D e m i j a n & M i k e l a
27.11.2005., nedjelja
To moje dete!
|
Pa neznam, stvarno, ili sam toliko opsjednuta tim mojim malim stvorom ili je to sve samo zato što previše pažnje obračam njemu... Kaj, evo, recimo pred 3 noći, navečer vrijeme spavanja, i već smo sve rituale napravili i već je napol zaspal, i odlučio ipak još ružiti. I tata i ja ustrajni kod toga da mora spavati. A on se zavukao k nama u krevet i kreće: Dem: mama, caja! Mama: nema čaja, spavati Dem: tata caja Tata: mama rekla da nema, spavati treba. Dem: mama kakaja Mama: mama nebu sad išla radit kakao, jedino ako ti tata napravi Dem: tata radi kakaja mojim te! Tata i ja smo se pogledali i počeli vrištat od smijeha! I kak da sam ostaneš cool roditelj i ustraješ pri svojoj odluci kad on spaja tak riječi da otvaraju i naj zavarenija vrata! I to vrata sa 15 lokota i 20 brava! Jučer navečer isto. Svađa i natezanje radi spavanja, to me definitivno frustrira, grozno mi je kaj cendra i cvili i sav je već u svijetu snova, a uporno želi ostati budan, pa zeza i žica tatu i mene sa svim i svačim, a najviše s kakaom i čajem...(jer zna da mu to nećemo uskratiti ako znamo da bi mogao biti žedan). I već i tata i ja bili pri kraju s živcima od njegovog cviljenja ideranja i plakanja i slinjenja i ... kad smo ga po stoti put strpali u kinderbet... opet se digne i uspravi uz ogradicu i gleda tatu... gleda mene (al ja sam "kao" spavala) i tata naravno krenuo već sa čitanjem bukvice, kad on izvali: iotinjice, iotinjice, ija ija jo, tata, mojim te! Meni je tak to bilo tužno i predivno i bila sam i ponosna i tužna. S jedne strane, zna izabrati riječi, s druge strane naša pravila se time ruše, jer on pronalazi tajne riječi koje mi ne možemo zanemariti. Tata mi je samo rekao uz smijeh i čuđenje: To si ti kriva, ti si ga naučila te riječi! Naravno da jesam, i Baka i ja, a on je sam izabrao raspored i vrijeme kada će ih koristiti. I to savršeno. Zadnjih par dana je stvarno razdražljiv i nervček. Nisu zubi, nije prehlađen, ništa ga ne boli, samo je neizdrživ. I baka i dida i mi smo primjetili da nekaj ne štima, a kaj? Izgleda da nećemo saznati osim ako on to ne odluči reči. Za sada mu ništa ne fali, osim što nije sve po njegovom, jer niti nemože biti. Možda je samo faza ili puni mjesec (jel uopće puni mjesec?). nadam se da će proći kako je i došlo. A ja! Ja sam u komi već 3 dana. Boli me grlo i to tak glupo. Koda imam sto žileta u grlu, glas mi nestaje i vrača se. Kad kašljem bol je užasna i nikako ništa iskašljati, samo mi proradi centar za povračanje. Uopće nisam u formi za pričanje... A jučer!? Jučer je bio jedan veseli dan i srećom nisam morala puno pričati. Tata je to bolje prepričao na svom blogu! Bilo je zgodno i nadam se da ćemo imati gdje to prakticirat zajedno (naime, bez obzira na moje plesno znanje, ja ne volim biti VOĐENA a tata još nezna voditi, pa smo se uglavnom svađali ko kaj krivo radi) Bilo je veselo tih 3,5 sata učiti nekaj sa mužem... ;-)))  |
- 09:32 - Komentari (15) - Isprintaj - #
24.11.2005., četvrtak
Čestitka
|
Želimo Ti sve najljepše što život daje; zdravlje i sreću, ostvarenje snova Tvoga srca, prepunu dušu zadovoljstva, i bogat život prepun divnih i veselih događaja koji se vežu uz one koji te vole i koje ti voliš! Sretan rođendan Sabina, od srca ti želimo nas troje!  |
- 22:54 - Komentari (5) - Isprintaj - #
22.11.2005., utorak
Kako se budi mama!
