriješ. I skužim neki zidić u daljini, otrčim tamo, ne mogu više izdržati, kad iza zidića iznenađenje! Ovo vam je inače OGROMNO! Baš ne izgleda na slici tako veliko,kako je bilo u stvarnosti.
Odmah sam se vratila na stazu i zaklela da više nema skretanja sa staza pod bilo kojim izgovorom!
Usput smo naišli i na jedno sklonište, kojem sam zaboravila ime... jako je zanimljivo, ima svašta unutra, a u velikoj škrinji naći ćete žig i upisnu knjigu, bravo!
Ispred skloništa našli smo zanimljivu ratnu instalaciju koja nas je podsjetila da se ovdje, ne tako davno, vodio rat. Kolega koji je bio s nama komentirao nam je gdje su sve naši vojnici hodali kad se kretalo s Olujom i išlo na Knin. Uh, svaka im čast, trebalo je sve to preći, po mraku, po neprijateljskom teritoriju, s hrpom naoružanja. Tad kad smo gledali Dinaru tako se sve sablasno činilo, da se naježite...
U povratku smo naišli i na jedan bunar. Opet ću ja sa svojom paranojom oko čiste vode, ali nema šanse da bih pila odavde. Iako ljudi piju. Da ne kažem da sam skužila mrtvu životinjicu. Samo je nisam mogla fotkati jer sam se bojala za aparat da mi ne klizne (čudna poza).
Gradina u Glavašu... Hrpa kamenja koja hitno čeka da to netko zaustavi od propadanja! Šteta!
Rijetke boje za kraj...
Za kraj... Dinara kakvom je ja vidim... u sumraku.. klanjam Ti se!
Vrh: 1831 m Markacije: Dobre Žig: Ima ga, ali je krhak Vrijeme do vrha: 4 h od Brezovca Opasnosti: Mjestimično kliske stijene od snijega Životinje: Nismo ništa sreli Vidikovac: U potpunoj magli, inače, kažu, fantazija! Sve u svemu: Duboko naježena ljepotom, odmah sam se povezala s ovom planinom, ljubav na prvi pogled (bar s moje strane!), jedva čekam OPET!
Kako sam preživjela spavanje u domu Brezovac... i vrh Dinare Sinjal!
(nastavak prošlog posta)
Kako sam preživjela? Pa fino! Brezovac je fino uređen dom. Dolje je kuhinja i dvije prostorije, a gore su dvije spavaonice s hrpom kreveta. Ima čak i struje. I wc (na koji btw nisam išla, sori, ali to bi stvarno bilo too much za tražiti od mene). Što se spavaonica tiče, postoje kreveti s golim madracima i jastucima, vama samo treba posteljina, vreća za spavanje ili must-have-čarobna-plahta! I tamo nema grijanja. Kao da spavate vani, samo što ne puše vjetar. Ta me činjenica malo zatekla. No, ima hrpa onih vojničkih debelih krutih deka i stvarno kad se pod to zavučeš - grije!
Boravak u domu prošao je puuuno bezbolnije nego što sam mislila. Iako su me malo stavili na oprez drugi koji su rekli da je taj dom super i da trebam vidjeti kako su ostali domovi u lošem stanju.
U domu smo papali grah, koji je bio tak-tak, ali kad ste slatko umorni i gladni nečeg toplog i kuhanog, smazali ste pun tanjur bez da trepnete. Usput, ja ne znam zašto na planinarenju postanem proždrljiva, ali da budem iskrena, ovaj čudovišni tanjur sam sama napravila. Zamislite zagrabiti ovoliku količinu nepoznatog graha plus dvije kobasice. Za vašu informaciju ja 'opće ne volim kobasice. Što reći?
Dom održava ekipa iz P.D. Dinara (Knin). Svaka im čast, sve su sami sredili i to jako lijepo! Inače, dok smo se penjali prema Badnju, kao na filmu, odjednom čujemo zvuk automobila, a uskoro ga i vidjesmo! Nekima se nije dalo pješačiti do Brezovca pa su krenuli na put neregistriranim autom. A tko ih uopće u ovim bespućima može i zaustaviti! Luda fotka, jel? A pogledajte samo tu stazicu koju smo i mi prošli, ljubi je majka, milina!
Činjenica da smo bili premoreni bitno je utjecala na to da mi ništa nije smetalo u domu. Utonula sam u san i prije nego sam spustila glavu na mirisnu plahticu. Probudili smo se dosta rano, oko šest, na što je utjecala činjenica da smo u 21h noć prije bili spavali. U domu nemate šta puno za raditi. Zapravo, bolje skitati po prirodi dokle god možete, a u dom se uputiti kad više stvaaarno nemate šta na zraku. I onda instantno zaspati!
Ujutro smo obavili jutarnju higijenu, kako se to stručno-planinarski kaže, i krenuli dalje. Prvi prizori po izlasku iz šume u kojoj se nalazi dom... i šta ti tu sad može bit teško kad ovo vidiš? Vrh je u magli u koju ćemo, koji sat kasnije, i sami ući.
Do vrha Dinare trebalo nam je jedno četiri sata. Opet prekrasni i nestvarni pejsaži! To sad već postaje ozbiljnije za hodanje.
Malo bočnih detalja... kako me samo fascinirala trava koju sam tamo vidjela... i bojom i oblikom! Trava je uvijek žuća (i ljepša) kod susjeda, ne?
A ove scene, kao da ste se izgubili u mračnom Srednjem vijeku!
Sve smo bliži vrhu... zadnji pejsaži prije ulaska u magluštinu! Inače, cijelim smo se putem zezali i pjevali onu Tompsonovu "Vjetre s Dinare". Kako nitko od nas ne prati repertoar ovog Čavoglavca, znali smo samo dio refrena pa smo stalno zavijali "vjeetreee s Dinareee eeee eeeej". S naglaskom na ono "eee eeeej". U međuvremenu se netko sjetio dodatka "zaustavi seeeee" pa smo i tu ubacili u repertoar. No, na vrhu nam je više sjela Bregovićeva tradicionalno skijaško-planinarska "Hajdemo u planine"...
Snijega sve više. Bitno hladnije od dana prije. A mi gorimo od vrućine.
Štap je duboko gurnut, a inače je na 1,25 m...
Iiiii! Konačno vrh! Sav u magli, prst pred nosom ne vidimo!
Sam je stup, kao što vidite, u prilično lošem stanju, sav je popucao i ispucao. Ima zastava bez žiga. I, nisam željela širiti reklamu, ali kao što vidite na zastavi nema hrvatskog grba. Pa, kad malo bolje pogledate tu plastiku crven-bijeli-plavi onda ćete vidjeti izgrebano-izrezbarenu petokraku. I to postavljenu baš onako da predstavlja bivšu jugoslavensku zastavu (plavi, bijeli, crven, petokraka u sredini). Pa, gdje nas je neprijatelj udario baš tamo gdje smo najtanji! Na vrhu Dinare! Na krovu Hrvatske! Hej!
A žig, ajme! Žig je toliko slabo zaštićen od žigokradica, da sam zatečena, naježena, uplašena! Lupam ga nervozno u knjižicu i onda uprem pogled u nebo s punom zahvalnošću. Žig je u metalnoj kutiji. Apeliram na nadležne da se ugradi pošteni zid i stave prigodne crveno-bijele kockice na zastavu, hvala.
Ne znam što bi se dogodilo da je ova prozirna i nježna plastična pahulja negdje "nestala" pred moj dolazak. Oh ne...
... da mi blog uopće nije izašao u rubici lijevo na naslovnici, iz meni nepoznatih razloga, odlučila sam ga ponovo pustiti s drugim vremenom objave. Ali ostavit ću, naravno, komentare blogera koji su mi tijekom dana odgovorili.
Najzahtjevniji uspon u povijesti mog bavljenja planinarstvom: Badanj - Dinara
Evo, konačno, male i odabrane ekipe koja je odlučila napraviti najveći planinarsko-alpinistički poduhvat ove godine nakon što se naša ženska ekspedicija popela na Čoju. O čemu se radi? Pa, pogađate iz naslova, pao je Badanj, pala je Dinara!
Ah, Dinara! Moram paziti šta pričam pred Velebitašima, ali mene ova Dinara potpuno oborila s nogu... koja je to ljepota, mila majko! Onaj prilaz Dinari, pa je gledaš izdaleka, uh, naježila sam se!
Pogledajte, recimo, ovu scenu... da se ugušiš u ovoj ljepoti! Šta je to u Hrvatskoj?! Ne možete vjerovati!
Ako je Velebit djed svih planina u Hrvatskoj, onda je Dinara majka! Klek je otac (jer se odsvuda vidi). A Samoborsko gorje - zla maćeha! Hehe.. Brat je Samarko, a seka Kiza. No, dobro, malo me ova podjela uloga ponijela... htjela sam reći da je Dinara, fakat, da zanijemiš od ljepote!
Postoji još jedna bitna stvar koja me oduševila kod Dinare. Naime, postoje dva pristupa vrhu Dinare. Prvi je s lijeve strane (iz Knina), drugi je s desne strane (iz Glavaša/Kijeva). Mi smo došli s lijeve strane i tako osvojili usputni Badanj. Dakle, penjali smo se lijevim putem i spustili desnim.
Evo kako to izgleda... (sori, nisam našla bolju mapu!) Plavo je prvi dio puta do Badnja. Badanj je, kao i tamošnji planinarski dom Brezovac gdje smo spavali podvučeno. Nakon toga crvena boja je uspon od Badnja prema vrhu Dinare (vrh se službeno zove Sinjal). I onda, na kraju, spust prema Glavašu je zelene boje.
Ovdje vidite da je netko ucrtao, uz rutu 1 (kojom smo krenuli) i rutu 3 (kojom smo se spustili) i rutu 2. Nemam pojma ništa o tom usponu, vjerojatno je najkrvaviji. Koliko sam čitala na netu, većina ljudi ide do vrha DInare rutom 3 i istom se vraća u jednom danu. Ovaj naš uspon možete u dva dana.
