D e m i j a n & M i k e l a
27.10.2005., četvrtak
Koliko ste vezani
|
uz očeve? I kakav uopće odnos imate sa njima? Od kako smo opet na okupu doma, gledam kako komuniciraju moja dva čovjeka, moj mali i moj veliki čovijek. Najviše me oduševio događaj neku večer kad je Zvrk već lagano kljucao i jedva gledao i ležao na krevetu, gledao tatu koji je sjedio za kompom i zvao ga onim upornim milim glasićem dok i tata nije legnuo kraj njega. Tek onda je mogao zaspati jer smo svi bili na broju i oko njega. Tata ga je mazio po licu i kosi, nježno mu govorio da spava, ja ga zagrlila rukom i onda je jednostavno utonuo u san.  Gledajući ih, baš sam se raznježila. I još me pitao muž zašto se smješkam, jednostavno mi je ta scena bila prekrasna. Moram priznat da je Zvrk jako vezan uz tatu. Ne sad da plače kad ga nema, ali stalno ga spominje, stalno je riječ "tata" negdje u njegovoj glavici, a kad je tata doma, onda visi po njemu stalno. Napravili smo sistem odlaženja tako da mu se uvijek sve govori. Ako tata ide raditi ujutro, onda mu tako i kažemo, otprati tatu do vrata, pusa, mahne mu i odmah trči već do prozora jer hoće gledati kako tata odlazi s autom. To je naš mali ritual koji je svakodnevan. Općenito njih dvoje imaju poseban odnos i u igri i u razgovorima i svemu. A ja cvatem ko prvomajska ruža kad ih vidim takve vesele i da uživaju zajedno. Koliko nedostaje taj osjećaj nama svima ili onima koji su razvedenih roditelja, ili onima čiji očevi nisu imali vremena za male igrice i trenutke nježnosti i pažnje?! Znam da je razlog manjka vremena vječno trčanje za novcem, znam i da netko to mora, i da mame uglavnom služe za izljeve nježnosti koji su neprocjenjivo potrebni, no koliko ovakvi trenuci znače, to nitko nemože izmjeriti. Sve je to povezano, isprepleteno i ono što se nama dešavalo kad smo bili mali i ono što proživljavamo sada, kad imamo svoju djecu. Možda im pokušavamo nadoknaditi ono što je nama očajnički falilo... |
- 10:45 - Komentari (13) - Isprintaj - #
23.10.2005., nedjelja
Pod staklenim zvonom ili
|
ukrasno kućno dijete... Šečemo Zvrk i ja, kao i uvijek kvartom. Razgledavamo dučane, zoo shopove i uglavnom se na njima zadržavano jer mora pogledati sve životinjice i svakoj se čuditi barem 2 minute. Usput gledam mišiće u kavezima i razmišljam o događajima koji mi se svako malo dese u nekom parku.  Ova slika gore mi prva padne pred oči kad u parkiću naletim na roditelje koji dovedu svoju djecu na igranje, ali, moraju paziti da se ne zamažu, moraju paziti da im pijesak ne uđe u cipelice. Nesmiju se igrati u pijesku jer, osim što će zamazati ruzke, možda im bude pijeska i na rukavima od majice!? Nesmiju se spuštati po toboganu jer, možda se poskliznu, ili se možda prestraše spusta, a nesmiju se niti sami penjati na tobogan jer, mogli bi se poskliznut i pasti! Pa ja ne razumijem!!??? Zašto su svoje dijete uopće doveli u park? Da ih prošeću i pokažu, da se vidi obleka koju nose?? Dali ta djeca išta smiju? I najgore od svega je to da svaki drugi dan sretnem neko novo dijete koje je pod, ma nije niti staklenim zvonom, jer onda dijete ništa nemože opipati, već iza rešetaka. To je kao kada osjetiš travu pod prstima a nemožeš je dohvatiti i otrgnuti već uporno pokušavaš, i nikako da uspiješ. Užasno mi je teško kad takvo što vidim. Prije sam pokušavala na lijep način, kroz razgovor (ono, mame smo i roditelji pa pričamo o svemu) nekako im dati do znanja da djeca moraju probati i iskušati sve što vide, i na kraju odustala jer sam shvatila da neki roditelji jednostavno nemogu čuti druga mišljenja. Bilo ona dobra ili loša, jer njihovo je najbolje. I ok. Više niti ne pokušavam. Ja s guštom gledam Zvrčku kak se igra u pijesku, sav je zamazan od sjedenja