|
Već sam pisala o tome kako izgleda naše jutro i dan i uspavljivanje i sve i svašta, ali ovo vam moram napisati! Obzirom da je subota bila podosta dinamična i za Dema nije bilo vremena za spavanje, tak je moj mali čovječuljak zaspao već na povratku iz "Ribiča" (oko 18h). Doma sam ga ko kakvu lutku presvukla (sreća što spava tak da mogu od njega raditi kaj hoću), premotala, obukla u piđamu i sve to a da nije niti beknuo. Samo se malo namještao ako sam ga smjestila u pozu koja mu ne odgovara... Naravno, ja sam tek oko ponoći uspjela zaspati jer sam vrtila slike proteklog dana po glavi i gledala neki totalno bezvezni film... Taman sam zaspala kak treba, a kad ono moj Dem oko 2 sjedne u krevet i počne pričat. Naravno, što je prvo rekao?- kakaja! Ja: Nema sad kakaa ribica, vidiš da je vani mrak, noć je i svi spavaju. Ajde spat! Dem: Caja! Ja: Nema čaja, ujutro čemo napraviti kakao kad bude dan. Dem: vode! Ja: Evo ti vodice i legni dole spavati (uvjerena da ću ga ipak uspjet nagovorit da zaspe jer mi se nije dizalo u 2 sata jer se njemu ne spava više) Dem: (popio vode i nastavlja žicanje) maca! (kad ide spavat pjevam mu "ide maca oko tebe..." i crtam mu prstima po leđima priču) Ja: nema mace, mama spava. Dem: Jaja! (druga pjesmica ringe ringe raja isti sistem pred spavanje ali se igramo rukama) Ja: pravim se da spavam i šutim, nadajući se da će skužiti da spavam i zaspat. Neko vrijeme je bila tišina, taman sam pomislila-napokon, spava! A onda se promeškoljio i rekao: "Dem pace"(plače) Taj tren sam počela umirat od smijeha, i to onak zarazno! Tak da se i on počeo smijati i uvukao mi se u krevet! Mustra mala, dobio je kaj hoće... Ta njegova rečenica mi je tak puno rekla, a s druge strane me toliko iznenadila da nisam mogla do 5 doči k sebi. usput rečeno, nije mi niti Dem dao da zaspem prije jer mu se naravno nije spavalo pa mi je pjevao i pričao svoje neke filozofske teorije! ;-))) Zamisli ti to malo stvorenje kojom on logikom ide!?? Znači, zna da uvijek reagiram kad plače i zbrojio si je sve mogućnosti koje pale i za kraj ostavio najjaču!! Još uvijek me uhvati smijeh kad se sjetim te noći kad je meni moj sin rekao da plače kak bi ja otvorila svoje oči i prestala glumatati da spavam... Pa kaj nije genijalac!??? Nikad nebi rekla da ima 19 mjeseci...  |
- 11:15 - Komentari (13) - Isprintaj - #
19.11.2005., subota
Godišnjica...
|
Stigla još jedna. Dan je definitivno bio jedan od ljepših u zadnje vrijeme. Sunce kao i zadnjih 3 godine koliko se sjećam smijalo se iznad grada. Jutro počelo sa teletabisima i ovakvim pogledom i "ekipom".  Sve je bilo danas lijepo. Već imamo tradiciju, skupljaju se kod nas doma kumovi, naši roditelji i sva klinčadija i onda krečemo u "Ribič" (Velko Trgovišće), na savršenu klopu. Ja neznam stvarno gdje još ima takvih šnicla od, al doslovno 50 cm. Uzeli smo zagrebački i nas 10+ Dem koji je danas štrajkal po pitanju klope, nismo mogli pojesti niti 6 tih šnicla. A moji dečki definitivno mogu pojesti enormne količine hrane, pogotovo mesa, onda si valjda možete predočiti te njihove šnicle. Da ne govorim da je juha bila savršena, tak fina koda sam je ja kuhala (hehehehe), Dem je pojeo 2 šeflje, i to par vrsta, tak da neznam koja je bila bolja. A tek prilog uz šnicle? One fine okruglice od krumpira, i povrće onak, ne prekuhano, više al dente, i gljive, i male mrkvice i, ma genijalno. I salate, koje uzimaš sam i to po želji. Čim smo došli odmah su spremili i to bez da smo ih pitali, tortu koju je baka napravila. Demu su donijeli mali stolček za hranjenje, svaki čas su bili do nas ako bi što trebali. Ma stvarno sve same pohvale dečkima i ekipi. Od prošle godine do sada su i preuredili prostor tak da sad izgleda još bolje. Ljudi, definitivno nisu skupi, a kvalitetni su ono, da nemrem vjerovat. najeli se, popili malo, napričali se, izašli i van i igrali se u parkiću sa penjalicama i toboganom, i sličnim glupostima za klince, još pojeli i kolača koje je druga baka donijela i polako krenuli doma. krepana sam ko pas, neznam dal to radi viroze koja me izgleda već 3 dana pokušava čopiti pa nikak, ili od.. neznam čega. Mrva je bio divan. Odgulio je skoro 2 sata tak da smo se svi čudili kak jemiran. Igrao se s plastičnim životinjicama i malo zezao i nasmijavao nas sve, a onda mu je već bilo dosta i naravno da mu se ne sjedi 3 sata na miru i ne slušaju "starci" (hehehe, njemu su svi starci kad je tak mali). A kad je došao račun, opet nisam mogla doć k sebi, samo ovaj puta sam se preračunala jer mi je čak i ostalo nekaj para! DEFINITIVNO ISPLATIVO! Baš mi je bilo lijepo danas. Sad idem u krpe jer nemrem gledat više, i još mi se više spava jer gledam Dema koji krmi već skoro 3 sata (sad bu do jutra kad nije popodne odvalil svoj đir). p.s. zaboravih spomenuti, obzirom da su ostala 2 šnicla od po 50 cm, konobar nam je to sve spakirao i složio sa svim prilozima po sistemu "doggie bag", i već sam pozvala moje da dođu sutra na ručak k meni. A isto takvi paketić je uzeo i kum. I sad ti nemoj ić barem jednom godišnje tamo!??? Ode ja, laka noć! |
- 21:11 - Komentari (12) - Isprintaj - #
18.11.2005., petak
Ponos naš mali!!