Jako, ali stvarno jako mi se svidjelo što je uspon i kretanje prema Dinari blago i dugo. Dakle, dok većina planinara kuka "da kad ćemo više doći da se penjemo", ja sam uživala u prekrasnoj šetnji po gotovo ravnom... Kasnije će doći pentranje, ali velika većina prvog dijela puta je bila ugodna šetnja! Divota! Prešli smo preko 30 km u dva dana. Osvojila sam dva vrha i lupila dva žiga. Isfotografirala se kao luda prekrasnih pejsaža. Prvi put spavala u planinarskom domu - i preživjela! Prvi put nosila ozbiljnu težinu u ruksaku. No, sve u svemu, izlet za pamćenje! Divno sam se provela!
Inače, samo da podsjetim što se tiče žigova. Da bi osvojili drugu po redu nagradu Hrvatskog planinarskog saveza, a to je srebrna značka, a na što ja sad pikam!, morate imati osvojen Sinjal na Dinari. Radi se o najvišem vrhu u Hrvatskoj - 1831m. Kažu ne i u Hrvata, jer se tu računa hercegovačka Čvrsnica, hehe...
Naš put započeo je u mjestu Guge, zaseok malo iza Knina. Do Planinarskog doma Brezovac trebali smo preći više od 17 km pješaka. Čekalo nas je šest sati hoda. S tim da smo s tog puta pred kraj u jednom trenutku krenuli desno kako bi strmo uspeli na vrh Badanj (1638 m) i tamo pohlepno pokupili prvi žig tog vikenda! Idemo onda sad o prvom dijelu puta...
Ispočetka! Dakle, krećemo iz Guga... vrijeme fantastično, sunce se probija iza oblaka, toplo za ovaj dio godine. Knin ostavljamo u daljini. Inače, sad sam bila drugi put u Kninu. I ovaj put sam samo prošla kroz njega. Prvi put sam greškom završila u Kninu, kad smo na jednom raskršću po mrklom mraku krivo skrenuli vozeći se od Zagreba prema našem cilju - Splitu. Vozimo, vozimo, očekujemo svaki čast tablu "blizo ste Splita, velkam", kad ono iskrsne tabla "samo što niste ušli u stari rvacki grad Knin"! Haaaa?! Štaaa?! Nevjerica, šok, uvrede, mrtvi-umorni, suze, rezignacija. No, to je bilo davno, dok nisam imala razvijenu planinarksu orjentaciju kakvu je imam danas, hehe...
Evo malo Knina kojeg smo polako ostavljali iza leđa krećući se prema Badnju i Dinari...
Rijetke malo jače boje...
Markacije su cijelo vrijeme duž tog kružnog puta bile odlične. A bilo ih je i u ovakvoj varijanti...
Dosta se hoda šljunčanom cestom. Neki su možda malo prigovarali, meni je bilo savršeno. Hodaš lagano, a penješ se, polako, bez napora, priroda fantastična... Niti u jednom trenutku me nisu boljele noge, niti sam prigovorila u vezi bilo čega. Uživala sam u svakoj minuti.
Inače, do doma Brezovac možete doći i autom, ali preporučujem neki stariji i po mogućnosti džip, hehe... Dosta je izrovana cesta! Pažljivo se i polako mora voziti.
Pogledajte prekrasni Badanj u daljini!
Sve bliži Badnju! Mi ćemo se uspeti na vrh skroz s lijeve strane, dakle, morali smo ga malo zaobići i onda gore!
Kad smo mu se konačno približili, trebalo je uprti zadnih par sto metara, stvarno je bio malo žešći uspon, pravili smo malo-malo pauze. No, kad smo došli na vrh, ajme!
Evo još malo fotki s uspona...
Pogledajte ovo neobično kamenje prije vrha... kao neke gljive!
A onda vrh! Fantastičan pogled od gore prema stazi kojom smo došli... Uvijek iznova me šokira "šta smo mi to sve prošli pješke?!"...
Žao mi da nisam tu napravila neku panoramicu, nisam se sjetila, jer sam bila dosta umorna i htjela samo sjesti i uživati u prirodi...
... i žigu! Ljubi ga majka!
Ako nećete na vrh Badnja, produžite stazom još kojih 5-10 minuta pješke i doći ćete do planinarskog doma.
Nastavlja se (spavanje u domu Brezovac, uspon prema vrhu Dinare, spust).
Vrh: 1638 m Markacije: Odlične Žig: Kakav treba! Vrijeme do vrha: Od Guga do Badnja, mislim, oko 6 sati Opasnosti: Ma, nikakve! Životinje: Slabo Vidikovac: Prekrasan! Sve u svemu: Ma, izlet za pamćenje do kraja života! Za svaku preporuku! Svaki prosječni planinar može ovo proći, ako sam ja uspjela! Oduševljena sam! Sve pet plus!
Pročitajte ovaj degutantni članak u Jutarnjem listu o tome kako je jedan smradež ubio prekrasnog medvjeda. Za ubojstvo ove životinje s obzirom na njenu veličinu dobit će nagradu "Zlatni medvjed". Kako vas nije sramota!? I vas koji o tome pišete kao da je učinjeno neko HVALE VRIJEDNO DJELO!? Pa, svakom normalnom čovjeku stomak se okreće na ovakve priče! Pa ovo je za Crnu kroniku, pobogu!
Sramotno!
Budući da je Andrija član lovačke udruge koja gospodari lovištem Gložac, za odstrel ovog kapitalca platio je samo 10 tisuća kuna
Koja ljudska bijeda... valjda, ipak, ima ZRNO nekakve savijesti pa ga u rijetkim naletima tjera da ispali nekakvo jadno grizodušje... no, na koji način...
U prvi trenutak nisam htio pucati iako sam znao da mi je to vjerojatno jedinstvena prilika u životu, ali onda me je mlađi kolega uvjerio argumentom da je bolje da ga mi upucamo nego netko od brojnih stranih lovaca
Kakav mlakonja i kukavica...
Andrija i njegov kolega još su tri sata nakon susreta s medvjedom i njegova pada ostali skriveni u čeki. Osluškivali su lišće i motrili na predio na kojem je medvjed pao kako bi se uvjerili da je medo zaista gotov. Naime, susret s tako moćnom zvijerkom, koja je uz to i ranjena, nije ni najmanje ugodan, pa su lovci odlučili igrati na sigurno.
Strašno...
Pretpostavlja se da u Hrvatskoj ima oko 800 do 1000 medvjeda, i to podjednako muških i ženskih primjeraka. Povjerenstvo za gospodarenje medvjedom je za 2007. godinu odobrilo odstrel 100 jedinki, s tim da se procjenjuje kako će 70-ak medvjeda biti zaista odstrijeljeno, dok će 30-ak jedinki stradati u prometu i slično.
Da bi se sigurno odstrijelio medvjed, u lovačkim udrugama i društvima zaduženi su posebni lovci koji motre medvjede i prate njihovo kretanje.
Najviše lovaca u Hrvatsku dolazi iz okolnih zemalja - Slovenije, Austrije i Italije, ali i Njemačke, a osim što novac ostavljaju u samim lovištima, od njih velike koristi imaju i sve brojniji ugostitelji i mali hotelijeri u Gorskom kotaru jer su strani lovci, koji su u prosjeku zadržavaju oko dva dana, izrazito dobri potrošači.
Kad će se više zabraniti lov!? Koliko treba još vremena proći da dosegnemo tu civilizacijsku razinu!? Ovo je ljudska sramota pod bijednim i lažnim izgovorima! Lovci, zatvorite se u rezervat i pucajte jedni po drugima!! A evo linka koji je netko tamo dao u komentarima, koje su to LOVAČKE LAŽI I PRIČE o njihovoj nazovi "brizi za životinje" - Prijatelji životinja: osam lovačkih laži!
Kakav je to hobi u kojem oduzimaš nekom život? Kakav je to hobi uživati i hvaliti se kako si bio podal i okrutan? Kakav je to hobi koji ima veze s tuđom krvlju? Zbog lovaca je čitav niz životinja na rubu izumiranja! Pomislite samo kakav pakao prolazi životinja koju ovi krvnici rane i onda pizdunski čekaju da izdahne u lovu! Oni su se, pametnjakovići, našli raspravljati o održivom razvoju i eko-sustavu, oni će se kao brinuti da "nema ni previše ni premalo životinja"! I to oružjem! Neka samo ostave prirodu da radi svoje! Baviti se ovako primitivnim "sportom" i glumiti intelektualizam ili smisao za eko-menadžerstvo je smiješno! Sramota za ljudski rod!
Ježim se svaki put kad vidim u prirodi lovačke čeke, a par metara dalje hranilice. U tome nema ni trunka ni ljudskosti ni muškosti! Plašite me i uznemirujete, bojim vas se...
Ubojica ovog medvjeda zove se Andrija Mudrovčić. Siroto biće kojeg je podlo i pokvareno ubio bilo je teško 350 kg i visoko 2,5 metra.
I sad ti nemoj vjerovati u onu "sve se vraća, sve se plaća". Užasnuta sam. A novinarima J. Đečević i M. B. Wolf na tako "toplim i lijepim riječima" o ovim ubojicama, svaka vam novinarska čast! Andrijin broj lako možete naći u imeniku.
Ogorčena sam i tužna...
p.s. budući da sam napisala ovaj post neplanirano, a voljela bih da mi tri posta o Dinari idu jedan za drugim, pomaknut ću vrijeme objave ovog posta na dan ranije...
Pa, ja ne znam šta je s ovim ljudima u DHMZ-u zadnjih dana... za jučer najavili potop, ništa, ni kapi kiše, baš smo fino prohodali. Iako, smo konstantno u grču isčekivali kišnu apokolipsu i imali spremnu "antikišnu opremu za planinare". Danas najavljene još gore prognoze nego one jučer. I isplaniram si dan potpuno drukčije, zatvoreno u kući. Jer gdje da idem na ovo:
Na kraju, prekrasan sunčan dan, vani toplo i idealno za zimsku šetnju. Pa, zar nije znanost i tehnologija toliko uznapredovala da se s vrlo visokim stupnjem sigurnosti može prognozirati ono što će biti barem sutra, ako ne već za par dana? Teške misli na ovaj izborni dan...
Kuharica za planinare: Kroštata s pršutom, rajčicama i sirom
Evo, pala mi na pamet ideja da povremeno objavljujem "kuharicu za planinare", tj. neke zgodne recepte koji kad se pripreme mogu odlično poslužiti tijekom jednodnevnih ili dvodnevnih planinarenja. Svi recepti koji ću objaviti u ovom ciklusu (ah kako to gordo zvuči) su super jednostavni za pripremu, a ukusni i lako se klopaju u prirodi! Evo, da krenemo s receptom iz naslova!