i kopanja, sav pun sitnih zrnaca od glave do pete. Ima ga i u gačama i čarapama i cipelicama, ma neznam gdje nema pijeska. Sam se penje na tobogan i spušta. Trči i pada i diže se i nastavlja šprint koda je na maratonu. I onda gledam mame koje se čude kak ja to ne skačem kad mi mali padne. Pa gledam ga stalno, i vidim kad padne i kako padne. Ako padne bezazleno-niš, viknem "OPALA" ili "SKOČIO" i on me pogleda, nasmije se i veli "KOČIO", digne se i nastavi svojim putem. Nekad znam biti uplašena jer vidim da je zveknuo dobrano, al uvijek probam na neki pozitivan način doći do njega pa i u šali i uz smijeh reči: "Pa ti si poletio ko avion" ;-) ili tak nešto, i vidim mu suzicu u čošku oka, ali kad vidi da se ja smijem i on se nasmije, dam pusu gdje buba i se ok! Definitivno znam da-ako mi reagiramo u frci da će i dijete svoj pad doživjeti kao nešto strašno, a ako to pretvrimo u normalni pad, proći će u hipu. Jučler smo sreli jednog tatu i dečkića koji je 2,5 godine, znači godinu dana stariji do Zvrka. To dijete nije smjelo samo na tobogan niti prismrditi. Nije se smio sam ljuljati na ljuljački, niti trčati. Mislim si, ma, moram, i zinem: "tata? a zakaj ga ne pustite da se sam penje? Pa veliki je to već dečko!", a tata: " pa znam da je, ali ja se bojim da mu se nekaj ne desi". I tak nas dvoje razvili neku neobaveznu priču i usput ja pokušavam tatu uvjeriti kak je ovaj moj hahar mali i kak sve hoće probat i da mu dopuštam ono za što smatram da je u njegovim mogućnostima. A mogućnosti njegovog djeteta su negdje kao i mojeg, bez obzira na razliku od godinu dana. Jednom mu je dopustio da se sam popne na tobogan, a malome nisi mogao skinuti osmijeh s lica. Nažalost, to je bio jedini put jer je tati valjda strah kroz oči izlazio dok se malac uz ciku spuštao niz tobogan. Ko zna kad će opet tak nešto doživjet... žalosno, kaj ne? Možda ja ne pridajem toliko pažnje strahovima, možda je to dobro a možda i ne. Možda ga učim da nije sve tako strašno kako mu se čini i da treba kretati dalje bez obzira. Možda je on sam po sebi takav jer je tvrdoglav i uporan fakat kao ovan što i je. Od nedelje kad se sam popeo po stepenicama 4 kata bez pomoć, više nema šanse da mu se pruža ruka. Ljuti se i gura me od sebe i uporno ide sam. Danas smo došli, bez pretjerivanja, do stana u 5 minuta! Išla sam štopati! Uredno noga na stepenicu i druga do nje, i tak svaka dalje, bez zadržavanja (osim na 2. katu jer su tamo bicikli pred stanom koje mora svaki dan pogledati). Jednostavno on grabi koda mu je to zagrijavanje. A ako odluči da mu ipak treba ruka, onda prelazi svaku stepenicu jednim korakom, jer je brži pa mu se i to ponekad sviđa. Dajte mi recite, zašto se svi toliko boje djeci dat slobodu koju zaslužuju!? Djeca su po prirodi intraživači, svi smo mi to zapravo, i znatiželjni, nestrpljivi, sve moramo probati, ispipati, ispitati, provjeriti, testirati, dotaknuti svoje limite kojih je sve manje. Mi možemo toliko puno ako nam se dozvoli. Sve ima svoje granice, a mi smo ti koji postavljamo iste te granice svojoj djeci. Gdje su one zapravo? Dali su djeca ukrasni ljubimci koje imamo kod kuće za prezentiranje (znam, ružno zvuči ali ponekad mi se baš tako čine), dali su kao Michael Jackson pod staklenim zvonom ili im dopuštamo previše ako im damo da uživaju u onome što ih okružuje. Sve ima svoju sredinu, znam, no ja radije dajem svojem djetetu da bude prljav ko malo prase i da uživa, nego da imam tužno lice kraj sebe koje čezne za penjalicom koja mu je na dohvat ruke, a zabranjena mu je.   Jedino što mu je još uvijek strogo zabranjeno: KOPATI PO KOMPJUTERU I TASTARUTI! Kad još malo naraste, naučit ću ga da više nikad ne okrene ekran naopačke... (ni dan danas neznam kak je to izveo da je cijeli screen bio naopako, a izveo je to u 5 sekundi i to sa nepunih godinu dana). ;-)))))))  |