|
Jučer smo mrvica i ja išli kod Pedijatra na kontrolu. Mislim, uz to kaj je sve tak dobro da bolje nemre biti: Visina 87 cm Težina 12,5 kg  Doktor i ja smo uglavnom pričali o Promociji cd-a. Naime on mi se još pred nekoliko mjeseci predbilježio za javljanje bilokakvih svirki Caimana, pa smo sad imali o čemu pričati jer je od prvog dana od kad ih je čuo (još u Dublinu) bio oduševljen, kao što mu je bilo dobro i u utorak u Aquariusu. Uglavnom da se dalje nastavim hvaliti sa mrvom. Dobio je 4 cjepiva (2 pikice), i kapi u usta, i sve je to prošlo savršeno dobro. Pričala sam mu što će teta s pikicama napraviti, i je da se derao kad ga je piknula, ali je nakon minute već sve bilo super, i pričao je tetama kak ga je "pikuja"(piknula) teta u guzu. Nikakvih reakcija nije imao nikada do sada na cjepiva i tome još više veseli. A i mrva je tak rijetko bolestan, da me sve strah hvaliti se da ga ne ureknem! (kuc-kuc-kuc u drvo, glavu ili kam god treba). Jučer je tatu vidio nakon 3 dana (tata je prespavao podosta, a i Dem je bio kod bake 2 dana) pa se niti nisu mogli vidjeti... A novosti koje su se desile u ta 2 dana (1,5 dan koliko ga ja nisam vidjela) su te da Demijan priča!!!! Sjećate se da sam se hvalila pred nekih tjedan ili dva kak slaže rečenice? tada su bile dvije, a sada je to pregršt simpatičnih riječi koje on slaže u svojim vremenima. Išla sam ga zezati jučer jer je ponavljao sve kaj govorim i počela mu pričati na engleskom. Prvo me malo zgunjeno gledao, a onda i on ponavljao štogod sam pričala... eh, kad bi barem ostala dosljedna i nastavila mu pričati i na hrvatskom i engleskom... al sumnjam da budem. Onda bi još imala malu školu jer bi Dem učio i ispravljao tatu i sve oko sebe "svojim" engleskim. hehehehe Djeca imaju predivan osmijeh, moram staviti slike danas (nisam ih ponjela sa sobom na posao) da vidite kak mali čovijek raste ko gljiva! OPET SAM ZABORAVILA! Demijanova slika je bila i na Velesajmu u sklopu 37. međunarodnog sajam informacijske tehnologije, telekomunikacija i novih medija, ali smo to saznali prekasno, tak da na kraju nismo vidjeli sliku... baš mi je krivo, žao, ufff.... Al pokušat ću doć do fotke pa da je i vi vidite, barem ovako na ekranu... |
- 12:15 - Komentari (15) - Isprintaj - #
Eto mene nazad
|
Nakon par dana od promocije, vratih se. Da se pohvalim svojim "uradkom" (jel se tak sad kaže?). Moja uloga je bila: glavni kamerman i fotograf promocije. Eh, da nije bilo mene, nebi vi ništa od slikica gledali na Caimanovom blogu! Eto, jako sam ponosna na sebe kaj sam im uspjela skoro sve snimiti da imaju za svoje memoare uz natpis "PRVA PROMOCIJA CD-A "Cuba linda" bande CAIMÁN VERDE. Obzirom da su već neki pisali o tome kak je bilo, a i na Caimanovim stranicama je dosta toga, mislim da ne trebam i ja. U kratko, bilo je JAKO DOBRO. |
- 11:24 - Komentari (3) - Isprintaj - #
15.11.2005., utorak
Nisam vam rekla??? Pa kak sam to propustila!