Sastojci za 4 osobe
50 dkg tijesta za kruh (kupite u pekari ili marketima)
4 rajčice
15 dkg pršuta (ako nema, može i salama)
20 dkg svježeg sira
malo origana ili neka mješavina začina (pr. provansalski ili mediteranski začini)
3 žlice ekstra djevičanskog maslinovog ulja
2 dkg maslaca
1. PRIPREMA: nasjeckajte rajčice na kockice, pršut na trakice (da ne razvlačite kasnije zubima), a sir izmrvite
2. KREĆE GLAVNA STVAR: tu dodajemo tijesto i u tijesto bacamo sir/pršut/začine/rajčice:
- tijesto za kruh razvaljajte tanko pa ga položite u neki okrugli kalup s tim da vam tijesto ide malo preko ruba; rub savinite;
- na tijesto složite rajčice, začinite (ne pretjerujte sa soli/paprom, pršut je dovoljno slan!) i pokrijte trakama pršuta i sira; pospite origanom po želji, nemojte pretjerivati jer je origano jak začin; onak' lagano pređite s origanom;
- stavite gornje tijesto; polijte s malo ulja (meni je ostalo još sira pa sam tih par komadića posula po tom gornjem tijestu)
3. PEĆNICA: pecite kroštatu oko 25 min. u prethodnoj zagrijanoj pećnici na 220 stupnjeva
U konačnici, to fino izrežete na kriškice, stavite u alu-foliju ili vrećice (ne zaboravite da to sve kasnije čuvate uz sebe i bacate tek kad dođete doma!) i fino grickate! Ukusno je, izdrži bez beda od petka navečer do nedjelje navečer! Vrlo ukusno i sočno! Kao što vidite, jednostavni sastojci, više nego jednostavna priprema, lako prenosivo, ukusno na terenu i dugo drži!
Kako ja volim skitati i po hipermarketima i mallovima, tako u tim mojim skitanjima naiđem na koješta. Imam već niz kojekakvih fora-fotkica koje sam snimila s mobitelom pa ću, tu i tamo, puštati ono što sam vidjela... Evo, baš jučer u jednoj Konzumovoj trgovini skužim knjigu naše poznate kuharice Ane Ugarković "Danas kuham" pa baš da vidim cijenu. Inače, ne sviđa mi se kako Ana kuha niti mi se sviđa njen stil prezentacije. Recepti jako pretenciozni i uz puno neke sumnjive skromnosti koja se krije iza blagog (i usiljenog?) smiješka. Možda griješim u filingu, možda ona jednostavno nije moj tip pa sam prestroga, ne znam... ali ne, neću sad o tome!
Dakle, skužim knjigu, baš da vidim jel jeftinija u Konzumu nego u knjižarama, naravno da je planiram kupiti, odavno sam opsjednuta kuharicama.. kad kako sam se približavala polici skužim da je netko nešto stavio u polegnuti primjerak knjige. Hmmmm...
Otvorim ja knjigu kad ono imam šta vidjeti!
Netko je, preptostavljam, požderao ono što je kupio i to skriven na dalekom odjelu vina!
U sekundi mu, onak' sitog stomaka, nije palo na pamet gdje da sad sakrije papir pa ga je tutnuo na nevjerojatno mjesto! U kuharicu! Pojeo je nekakav pohani pureći odrezak, što li! Eee da mi je to bilo vidjeti kako netko na brzinu ždere pureći odrezak pa onak' sav masan oko usta grozničavo gleda šta će s dokazima!!
Ljudi moji, šta sve možeš vidjeti po tim trgovinama! Mogu se i ugrijati i najesti i napiti i podružiti s prijateljima! I sad neka mi netko nešto kaže protiv velikih trgovačkih centara! Kakvu samo socijalnu ulogu igraju u našim životima!
Kao na filmu! Kako podlo! Čudno da nisu instalirali nekakav pi-biiip zaštitu protiv kradljivaca i za pureće odreske i ostalu hranu! Onak' da se javljaju iz želuca kad hranokraditelji napuštaju trgovinu sita stomaka!
Ekstremna putovanja: Smrtonosni Xian na Mt. Huashan
Evo, posljednji u nizu postova koje sam dobila na temu neuobičajenih planina i ljudi na njima! Ovo mi je, definitivno, i najimpresivniji. Fotografije iz ovog posta sam, također, dobila u cirkularnom mailu, ali mi je trebalo malo više vremena da pronađem o čemu se zapravo radi i gdje se nalaze ovi fantastični hramovi na vrhovima planina. Smrznut ćete se kad vidite fotografije i shvatite koliko je stravično opasno doći do vrha! Kao što ćete pročitati u postu, ludi Kinezići, najviše oni mladi, odlaze gore kao od šale, najčešće ne razmišljajući kakve im se sve strahote putem mogu dogoditi. Najviše je đačkih ekskurzija, kažu... No, evo! Riječ dvije o kineskim vrhovima Huashan i hramovima koje ćete tamo naći, ako se ikad odlučite u taj dio svijeta!
Planina Huashan se nalazi u provinciji Shaanxi. Radi se o jednoj od pet svetih planina u Kini. Mnogi carevi su se u prošlosti došli ovdje pomoliti bogovima. To je sveta planina taoizma.
Huashan čini pet vrhova. S ozbirom kako su poredani često se zove "planina cvjetova". Tih pet vrhova visoki su od 1,600 do 2,100m. Na vrhovima su hramovi kojima se rado penju hodočasnici, ali i domaći i strani turisti. Točno su određene rute gdje sve možete ići. Neke su sigurnije, neke opasnije, a bome ima i smrtonosnih
Neki dijelovi su zastrašujuće opasni, a kad čujete podatak da se tamo ide i po snijegu - ne možete vjerovati!
Do vrhova možete doći koristeći vijugave, duge i vrlo strme staze. Koriste je ljudi različitih iskustava i znanja, a bome i raziličitih fizičkih sposobnosti i kondicije. Jedan krivi korak i gotovi ste! Prokližete i nema vas više!
Pogledajte kako su strme stepenice i kako izgledaju staze...
A gle WC!
Najatraktivniji i najsmrtonosniji je Južni vrh (South Peak na onoj prvoj mapi koju sam stavila u post). Samo najluđi tamo idu. To je ujedno i najviši vrh. Nasreću, postoji gondola koja od Zapadnog vrha vozi na Južni. Meni se krv sledila i na gondolu, a kamoli da bi se išla penjati tamo.
Ako mislite da ste došli na cilj po izlasku iz gondole - varate se! Morate hodati još stotinama skliskih stepenica koje su gotovo okomite, a onda i dijelovima koji izgledaju kao iz noćnih mora!
Naime, oko tog Južnog vrha postavljeni su, nevjerojatno kako je to ikom palo na pamet, čelični lanci koji trebaju pomoći da do tamo dođete - pješke. Ne možete drukčije! Lanci pomažu, da, ali nema nikakvih sigurnosnih dijelova! Šta ti vrijedi bočna ljepota, kad ti je ispod nogu provalija, a ti potpuno nesiguran! Jedna mala pogreška i ode život! Inače, dolje kad pogledate ne vidite kraja, crnilo!!
Zastrašuje i podatak da turista ima svakodnevno, najviše vesele kineske mladeži koja, pišu u putopisima, cikće od veselja.
A sad pogledajte ovo...
Ne dao vam Bog da pogledate dolje! Stijene su okomite! Nazad ne možete ići, prvo drugi idu za vama, drugo, nemate više ni snage za povratak kad, recimo, pređete pola puta. Većina onih koja se ovdje penje nisu uopće profiji već turisti koji misle "ma, nije to tak' teško" i "mogu ja to" bez da imaju imalo alpinističkog iskustva. Kineske vlasti ništa posebno ne upozoravaju kakve vas strahote čekaju do vrha. Većina fura bez ikakve opreme, čak nemaju ni prikladne cipele! Jedino što imaju su ruke, noge i ludost (ili hrabrost?). A tek ako krene kiša... pa se te "stazice" stanu klizati? Ili vjetar puhne pa vas odnese? I da, ima ljudi koji pišu da su se tresli od straha dok su prolazili, da su osjetili smrtonosni strah, da su se kajali i da su znali da ne bi išli, itd. Hehe...
Evo jedan od najljepših hramova i građevina na toj planini na Južnom vrhu!
Južni je vrh, inače, i najviši vrh na planini Huashan - 2,160 m. Tko ga osvoji, e, ne mora do kraja života više ništa! Dovoljno da si istetovira Xian na desnicu i miran je!
Inače, ovdje je zabranjeno fotografiranje. Ne zna se točno tko je snimio ove fotke. Tj. kruže priče o nekom čovjeku i njegovom pseudonimu, no, tko će ga znati. Fotografije su, dakle, nepotpisanog autora.
Što reći? Jel bi netko išao tamo? Moraš bit lud, glup ili hrabar da odeš do vrha?
Ekstremna putovanja: Auto-cesta u planinama Bolivije
Pretpostavljam da vas je većina vidjela ovu auto-cestu. I ove su fotke bile dio jednog cirkularnog maila koji sam dobila prije godinu-dvije. Impresivne su, tako da i ako ste ih već vidjeli, sumnjam da će vam bit dosadno pogledati ih još jednom. A i dodat ću još neke podatke, koje možda niste znali jer nisu bile u tom *.ppt mailu.
Za one koji nisu vidjeli ovu cestu, duboko udahnite jer će te se ježiti što vas čeka! Uuuuh!
Česte kiše kompliciraju putovanja, a kako su zbog guste vegetacije magle svakodnevica - slaba vidljivost putnicima još više utjeruje strah u kosti! Autobusi, inače, redovno prevoze putnike bez obzira na vremenske (ne)prilike!
Ne znam čije su fotografije, dobila sam ih u mailu pod nazivom A mountainous highway in Bolivia. Strašno! Ne znam za kolike bi novce prošla ovuda pješke (uz stijenu), a kamoli da bih se vozila u ovim kamioničićima/autobusima.