- 00:32 - Komentari (13) - Isprintaj - #
20.10.2005., četvrtak
Vrijeme
|
Koliko je bitno vrijeme koje provodimo s djecom valjda znaju svi koji imaju manju ili veću obitelj. Ne tako davno, dok Demijana još nisam imala, smatrala sam da je najbitnije da smo uvijek uz svoju djecu. Danas znam da je to netočno. Ima hrpetina roditelja koji su konstantno sa svojom djecom ali to vrijeme prolazi a da ga ne iskoriste kvalitetno. Što znači kvalitetno?-znači da se tom djetetu, svakom od njih, koliko god ih imaš, posvetiš i baviš baš njime. Nekako nisam povezivala svoju djecu sa "svojom djecom", moje Pegazice su bile moja djeca koja su bila u dvorani, a sve više i izvan nje. Trebalo mi je vremena da shvatim da su moje cure postale i prevelik dio mene da ih nebi smatrala svojima. Vezala sam se za njih stvarno koda su moje. Vrijeme koje smo provodile zajedno više nisu bili samo i isključivo treninzi, već i druženja prije i nakon satova. Za vikende, za Božić, Uskrs, za rođendane... bile su mi tada sve. No kako vrijeme nosi svoje, djeca odrastaju, interesi se mijenjaju, moj život se promijenio i dopunio sa još jednim djetetom, ali ovaj put mojim, mojim od 0-24. Pored njega, sve je drugo palo u 2. plan. Trebala sam pauzu od plesa i vrijeme koje ću dati samo njemu, jer je to trebao, jer je moje dijete i jer to želim. Kako je rastao, a i Pegazice s njime, shvatila sam da je vrijeme za velike korake. Vrijeme da se baci kocka i kažu velike odluke koje su me mučile. Vrijeme da svi odlučimo što i kako dalje, jer ja sam imala sada još nekoga osim njih i moje vrijeme nije bilo samo i isključivo namijenjeno njima, već potrebno Demu. Moja je odluka bila da raspustim ansambl, jer taj tempo treninga (smišljanje vježbi za svaki sat), rada u dvorani (3-4x tjedno po 2 sata), kod kuće (traženje muzike za koreografije, koreografiranje, kostimi...) i preko dana jednostavno više nisam mogla pratiti, pogotovo ne uz Demijana. Dok njega nije bilo, 24 sata sam bila samo u Pegazu, mada i radila u firmi 8 sati, moje misli, moje ideje frcale su samo oko plesa. A i kako nebi kad sam to radila cijeli život, živjela za ples, od plesa, i sve oko plesa, muzike i ritma, scene, kazališta, predstava. Bez obzira što danas nema ansambla, a na kraju ispalo je dobro, jer od sviju njih, samo su 4 ostale u kontaktu s plesom, ostale je put odveo drugim stazama, došle su nove snage u studio, male nove zvijezdice koje ukrašavaju moje nebo. I moja najveća zvijezda, moj sin, koji je samnom kad ne radim jedan ili drugi posao. A kada smo zajedno, onda mu se posvetim potpuno. Onda zna da možemo raditi svašta, da postavljam granice koje on pokušava pomaknuti. Da mi priča sve ono što pokušavam shvatiti. Da ga učim sve ono što on želi saznati. I kad mi netko kaže da provodim malo vremena sa svojim djetetom, samo pitam: a koliko kvalitetno ti provodiš vrijeme sa svojom djecom? Dali te smetaju stalna zapitkivanja? Dali poludiš kad ti 100 puta napravi nešto što mu kažeš da nesmije? Kad čitate priču, dali čitaš zato što želiš ili zato što MORAŠ jer te traži već pola sata pa da se riješiš i toma? Kad šetate-dal jedva čekaš da sjedneš i popiješ kavu s nekim ili trčiš sa njim i igrate se u parku? Možda i nisam savršena mama jer nisam svaki dan sa svojim maleckim, ali sam dobra mama koja znam kad je vrijeme da mu se posvetim i on zna kad sam s njime-da sam njegova 100%. Jeli bitna količina vremena ili način na koji dijelite vrijeme s svojom obitelji? A mogu i ovako: dali je bitna kvantiteta ili kvaliteta?  |
- 09:30 - Komentari (10) - Isprintaj - #
18.10.2005., utorak
Malo slikica