Danas Tata Caimán ima promociju cd-a u Aquariusu! Ne moram vam valjda reči da smo svi uzbuđeni i već nekih tjedan dana u luftu radi intervjua po radio postajama (uh kak se fino izražavam :-)) i televizijskim kućama. Bili su na Stojedinici, čini mi se 3 dana za redom, na Plavom radiju, na Hrvatskom radiju 1. i 2., i iskreno, ako ih je još bilo-nemrem ih se sjetiti. Jučer je imao intervju na Z1, jutros bili na "Dobro jutro HR", i koncert će snimati Z1. Prijatelji mi govore da je centar grada pun plakata i da ih se nemože fulati jer se zelene ko i njihov cd-pa je pažnja zagarantirana! Ma stvarno, njihova izdavačka kuća Aquarius Records obavila je jako, jako dobar posao i za to im se zahvaljujemo svi. Danas će biti jaaaaako puno adrenalina, i znam da će dečki zapaliti Aquarius isto kako i znam da će doči sigurno sve plesne škole salse iz Zagreba, i iz Slovenije, i hrpetina poznanika i onih koji vole njihovu glazbu. Citirat ću si muža: "Pozivamo sve koji žele dosadni utorak pretvoriti u zanimljiv dan, a srijedu kao provjeru svoje kondicije (da li se može tulumariti do neko doba, a sutradan ipak izdržati radni tempo) neka dođu u "Aquarius". Nemojte da vas ograničava vaše znanje plesanja, tolaeta, godine .... ništa, apsolutno ništa nije bitno osim da se opustite, prepustite se ritmu, zapjevate s nama i uživate." Iskreno? Mislim da sam ja isto toliko uzbuđena ko i oni. Javit ću vam sutra ili prekosutra kak je bilo kad dođem malo k sebi, a i možete sami pogledati kak je bilo (za par dana) na njihovom blogu Caimán Verde ili ti ga zeleni kokrodil ;-) Svi ste dobrodošli! A ako vidite jednu plavu glavu koja trčkara okolo naokolo, i zna sve tekstove... mislim da ne trebam više ništa reči. ;-)  |
- 14:02 - Komentari (9) - Isprintaj - #
14.11.2005., ponedjeljak
Bolest zvana čistoća!
 Jučer me šokirao tekst jedne mame koji sam čitala. Naime, mama je opisivala svoj dan i sve što radi i koliko često po kući! Osim obaveza prema djeci, kuhanja i spremanja, navela je da SVAKI DRUGI ILI SVAKI DAN čisti cijeli stan, svakih tjedan dana pere prozore. I ne samo da ga očisti, ona sauga svaki dan i pere kupaonicu svaki dan i svaki drugi dan briše prašinu! WTF!???? Nemrem vjerovat. Svaki dan se nošena roba stavlja u zmazani veš. Ili, možda je to normalno pa sam ja van svega jer to radim jednom tjedno! Naime, ta žena ne radi ništa osim što je domačica, što meni objašnjava puno toga, ali svaki drugi dan čistiti kompletno cijeli stan mi stvarno neide u glavu. Ja volim imati čisto oko sebe i biti u čistom, daleko od toga da nevolim i da mi doma nije čisto, ali mislim da pretjerivanje baš i nije neka solucija za "čist" dom. Zapravo, obzirom da nas ima malo doma preko tjedna, nemam potrebu često čistiti jer nemam niti što! Možda da sam bez posla i samo doma s djecom, možda bi se i ja pretvorila u ženu-usisavač, koja bi samo gledala gdje je pala koja trunka prašine (a toga definitivno nikome ne manjka, mislim prašine), i čistila i glancala, ali vjerojatno iz čistog očaja što nemam neki drugi posao pa bi se htjela osjećati korisnom. Možda nije ok da ovak komentiram nečiji način života. Meni čistoća znači puno. No, isto tako mislim da je pretjerivanje bolest koja ima podosta maha kod nezaposlenih žena koje nemaju drugih obaveza do kuće i djece i svjesne su toga i žele se dokazati barem doma. Moje dete nije u zmazanom, ne stavljam njegovu niti svoju odjeću u veš nakon jednog dana. Nismo niti zmazani niti smrdljivi. Veš se kod nas pere-kad se napuni (jednom tjedno recimo). A kad čujem da neke mame peru veš svaki drugi dan i to po 2 mašine, meni mrak padne na oči. Razumljivo bi mi bilo da je obitelj od 4-5 članova koji se bave recimo skoro svi nekim sportom i da mažu stvari bacanjem po igralištu, ili da se jače znoje (e, to mi je fakat razumljivo da se pere čim se jednom obuče), ali bez velikog broja članova, i bez ikakvih aktivnosti osim stranih jezika-fakat ne razumijem! Jesam ja normalna ili je samo stvar u tome čemu se pridaje veća pažnja? Dali je to čistoća? ILi je to zdravlje? Ili je to podsvijesna ovisnost o radu? Ili nešto što mi uopće ne pada na pamet!?  |