Cesta se zove Yungas cesta, proteže se 50 milja i proglašena je jednom od najopasnijih cesta na svijetu. Smrtonosne nesreće su tamo gotovo pa svakodnevica! Do 200-300 ljudi godišnje pogine na ovoj cesti. Svakih par tjedana jedna prometna nezgoda sa smrtnim završetkom. Duž ceste na sve strane se mogu vidjeti ostaci prijevoznih sredstava kako vise s litica i na samom dnu kanjona.
Što su u prošlom životu skrivili vozači ovih kamiona da su u ovom kažnjeni da budu vozači po ovim cestama?
Cesta ide od La Paza do Coroicoa u bolivijskim Andama i na visini je od gotovo 3,600 m. Kad pogledate dolje vidite 800 metara duboku provaliju!
A gle biciklista!
In many places, the road is too small. There is only one lane. As a result, when the vehicle going down comes across a vehicle coming up, it has to BACK UP to the passing area to allow the climbing vehicle to proceed. It is very dangerous to back up. Cars and trucks have actually fallen while trying to back up because there is so little room for error!
Evo ceste i na Jubitou:
Evo opet ludih biciklista na istoj! Inače, tamo je izuzetno opasno biti pješak ili biciklist, ima puno okuka, sve je usko i ako iskočite iz neke okuke pred kamion ili bus, velike su vam šanse da ćete bit žrtva! Ili ćete pun bus otjerati u provaliju, ako isprepadate vozača!
Jel i vas tjera na mučninu!
P.S. Update: Evo jedan od zadnjih velikih tragedija na toj cesti: LINK.
Ekstremna putovanja: Fantastični tunel Guoliang u Kini
Ne znam čije su ovo fotografije koje ćete vidjeti dalje u postu, ali fantastične su i utjeruju strah u kosti! Te sam fotke dobila prije godinu-dvije mailom, znate one cirkularne ppt prezentacije. Tekst uz slike govorio je da se radi o Stremnaya Road ili Road of death Bolivia. Jako su me se dojmile, ali nisam išla ništa provjeravati točnost podataka.
Nedavno sam sasvim slučajno vidjela te iste fotke, međutim, tekst je govorio suprotno! Javili su se ljudi iz Bolivije i koji su putovali po Boliviji i komentirali kako doljnje fotke nisu iz Bolivije! No, ne radi se o bolivijskim cestama, već o cesti u Kini!
Ako ste kao i ja dobili ove fotke u *.ppt-u apdejtajte svoje podatke!
Kako su me fotke fascinirale, a ovo jest primarno blog o putovanjima, evo što sam saznala:
Na slikama je Guoliang Tunnel Road u Hunan Province China! Radi se, inače, o planinama Taihang koje se nalaze u toj provinciji.
Selo Guoliang se ugnjezdilo u dolinu između planinskih vrhova i praktično je bilo odsječno od svijeta do sedamdesetih godina prošlog stoljeća! Shen Mingxin, tadašnji direktor sela, prodao je sve što se moglo prodati po selu kako bi kupio potrebnu opremu za bušenje tunela i gradnju ceste i konačno povezao selo sa svijetom! Zamislite taj idealizam i volju! Nevjerojatno!
Trinaest jakih seljana započelo je projekt koji će rezultirati ovim fantastičnim slikama čovjeka protiv prirode. Trebalo im je pet godina da završe 1,2 km dug tunel. Tunel je 5 metara visok i 4 metra širok! Dana 1. svibnja 1977. svečano su otvorili tu cestu/tunel! Možete vjerovati? Nevjerojatni su, u prvom redu, ti ljudi, a tek onda tunel!
Sad ne samo da su povezani svijetom i ne moraju više ići opasnim liticama do ostatka svijeta, nego su postali prava turistička atrakcija!
Ovo malo kinesko selo Guoliang nalazi se, inače, na 1,200 m i po njemu je, zaključujete i sami, tunel dobio ime. Selo ima 80-ak domaćinstava s oko 300-tinjak stanovnika. Do njega se sad može doći na dva načina: ozbiljnim planinarenjem po stijenama kako se išlo kroz povijest ili putovanjem kroz tunel Guoliang. Konačno su od 70-ih mogli odahnuti da više ne moraju ići opasnim i problematičnim putem preko stijena.
Inače, čitala sam priču o tipu kojem je trebalo četiri sata do vrha i onda se šokirao kad je čuo da tu istu rutu lokalni seljaci ispenju za 40 minuta!
Sveukupno ima oko 30 "prozora" okruglih ili četvrtastih oblika. Inače, najviši vrh u Taihang planinama je 1,715m.
Fotke nisu moje, ali su toliko impresivne i da vam zastane dah da nisam mogla izdržati da ne podijelim s onima koji nisu dobili iste u mailu! Valjda neće nitko zamjeriti. Birala sam baš fotke lošije kvalitete, da ne bi netko zamjerio.
E sad! Ako već niste vidjeli, onda će vas sigurno šokirati prava cesta smrti iz Bolivije u sljedećem postu!
"Što se dogodi kad se udruže Franz Kafka i David Lynch?" Pa ovaj crtić!
Jao, kako sam ja sinoć bila oduševljena na Animafestu! Toliko da moram o tome napisati post! Malo da se odmorimo od ovih "teoretskih postova o planinarenju" (iako i dalje molim neke blogere da mi daju odgovore na pitanja!) Uostalom, ovaj je crtić svojevrsno "putovanje", doduše više emotivno-mentalnog tipa, ali nema veze pa mi ulazi u koncept bloga.
Dakle, radi se o crtiću "Jedné noci v jednom meste" ("One Night in One City") češkog autora Jan Baleja (48). Crtiće je toliko tužan i bizaran da sam se cerekala cijelo vrijeme, zajedno s ostatkom punog kina Europa! Koje bizarne priče, koja fantastična scenografija, kostimografija i izgled tih lutkica, koji inteligentni detalji, kakve priče! Ma, savršeno magično! Tako bih, opet, uronila u tu plavičastu boju koja je preplavila cijelo kino, jako me dirnuo filmić, kako vidite...
Baš me zanimalo kako se pravio pa evo par detalja iz kojih je sve jasno!
O čemu se radilo? Pa, filmić je kolekcija niza priča koje se, pogađate, sve događaju u jednoj noći u jednom gradu... Nadam se da nisam neku propustila jer su sve super! I čitav spoj tih priča u jedan film je lud! Neke su manje dorečene, ali ne gube na svom šarmu i inteligenciji i duhovitosti i stilu i...
1. priča o nekom perverznjaku koji skuplja mrtve bube po stanu i onda napravi mali cirkus od kutija i onda s mrtvim bubama pravi "cirkuske atrakcije" (bube se, inače, provlače kroz par prvih pričica u crtiću)
2. jao, druga priča je bila mrak, Topalovići na češki način! sve počinje s tipom koji je u najgorem kič izdanju instalirao po cijelom stanu scenografiju koja podsjeća na šumu i igra se lovca Luke! psa je obukao u medvjeda i onda ga kao ciljao i to...
e tu negdje dolazi bakica (ne znam jel to mama našeg lovca) i odvodi psa u šetnju... no, vrlo brzo se skuži da ga, zapravo, vodi u krematorij za kućne ljubimce da eutanazira svog ljubimca; tu počinje smijeh živi jer tamo nalazi totalno bizarno-smiješnog lika koji je i pogrebnik i krematorist i fotograf i pevaljka crkvenih pjesama i ljubavnik! luda priča s hrpom vrlo inteligentno-duhovitih detalja! a tek kako je babac bila obučena u pink sakoić i suknju na tigrasti uzorak! dolje na slici je krematorist kad se metamorfirao u pevaljku!
3. bizarna tipa o nekom ljigi tipu koji je pozvao dvije prostitutke u stan i onda izašao iz sobe i vratio se kao kakav arapski princ u svili i kadifi, otplesao im "erotski" ples i pustio ih van! u koverti im je bila plaća - perca s pauna koji je imao na glavi (živog!)
4. kokainković u priči! tu je i zadnja priča u nizu u kojoj se nalaze mravi; fora je da su mravi uvaljani u kokain, dolazi tip i usiše i kokain i mrave i sve! adios! to je ujedno i scena s plakata filma...
5. Jedna od čudnijih priča bez nekog "završetka" hehe, priča o jednoj skromnoj obitelji, mamatatakćersin, gdje je mama totalno posvećena kućnom ljubimcu - magarcu; oh, kakvog li otuđenja i opsjednutosti! najjači detalj je bila šnala u kosi te napaćene žene majke; radnja - prvo kuha magarcu klopu, onda ga nahrani, a zatim uspava kao bebu i to je sve!
6. jedna od najdirljivijih priča (i najduljih) bila je priča o drvetu i ribi; to je ujedno i jedina priča gdje ljudi nisu glavni likovi; drvo želi da od njega naprave gitaru, a živi kao ljudi u stanu; najbolji mu je prijatelj ribica... dirljivo je kad su razmijenili poklone za Božić - drvo je dobilo kućicu za ptice, a ribica neku malu šahovsku tablu
7. jedna jedina priča koja bi se mogla nazvati horor (iako vas niti u jednom trenutnku nije strah, sve je presimpatično!) bila je o nekom švaleru i zavodniku koji je došao u praznu birtiju, pretpostavljamo na blind-date... sve je prazno... nakon što je tražio da netko odsvira nešto na klaviru, vlasnik tamo ubacuje novčić i odjednom se tu stvori čitav niz različitih likova (zapravo duhova)
8. jedna od najsmješnijih priča bila je i ona o uličnom sviraču koji nije imao sluha pa je u toj našoj bizarnoj noći našao na živo uho (odsječeno); kako mu je te noći prišao neki neobičan lik, pretpostavio je da to sve ima veze pa si je odsjekao svoje uho i, uz velike bolove, prišio to strano uho... misleći, naravno, da će mu donijeti sluh! ali dovraga! sluha i dalje nije imao, samo volje za sviranje! i još dobio jedno klempavo uho! no, iznenada dolazi do preokreta! počeo je slikati po stanu dobro poznate impresionističke detalje... da bi se ispostavilo da je uho Van Goghovo! koje razočaranje za jednog glazbenika!
9. posljednja je priča najtužnija, o dva alkosa beskućnika i o njihovim alkoholnim delirijima.. u zaključku, sve je super, svi mogući užici, ali nema njima do njihove brlje... i tu se jedan grad polako budi u jutro... mrak!