Šetnje pored HNK  Mali virtuoz (sa salamom u ruci)  Ptičica!!!!!!  |
- 11:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #
17.10.2005., ponedjeljak
Vikend za ponovit
|
Mrva i ja još uvijek sami, ali veseli. Petak je prošao dosta mirno. Pokušavao mi je objasniti neku svoju riječ i toliko me njome pilio dok nisam shvatila da zapravo hoće da mu kažem kako se kaže pravilno da je može naučiti. Ajme koliko može biti dosadan i uporan taj mali. Već sam polagano počela odustajat od traženja rješenja, kad mi je genijalac donio svoju dječju knjigicu i otvorio stranicu na kojoj je jezero s patkama i labudovima, žabama, ribama, puknutom granom i POLUPOTONULIM ČAMCEM koji je ostavljen u šašu! I tek tad sam skužila da on hoće znati zakaj je taj čamac tak na pol pod vodom!!! Ajme... kad sam mu rekla da je čamac potonuo... stalno mi je otvarao tu stranu i prstićem pokazivao i govorio TONUO, TONUO. I tako smo otkrili misteriju njegove neke zmuljane riječi kojom si je on nazvao potpnuo brodić. Kad sam mislila da je sad gotovo s tim čamcem, nakon večere i spremanja za spavanac, ponovno je krenulo: "mama čita, čita. tonuo, oooooooooo (tu je onaj slatki veliki i dugački OOOOOOOooooooooo kad se čudi nečemu što je veliko), naravno uz dizanje ručica prema gore-što bi meni trebaloi još bolje objasniti koliko je on oduševljen brodićem koji je potonuo! Došla je navečer i Lucija prije treninga, po papire i po poklončić koji smo joj smotali nabrzaka za rođendan koji joj je sutra. Naravno, i njoj je morao pokazivati brodić koji je "TONUO"! i to ne jednom već sigurno 15 puta, ako ne i više! Subota je prošla mirno. Ujutro smo napravili jutarnju gimnastiku koja izgleda ovak; prvo me Dem budi oko 6, ja se naravno nedam tak lako, onda mi nosi knjigice da mu čitam, ja i dalje pokušavam još barem 5 minuta spavati, onda mi stavlja šlape na glavu i govori VAN. Ja bi to trebala shvatiti kao buđenje i da se dignem jer "VAN" njemu znači izlazak iz kreveta! Onda mažnjava daljinski koji zna da nesmije dirati i sjedne pored mene i stišće sve po redu, sistemom; "mama zna da to nesmijem raditi, a znam i ja, pa ako vidi da diram ono što nesmijem, valjda će se probuditi!???" Lukavac mali, i naravno da sam se probudila jer je upalio i zgasio televizor, upalio i pojačao zvuk tak da mi je herc skoro stal. I kad sam se stresla, odmah je bacil daljinac na krevet i odjuril s kreveta, naravno uz osmijeh broj 12 (smijeh koji znači: USPIO SAM!!!), a sad me ulovi!!!  i fakat je uspio. Onda igra lovica po stanu u ranu zoru, oblačenje, doručak, pranje  i VAN! Trčkaranje i vozikanje okolo naokolo po kvartu (nema šanse nekud dalje radi Samita i krkljanca u gradu. Popodne smo se našli s Majoj i Nikom na Jarunu, malo poigrali i svak na svoju stranu. Navečer standard,  pranje zubi i krpe.Nedelja nam je prošla u kupovanju. Išli smo si kupit nekaj za ručak, malo prošvrljali po dučanima i na putu do doma je mrva zaspao. Taman dok je spavao ja skuhala ručak, oprala veš, objesila, i malo (JAAAKO malo odmorila uz njega). Popodne smo išli van ali kratko, radi vjetra. Taman smo imali dosta vremena da izvadimo tricikl iz podruma koji ga čeka godinu dana (dobio od Pampersa na nagradnoj igri) i napokon ga isprobamo!  Još je premaleni da bi sam okretao pedale, ali na proljeće će mu biti taman, a za sada će ljepo sjediti ko princ i okretat volan, kad već nemre pedale, a dida bude gural. I još jedna pohvala dana! SA SVOJIH TOČNO GODINU I POL (jučer) DANA MALI ČOVJEK SE SAM POPEO STEPENICAMA DO 4. KATA BEZ MOJE POMOĆI! Oboje smo bili tak uzbuđeni da smo pljeskali i vikali bravo slijedecih 15 minuta...   Još malo i dolazi tata.... još malo, do petka. |
- 11:04 - Komentari (4) - Isprintaj - #
12.10.2005., srijeda
Praznina...