- 13:37 - Komentari (25) - Isprintaj - #
09.11.2005., srijeda
Obitelj
|
Zaletjela sam se u stranca dok je prolazio, ''O, oprostite mi, molim vas!'' bio je moj odgovor. On je rekao, ''Molim vas, oprostite vi meni; nisam vas vidio.'' Bili smo tako učtivi, taj stranac i ja. Otišli smo svojim putem i pozdravili se. Ali kod kuće se pričala drugačija priča, kako smo tretirali svoje voljene, mlade i stare. Kasnije toga dana, dok sam kuhala večernji objed, moj sin je stao iza mene vrlo tiho. Kad sam se okrenula, gotovo sam se sudarila s njim. ''Makni mi se s puta!'' rekla sam uz viku. On je otišao, a njegovo malo srce se slomilo. Nisam shvatila koliko sam oštro govorila. Dok sam ležala budna u krevetu, tihi Božji glas mi je progovorio, ''Dok si dijelila sa strancem uobičajenu uljudnost, tvoja obitelj koju voliš, bila je povrijeđena. Otiđi i pogledaj na kuhinjski pod, naći ćeš cvijeće pokraj vrata. To cvijeće je tvoj sin donio za tebe. Ubrao ih je sam: ružičasto, žuto i plavo. Stajao je vrlo tiho da ne pokvari iznenađenje, nisi vidjela suze koje su ispunile njegove male oči.'' Tada sam se osjetila tako malenom, i suze su mi počele kapati niz lice. Tiho sam otišla i klekla pored njegovog kreveta; ''Probudi se, maleni, probudi se,'' rekla sam. ''Jesi li ti ubrao za mene ovo cvijeće?'' Smiješio se, ''Našao sam ih vani, kod drveta. Ubrao sam ih zato jer su lijepi kao ti. Znao sam da će ti se svidjeti, posebno plavi.'' Rekla sam, ''Sine, jako mi je žao što sam se onako ponijela danas; nisam trebala vikati tako na tebe.'' Rekao je, ''O, mama, u redu je. Svejedno te volim.'' Ja sam rekla, ''Sine, i ja tebe volim, i volim cvijeće, posebno plavo.'' OBITELJ Jeste li svjesni da ako umremo sutra, tvrtka za koju smo radili, lako nas uskoro može zamijeniti. Ali obitelj koju ostavljamo iza sebe osjećala bi gubitak do kraja njihovih života. I molim te, razmisli, unosimo se u posao više nego u svoje obitelji, ne misliš li da to nije mudro ulaganje? Dakle, što je iza priče? Znaš li što znači riječ obitelj? FAMILY FAMILY= FATHER AND MOTHER I LOVE YOU Ma nebrojeno puta smo svi sigurno dobili ovakav mail, i svaki puta me raznježi i podsjeti koliko često zaboravljamo ono najdragocjenije što imamo. Ovakvi me mail-ovi ne ljute i ako ih dobijem 100. Ali me ljuti kad sama sebe podsjetim na ovu priču vlastitim reakcijama. Koliko često reakcijama uopće ne dajemo do znanja osobama do kojih nam je stalo da nam je STVARNO stalo. Iskreno? Neznam kad sam zadnji puta rekla mojoj mami da je volim, i da mi je drago što je imam i da je predivna baka koja bi sve dala za svog unuka! I jednog i drugog i sve koji su njeni. Neznam kad sam zadnji puta rekla svim dečkima da su mi dragi i da sam sretna što imamo takav odnos kakav imamo. Pogotovo kad vidim kako se njih trojica igraju sa Demom, koliko ga paze i vole i koliko se vesele susretima, makar su rijetki. I znam da bi se trebali više viđati, ali oept se vračamo u ovu groznu svakodnevicu. Trčiš na posao, pa trčiš na drugi posao, pa brzo pokupiš dijete, pa nabrzinu ovo pa brže ono, pa iskrsne još nešto... Više sam umorna od tog optrčavanja i stizanja. I opet isto u glavi, ako nešto misliš napraviti, onda stisni zube i radi, radi ko stoka ko majmun jer od nečega se treba živjeti. Standard večine nas. Odjednom se stvarno trzneš i skužiš da je sve opet utrka od koje si cijelo vrijeme bježao. Dočekala sam vrijeme koje mi izgleda ko utrka na 100 metara koja traje najmanje 5.000 km, a i tih 5.000 se povečava umjesto da se smanjuje obzirom na optrčavanje. Tu i tamo uleti netko da preuzme štafetu i opet se trka nastavlja. Sjetila sam se postova od demjan, kako je vrijeme da se počneš baviti i svojim životom i karijerom i da djeca odrastaju... Ipak, moj još nije došao do te granice da mogu. Nemogu ušutkivati dijete jer ja nešto moram raditi. Jednostavno nemogu. Vjerujem da će doći vrijeme kad će se Dem igrati, sam, al ne zato što ja to od njega tražim ili očekujem, već zato što se on sam želi tako igrati. Znam da će odrasti u sekundi i više neće trebat toliko pažnje i mog društva jer će ga nositi njegovo društvo i vršnjaci. Znam da ću tada žaliti ako