Crtić je totalno originalan! Likovi nadrealni! Koje glave imaju, ajme! Spika tragi-komična! A glazba je fantastična! Tema crtića crpi inspiraciju iz dijela Praga Žižkov. Film je završen u siječnju ove godine, a rad na njemu trajao je šest godina (od čeg ti animatori žive?). Traje 80 minuta i vrijeme vam proleti! Želite još i još pričica! Sam crtić je vrlo zahtjevan, radi se o tzv. stop-motion animaciji koja je za jako strpljive autore. Zato snimanja i traju godinama. Iako se najavljivao kao animirani horor, nema ništa horor u pričama. Samo je pomaknuto i bizarno. I smijete se cijelo vrijeme iako je, zapravo, svaka priča bila otužna na svoj način.
Planinarska oprema: što ja nosim na planinarenje (II.)
(nastavak iz prošlog posta)
Primjer planinarske jakne
Što se jakne tiče ja sam jako zadovoljna svojom jer je iz dva dijela (dvoslojna, oba dijela možete nositi samostalno). Gornji dio je vjetrovka koja se dobro drži i na kiši i na vjetru. Osim ako nemate super vrhunsku odjeću, svaka će vam vjetrovka kad-tad propustiti na kiši. Mogu vas obraniti od određene količine padalina, ali ne vremenski dugo vremena. Nemojte kupovati jakne s osjetljivim bojama jer ćete jakne povlačiti kojekuda, bacati ih po zemlji, sjedati na njih, itd. Kad kupujete jaknu vodite računa i da ima dosta džepova. Za mobitel, za novčanik, za ključeve, za... Jaknu/jakne postupno skidate čim krećete s hodanjem, jer se PREznojavate od samog početka. I neka bude neke žarke boje da se lakše vidite u prirodi just-in-case da zalutate! Da vas, ne daj Bože, ne bih pokupio neki zalutali metak od lovaca ako ste, recimo, krupnije građe, nespretno hodate i obučeni ste u smeđe.
Što se tiče papuča u planinarskim domovima, kupim one najjeftnije za 6-7 kuna, znate one platnene? Bacim ih odmah nakon upotrebe, a prelagane su. Te papuče nosim i kad sam u hotelima. Nakupujem hrpe pari pa ih konzumiram za jednokratnu upotrebu gdje god idem, službeno ili privatno.
Flis-majica zgodna za slojevito oblačenje (i skidanje!)
No, evo, prepisat ću vam iz svog word dokumenta listu koju uvijek čitam kad idem na planinarenje i nikad ništa ne zaboravim. Tu je kombinacija i za ljeto i za zimu, sami ćete zaključiti što je za šta. Za neke sam stvari dala dodatne komentare u zagradama:
- odjeća: čarape, jakna, potkošulja, hlače (kratke hlače), dry plus majice, naočala, kape, rukavice (za zimu), rukavice bez prstiju (za stijene)
- voda (nekad u boci, nekad ju pretočim u mijeh)
- krema za sunčanje
- asepsolete i druge vrste maramica, toaletni papir
- sendviči, corny (energetske pločice su super zgodne za planinarenje), voće (najviše mi pašu jabuke, a nekad nosim i banane jer su praktične za jesti; mandarine mi se ne daju čistiti), štapići (znojite se, gubite sol, treba vam), nešto slatko (daje energiju)
- vrećice za smeće (nikad ne bacate po prirodi, planinari smeće koje im ostane nose sa sobom i bacaju ga kad dođu kući)
- za kišu: rezervna majica i hlače (najčešće nosim tajice kao "rezervne" hlače, jer su lagane), gamašne, mali kišobran, kabanica za mene, kabanica za ruksak
- čeona svjetiljka
- gojzerice i štapovi
- knjiga s mapama
- dnevnici, jastučić za žigove
- članska iskaznica
- fotoaparat (punjač), mobitel (punjač), novčanik (punjač )
- visinomjer (ovo sam prestala nosit, jer ga ne znam očitati, zeznut je)
Ako idem na dva dana nosim dodatno:
- četiri vrste maramica: asepsolete, za intimnu njegu, za tijelo, obične maramice (ovo ako spavate u planinarskom domu, ne u hotelu/motelu i privatnim sobama s kupaonicama)
- četkica za zube, kaladont; šminka i maramice za skidati šminku
- mali ručnik
- doljnje rublje
- hrana za dva dana i voće (pravim vrlo često jela koja mogu izdržati dva dana, a da baš nisu obični sendviči)
- juhe fini mini ili magi (slane su i lako se pripremaju, jako gode u planini) i vrećice čaja (kavu ne pijem); šumeće tablete
Gamaše super služe kao zaštita od kiše i snijega, bar na neko vrijeme...
Inače, što se jela na planinarenju tiče, odlično su se pokazala dva sljedeća recepta koja obožavam u planinama. Jednostavno se pripremaju i pravite ih dan prije:
- Kroštata s pršutom, rajčicama i sirom
- Pita od špinata sa sirom
Ovo vam garantirano drži od petka navečer do nedjelje poslijepodne! Provjereno! Lako se drži u ruci, ne raspada se, ukusno je i sočno, a kompaktno. Druga stvar koja mi je praktična za jesti u planinama je nošenje paštete i peciva! Otvorite paštetu i onak zagrabite s pecivom. To uvijek imam za rezervu ako ogladnim. Naravno, uvijek imam i voće. Osvježava. Jedino je malo teže za nositi.
Razne su i vrste rukavica!
Na planinarskim izletima se često zna dogovoriti pa se pravi roštilj po dolasku u planinarsku kuću. Provjerite ako idete negdje u neku planinarsku kuću ima li mogućnosti za roštilj, ako da - slobodno ponesite meseko, super je! Prošle zime smo toliko roštiljali po cičoj zimi da to nije bilo za vjerovati! A dosta roštiljam preko ljeta. Super bude! Većina planinara nosi slaninu pa prži to na vatri. Kako je meni to prežestoko i ne volim jesti slaninu, ja si nosim fino upacano meso, najčešće piletinu. Uh. Mmmmljac! Ubijete se u hrani. I nikad, nikad, nemojte zaboraviti počistiti mjesto gdje se klopali/roštiljali/whatever prije odlaska.
Ima razno-raznih vrsta vreća, budite oprezni od kojih materijala, koje veličine i težine su vreće koje tražite!
Ekstra stvari za ponijeti:
- poklončić za domara doma u koji idete (pr. Vukušiću u Zavižan ) ili za domaćina
- možete i za vodiča! često su vrlo ugodni, simpatični i brinu za svoju grupu (pogotovo za početnike)
Usput, u ova dva zadnja posta ima isključivo tuđih fotki, ali takvih imate hrrrpu ako upišete "mountaineering equipment clothing" i slične kombinacije. Ovo post im je, zapravo, debela reklama i zato se ne osjećam dužnom da ih i linkam, hehe... ma ovo je čisto okvirno da oni koji ne znaju ništa o opremi dobiju bar neke osnovne dojmove o čemu se radi. A fotke su ispodprosječne kvalitete pa sad valjda me neće nitko prozvati...
Kako sam ja impulsivna šopingholičarka, kad sam krenula u planinarenje, već na prvom izletu, imala sam gotovo pa full opremu za uobičajeno planinarenje. Poluluda sam poharačila sve trgovine s planinarskom opremom prije svih sniženja. Svatko tko me vidio na tim mojim prvim planinarskim izletima pomislio bi "gle ti staaaare planinarke"! Možda bi me samo izdale glanc-nove gojzerice.
Nije dugo trebalo da sam skužila kako sam se malo zeznula. Nemojte kupovati stvari prije početka siječnja kad krenu sniženja, molim vas! Strpite se još malo! Cijene budu i više nego dvostruko jefitnije. Da ne spominjem da se isplati otići do Graza. Tamo ima par odličnih trgovina s planinarskom opremom. Recimo, Bruno Šibl iz Matice vodi na legendarni jednodnevni šoping izlet u Graz u siječnju. I ne bi on bio pravi gospodin da vas odmah ne poduči o kulturno-umjetničkim znamenitostima Graza. Odete u šoping, kupite si super stvari i još prošećete Grazom uz pravog vodiča!
No, da se vratimo na opremu. Već na samom početku svog planinarenja kupila sam:
- dvoslojna jaknu (gornja vjetrovka se odvaja od doljnje jakne)
- gojzerice
- ruksak (za dvodnevne izlete)
- dry-plus majicu (sintetika koja se ne vlaži kad se znojite, što je jako važno)
- potkošulju za planinarenje
- čarape za planinarenje
- hlače za planinarenje (koja sam kasnije prodala za masne pare hehe jer mi nisu pasale)
- ski-rukavice
- gamaše (štucne da ne pokisnu noge)
- kapa (koju sam možda jednom nosila, jer mi se brzo upari glava)
Primjer gojzerica:
Štapovi...
Primjer ovećeg ruksaka...
Ne moram vam reći koliko sam iskeširala za sve to. Opremu sam najviše kupovala u Intersportu (Merkator), marka McKinley (onak za radnički sloj planinara), a imate još u Hervisu (ne volim tu hangar-trgovinu s neljubaznim trgovcima) i Iglu Športu. U Iglu Športu mi je većina stvari preskupa, ne toliko što nemam love, nego što odbijam na svoje hobije više davati velike pare. Kad se budem ozbiljnije bavila planinarenjem bit će i ozbiljnijih stvari. Za sad radničko-hobističke trgovine dolaze u obzir! U Turbo sportu sam nedavno kupila dry plus majice (anti-znoj majice) kratkih rukava, doduše, tamo se ne zovu tako, ali ista je spika i bile su jeftine, nekih 80-ak kuna .
Kasnije sam polako nadopunjavala pa sad već imam i...
- štapove (nezaobilazni dio planinarskog folklora! must have!)
- člansku iskaznicu
- plahtu za vreću za spavanje
- švicarski nož
- mijeh za vodu (super fora! slamčicom povezani s vodom na leđima pa ne morate stalno vaditi bocu iz ruskaka dok hodate)
- "kabanicu" za navući na ruksak (praktična stvar!)
