|
Naš veliki dječak
babababies - Demijan
KAKO RASTE
datum - - cm - - g
16.04.'04.= 49 / 3.170
19.04.'04.= 49 / 3.030
20.05.'04.= 53 / 4.170
18.06.'04.= 57,5 / 5.900
09.09.'04.= 64 / 6.600
05.10.'04.= 68 / 7 kg
16.11.'04.= 69,5 / 7.400
17.02.'05.= 75 / 9 kg
29.04.'05.= 81 / 10.400
17.11.'05.= 87 / 12.5 kg
16.04.'06.= 93 / 14.5 kg
21.10.'06.= 97 / 15 kg
31.01.'07.= 99 / 16 kg
16.05.'07.=101 /15 kg
10.07.'07.=102 /16 kg
14.11.'07.=105 /17 kg
08.03.'08.=107 /18 kg
23.08.'08.=111 /18.5 kg
10.11.'08.=113 /19.5 kg
19.04.'09.=116 /20 kg
20.09.'09.=120 /21.5 kg
10.05.'10.=125 /23 kg
19.03.'11.=129 /26 kg
12.08.'11.=131 /27.8 kg
17.09.'12.=138 /32,20
|
D e m i j a n & M i k e l a
25.12.2005., nedjelja
Sretan Božić
Želim svima!
Nadam se da ste ga proveli sa najmilijima, u veselju, s toplinom u srcima i osmijehom na licu.
A evo dijela našeg Božića... Djed Mraz pakirao je paketiće do 5 ujutro ;-)
Nije bitno što je u paketiću, bitno je sjetiti se sviju sitnicom. Sjetiti se onih koji su nam dragi i koji su u našim srcima!
Prva stvar koja je bila ujutro: Deda Maz!!! Dosao! Pod bora!
I trk u kuhinju! Još nije niti progledao kak spada ali je već bio pred stolom punim poklončića! Paketići su ga izbezumil! Sve je htio otvoriti, pa mu je mama trebala objasniti da je Djed mraz donio sve poklone za sve naše udrage pod naš bor i da ih treba njima odnijeti. Svoje je sve u roku keks otvorio.
Dan je prošao među svima nam dragima, istina da smo se na vozili i na obilazili, po poklončićima se vidi da nas u familiji ima jaaaaako puno!
Još jednom, nadam se da ste proveli Božić u veselju i ljubavi bližnjih!
I hvala svima na ljepim željama.
;-)
|
22.12.2005., četvrtak
Nastavak filozofiranja
Danas smo mama dvaju dječaka i ja započele temu o svijetovima koju smo prekinule... a bože moj, na poslu smo pa moram prekidati takve stvari koje mogu trajati satima! ;-)
Krenule smo svaka o svojim teorijama svijeta i kakav je život al u pogledu svijetova! Koliko smo mi mali ili smo veliki za neke. priče o drugim vrstama na drugim planetima i sve to nekako išlo je i o teorijama kad smo bile male, i sad kad smo mame pa svojim klincima trebamo neke stvari objasniti.
Uvijek se uplete netko treći kad želimo djeci nešto objasniti, a taj netko naravno ima svoju teoriju. Zašto da se djeca boje mraka ako ona prirodno nemaju taj strah!?
Zašto djeci govore da su ljudi koji umru zapravo zaspali kad je to totalni kretenizam i djetetu stvaraju tako strah od sna? Smrt je smrt i treba je drugačije definirati malim ljudima.
Zašto, ako mi imamo teoriju ne plašiti dijete baba rogom u ormaru i sličnim glupostima, uvijek mora dići netko ko će to napraviti? nek to meni samo neko napravi, mam bude dobil po glavi s tavom 8onom gusenom).
Koliko smo mi mali ili veliki? I koje strahove mi imamo i prenosimo ili stavljamo na stranu da naša djeca to ne usvoje?
Standard je ako se mi bojimo paukova da će se i dijete bojati-kaj ne? No zakaj nebi ovak-ako se ja bojim pauka - objasniti da su paukovi mali kukci koji žive isto kao i mi, i ne treba ih ubijati samo zato što ih se bojimo-a vidi kak su oni mali, i sad ti takav veliki ideš ubiti nešto što je toliko manje od tebe a neznaš niti dal je za tebe opasnost? Koja je tu poruka djetetu?-ubi manjeg jer ga se bojiš? I za to se da srediti pričica koja će biti dovoljno interesantna djetetu a da nebude glupost.