nebudem sada iskoristila svo vrijeme da budem s njim. I znam isto tako da to muški teže razumiju. Da nemogu uči u ženske umove i isprintati si osjećaje koje imamo da bi shvatili zašto smo stalno s djecom kad smo zajedno doma, a stvarno smo rijetko svi skupa doma. I nemogu kad je pored mene imati neku bitniju stvar SVAKI DAN! Mogu imati nešto bitnije jednom tjedno, ali ne svaki dan. Ne želim to. Nemogu se posvetiti svom drugom poslu jer mi za njega treba vrijeme, mir, koncentracija i prostor bez ometanja. A to uz dema nemam, niti želim imati mir i tišinu kad je on doma. Jako bi se zapitala i zamislila da mi je dijete tiho i mirno. Volim kad jurca, radi pizdarije, proljeva kakao i kad se ljutim na njega. Obožavam kad ga uhvati faza grljenja (jer ga rijetko uhvati) pa mi se uvuče u krilo i glumata i žmirka, trepče okama jer me pokušava šarmirati... I šutira me sentiment, i hvata me faza suza ko kakvu balavicu koja je zaljubljena, al nesretno, a zapravo sam sretno zaljubljena u moju obitelj. Teško mi je kad nismo zvi zajedno. Grozno mi je kad znam da jednostavno nemože drugačije i da moramo raditi sve što radimo da bi imali barem to što imamo, a nemamo puno. I vrtiš se u začarnom krugu imanja i neimanja bitnih i nebitnih stvari. Sjedim na ringišpilu u kojem nema remen na sjedalu i svako malo visim, trudeći se da ne padnem s njega. A znam da sam jaka i više nego mislim, i da ću se sigurno održati na njemu, samo da malo, barem malo uspori taj tempo. Da prestane nervoza, da više otplatimo sve životne kredite jer mi ih je na vrh glave. Da prestanu hajke na izgubljeno vrijeme koje nas sve gazi i ubrzano traži da nadoknadimo sve prošlo, neiskorišteno vrijeme. Danas se osjećam staro. Pre staro za neke djetinjaste svoje ideje i ideale koje sam dugo čuvala i skrivala od sviju. Osjećam se i previše balavo da od svega odustajem jer znam da nikad nije kasno. Dosta mi je i tog mog prevelikog mozganja jer dok razmišljam vrijeme prolazi. A isto tako željna sam razmišljanja i slušanja vlastitih misli jer znam da od svega toga bude nešto, samo da svoje misli pretočim u nešto konstruktivno i konkretno. Ali da uživam u tome! Mislim da je vrijeme za jedne dulje praznike, za jedan dobar GO, i da mi napokon stigne povrat poreza koji čekam ko Svetog Petra kajganu. Mislim da bi bilo super da sam tjedan dana mama patka koja živi sa svojim patkom i uživa u pačićima, svim svojim pačićima koje imamo zajedno.  |
- 12:53 - Komentari (14) - Isprintaj - #
04.11.2005., petak
Kad ostariš...
|
Danas sam spasila jedno ljudsko biće. Zvuči tako glamurozno ta rečenica, a zapravo je tužna i strašna. Ništa novo u današnjem danu. Sve je krenulo od jutra kao i obično, ustajanje, tata radi kavu sebi i kakao za nas dvoje. Dem nešto dulje spava (čak do 6:40), tata je već otišao. Budi se i sjeda u krevetac, ja u kuhinji i čujem ga kako tiho zove: "tata?!", dolazim do njega i penje mi se u krilo. Mazimo se i nosim ga u kuhinju. Pričam mu kako je danas malo dulje spavao pa je tata već otišao na posao, a on mi odmah objašnjava kako je tata vani i vozi auto. Opet mu pada glavica na moje rame i još malo drema, usput malo popije kakaa, grli me i sve to u kombinaciji sa pričom, ne nekom povezanom, blebeće stalno nešto ta moja mrvica. Polagano se spremamo, oblačimo, usput proljeva kakao po svuda (standard, ali slučajno, nikad on ne prolije namjerno). Zajedno brišemo papirnatim ručnicima, a on usput komentira: "joj, joj, joj" i klima se ljevo desno kao da se ljuti kaj je prolio... nasmijem mu se, zagrlim ga i poljubim. Taj mali vražićak toliko toga zna, toliko upija, toliko me razumije da mi je sve nekako bajkovito, imati nekoga tko je tako mali i MOJ je. Nastavljamo oblačenje, zovem baku da joj javim kad krećemo i što sve treba uzeti za cjelodnevni boravak ;-) Spakirali smo se i krećemo. Niz stepenice ga nosim piška-lonca i dio puta od zgrade do tramvaja, a onda zajedno držaći se za ruke trčimo po putu, brojimo aute i lampe na cesti koja su već ugašene. Na pola puta srećemo baku i didu, predajem stvari, Dema stavljaju u kolica i oni kreću svojim putem, a ja na tramvaj i na posao... Kasnim, al ne