Marketing
Vjetrić s Dinare: Elegantni spust s najvišeg vrha Hrvatske
(nastavak iz prošlog posta)
Uslijedio je proboj s maglovitog Sinjala i spust prema Glavašu. Ne znam zašto dr. Poljak kaže da je to selo napušteno, mi smo našli i kuća u kojima se živi, a bome i ljudi. No, krenimo ispočetka. Spust!
S vrha Dinare do Glavaša smo se puštali jedno 4-5 sati, ne sjećam se više. Snijega više nije bilo čim smo pali za koji metar nadmorske visine. A nije bilo ni magluštine. Vrijeme super, nije bilo uopće hladno.
Pejsaži su opet bili fantastični, puno smo fotkali. Na par je dionica bilo malo napetije, kad se oprezno trebalo hodati po strmim i oštrim stijenama. Ali ništa što ne možete proći. Zapravo, problem je bio što su stijene bile vlažne od kiše/snijega pa su davale malo više na dramatičnosti. A ni to nije trajalo dugo, brzo smo se spustili u travu. Posljednja etapa našeg puta bila je obilježena prekrasnim vidokruzima.
Ovo smo rekli da je planinarska knjižnica... gle, stijene kao knjige!
Inače, u jednom sam trenutku trebala ići na wc, sve ravno, nigdje bilo čega da se malo sakriješ. I skužim neki zidić u daljini, otrčim tamo, ne mogu više izdržati, kad iza zidića iznenađenje! Ovo vam je inače OGROMNO! Baš ne izgleda na slici tako veliko,kako je bilo u stvarnosti.
Odmah sam se vratila na stazu i zaklela da više nema skretanja sa staza pod bilo kojim izgovorom!
Usput smo naišli i na jedno sklonište, kojem sam zaboravila ime... jako je zanimljivo, ima svašta unutra, a u velikoj škrinji naći ćete žig i upisnu knjigu, bravo! 
Ispred skloništa našli smo zanimljivu ratnu instalaciju koja nas je podsjetila da se ovdje, ne tako davno, vodio rat. Kolega koji je bio s nama komentirao nam je gdje su sve naši vojnici hodali kad se kretalo s Olujom i išlo na Knin. Uh, svaka im čast, trebalo je sve to preći, po mraku, po neprijateljskom teritoriju, s hrpom naoružanja. Tad kad smo gledali Dinaru tako se sve sablasno činilo, da se naježite...
U povratku smo naišli i na jedan bunar. Opet ću ja sa svojom paranojom oko čiste vode, ali nema šanse da bih pila odavde. Iako ljudi piju. Da ne kažem da sam skužila mrtvu životinjicu. Samo je nisam mogla fotkati jer sam se bojala za aparat da mi ne klizne (čudna poza).
Gradina u Glavašu... Hrpa kamenja koja hitno čeka da to netko zaustavi od propadanja! Šteta!
Rijetke boje za kraj...
Za kraj... Dinara kakvom je ja vidim... u sumraku.. klanjam Ti se!
| Vrh: 1831 m Markacije: Dobre Žig: Ima ga, ali je krhak Vrijeme do vrha: 4 h od Brezovca Opasnosti: Mjestimično kliske stijene od snijega Životinje: Nismo ništa sreli Vidikovac: U potpunoj magli, inače, kažu, fantazija! Sve u svemu: Duboko naježena ljepotom, odmah sam se povezala s ovom planinom, ljubav na prvi pogled (bar s moje strane!), jedva čekam OPET! |
Post je objavljen 30.11.2007. u 10:31 sati.