Top lista specijalnih planinarsko-izletničkih trenutaka
Mjesta na koja bi se sutra rado vratila
0. Premužićka najdraža
1. Dinara
2. Medviđak
3. Bojin kuk
4. Samarske stijene
5. Bijele stijene
6. Zavižan
7. Lička kuća na Plitvicama
8. Risnjak
9. Kiza
10. Bjelolasica
11. Žumberačko gorje
Mjesta koja nema šanse da će me opet vidjeti
1. Vodenica (najdosadnija nemarkirana šuma na svijetu)
2. Veliki Lubenjak (zalutali, dosadna šuma)
3. Cigan Hegy u Mađi (jedva sam se vukla od dosade, prekoma)
4. Jadičevac - jedva ga našli, jedva se probili do njega i jedva se obranili od muha
Vrh koji nisam osvojila, najbolnija planinarska točka:
Anića kuk (ulazi, ustvari, u obje kategorije 'omiljen' i 'zamjeren', ali vraaati ću se ja! )
Omiljeni komplimenti
- Ti si jedan od razloga zakaj me interesira planinarenje, ja sada nordijski hodam po nasipu, a u skoro vrijeme bih se pentrala po brdima i brdašcima, ti to tak interesno prezentiraš... (Milicza)
- Joj, kak ja volim planinariti s tobom, i na kraju se 'najesti' na tvojim slikama. (Zvrk)
- pogledi na planinarstvo su različiti... ne umanjuj svoje pothvate, svoju ne-kodiciju (možda je sad već i imaš), kretanje u podnevne sate i to... nije to bit, tvoja ljubav prema prirodi i sam avanturistički duh koi te goni da svako malo ideš nekam, a to nekam je skoro pa uvik neko brdo,/planina, su zaznake pravih planinara... krivo se danas shvaća pojam planinarstva, a tome su po meni pridonijeli egotripovi koi su zauzeli svoje pozicije na vodećim mjestima... samo furaj svoju furku, zato što to voliš i zato što te to ispunjava... ja to isto radim ;) (keytoo)
Diavola
srijeda, 28.11.2007.
Kako sam preživjela spavanje u domu Brezovac... i vrh Dinare Sinjal!
(nastavak prošlog posta)
Kako sam preživjela? Pa fino! Brezovac je fino uređen dom. Dolje je kuhinja i dvije prostorije, a gore su dvije spavaonice s hrpom kreveta. Ima čak i struje. I wc (na koji btw nisam išla, sori, ali to bi stvarno bilo too much za tražiti od mene). Što se spavaonica tiče, postoje kreveti s golim madracima i jastucima, vama samo treba posteljina, vreća za spavanje ili must-have-čarobna-plahta! I tamo nema grijanja. Kao da spavate vani, samo što ne puše vjetar. Ta me činjenica malo zatekla. No, ima hrpa onih vojničkih debelih krutih deka i stvarno kad se pod to zavučeš - grije!
Boravak u domu prošao je puuuno bezbolnije nego što sam mislila. Iako su me malo stavili na oprez drugi koji su rekli da je taj dom super i da trebam vidjeti kako su ostali domovi u lošem stanju.
U domu smo papali grah, koji je bio tak-tak, ali kad ste slatko umorni i gladni nečeg toplog i kuhanog, smazali ste pun tanjur bez da trepnete. Usput, ja ne znam zašto na planinarenju postanem proždrljiva, ali da budem iskrena, ovaj čudovišni tanjur sam sama napravila. Zamislite zagrabiti ovoliku količinu nepoznatog graha plus dvije kobasice. Za vašu informaciju ja 'opće ne volim kobasice. Što reći?
Dom održava ekipa iz P.D. Dinara (Knin). Svaka im čast, sve su sami sredili i to jako lijepo! Inače, dok smo se penjali prema Badnju, kao na filmu, odjednom čujemo zvuk automobila, a uskoro ga i vidjesmo! Nekima se nije dalo pješačiti do Brezovca pa su krenuli na put neregistriranim autom. A tko ih uopće u ovim bespućima može i zaustaviti! Luda fotka, jel? A pogledajte samo tu stazicu koju smo i mi prošli, ljubi je majka, milina!
Činjenica da smo bili premoreni bitno je utjecala na to da mi ništa nije smetalo u domu. Utonula sam u san i prije nego sam spustila glavu na mirisnu plahticu. Probudili smo se dosta rano, oko šest, na što je utjecala činjenica da smo u 21h noć prije bili spavali. U domu nemate šta puno za raditi. Zapravo, bolje skitati po prirodi dokle god možete, a u dom se uputiti kad više stvaaarno nemate šta na zraku. I onda instantno zaspati!