|
Tata je otputovao. Sad je tek velika praznina doma. Neznam dal mi gore kad nema njega ili kad mi nema djeteta. Ma oboje mi je grozno! Dem ga i dalje svako jutro traži i zove, a ja mu objašnjavam da je tata letio visoko avionom i da putuje autom, vlakom, autobusom, izmišljam razna prevozna sredstva svaki dan da mu predočim da tata putuje i da će doći tek kad meni ponestane inspiracije za nabrajanje. A vjerujte mi da imam veliku maštu.  Jučer smo mrvica i ja imali malu glazbenu školu. Kombinirali smo sve moguće instrumente koje smo našli doma! Svirali smo klavir, naravno, ja sam si dala malo oduška i odsvirala nekaj tek tolko da provjeri koliko su mi prsti zahrđali, pa je uletio junior svojim virtuoznim prstičima i odvalio rapsodiju u naranđastom! Onda smo nabijali po kutijama i loncima (tata je othural u Pečinu svoje konge i bongose pa nismo imali prave stvari pri ruci), onda smo se bacili u perkusioniste i šuškali zvečkama i maminim i tatinim i Demovim! Slijedile su klave, istina da su se samo meni dopale jer si je malac prste izmlatil lupajući po štapičima-tj. prstima, onda smo uzeli def, i sve finiširali jednom dobrom čagom počevši sa tatinim stvarima sa cd-a i završili muzikom od dnevnika na koju posebno Dem voli plesati ;-)  Moja pričalica svaki dan sve više ponavlja, riječi samo počinju izlaziti iz njegovih ustiju kad ja pričam, i sve ponavlja. Skoro svaka riječ se ponovi manje ili više uspješno! Mali veseljko. Tata, kad budeš čitati, samo da znaš da ti je sin slao puse preko stakla (jer putuješ avionom) i pokrivao tatu medeka da može još malo spavati dok mama radi kakao. Puno pusa ti šaljemo nas dvoje! |
- 10:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #
10.10.2005., ponedjeljak
IZAŠAO JE CD TATINOG CAIMÁNA!
|
Veeeeelika novost: cd Caimána je već u AQUARIUSOVIM shopovima!  Od velikog uzbuđenja, otišli smo U SUBOTU svi troje pogledati "Aquaruis-records" - ugao Gundulićeve i Varšavske da se uvjerimo da je fakat već u izlogu i DEFINITIVNO JE! I ne samo da se vidi-već se stvarno vidi taj zelembač od cd-a! Možete ga kupiti u cd shopu ili naručiti preko interneta! Već je 1. cd prodan!!! A tek je od petka u prodaji! Online kupovina cd-a Caimán Verde  Želim ovom njihovom prvijencu puno, puno, puno sreće i puno slušanja od svih ljubitelja ove vrste muzike!! |
- 10:23 - Komentari (5) - Isprintaj - #
05.10.2005., srijeda
Laku noć! Dobro jutro!
