Marketing
Nastavak filozofiranja
Danas smo mama dvaju dječaka i ja započele temu o svijetovima koju smo prekinule... a bože moj, na poslu smo pa moram prekidati takve stvari koje mogu trajati satima! ;-)
Krenule smo svaka o svojim teorijama svijeta i kakav je život al u pogledu svijetova! Koliko smo mi mali ili smo veliki za neke. priče o drugim vrstama na drugim planetima i sve to nekako išlo je i o teorijama kad smo bile male, i sad kad smo mame pa svojim klincima trebamo neke stvari objasniti.
Uvijek se uplete netko treći kad želimo djeci nešto objasniti, a taj netko naravno ima svoju teoriju. Zašto da se djeca boje mraka ako ona prirodno nemaju taj strah!?
Zašto djeci govore da su ljudi koji umru zapravo zaspali kad je to totalni kretenizam i djetetu stvaraju tako strah od sna? Smrt je smrt i treba je drugačije definirati malim ljudima.
Zašto, ako mi imamo teoriju ne plašiti dijete baba rogom u ormaru i sličnim glupostima, uvijek mora dići netko ko će to napraviti? nek to meni samo neko napravi, mam bude dobil po glavi s tavom 8onom gusenom).
Koliko smo mi mali ili veliki? I koje strahove mi imamo i prenosimo ili stavljamo na stranu da naša djeca to ne usvoje?
Standard je ako se mi bojimo paukova da će se i dijete bojati-kaj ne? No zakaj nebi ovak-ako se ja bojim pauka - objasniti da su paukovi mali kukci koji žive isto kao i mi, i ne treba ih ubijati samo zato što ih se bojimo-a vidi kak su oni mali, i sad ti takav veliki ideš ubiti nešto što je toliko manje od tebe a neznaš niti dal je za tebe opasnost? Koja je tu poruka djetetu?-ubi manjeg jer ga se bojiš? I za to se da srediti pričica koja će biti dovoljno interesantna djetetu a da nebude glupost.
Razvezlale smo svakakve teme a zadržale se na tome kakvo smo kao klinke imale viđenje o životu.
Mene i dan danas drži jedan davno odgledani crtić o životu u cvijetu (mislim da je bio Francuski). Da pokušam ispričat taj crtić...
Postojao je jedan mali grad, u kojem su postojala mala bića (recimo ljudi) koji su imali svoje kuće i svoje ceste i svoj život organiziran gotovo kao naš, ako ne i bolje. Ipak je to crtić-ne? ;-)). Imao je svoje oluje, svoje zime i ljeta, svoj rast, svoje obitelji. Crtić je završavao time da je taj njihov svijet bio zapravo jedna mala čestica u tučku cvijeta. Slijedeća slika je bilo dijete koje je taj cvijet pomirisalo i išlo dalje livadom prepunom cvijeća...
Od tada sam pala u teška razmišljanja (neznam koliko sam tada imala godina, negdje oko 8 pretpostavljam) možda smo i mi zapravo samo neka mala točkica na nekom cvijetu! Možda niti nas nitko ne vidi!? Možda smo zapravo mi taj svemir i imamo tisuće velikih svemira...
Znam da sam imala kaos u glavi tada, no taj kaos i dan danas stoji tu i s vremena na vrijeme promili i bacim se u razmišljanje... a što ako ja sad napraim korak a zapravo ubijam tisuće takvih malih svijetova!? Što ako smo mi ta mala kuglica koju netko slućajno gurne ili puhne i raspršimo se u tisuće komadića ni krivi ni dužni, a da nismo niti znali što nas je spopalo... a za nekoga VELIKOG smo samo prašina koja ga je zasmetala na nekoj njegovoj polici knjiga (recimo)...
Danas stvarno o svaćemu razmišljam...
Post je objavljen 22.12.2005. u 14:24 sati.