dira me to, ne predbacujem si jer mi je to kašnjenje bilo ispunjeno grljenjem i pričom sa mojom malom mrvom. Stavljam slušalice na uši i guštam, ritam me ljulja, tak mi se pjeva, a nemogu se dernjat po tramvaju... šteta. Gledam hrpu klinčadije koja sjedi i starce koji stoje pored njih, predaleko su mi jer je gužva, da ih pitam za zdravlje, klince, naravno. Jedna od stvari koje mrzim je kad vidim da starci i trudnice stoje a balavurdija sjedi i ne dira ih niti 1% da bi se digli i pokazali neko poštovanje prema ljudima kojima je potrebna stolica. Sjećam se i sebe kad sam bila trudna i isto tako stajala... no za sebe nikad nisam tražila stolicu, ali za starce i druge trudnice jesam, i uvijek ću to napraviti. Pa makar se morala bezobrazno postavljati prema nekulturnim ljudima i mladeži. Silazim na svojoj stanici i kao i uvijek, ne čekam zeleno svjetlo za pješake već kad vidim prazninu, pretrčim. Dok sam ja pretrčavala, vidim bakicu kako kreče sa meni suprotne strane ceste! Nonšarlantno koračajući koda je zeleno za nju i cijeli pješački svijet! A auto nekih 300m od nje vozi barem 80! I znam da nema šanse da stigne preko! Viknula sam za njom "BAKA"!!! (niš pametnije mi nije palo na pamet...) dotrčala do nje i povukla je tak da je zateturala... a auto je projurio tik kraj nas. Kad sam je maknula sa ceste, skinem slušalice koje sam cijelo vrijeme imala na ušima i pitam je: "pa bako kud ste vi krenuli??!", sva izbezumljena, široko otvorenih očiju samo me gledala. Još sam joj nešto pričala, u stilu, da mora malo više gledati, paziti, da nije baš tak više mlada da trči po cesti, nasmijala sam joj se i primila je pod ruku. Pričekala sam s njom zeleno svjetlo i gledala je kako prelazi cestu i odlazi svojim putem. Nije mi ništa odgovorila, nije se niti okrenula. Pitam se što je ona imala u glavi kad je tako bezglavo išla preko ceste!? I dal bi je sada bilo da je nisam tako grubo povukla k sebi? Koliko je starost lijepa kad imaš nekoga tko se brine o tebi, ko te posjećuje, ko priča s tobom, voli doči do tebe i zagrliti te. Kako je lijepo kad si star pa ti se mladić ili djevojka digne i prepusti ti stolicu, jer zna da ti to puno znači, jer je to gesta poštovanja, a ne samo slobodna stolica. Koliko znači kad nemoraš nekome reči da ti pomogne, već kad se nađe ruka koja ti se pruži kad ti je stepenica previsoka... Dat ću sve od sebe da moja djeca osjete to poštovanje, poštovanje koje imam prema starijima, i onima koji trebaju pomoć, i da će razmišljati o tome da ću i ja biti jednog dana stara i da će mi nečija ruka itekako biti od velike pomoći kad će mi stepenice biti pretežak put koji moram sama prijeći. Danas sam bila nečiji anđeo čuvar.   |
- 10:50 - Komentari (16) - Isprintaj - #
01.11.2005., utorak
Što govore riječi a što tijelo?
dali slušate ili gledate, ili oboje kad vam netko upućuje riječi!? Koliko je bitan način na koji vam ljudi govore nešto, intonacija i geste kojima vam prenose svoje misli! Moram priznat da sam se isprva dvoumila gdje da pišem o govoru tijela, na Demijanu ili na Pegazu.Za sada ću početi na njegovom, a kasnije možda i pređem na govora tijela u plesnom kontekstu. Ima ljudi koji znaju komunicirati tako da ih svi, ali svi razumiju, ima i nas koji znamo komunicirati da nas svi razumiju, ali i komunicirati tako da mislimo da nas svi razumiju, ali to baš i nije tako. Zato postoje ironije, karikiranja, preuveličavanja, grimase i tikovi koji znaju demantirati riječi koje izlaze iz naših ustiju i pokreti koji govore nešto totalno drugačije. Ne mali broj puta kad sa nekim pričam osjetim nervozu, a kad pitam "jesi li nervozan?", odgovor je najčešće: "ne, od kuda ti to?". A za vrijeme razgovora, dotična osoba neprestano "hekla" prstima ili grize nokte, ili drma koljenom. Meni to znači nervozu, njima očito samo tik koji je toliko usvojen da je već totalno uobičajen da se i ne registrira s njihove strane. Ja imam bolest da sa onima koji su mi bliski razgovaram napola. Kažem pola rečenice i očekujem da već znaju ostatak i da mi "čitaju misli". Grozna navika. Slažem se. I teško ju je izbaciti iz sustava. I stvarno je teško riješiti je