- mali kišobran
- nove dry-plus majice
- nove potkošulje
- tajice (da, da, dobro ste pročitali, super su praktične)
- svjetiljka za na čelo, tzv. čeonka svjetiljka (bez toga nigdje, ako vas slučajno mračak uhvati)
- kratke hlače za planinarenje
- dnevnici i jastučić za žigove
- duge planinarske "gaće" za zimu
- termosicu (nisam nikad nosila)
- tri knjige Željka Poljaka (počela sam pisati "Željka Pe.. rv.. ana")
- rukavice bez prstiju za planinarenje (da se ne ozlijedite ako su oštre stijene)
Posudila sam
- visinomjer (koji, by the way, dan-danas ne znam koristiti)
Hlače - po mogućnosti od materijala protiv vjetra i kiše (naravno da je preko ljeta oprema bitno jednostavnija i jeftinija!)
Treba mi
- još dry-plus majica, ali to čekam sniženja, ne dam 250 i više kuna za njih
- vreća za spavanje - jednostavno ne znam za koju se odlučiti, niti koja mi treba... neki kupuju one madrace za samonapuhivanje, ne znam jel to čemu...
- još koje planinarske čarape, za sad imam dvoje, jer sam treće izgubila
- stvari za prvu pomoć (možda neke tablete, zavoji)
Iznenadili bi se kako spickanih ljudi ima na planinarenju. Ne želim zaostajati u tome!! Nikako!
Majice od posebnih sintetičkih materijala tako da kad se preznojite ne hodate u vlažnoj odjeći... dosta važne! U zadnje vrijeme ne mogu naći dugih rukava, a da nisu skupe!
E sad, na temelju mog skromnog iskustva što vam zapravo treba na planinarenju za početak:
- gojzerice - to morate imati i to vam je gotovo pa jedino dovoljno! (na sniženjima ih možete naći i za 300 kn; kupujete ih tako da obučete debele čarape na nogu, najčešće onda kupite broj veći; ja nosim 38 broj, kupila sam si gojze 39); znam samo da su bitne dvije stvari: vibram džon da se ne kliže (super fora!) i da moraju bit iznad gležnjeva da ih štite u slučaju nezgoda! ekstra dodatak je da ne propuštaju vodu (te su i skuplje)
- ne morate kupovati NOVI ruksak, ako imate neki svoj neplaninarski, pogotovo za jednodnevne izlete! glavno da vam stane voda i hrana unutra i to je to! možete hodati i u jeans-hlačama ili trenirci za početak!
- svakako se slojevito obucite, ako je hladnije vrijeme, tj. da se možete skidati kako hodate, jer će vam već nakon par minuta hoda postati sve toplije i toplije... ako imate dry-plus majice, one ne upijaju znoj, tako da nećete bit kompletno mokri (i izloženi zimi)
- voda, voda, voda, voda i voda!!
... i dalje planinarenje! Evo još par riječi koje, mislim, trebate znati ako ste novi u planinarenju! Naime, u planinarenju postoje i neke stvari koje bi vam, možda, mogle smetati, ali zato sam ja tu da vam odam i "mračnu" stranu planinarenja hehe... Ništa vas neće iznenaditi!
Što me smeta u planinarenju?
Nije planinarenje idealno, da se razumijemo. Ne sviđaju mi se ni idealiziranja i hvalospjevi o planinarenju bez imalo samokritičnosti! Treba bit realan. Recimo... Ne sviđa mi se kad na terenu nisu jasne markacije ili kad nema žiga. Ne sviđa mi se kad se nađeš u grupi u kojoj postoje oni koji vole popiti. Ne sviđa mi se kad me nutkaju s hranom/pićima koja su prošla par usta. Ne sviđaju mi se vodiči koji ne znaju ništa o kulturno-povijesnim znamenitostima nekog kraja u koji vas vode, već nas samo znaju šutke odvesti do vrha i nazad. Volim naučiti nove stvari, volim slušati one koji imaju nešto za reći o povijesti, kulturi, običajima nekog mjesta... Vodič nije samo fizička snaga. Smetaju me prepucavanja i igre moći po planinarskim društvima, kontriranja i podmetanja kojih, sigurna sam, ima u skoro svakom društvu.
Nije ugodno planinariti kad vas uhvati kiša. Sve vremenske uvjete možete podnijeti, ali kišu... ajme! Kad vas smoči do kože, ne bude nimalo romantično. Zna bit stvarno gadno. Spuštene glave pa kad kabanica krene propuštati pa se smočite. Nimalo ugodno, a nemate se gdje sakriti. A ima i trenutaka kad mi je baš teško, zadišete se, znojni ste, nikako doći do vrha, odjednom svi brži od vas, hladno je... ali zato kad se popnete, uuuh! Ali i to može bit dio čari i istraživanja!
Neko vrijeme su me mučile neke stvari koje nikako nisam mogla preuzeti. No, kako je vrijeme prolazilo, jednostavno sam se s tim pomirila. Nešto ide, nešto ne ide. Recimo, ne volim hodati u koloni. Ne volim zvukove koje proizvode ljudi ispred i iza mene. Bučno je. Ne znaš šta je gore, kad lupa kamenje pod nogama ili šušti lišće. Ne sviđa mi se da mi netko "dahće za vratom" i stvara mi pritisak. A najgore mi je kad gledam u guzicu i noge ispred i propuštam sve ljepote oko mene. Volim stati i pogledati što se događa oko mene. Ja, zaista, volim grupe, volim druženja, posebno kad su pauze u hodanju i večernja druženja, ah, obožavam ih! I rado se družim i stječem nove prijatelje. No, hodanje u koloni, a ne. To nije za mene.
Ili, recimo, prije ću hodati polako i kontinuirano, nego krenuti bržim tempom pa pravit duže pauze. Što više skidam ruksak tijekom planinarenja, to mi ga je teže vratiti.
Plašljiva sam i vrlo oprezna kad su neke ozbiljnije stvari u igri tijekom planinarenja. Plaše me strme stijene s klinovima. Nestrpljiva sam i brzopleta, što baš nije najsretnija kombinacija u planini. No, uspjela sam proći neke stvari koje dan-danas ne vjerujem da sam prošla! Kako - nekako, ne znam... ali jesam!
Ipak...
Ja sam poludjela za planinarenjem i oduševljena sam! Daleko od tog da sam najbrža, čak štoviše, ja to sve prolazim polako i usporeno sa svojim fotoaparatom. Mučim se i uživam u penjanju! A tek kad opalim žig, ajme! Pa se kasnije nagradim nekom finom klopom. Upoznajem si Domovinu i guštam. Upoznajem nove ljude! Ove godine sam upoznala novih ljudi više nego u zadnjih pet. Svaki put, ali svaki put upoznam bar pet-šest zanimljivih likova, ako ne i više. Čuješ nešto novo. Naučiš nešto novo. Analiziraš ljude. Nasmiješ se. Ma, ludo!
Da samo znate kako je slatko pretraživati karte i smišljati gdje će se ići sljedeći vikend. Pa, onda pakirati stvari, smišljati što ćete fino nositi za klopu. Što ćete i gdje ćete jesti nakon što osvojite neki vrh. I onda ga osvojiti! Doći kući pa pregledavati hrpe vama lijepih fotografija. Pa se pohvaliti svojima gdje ste sve bili, a oni vas slušaju s otvorenim ustima i nekom čudnom čežnjom i divljenjem, kao da ste Bog zna što napravili. Joj, a onaj osjećaj kad skinete gojzerice nakon par sati pješačenja, ajme divote! Dođete kući, otuširate se i preslatko umorni strmopizdite se u krevet. Savršeno!
Zapravo, tako vam malo treba da okusite sve ove čari!
... planinarenje! Evo jednog posta za one koji nisu planinari, ali bi to mogli postati jednog dana. Za male novce možete proći puno toga po Hrvatskoj i šire. Treba vam samo par stvari od opreme. I dobra volja. Planinarenje je prejeftino u odnosu što dobijete nazad! Sve ostalo prepustite planinarskim društvima i drugim planinarima. Ostali bi šokirani kakav avanturizam možete doživjeti u vlastitoj državi! Naime, ako se ikad odlučite za planinarenje, ostat ćete bez daha što vam sve nudi vlastita država o čemu poooojma niste imali! Obećajem vam to! A tek koliko ćete novih poznanstava steći!
Zašto je planinarenje super aktivnost?
Različiti su razlozi zašto se ljudi odlučuju za odlazak u prirodu. Neki odlaze samo zbog prirode i uživanja u prirodnim bogastvima. Neki odlaze jer im je važno kretanje i zdravlje, fizička kondicija, zdraviji život. Neki odlaze jer nemaju dovoljno prijatelja i kontakata pa nastoje proširiti svoj komunikacijski krug na ovaj način. Neki vole fotografirati pejsaže, biljke, životinje. Nekima je dosadno kod kuće pa traže nove izazove. Ma, sto je razloga! Možda ste se našli u svim ovim navodima, a možda u samo jednom, kako god, planinarenje je stvarno posebna vrsta rekreacije i sporta, odnosno načina života! Bez obzira imate li malo ili ništa kondicije ili ste fizički nabrijani, možete naći adekvatan izazov u planinama!
Cure, u planinarenju ima stvarno zgodnih tipova. I obrnuto, dečki, u planinarenju stvarno ima zgodnih cura. Iznenadili bi se. Hoću reći, nemojte robovati predrasudama koje sam ja imala, a ta su da u planinarenju ima uglavnom samo penzića i eventualno njihove asocijalne djece (40+) koja nemaju svoje društvo pa ih mame i tate vode sa svojim prijateljima u planine. Iznenadili bi se koliko mladih ima u planinarenju! Doduše, ne treba zaboraviti ni činjenicu da planinarenje u nemalom broju malih društava polako odumire, jer je došlo do generacijskog jaza i stariji se nisu dovoljno potrudili da animiraju mlađe generacije. Velika greška, ali nije nepopravljiva! U jačim društvima naći ćete puno mladih!
Ako vam nedostaje fizičke atkivnosti, cijelo ste vrijeme u zatvorenom, onda vam treba malo svježeg zraka i rekreacije. Planinarenje je idealno, jer ste na svježem zraku, krećete se, rade svi mišići, nije agresivno - ovisno koje staze i izazove izaberete. Psihički vas zelenilo i priroda opuštaju. Sav stres nestaje onog trena kad kročite u prirodu. Navečer spavate kao bebe! Veselite se cijeli radni tjedan onom šte vas čeka za vikend! A onda kad se vratite s burnog vikenda u prirodi, danima živite od dojmova... i krenete se veseliti sljedećem vikendu! Oslobađanje od stresa garantirano! Radne obaveze vam puno lakše padaju kad planinarite, obećajem vam!