|
Jučer mi je bilo toliko lijepo prije spavanja da moram natipkat par rečenica. Ništa se specijalno nije desilo. Popodne je baka dovela Dema do mene, predala mi moj mali paketić i nas smo dvoje šetali skoro do dnevnika. Pričalica mi je svašta napričao! Sad su već tu prave rečenice. "Moja mama" je standardna i već tolko normalna izjava da nemam kaj dodavati. Ali je tu sad i "nešto" bakino i didino i ... ma svašta on mrmlja, pogotovo kad treba ići spavati. Onda se razvuzla taj mali njegov jezik ko navijen! I nikak stati sa riječima, što više, što manje poznatim. Tata je stigao taman kad je trebalo u krevet, al mi ih je bio toliki gušt gledat kak se natežu i igraju da mi je bilo tak svejedno dal će ići spavati u 20, 21 ili 22 sata. Mrva se zaželio tate i sad je koristio priliku. Gurao mu se u krilo i dok je jeo, i dok je sjedao na stolicu, i kad je išao u kuhinju (špura za njim), ni na wc nije mogao sam, jer je već pred vratima čekao Demijan. Onda su se škakljali, kotrljali, grizli, urlikali... ubrzo je trebalo ipak na spavanje jer su fakat pretjerali a igra je prelazila u divljanje. (dvoje djece istih godina... hehehe). Pred jutro, standard. Mrvica se iskobeljala iz kinderbeta i uvalio se k nama u krevet i nastavlja spavati uz nas. Tata odlazi na posao a nas dvoje još malo spavamo. Buđenje je isto prešlo standardno: prvo što napravi kad se probudi-gleda di je tata i onda kreće: "tata, tata, tata, tatino, tata vani, tata pa-pa, nema tata, tatica..." i onda okrećem broj i zovem tatu, uvalim Demu slušalicu i pustim ga da se nasluša tate. (kolko uspijem čuti tu i tamo, uglavnom se tatino pričanje svodi na to da me mora slušati i da je tatin mali seronja na šta on odgovara "da-da" ili se smije ili govori "tata"). Ništa specijalno, a opet specijalno meni. Svaki dan tako neka nova riječ iskrsne iz njegovih ustiju, nova grimasa, nova glupost koju izvede i skužim da tome neće biti skoro kraja. I Uživam i veselim se svakom danu koji donosi nešto novo. I onda me moji dečki izljube, tata prije nego ode na posao (nekad se i ja osijećam ko beba kad ga tražim pusu...), a Dem kad mu dođe, zagrli me i izjavi mi svoju ljubav sa:"MOJA MAMA!". A to tak predivno zvuči kad on to napravi sam od sebe.... i zna što to znači, i daje mi feeling da mogu sve taj dan. I svaki drugi, samo da je uz mene. Samo da su oboje uz mene. Moje dvije velike ljubavi. Ljubim ja vas, dečki moji. Mam@PsP   |
- 12:12 - Komentari (8) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Stigla princeza
 Odrasli silno trebaju bebe. Novorođenče kao da donosi početak svega - nade, čuda, sna o novim mogućnostima. Eda Sestian (1922-2002) KAKO RASTE datum - - cm - - g 19.03.'09.= 51 / 3.54 22.03.'09.= 51 / 3.47 06.04.'09.= 52 / 4.05 20.04.'09.= 53,5 / 4.81 19.05.'09.= 58 / 5.56 15.06.'09.= 59 / 6 kg 01.09.'09.= 64 / 6.85 05.10.'09.= 66 / 7.13 13.01.'09.= 71 / 8.60 26.03.'10.= 74 / 8.80 30.09.'10.= 85 /11.80 12.08.'11.= 93 /13.90 17.09.'12.=101 /17.80 ŠTO ZNA  09.mj.'09. samostalno sjedi 15.09.'09. zubić 1. dolje desno 22.09.'09. zubić 1. dolje ljevo 10.mj.'09. na nogama, hoda uz ogradicu 23.11.'09. zubić gore ljevo dvojka 24.11.'09. zubić gore desno dvojka  24.12.'09. zubić gore ljevo jedinica 24.01.'10. zubić gore desno 1-ca 01.03.'10. zubić dolje desno dvojka 13.03.'10. HODA!!!! 21.03.'10. zubić dole ljevo dvojka
Mikela
   | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||