Razvezlale smo svakakve teme a zadržale se na tome kakvo smo kao klinke imale viđenje o životu.
Mene i dan danas drži jedan davno odgledani crtić o životu u cvijetu (mislim da je bio Francuski). Da pokušam ispričat taj crtić...
Postojao je jedan mali grad, u kojem su postojala mala bića (recimo ljudi) koji su imali svoje kuće i svoje ceste i svoj život organiziran gotovo kao naš, ako ne i bolje. Ipak je to crtić-ne? ;-)). Imao je svoje oluje, svoje zime i ljeta, svoj rast, svoje obitelji. Crtić je završavao time da je taj njihov svijet bio zapravo jedna mala čestica u tučku cvijeta. Slijedeća slika je bilo dijete koje je taj cvijet pomirisalo i išlo dalje livadom prepunom cvijeća...
Od tada sam pala u teška razmišljanja (neznam koliko sam tada imala godina, negdje oko 8 pretpostavljam) možda smo i mi zapravo samo neka mala točkica na nekom cvijetu! Možda niti nas nitko ne vidi!? Možda smo zapravo mi taj svemir i imamo tisuće velikih svemira...
Znam da sam imala kaos u glavi tada, no taj kaos i dan danas stoji tu i s vremena na vrijeme promili i bacim se u razmišljanje... a što ako ja sad napraim korak a zapravo ubijam tisuće takvih malih svijetova!? Što ako smo mi ta mala kuglica koju netko slućajno gurne ili puhne i raspršimo se u tisuće komadića ni krivi ni dužni, a da nismo niti znali što nas je spopalo... a za nekoga VELIKOG smo samo prašina koja ga je zasmetala na nekoj njegovoj polici knjiga (recimo)...
Danas stvarno o svaćemu razmišljam...
|
20.12.2005., utorak
Pisma, pretočene misli
Podsjetila me mama dvojice dječaka, koliko su bitna pisma, bez obzira dali su virtualna ili na papiru ispisana rukom. A i ovaj mali prethodni memorandum ponovno me podsjetio na smisao našeg rada, stvaranja i održavanja kolko-tolko normalnima u ovo ludo današnje vrijeme. Vjerujem da bi većina nas odavno digla ruke od upornog traženja posla, od poboljšanja kvalitete života i kreativnosti da nema malih ljudi koji su naše zlato, srebro, naša ostavština (al sam zabrazdila ;-))), naše veselje i ono što smo zapravo mi u malom.
Njeno pismo sjetilo me na pismo moje mame meni kad sam se rodila, i koje sam otvorila na 12. rođendan.
Znam da sam plakala. Bilo je predivno napisano, takla me jako i duboko, pogotovo jer sam znala da me jako, jako dugo godina čekala, i kad sam joj napokon došla.... danas znam kako se osijećala, tada sam samo nagađala, sa svojih 12. godina šta sam ja uopće znala o roditeljstvu i djeci.
Pisma, ti divni komadići papira koji mogu prenijeti toliko emocija, toliko energije, toliko veselja ili tuge, nevjerojatno koliko čovijek ima osjetila da tako reagiramo na pročitana slova, miris, na pogled na sliku, neku melodiju... MA PREDIVNO!
Htjela sam već prije dosta vremena pisati o mirisima i raznim predmetima koji nas podsjećaju na djetinjstvo, na lijepe trenutke i one gorke. Koliko jedna rečenica koja nam je poznata može izazvati lavinu uzbuđenja, veselja, sreće, gorčine ili bijesa. Koliko sam samo puta rekla; "ovo mi je tako poznato, već sam to negdje vidjela, pročitala, namirisala, napravila", dal je to dio koji nas vraća u prošlost a pohranjeno je u našem sjećanju? Ili smo to sve prošli u nekom od naših već proživljenih života!?