Kako sam ja završila u planinarenju?
Recimo, moji starci nemaju blagog pojma o planinarenju. Nisam znala nikog tko planinari tko bi me u tom smislu aktivirao. Imala sam predrasude prema planinarima. Fizičke aktivnosti te vrste me nisu zanimale, smatrala sam da je to dosadno i neizazovno. Hodanje i hodanje. "Ne da mi se hodati". Ono... daj mi auto ili bar bic, samo da ne moram pješačiti! I na kraju gle me... eh! Ja sam se uključila u planinare ne tako davno. Smatram se i dalje full početnicom iako imam 33 osvojena vrha za sada. Petinu od službeno proglašenih!
U planinare me odvela potreba za novim izazovima. Volim putovati i istraživati sve što je drukčije od moga. No, ispalo je da neke druge države znam turistički bolje nego svoju vlastitu. Tu mislim da mi je veći dio kontinentalni Hrvatske potpuno nepoznat, iako sam sebe uvijek smatrala "putnicom". Drugo, volim fotografirati. Planinarenje daje neslućene fotografske mogućnosti. Treće, iako nemam nikakvih zdravstvenih problema, na sreću, žrtva sam propagiranja zdrave prehrane i načina života. Zbog te grižnje savjesti osjećam potrebu za što zdravijim načinom života.Četvrto, sviđa mi se neobavezna komunikacija koju imaš s planinarima, fina druženja bez opterećenja, lagane teme, sve ugodne spike... Planinarenje se čini idealnim i ni blizu tako zahtjevnim u odnosu što ti vraća.
Polako se izgrađujem kao planinarka i zadovoljna sam.
Uključivanje u planinarska društva
Bilo je nekoliko društava u igri (čak četiri) i jednostavno se nisam mogla odlučiti jer su mi u svakom bili dragi ljudi (koji su očekivali da se baš kod njih učlanim hehe). Naime, ja sam u početku išla na planinarenje s više društava bez da sam se učlanila. Htjela sam vidjeti što je to, kako funkcionira, a posebno jel to ono što meni treba. Kad mi se svidjelo, odlučila sam se za jedno od društava s kojima sam planinarila, presudile su nijanse! Nakon učlanjenja nastavila sam se družiti sa svima njima, bez obzira na članstvo. Izabrala sam društvo koje nije iz mog grada.
Nisam tip osobe da sama samcata dođem u neko planinarsko društvo kad imaju sastanak (što će vam se najčešće nuditi) i širim poslanje o svojim (planinarsko-početničkim) ambicijama. To bi mi, iskreno, bilo neugodno. Ili, recimo, ako se odlučite za učlanjenje u PD Matica Zagreb, nemojte se šokirati kada tamo dođete i nađete čovjeka kamenog lica, koji vas neće ni pozdraviti niti ozdraviti, da ne govorimo reći hvala-molim. U prvi mah ostat ćete zatečeni neljubaznošću i pasivnom bahatošću. (Mislim da je i pustolofka spominjala neko slično neugodno iskustvo s njim.) Inače su vodiči iz tog društva jako ljubazni i simpatični i Matica ima najatraktivnije izlete. Zašto ovog čovjeka drže i to baš na mjestu za komunikaciju sa strankama - ne znam! Možda je maskota! Ali nemojte da vas to obeshrabri!
Inače, kako nikog od planinara nikad nisam upoznala, tražila sam druge načine "infiltriranja u planinarske redove". Zato sam prvo čitala sve moguće informacije na netu o planinarenju, između ostalog i blog.hr! Prvo sam se javila mailom jednoj blogerici. Nakon par mailova i razmjenjenih telefona, našli smo se uživo i porazgovarali. Upoznala sam njene prijatelje planinare. Uputili su me što mi treba od opreme, upoznala sam ih u jednom vrlo prijateljskom okruženju i onda sam krenula na izlete s njima... Dovoljno da imate minimum opreme (gojzerice) i da platite taj izlet. Cijene su obično vrlo simbolične.
Mislim da će svaki prosječno-dobro raspoloženi planinar učiniti sve, ali baš sve da vas zainteresira i da vam pomogne da se i sami uključite u planinarenje.
U konačnici, sasvim je svejedno gdje ćete se učlaniti. Svuda je ista cijena za odrasle - 80 kuna godišnje. Još jednom! Osamdeset kuna godišnje! Za svih 12 mjeseci! Nevjerojatno, zar ne? U kojem god da ste društvu, uvijek se možete priključiti drugim društvima. Nisam nikad bila na većem izletu da je bilo samo mladih ili samo starih. Bude kombinirano, što je baš dobro. Ako si član, primjerice, Zagreb-Matice, možeš slobodno ići na izlete s bilo kojim drugim planinarskim društvom (ako ima mjesta, naravno). E sad, hoćete povećati članstvo već velikoj Matici ili ćeš se učlaniti u neko manje društvo i njima pomoći da malo "živnu" s brojem - od volje vam. Meni Matica, čini se, ima najatraktivnije izlete i super ažurirane stranice na netu, što bi mi bio dovoljan razlog da se tamo uključim da sam u Zagrebu. Bila sam i s njima na izletima i izgledaju stvarno dobro organizirani. Nisu nešto elitistički nastrojeni, niti ima diskriminacije ovisno o tome odakle si... No, ipak sam se odlučila za jedno manje društvo, jer vidim koliko im je teško ne samo dovesti nove ljude, nego održati postojeće da ne odustanu od planinarenja. Koliko znam, možete u isto vrijeme bit član dvaju društava.
E, ljudi, kupila sam si super foru! Našla sam je slučajno u Hervisu. Ne, naravno, nitko mi od trgovaca Hervisa nije pomogao. Njih u Hervisu ili ne možeš nikad vidjeti ili ti apsolutno odbijaju pružiti i najmanju informaciju. "Tamo vam je" pa ovlaš pokažu rukom na sjeverni dio trgovine". Ili te ni ne pogledaj već samo kažu "nemamo", a da još niste ni stigli postaviti pitanje. Nekad samo prođu pokraj vas kao da ste vi zapravo mislima, a ne tijelom u toj trgovini. A tek ono standardno pola satno čekanja u redu na blagajni Hervisa! Divno nešto! Ako se želite izlječiti od šopingholičarenja, odite u Hervis u City Centar One. Garantirano ozdravljenje!
No, evo, kupih si jednu praktičnu stvar!
Sasvim slučajno sam skužila taj mali smotuljak i odmah se pitala za šta je. Kad ono uložak za vreće za spavanje! Meni se svidjela ideja ili da ga koristim unutar vreće za spavanje (lakše ga je prati i sušiti, nego vreću) ili kad dođete u neki planinarski dom ili motel, a ne sviđa vam se ili nema posteljine, slobodno se u ovo uvučete i uživate! Ne zaboravite nakrkačiti dovoljno omekšivača kad ga budete prali, tako da vam boravak u planinarskim domovima bude sočno mirisan!
Inače, bile su dvije različite. Jedna po 99 i jedna po 129 kn. Uzela sam ovu drugu iz jednog jedinog razloga, a to je da ima patent zatvarač duž jedne strane pa se ne morate od gore uvlačiti.
Ako kliknete na fotku, dobijete i uvećanje. Inače, imate umetak za jastuk i ono za prekobacit u ravnini prsa da ne dirate poplun/deku kad se u to uvučete. Baš praktično!
Kad vidiš jedan vatromet, vidio si ih sve. Tako i s izvorima. Vidiš jedan, vidio si ih sve. Ili ne? Ne.
Kako god, put nas je doveo do sela Cetina da vidimo izvor Cetine. Zato dvije Cetine u naslovu. A kakve Glavaš ima s tim veze, pročitajte dalje u postu! S Cetinom počinje Sinjsko polje, a iz tog mi je kraja moja najdraža baka. Nažalost, do tamo još nisam došla, što ne znači da neću. Cetina je duga samo 100-injak kilometara, što ne znači da je nebitna rijeka! Čak štoviše, što bi Dalmacija bez Cetine!
Kako doći do tamo? Do sela Cetina možete doći kao mi - iz Kijeva, a možete i od Vrlike. Od Knina do Cetine imate 20-ak km, a od Vrlike do Cetine samo 7km. Uska asfaltirana cesta. Pust kraj. Prvi dojam u selu su neke očajne betonske kuće, zarasla dvorišta, sve nešto zbrda-zdola. Kao da ljudska noga tu nije kročila godinama. Nikoga nismo ni vidjeli ni čuli. Ili su nas promatrali iza zavjesa kao iz kakvog horor-filma ili, fakat, nikoga u tom selu nema. Ima dosta spaljenih/neobnovljenih kuća.
Obavijesti ili nekakvih natipisi o tome gdje se (i zašto) nalazite da ne govorimo. Sve je nekako Bogu-iza-nogu, kako se kaže. Kao da ste upali u neku vremensku rupu i vratili se pola stoljeća prije. Nema tamo nikakvih oznaka, poučnih staza, nikakvih informacija... Šteta!
Stvarno minimalno znam o ovom kraju, moguće da ću nešto i krivo napisati ili da sam nešto propustila napisati. Slobodno me ispravite, rado ću prihvatiti sugestije. Prekrasan mi je ovaj kraj, baš je magičan, opet sam se zaljubila!
Tri su zanimljiva detalja u selu Cetina.
Prvo, na vrhu brdašca iznad samog izvora nalazi se slatka mala crkva, pretpostavljam pravoslavna. Nemam pojma ništa o njoj. Ali to će vam vrlo brzo upasti u pogled.
Tu je i jedno pravoslavno groblje s impresivnim ostacima crkve. Vidi ovo da se naježiš!
To gore je crkva sv. Spasa (Ili Spasoja? ). Naime, Hrvati kažu da je to (staro)hrvatska crkva, a Srbi tvrde da je srpska. Oko te crkve je groblje s grobovima na kojima, uglavnom, sve piše na ćirilici.
