Marketing
Pisma, pretočene misli
Podsjetila me mama dvojice dječaka, koliko su bitna pisma, bez obzira dali su virtualna ili na papiru ispisana rukom. A i ovaj mali prethodni memorandum ponovno me podsjetio na smisao našeg rada, stvaranja i održavanja kolko-tolko normalnima u ovo ludo današnje vrijeme. Vjerujem da bi većina nas odavno digla ruke od upornog traženja posla, od poboljšanja kvalitete života i kreativnosti da nema malih ljudi koji su naše zlato, srebro, naša ostavština (al sam zabrazdila ;-))), naše veselje i ono što smo zapravo mi u malom.
Njeno pismo sjetilo me na pismo moje mame meni kad sam se rodila, i koje sam otvorila na 12. rođendan.
Znam da sam plakala. Bilo je predivno napisano, takla me jako i duboko, pogotovo jer sam znala da me jako, jako dugo godina čekala, i kad sam joj napokon došla.... danas znam kako se osijećala, tada sam samo nagađala, sa svojih 12. godina šta sam ja uopće znala o roditeljstvu i djeci.
Pisma, ti divni komadići papira koji mogu prenijeti toliko emocija, toliko energije, toliko veselja ili tuge, nevjerojatno koliko čovijek ima osjetila da tako reagiramo na pročitana slova, miris, na pogled na sliku, neku melodiju... MA PREDIVNO!
Htjela sam već prije dosta vremena pisati o mirisima i raznim predmetima koji nas podsjećaju na djetinjstvo, na lijepe trenutke i one gorke. Koliko jedna rečenica koja nam je poznata može izazvati lavinu uzbuđenja, veselja, sreće, gorčine ili bijesa. Koliko sam samo puta rekla; "ovo mi je tako poznato, već sam to negdje vidjela, pročitala, namirisala, napravila", dal je to dio koji nas vraća u prošlost a pohranjeno je u našem sjećanju? Ili smo to sve prošli u nekom od naših već proživljenih života!?
Pisma me ipak najviše vežu uz Sabinu, koju sam upoznala preko pisma kad smo obje imale nekih 13-14. godina. Pisale toliko intenzivno i često, nedavno sam našla kutije sa pismima... došle smo do gotovo 400-tog pisma koje smo izmijenile, znači i ona ih ima toliko. Nemogu si zamisliti tu enormnu količinu pisanih riječi koje smo izmjenili, ali stvarno jesmo. Bile smo jedna drugoj najbolje prijateljice a da se nismo niti vidjele, niti upoznale! Zapravo, više smo se znale baš zato što se nikada nismo srele! I nakon gotovo 4 godine od prvog pisma smo se tek upoznale! Danas je naše prijateljstvo skoro pa punoljetno! (ispravi me Sabina, možda ti bolje pamtiš godine) i to je nešto najduže u mom životu što je trajalo sa nekom osobom koja mi nije niti dečko niti obitelj niti prijatelj iz kvarta. Osim obitelji, nitko me ne poznaje tako dugo, nitko nikada nije pročitao sve što sam ti pisala, niti što si ti meni. Sve to još uvijek čuvam.
Sve se to nekako prorijedilo kad se udala, kad smo krenule malo dinamičnijim životom. Što je i normalno. Počele smo raditi. Svaka od nas stvorila je svoj novi život uz obitelj, ali ostale smo u kontaktu.
Zato ti se želim zahvaliti, i reči ti koliko mi je drago da su nam se putevi sreli, i da smo bile jedna za drugu tu, kad nam je bilo najteže. A pubertet i je najteže doba koje postoji u životu mladog čovijeka. Hvala i za sve trenutke koje smo dijelile, a bili su predivni, i veseli i zračili su iz naših slova.
Nadam se da će i naša djeca imati tako nekoga, kao što smo mi imale jedna drugu.
Post je objavljen 20.12.2005. u 13:08 sati.