Ujutro smo obavili jutarnju higijenu, kako se to stručno-planinarski kaže, i krenuli dalje. Prvi prizori po izlasku iz šume u kojoj se nalazi dom... i šta ti tu sad može bit teško kad ovo vidiš? Vrh je u magli u koju ćemo, koji sat kasnije, i sami ući.
Do vrha Dinare trebalo nam je jedno četiri sata. Opet prekrasni i nestvarni pejsaži! To sad već postaje ozbiljnije za hodanje.
Malo bočnih detalja... kako me samo fascinirala trava koju sam tamo vidjela... i bojom i oblikom! Trava je uvijek žuća (i ljepša) kod susjeda, ne?
A ove scene, kao da ste se izgubili u mračnom Srednjem vijeku!
Sve smo bliži vrhu... zadnji pejsaži prije ulaska u magluštinu! Inače, cijelim smo se putem zezali i pjevali onu Tompsonovu "Vjetre s Dinare". Kako nitko od nas ne prati repertoar ovog Čavoglavca, znali smo samo dio refrena pa smo stalno zavijali "vjeetreee s Dinareee eeee eeeej". S naglaskom na ono "eee eeeej". U međuvremenu se netko sjetio dodatka "zaustavi seeeee" pa smo i tu ubacili u repertoar. No, na vrhu nam je više sjela Bregovićeva tradicionalno skijaško-planinarska "Hajdemo u planine"...
Snijega sve više. Bitno hladnije od dana prije. A mi gorimo od vrućine.
Štap je duboko gurnut, a inače je na 1,25 m...
Iiiii! Konačno vrh! Sav u magli, prst pred nosom ne vidimo!
Sam je stup, kao što vidite, u prilično lošem stanju, sav je popucao i ispucao. Ima zastava bez žiga. I, nisam željela širiti reklamu, ali kao što vidite na zastavi nema hrvatskog grba. Pa, kad malo bolje pogledate tu plastiku crven-bijeli-plavi onda ćete vidjeti izgrebano-izrezbarenu petokraku. I to postavljenu baš onako da predstavlja bivšu jugoslavensku zastavu (plavi, bijeli, crven, petokraka u sredini). Pa, gdje nas je neprijatelj udario baš tamo gdje smo najtanji! Na vrhu Dinare! Na krovu Hrvatske! Hej!
A žig, ajme! Žig je toliko slabo zaštićen od žigokradica, da sam zatečena, naježena, uplašena! Lupam ga nervozno u knjižicu i onda uprem pogled u nebo s punom zahvalnošću. Žig je u metalnoj kutiji. Apeliram na nadležne da se ugradi pošteni zid i stave prigodne crveno-bijele kockice na zastavu, hvala.
Ne znam što bi se dogodilo da je ova prozirna i nježna plastična pahulja negdje "nestala" pred moj dolazak. Oh ne...
Naše su planine i brda puni posebnih oznaka koji vam omogućuju kretanje po tim krajevima. Zovemo ih "markacije" ili skraćeno marke. Ako ste početnici u planinarenju prvo se trebate raspitati o sustavu tih markacija i stanju na terenu. Neplaninari, inače, markacije zovu svakako. Do sad su mi najjači sinonimi "oni vaši okruglići" i "nismo našli signalizaciju".
Planinariti nemojte započinjati bez knjige Željko Poljak "Hrvatske planine - Cjelovit hrvatski planinarski atlas", izdanje Golden Marketing - Tehnička knjiga, Zagreb 2007. To je minimalna literatura za početak planinarenja, jer ćete tu naći temeljne stvari za planinarenje po Hrvatskoj. Drugi jedanko važan izvor su planinarski forumi i blogovi. Poljak nije dovoljan, ali nije ni dovoljno da se oslonite samo na forume ako ste početnik. Najbolja je kombinacija.
Obožavam skitati po zemlji i inozemstvu. Obožavam mape, atlase, karte... Na blogu sam odlučila postaviti putovanja od lipnja 2007. pa na ovamo. Na blogu iskreno pišem svoje dojmove. Većina je postova s planinarenja i nekih mojih putovanja, a tu i tamo ima i nekih drugih tema. Vrlo često ne stignem ni pročitati tekst koji napišem na blogu pa mi nemojte jako zamjeriti na zbrda-zdolanosti. Fotke, u pravilu, ne stignem obraditi, izuzev risajzati.
Zamislite zagrabiti ovoliku količinu nepoznatog graha plus dvije kobasice. Za vašu informaciju ja 'opće ne volim kobasice. Što reći? 
A pogledajte samo tu stazicu koju smo i mi prošli, ljubi je majka, milina! 