Pisma me ipak najviše vežu uz Sabinu, koju sam upoznala preko pisma kad smo obje imale nekih 13-14. godina. Pisale toliko intenzivno i često, nedavno sam našla kutije sa pismima... došle smo do gotovo 400-tog pisma koje smo izmijenile, znači i ona ih ima toliko. Nemogu si zamisliti tu enormnu količinu pisanih riječi koje smo izmjenili, ali stvarno jesmo. Bile smo jedna drugoj najbolje prijateljice a da se nismo niti vidjele, niti upoznale! Zapravo, više smo se znale baš zato što se nikada nismo srele! I nakon gotovo 4 godine od prvog pisma smo se tek upoznale! Danas je naše prijateljstvo skoro pa punoljetno! (ispravi me Sabina, možda ti bolje pamtiš godine) i to je nešto najduže u mom životu što je trajalo sa nekom osobom koja mi nije niti dečko niti obitelj niti prijatelj iz kvarta. Osim obitelji, nitko me ne poznaje tako dugo, nitko nikada nije pročitao sve što sam ti pisala, niti što si ti meni. Sve to još uvijek čuvam.
Sve se to nekako prorijedilo kad se udala, kad smo krenule malo dinamičnijim životom. Što je i normalno. Počele smo raditi. Svaka od nas stvorila je svoj novi život uz obitelj, ali ostale smo u kontaktu.
Zato ti se želim zahvaliti, i reči ti koliko mi je drago da su nam se putevi sreli, i da smo bile jedna za drugu tu, kad nam je bilo najteže. A pubertet i je najteže doba koje postoji u životu mladog čovijeka. Hvala i za sve trenutke koje smo dijelile, a bili su predivni, i veseli i zračili su iz naših slova.
Nadam se da će i naša djeca imati tako nekoga, kao što smo mi imale jedna drugu.
|
19.12.2005., ponedjeljak
Dječiji memorandum
Nemojte me razmaziti. Vrlo dobro znam da ne mogu imati sve što želim. Ja vas samo iskušavam.
Nemojte se bojati biti strogi. To mi se sviđa. Pokazujte gdje mi je mjesto.
Nemojte sa mnom na silu. To me uči da se jedino sila uvažava. Radije ću reagirati na uputu.
Nemojte biti nedosljedni. To me zbunjuje i tjera me na to da pobjegnem od svake obveze.
Nemojte obećavati. Možda nećete moći održati obećanje; pa ću izgubiti vjeru u vas.
Nemojte vjerovati mojim provokacijama kad govorim i činim stvari samo da vas rastužim. Mogao bih pokušati doći do još koje "pobjede".
Nemojte se previše žalostiti kad kažem da vas mrzim. Ne mislim ozbiljno, ali bih htio da vam bude žao zbog onog što ste mi učinili.
Nemojte da se osjećam manjim nego što jesam. Zbog toga ću glumiti "velikog lafa".
Nemojte umjesto mene činiti stvari koje mogu učiniti sam. Zbog toga se osjećam kao beba, a mogao bih vas početi doživljavati kao sluge.
Nemojte da moje loše navike obuzmu svu vašu pažnju. To me samo ohrabruje da nastavim.
Nemojte me ispravljati pred drugima. Bit ću mnogo pažljiviji ako sa mnom razgovarate tiho i nasamo.
Nemojte o mom ponašanju diskutirati za vrijeme svađe. Ne znam zašto onda slabo čujem, a i nisam sklon suradnji. U redu je da se poduzmu potrebne mjere, ali diskusiju odložite za kasnije.
Nemojte da imam osjećaj kako su moje pogreške zapravo grijesi: Moram naučiti griješiti a da se ipak ne osjećam zlim.
Nemojte stalno prigovarati. Ako to budete radili morat ću se početi praviti gluh. Nemojte zahtijevati objašnjenja za moje ponašanje. Ponekad zbilja ne znam zašto sam nešto učinio.
Ne precjenjujte moje poštenje. Lako me je zastrašiti pa počnem lagati.
Nemojte zaboraviti da volim eksperimentirati. Ja iz toga učim, pa vas molim da budete strpljivi.
Nemojte me štititi od posljedica. Moram učiti na iskustvu.
Ne obraćajte previše pažnje kad sam lakše bolestan. Mogao bih početi uživati u lošem zdravlju, ako mi to bude donosilo veliku pažnju.
Ne odbijajte me kad tražim odgovore na normalna pitanja. Ako me odbijete, vidjet ćete da ću prestati ispitivati a informacije tražiti negdje drugdje.
Nemojte odgovarati na smiješna ili besmislena pitanja. Ako me odbijete, vidjet ćete da samo želim da se bavite sa mnom.
Nemojte mi govoriti da ste idealni i nepogrešivi. S takvim je tako teško živjeti. Ne brinite zbog toga što smo malo zajedno. Važno je kako smo zajedno.