Koliko čitam na Netu, vodi se polemika je li to pravoslavna crkva ili ne, tj. tko ju je i za koje svrhe podigao. Crkva, jedni kažu, vuče svoje korijene iz dalekog 9. stoljeća u doba Branimira (ne Glavaša! ). Srbi tvrde da je crkva izgrađena u 14. st. i to netom nakon Bitke na Kosovu. Navodno ova crkva nema šanse da bi preživjela od 9. st. sve moguće prirodne i ljudske nepogode. Nemam šta ući u te polemike, kad ne znam ništa o tom periodu povijesti u tom kraju. Inače, pravoslavno groblje oko te crkve je i dalje u funkciji, vidi se da se održava i da se na njemu prakticiraju pravoslavni običaji ostavljanja hrane na grobnim spomenicima netom umrlih i sahranjenih.
I, konačno, sam izvor Cetine...
Inače, bio je nedavno dokumentarac legendarnog Stipe Božića o Cetini. On je s nekom ekipom ronilaca pokušao utvrditi što se događa ispod površine, kolika je dubina izvora, odakle ta sva voda dolazi... ali taj izvor je fascinantan! Toliko je dubok da se uopće ne zna koliko. Istražilo se samo prvih sto metara. A tek da vidite njegove boje! Stravično lijepa zelena boja!
E, a čim pogledate dolje zavrti vam se u glavi! Vidite da to odmah od obale ide duuuuboko, duboko! To, navodno, nije jedini izvor, postoji više izvora, ali mi do njih nismo išli. Inače, oko ovog izvora, nisam to namjerno htjela slikati, nalaze se kao neka tri betonska kioska. Ja stvarno, uz svu poganu maštu, ne mogu dokučiti čemu to služi i zašto se te betonske nakarade podhitno ne maknu.
Vidjela sam da neki grabe vodu i piju. Volim prirodu, ali ne baš toliko. Ne, ne, bolje ovako: volim prirodu, ali ne na taj način!
Inače, ako ste u selu Cetina, odite do susjednih Glavaša. Tamo ćete naći dosta veliku srednjevjekovnu utvrdu Glavaš iz 15. st. u selu Glavaš. (E tu je to iz naslova, kužite?)
A kad ste već u Glavašu, produžite do vrha Dinare - Sinjala.
Ajmo sad svi! Pustit kosu, izbit si jedin'cu, zagrlit se i zapivat...
Planinari se dijele na dvije kategorije
a) one koji pasionirano skupljaju žigove i
b) oni koji (duboko) preziru one koji pasionirano skupljaju žigove.
Jasniji su mi oni prvi, nego oni drugi. Rijetko tko ide na vrh samo da bi dobio žig. Planinarenje je multidisciplinarna psiho-fizička aktivnost. No, žig ima jednu simboličnu vrijednost, nagradu, čestitku, zabavu, ohrabrenje da se nastavi dalje i psihološki je važan faktor u osvajanju vrhova. Svatko voli da ga se potapše po ramenu kad napravi nešto dobro. E pa ti žigovi su otprilike to. Tapš-tapš, čestitamo, bravo, evo-tebe-kod-nas, uspio si! Da ne govorimo da služi kao podsjetnik gdje ste sve bili. Zapravo, nitko ne treba predbacivati ili s podcjenjivanjem gledati one kojima su žigovi strast. Svatko ima svoj stil planinarenja i to treba poštovati dokle god se ne krše moralne i pravne norme. Iako, koliko kužim, mislim da oni koji ne podnose žigove su, najčešće, oni planinari koji ih nisu skupljali, a dosta su toga obišli pa misle da im je sad kasno početi. E sad! Kad im žigomani stanu mahati sa žigovima i dokazima gdje su sve bili, a anti-žikomani nemaju šta za pokazati njihove priče liče na lovačke! I tada se u anti-žikomanima može roditi pasivna agresija prema žikomanima! Rijetko ćete naći planinara koji se ne voli pohvaliti. A sad sam ih već srela jako puno. Pa pustite ljude da se vesele sa žigovima!
Mudrost dana:
Ne zaboravimo: nikad nije kasno postati žigoman!
P.S. Naravno, ima i onih planinara u c) varijanti! Njih ne smetaju ni žikomani ni anti-žikomani. Boli ih briga jel' skupljate žigove ili ne. Who cares filozofija. "Oni planinare i puštaju druge da planinare" (i skupljaju žigove!). Ali njih nisam mogla navesti u prvoj podjeli jer bi mi pala dramatičnost na početku posta.
Listanjem Dnevnika HPO-a dobivamo ideju gdje ići i kako planinati izlete. Naravno, nisu svi vrhovi onakvi kakve očekujemo. Neki su više, neki manje atraktivni, a neki su potpuno neatraktivni. Ovi zadnji su najčešće neke šumske zabiti bez sunca, kada hodate pognute glave i samo misao na neki sladak ručak/večeru nakon silaska vas tjeraju da izdržite. Nekad ćete čuti krike "tko je ovaj vrh uopće uključio u HPO?!". No, kad se smire strasti i prođe razočaranje u neki vrh, onda, ipak, prihvatite stav da se čim više treba obići. Nije samo vrh ono zašto planinarite. Tu je i druženje s drugima, tu je i disanje svježeg zraka, tu je i jačanje mišića, a tu je i upoznavanje kraja u koji ste došli i koji se nalazi oko samog brda/planine. HPO i Savez vas guraju da odete tamo gdje inače ne bi zasigurno otišli! I tu je velika vrijednost ovog Dnevnika. Naravno da nije isto gledati more s Velebita ili uživati u magičnim poljima oko vrhova Dinare, kao i biti poluizgubljen u blatu do koljena u nekakvoj šumi bez sunca. Ali sve ima svoje čari! Bar imate o čemu brbljati! I sablažnjavanje ima svoju društvenu i planinarsku funkciju! Malo (planinarskog) dramatiziranja, uostalom, nikog nije ublio!
Imam dva, odnosno tri dnevnika. Prvi je, naravno, Dnevnik HPS-a. To je ta Hrvatska planinarska obilaznica (HPO) i na slici je to ovaj svjetloplavi dnevnik s mekim koricama u sredini. Lijevo na slici "Planinarski dnevnik" je običan dnevnik koji na početku ima upute za planinare, a velika većina dnevnika su obične bijele stranice gdje možete lupati što vam je volja. Naime, postoje žigovi koji su vam relevantni za Obilaznicu. To su ti koje lupate u svjetloplavu knjižicu. No, postoje i neki fora žigovi koje si lupate da imate za uspomenu i nisu bitni Savezu. E takve ja lupam po tom lijevom dnevniku.
(Sve su fotke u ovom postu slikane s mobom, pa se ispričavam za (ne)kvalitetu. )
Nedavno sam kupila i dnevnik za Velebit, koji se zove Velebitski planinarski put ili skraćeno VPP. I taj dnevnik izdao je Savez. Tu se, recimo, nalaze sljedeće točke: Zavižan, Gromovača, Rossijevo sklonište, Crikvena, Alan, Šatorina, Ograđenica, Kugina kuća, Bačić kuk, Ravni Dabar, Baške Oštarije, Šugarska duliba, Jelova ruja, Stap, Veliko Rujno, Struge, Vaganski vrh, Sveto brdo, Ivine vodice, Velika Paklenica i NP Paklenica. Skupite te sve žigove i sigurno se možete hvaliti terminom "Velebitašem" ili "Velebitašica". To je san većine naših planinara! Da se može nazvati Velebitašem! Eh! Sve ta mjesta koja sam navela zovu se "kontrolne točke" ili KT. Nije određeno vrijeme niti ritam kojima morate osvojiti, u ovom slučaju, Velebit. Možete to raditi godinama. A možete uzeti godišnji pa preko ljeta osvojiti cijeli Velebit. Moj dnevnik za Velebit je za sada prazan. Iako imam jedan vrh s Velebita (Kizu), kad sam ga obilazila, nisam kupila taj dnevnik za Velebit pa ga ni nemam unutra. Never mind, doći ću ja opet do Kize!
E sad... moram vam odmah priznati da sam ja jako šlampava žikomanka. Moj dnevnik je stvarno koma. Boja probija na sve strane. Ili je preslab bio žig pa sam udarila pedeset puta na jednom mjestu pa je sve zbrčkano i uduplano. Ma, ono, strašno! Ali je moj i ja ga volim!
Pogledajte detalj iz mog dnevnika... izokrenuti žigovi, poluvidljivi, masno od tinte... kao da su se djeca vrtićke dobi igrala za onim svojim malim stolovima.
Neki su žigovi napravljeni kako bi se obilježio neki važan (planinarski) događaj.
Ima i pjesničkih žigova!
Evo kolekcije zanimljivih žigova... nemam baš puno vremena, a foto-aparat mi nije sad tu da to pošteno poslikam. No, mislim da možete dobit "sliku" kako to izgleda. (Ovdje vidite i par slovenskih žigova, ima ih stvarno kreativnih!)
Za kraj:
Planinari su i oni koji idu u planine samo zbog žigova. Planinari su i oni koji idu planine samo zato da bi održali fizičku kondiciju. Planinari su i oni koji idu u planine samo zato da bi fotografirali. Planinari su i oni koji idu u planine samo kako bi si našli curu/dečka. Planinari su i oni usamljeni ljudi koji u planine idu samo zbog komunikacije s drugima. Planinari su i oni koji u planine idu samo zato da pobjegnu od dosadnih partnera (koji ne planinare!). Planinari su i oni koji u planine idu samo zbog vidikovca na vrhu. Planinari su i oni koji idu u planine samo da bi vidjeli neke životinje.
Jednako kao i oni koji idu u planine jer vole prirodu i planine od podnožja do vrha.
Dokle god se svi skupa kreću po planinama, ne zagađuju i ne štete prirodi i našem okolišu i ne ugrožavaju život i zdravlje drugih mogu se smatrati planinarima.
Ja idem zbog nabijanja fizičke kondicije, fotografiranja prirode, druženja s ljudima i upoznavanja Hrvatske. I volim lijepu prirodu*.
* Nakon objavljenog posta bila sam upozorena od strane Viteza od Vinice & Martinščaka "koja demagogija, a gdje su žikovi???!! cijeli post o žikovima i onima koji ne vole kolekcionare zikova i onda joj kao uopce nisu vazni". A je...
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.