se. Često niti ne govorim, već očekujem da se iz mojih kretnji i pogleda ili mimike lica shvati što ja to zapravo želim ili očekujem. I nevjerojatno je to što osobe koje su mi bliske to ne razumiju, a osobe s kojima radim često-shvaćaju. Jel to ima veze sa strahopoštovanjem kad me mogu pročitati ljudi koji me toliko manje znaju? Možda stvar autoriteta pa se trude znati i pretpostaviti što ja želim? Neznam, stvarno neznam. Znam samo da se već godinama, ma lažem, od kad znam za sebe vodim borbu sama sa sobom da budem što bolje shvaćena i da budem jasnija u onome što želim reči. S druge strane, na poslu-tj. u dvorani me stvarno nitko netreba puno proučavati jer sve govorim onako kako se i očekuje od mene.  Demijan i ja smo razvili svoj način razgovora kad smo sami. Imam sreću da je on klinac koji jako puno proučava lice. Često se pitam što to traži u mojem pogledu?-dali ispituje koliko se držim toga što govorim kad sam stroga-dali čeka da popustim i nabacim osmijeh nakon povišenog tona!? Često me pokušava smuljat (žmukljer mali) ;-))) pa kad ja njemu govorim ozbiljno i strogo da nešto nesmije iz tog i tog razloga, mijenja teme i pokušava odvuč moju pažnju na stotu stvar da bi izbjegao "raspravu". Nekad ništa ne govorim već ga samo gledam, i čekam da vidi na koji način ga gledam, i kad me snimi-stvarno zna što to znači, dali ga mislim špotati ili zagrliti. Nevjerojatno je da tako mali već toliko zna! Kuži kad pretjera da ću vikati i objašnjavati mu zašto nešto nije dobro. Sjetila sam se i ne tako davnog događaja kad mu je tata govorio i tumačio nešto što mu je očito išlo na živce pa je tatu ozbiljno pogledao i stavio prst na svoja mala usta-što je u prevodu značilo: "tata, daj šuti". Mi smo umrli od smijeha! Tak mali pišulinac pa tak već reagira! I kak da se onda čovijek ne nasmije, a zapravo se ljuti na njega. Danas se ponovio još jedan mali gaf. Dem i tata su se igrali i skakali, i okretali se i đipali po krevetu i naravno kad je bilo dosta, Dem je počeo cviliti i cendrati jer ga je tata zezao. Gledala sam ih i onak usput dodala: "Dem, pa reci tati da te ne zeza!". Mrva se isti čas okrenuo prema tati ozbiljnog pogleda i pokazao tati prstić (ne prosti da ne mislite), već onaj kad špotate nekoga i govorite "ne-ne". I opet mi u smijeh! On se toliko ufurao u taj prstić i pokušao tati dat do znanja da se ljuti i da mu je dosta da je to bilo toliko smiješno da jednostavno nismo mogli ne cerekat se. A mrvica je bio tak ozbiljan, siroće, i ne shvaćen. ;-))) Koliko vas ljudi razumiju kad im se obračate, i na koji način? Postoji li govor koji imate sa određenim osobama, kao što postoje neizgovorene riječi kad komunicirate sa najboljim prijateljem ili prijateljicom? Postoje li pogledi koji govore više od riječi? (moj pogled zna bit ubitačan...) Imate li možda sličan problem kao i ja da ponekad kad i ne govorite imate osjećaj da ste sve rekli, a zapravo sve je bilo rečeno u sebi? Dali nekad vaš mozak radi brže od vašeg jezika pa na kraju kažete samo pola tekstav koji ste htjeli? Dali je vaš jezik brži od misli pa kažete ono što niste trebali? I za kraj, što vam govori lice ovog djeteta?  |
- 23:44 - Komentari (7) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Stigla princeza
 Odrasli silno trebaju bebe. Novorođenče kao da donosi početak svega - nade, čuda, sna o novim mogućnostima. Eda Sestian (1922-2002) KAKO RASTE datum - - cm - - g 19.03.'09.= 51 / 3.54 22.03.'09.= 51 / 3.47 06.04.'09.= 52 / 4.05 20.04.'09.= 53,5 / 4.81 19.05.'09.= 58 / 5.56 15.06.'09.= 59 / 6 kg 01.09.'09.= 64 / 6.85 05.10.'09.= 66 / 7.13 13.01.'09.= 71 / 8.60 26.03.'10.= 74 / 8.80 30.09.'10.= 85 /11.80 12.08.'11.= 93 /13.90 17.09.'12.=101 /17.80 ŠTO ZNA  09.mj.'09. samostalno sjedi 15.09.'09. zubić 1. dolje desno 22.09.'09. zubić 1. dolje ljevo 10.mj.'09. na nogama, hoda uz ogradicu 23.11.'09. zubić gore ljevo dvojka 24.11.'09. zubić gore desno dvojka  24.12.'09. zubić gore ljevo jedinica 24.01.'10. zubić gore desno 1-ca 01.03.'10. zubić dolje desno dvojka 13.03.'10. HODA!!!! 21.03.'10. zubić dole ljevo dvojka
Mikela
   | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||