Nemojte da moja strahovanja postanu vaša tjeskoba. Tada ću se još više uplašiti. Pokažite da ste hrabri.
Nemojte zaboraviti da ne mogu odrasti bez mnogo razumijevanja i podrške; zaslužena pohvala ponekad izostane, ali prijekor nikada.
Tretirajte me kao svoje prijatelje, pa ću ja biti vaš.
Upamtite: više učim od primjera nego od kritike.
I pored svega, mnogo vas volim, volite i vi mene...
|
16.12.2005., petak
Danas Demijan ima 20 mjeseci! Mali, veliki čovijek koji upoznaje sebe i svijet!
|
15.12.2005., četvrtak
Počelo je! "Priča bez kraja"
Priča prva:
Ma nešto prestrašno i predivno i sve to nekako baš, ono, kuš? ne? Ma daj, pa genijalno!
Bila je rečenica koju sam izgovorila Zvrku u nadi da ću ga zbuniti! Al ne! On je krenuo ko papiga zamnom:
"Ma" veli on
ja: kaj ti to znači "ma"!?
Dem: pe-stasno!
Ja: Daj me nemoj zezati ti jedan mali posranac! ;-)
Dem: posjanac! ( i umre od smijeha)
Dem: kuis? (kužiš?)
Dem: mama, bise noka (mama briši nosa-njemu)
ja: kaj si opet sav šmrkavi? pa ko bu tebi sve te baukače izvadil? Ha!??
Dem: mama!
ja: je naravno da budem ja, a ko bi drugi?
Dem: tata! tata vadi bakaca!
ja: da, baš bu tata sad došel s posla tebi baukače vaditi! Moš mislit!
Dem: umire od smijeha i uzima još maramica iz paketa i sam si vrijedno briše nos, naravno onak ko sa grudom, a kad neuspije, onda ležerno gurne prst u nos i počne čeprkat...
ja: a kaj sad kopaš taj svoj krupmir od nosa?
Dem: nok-kumpil! bakača vadi mama! Mama bise demu noka, Dem nemoze.
ja: rastopim se od tolikih riječi i naravno da mu obiršem nos, i još smo i puuuuuuno blaga izvadili van da nemora više gurat prstiće. Dogovor jwe pao da se nok (nos) ne kopa i da je to ružno (naravno do slijedeće prilike kad bude ga škakljalo nekaj).
Priča druga:
Vikend. Malo sam uhvatila tajm-off vremena i radila-ništa! (jupiiii), i uvalila Zvrka tati, naravno da je odmah krenuo tati sa knjigicama i: tata cita! Juzno pace! Petaj Pan! Macak u cimicama, cita tata, cita! I kad je tata sve pročitao i izgestikulirao u skladu sa pričama, opet će Dem: tata cita jos! Na to se dosjetio tata: Ajde sad Dem čita medi priču!
I viš vraga! Srećom, imali smo diktafon pri ruci i uspjeli snimiti podosta te priče koju je Demijan pričao medeku! A sad si morate i predočiti sliku: Dem sjedi na našem velikom krevetu među hrpom knjigica i slikovnica, oko njega par igračaka i glavni slušač: MEDO velik nekih 15-stak cm u Demovim rukama i otvorena knjigica iznad koje drži dotičnog medu. "Čita" on, čita medi, pa stane i uhvati medu iznad knjigice i nos mu tura na slikice koje mu pokazuje! Malo jendu malo drugu malo ljevo malo desno. Pa opet počne čitati držeći medu...
Ta slika mi se tako urezala da mi još uvijek skakuće pred očima, a pogotovo njegovo pričanje priče koje je sve češće i životnije, sigurno će postati profesionalni čitač priča za svu populaciju (i živu i imaginarnu)!
Postaje moj "mali princ"
|
12.12.2005., ponedjeljak
Lijepa riječ !!?? Ma, ta niš ne vrijedi
Sto puta su me uvjeravali, stariji naravno, da zlatna riječ sva vrata otvara. A ja sam se i po stoti puta uvjerila da gruba i JAKA riječ prije otvara štogod treba.
Masu puta sam glumila moju mamu, i bila divna i krasna i uvijek svima pokušavala pomoć i nikad povisila glas nisam niti se uppuštala u rasprave ili svađe jer to nisam znala. Definitivno nisam bila tip koji se zna posvađati, što je grozno. Onda sam upoznala svog dragog koji je, recimo to tak, kračeg fitilja i koji kad mu neko nešto kaže određenim tonom, samo priupita dal je dobro čuo, pa krene rafalom. valjda je to zarazno kad se nađeš u nekoj napadnutoj situaciji i ja jednostavno više nisam divna i krasna kad me se napadne već postajem aždaja i rigam vatru i bacam koplja čim netko dirne mojeg ikoga ili mene (mene manje...).
Daklem, obzirom da sam početkom 8 mjeseca mijenjala banku i odmah kak je to bilo obavljeno, javila referentu koji me vodi na općini za povrat poreza novi broj čekam ja i čekam obavijest i niš. Zovem i provjeravam dal su promijenili, i mlada dama me uvjerava da nemoram ništa brinut jer je već zapisala i promijenila sve u podacima. Prolazi i dalje vrijeme i ništa. Već negdje, sredinom 11. mjeseca dobijem ja dopis o povratu poreza ali naravno na stari broj bivše banke i poludim. Zakaj? ne zato kaj je stari broj gore, već jer sam 4 puta zvala i provjeravala i zezala se kak sam dosadna sa mladom damom ali da mi je bitno jer sam zvala i Ministarstvo financija i oni me uvjerili da HITNO MORAM OBAVIJESTITI referenta na općini i sve koji imaju veze sa mojim brojevima, a vezano uz povrat poreza. I ja eto sad dobijem papirus na staro sve... *q4we069tšhjočćafb97`6etr09°°65qe687, izgovorim ja doma, sama naravno, i odlučim napisati savršeni dopis, za povrat poreza i sa uokvirenim crvenim stari i novi broj koji nije promijenjen i iskopiram njihovu obavijest i sve to tako predivno odnesem osobno kod njih, tj. mladoj dami. Naravno da sam otišla s posla, jer oni rade sat vremena nakon što ja počnem i završavaju 3 sata prije nego ja završavam s poslom. Kad sam to uručila, počela se dama snebivati jer je poznato sve osim što je lova isplačena (halo?? molim?? kakkooo???) na stari račun i banka je vratila iznos min. financija. I sad nezna šta da radi a još manje kako da mi isplati lovu koju sam trebala dobiti pred mjesec dana (btw. ko zna dal bi mi uopće bila isplačena da sam ja manje gledala papire a više vjerovala mladoj gospođici koja me uvjeravala da je sve "sređeno". Da sad nastavim. Dakle, kad je pitala kolegicu šta da radi i kako i kuda i kome, zaključak je bio da će mi ipak napisati virman i da ću podići lovu u fini (uz plačanje naravno provizije), jer nezna kako ponovno izvuči iznos za isplatu na račun. Pa mi rekla da danas to nemogu dobiti jer šefica treba virman potpisati i nek dođem sutra. Trebalo mi je 5 minuta da joj objasnim da nemogu dolaziti baš kad bi i ja i ona htjele, pa je bio dogovor da će mi ostaviti sve potrebno na porti. Ja zadovoljna, jer tak i tak sam na poslu zaboravila novčanik a bez osobne i novčanika tak i tak nemrem niš obaviti, btw. i djetetu sam išla kupiti cipelice bez novčanika (ajme neugodnosti), pa je baka dala 50% love i ostavila osobnu da Dema ne vadim iz napokon predivnih novih toplih cipica za zimu). Dan definitivno nije bio za mene.
Drugi dan, ja zbrisala ranije s pola da poberem virman, lova uvijek i svakome dobro dođe, pogotovo sad pred blagdane i kad bi još trebala mrvici kupiti jaknu. (Mislila sam da će izdržati prošlogodišnja ali napred mu je do pupka i nedolazi u obzir da tak provede zimu). I na porti nema ničega, I ja se okrenem i krenem prema stepenicama kad me zaustavi mladi bahati, bezobrazni i arogantni balavac od portira-zaštitara ili koji li je god klinac bio i veli on meni da nemam ja kuda i po što ići jer se više ne radi sa strankama. Ok, pa mogu onda barem nazvati pa da čujem od žene što je bilo!?- to nije moja obveza, veli on, a žena na porti mi onak prek nosa veli: imate tu govornicu pa ih zovite! Pa čemu vi onda služite? Porta i zaštita?!??? Nemogu nikakve informacije dobiti, kartice nemam a i da imam, opet nemam broj niti znam ime žene napamet, a mobitel mi krepao ko za peh! Ponudila im da ostavim novčanik i osobnu da me puste k njoj, al niks, njente, nada! I onda sam prekipila. Izvređala sam ih na finjaka, bez prostota, ali sam si dala oduška i na kraju ih ipak poslala u krasnu riticu! I pokupial se doma. Danas sam zvala i pitala kaj je bilo, a mala mi veli da je ostavila na porti poruku iza 3 sata kad je išla doma i da su joj se potužili da sam bila jako neugodna! hahahahaha, joj da sam bar bila neugodna kak sam htjela biti, onda bi imali i kaj "tužakati"! Uglavnom, i sama je rekla da joj nije jasno zakaj je nisu zvali kad ionako puštaju ljude unutra a da ih niti ne pitaju gdje će i kome.
Zaključak: da sam nastupila kao prava ženturača, i frajera poslala u krasan k. vjerojatno bi došla do sobe i saznala da će mi lova sjesti na novi tekući jer se šefica odlučila za tu varijantu potpisa...
Drugi put, drito u glavu! Danas više zlatna riječ ne otvara ništa osim vrata do stresa i frustracije...
|
08.12.2005., četvrtak
Dizajn, šarenilo ukusa
Gledam i gledam sve moguće dizajne blogova. Ideje, maštarije svakoga od Vas. Jednostavne, komplicirane, prozirne, neprozirne i svakojakih muzičkih i ostalih zvučnih podloga.
Moram priznat da mi se moja svakodnevna virtualna šetnja svela na nekih 15-stak ljudi koje uredno pratim. Bilo ih je dosta više, no promjenama dezena, kričavošću slova i čudnovatih boja podloga koje bodu oči, jednostavno više nisam mogla praiti, a kamoli čitati išta na tim stranicama! Šteta, jer su mi neki bili dosta zanimljivi, ali me sam pogled na blog počela loviti nervoza jer se patim ko slonica da nešto pročitam. Prvo tražim položaj na klizaču da mogu odgonetnuti što piše u postu, onda se patim jer je boja za moje oko neprilagodljiva. Jednostavno se ježim na kričave i florescentne boje i velike količin dotičnih na jednom mjestu. Isto tako me živciraju one svjetlucave ikonice koje mi djeluju ko uranjene novogodišnje lampice koje nemaju mere niti određeno mjesto pa su nabacane samo da bude što šljokicavija stranica!
Ok, ja volim imati sređen blog, i jedan i drugi. Ali prije svega volim preglednost i da se vidi ono što je bitno. E sad, ovisi šato je kome bitno!? Dali je to tekst? Ili je to slika, ili nešto stoto-to je stvar izbora svakoga od nas vlasnika bloga. Ja sam se zadržala na jednostavnom blogu obiju stranica.
Demova je veselih ali i nježnih boja i ono što mi je bitno na stranici jesu podaci i tekst koji pišem. Volim da je čitak i da je jednostavan bez nekih kerefeka od fonta slova. Isto tako, podaci koji se nalaze na Pegazu su isto tako jednostavni i lako ih se nađe ako je netko zainteresiran. To mi je praksa dokazala, jer oni koji mi se javljaju po prvi puta, sve potrebno su našli na stranici ako su tražili i bili zainteresirani za nešto konkretno. I to je super, jer znači da sam napravila dobar posao sa uređenjem i konceptom bloga.
Istina je, da se o ukusima ne raspravlja. Isto tako je i istina da svatko radi dizajn po svom ukusu i obzirom na svoje razloga postanja iliti bloganja, pa tako, ako se blog piše za nakog drugoga, tj. pišeš da bi dobivao komentare i da bi se ljudima dopao, onda je blog taj koji treba privuči pažnju drugih i svidjeti se najviše drugima pa onda tek( i ako uopće) tebi kao autoru.
Ako pišeš za svoj gušt, pisat ćeš ga bez obzira na komentare i bez obzira što drugi rekli na tvoj ili dizajn ili način pisanja ili teme koje pišeš.
I treće, pisanje o sebi ali s ciljem da približiš i druge tim svojim događajima i uvučeć ih u svoj svijet u kojem bi se mogli nači i po temama i interesima.
Moji blogovi su broj 2 i broj 3.
Demijan je moj gušt i po njegovom blogu pišem sve što ima manje ili više direktne veze sa njime i samnom, a Pegaz je blog o plesu i studiju, infomracijama koje se nemogu naći niti na jednom mjestu jer se sve svodi na globaliziranju kulture, ili na određenom plesu koji nije nikako blizak ovom kojim se ja bavim. I naravno, ciljmi je da se stranica čita, i čita se a to znam po brojaču, a ne po komentarima koji u Pegazovom slučaju nisu niti bitni niti mjerilo ičega, uostalom nema se niti što komentirati na informacije o predstavi. Sve informacije drugih dobivam mail-om o protekloj predstavi ili kao komentar na post i to mi je dovoljno.
Demov blog su ljudi zavoljeli, nemam pojma zakaj, ali eto, tu ste s vremena na vrijeme i ubacite koji komentar i to mi je čisto simpatično i drago. Kad ko ima vremena i inspiracije, ostavi pokoju riječ. Ali isto tako i da samo čitate i ne komentirate ništa, meni je ipak bitno imati sve ove sitnice i podatke na jednom mjestu pa kad bude moj mali Vražićak veliki da može čitat da vidi kaj mu je mama tatrljala i piskarala kad je bio bebač. Možda i jednom on bude imao svoj blog, i radio dizajn kakav će se njemu svidjeli i sa namjerom koja će samo njemu biti poznata...
p.s. Jel iko može otvoriti stranicu od suzette??? Ja već neko vrijeme nemogu, pa me zanima dal tko zna što se dešava s njom?
|
06.12.2005., utorak
Povratak pisalice...
Prošlo je tjedan dana od kako je mene uhvatilo i to žestoko, taman kad sam ja obavila doktore i odlučila ipak odčučati doma i srediti se da što prije ozdravim, eto, i mrvica je pobrao. Prvo je to bilo slinjenje i temperatura, i to 3 dana siroće. nakon toga je krenulo sa kašljem koji je bio sve gori. 3 dana niti je jeo kako spada, niti spavao od silnog kašlja, ostalo se pripisuje pod normalno: cendra, mrzovoljan, nezadovoljan svime, nezna što hoće a što neće, zapravo neće ništa. Hoće da ga primim, pa neće, zapravo uopće neće nikoga u blizini a opet hoće da mu se čita... Mislim da me se zasitio za slijedećih tjedan dana koliko smo sad bili skupa on i ja.
Nadam se da će biti sve ok za 2-3 dana.
Napokon se malac naspavao noćas i to 12 sati u komadu! Jučer mi je tak izgledao jadan, crvenih okeca i nosa, promukao.. Sad kad je počeo iskašljavati bilo bude super! Ljekići pomažu!
|
|
|
< |
prosinac, 2005 |
> |
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
|
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
Dnevnik.hr Gol.hr Zadovoljna.hr Novaplus.hr NovaTV.hr DomaTV.hr Mojamini.tv |
Stigla princeza
Odrasli silno trebaju bebe.
Novorođenče kao da donosi
početak svega - nade, čuda,
sna o novim mogućnostima.
Eda Sestian (1922-2002)
KAKO RASTE
datum - - cm - - g
19.03.'09.= 51 / 3.54
22.03.'09.= 51 / 3.47
06.04.'09.= 52 / 4.05
20.04.'09.= 53,5 / 4.81
19.05.'09.= 58 / 5.56
15.06.'09.= 59 / 6 kg
01.09.'09.= 64 / 6.85
05.10.'09.= 66 / 7.13
13.01.'09.= 71 / 8.60
26.03.'10.= 74 / 8.80
30.09.'10.= 85 /11.80
12.08.'11.= 93 /13.90
17.09.'12.=101 /17.80
ŠTO ZNA
09.mj.'09. samostalno sjedi
15.09.'09. zubić 1. dolje desno
22.09.'09. zubić 1. dolje ljevo
10.mj.'09. na nogama, hoda uz ogradicu
23.11.'09. zubić gore ljevo dvojka
24.11.'09. zubić gore desno dvojka
24.12.'09. zubić gore ljevo jedinica
24.01.'10. zubić gore desno 1-ca
01.03.'10. zubić dolje desno dvojka
13.03.'10. HODA!!!!
21.03.'10. zubić dole ljevo dvojka
|
|