D e m i j a n & M i k e l a

uz očeve? I kakav uopće odnos imate sa njima?

Od kako smo opet na okupu doma, gledam kako komuniciraju moja dva čovjeka, moj mali i moj veliki čovijek. Najviše me oduševio događaj neku večer kad je Zvrk već lagano kljucao i jedva gledao i ležao na krevetu, gledao tatu koji je sjedio za kompom i zvao ga onim upornim milim glasićem dok i tata nije legnuo kraj njega. Tek onda je mogao zaspati jer smo svi bili na broju i oko njega. Tata ga je mazio po licu i kosi, nježno mu govorio da spava, ja ga zagrlila rukom i onda je jednostavno utonuo u san.



Gledajući ih, baš sam se raznježila. I još me pitao muž zašto se smješkam, jednostavno mi je ta scena bila prekrasna.

Moram priznat da je Zvrk jako vezan uz tatu. Ne sad da plače kad ga nema, ali stalno ga spominje, stalno je riječ "tata" negdje u njegovoj glavici, a kad je tata doma, onda visi po njemu stalno.
Napravili smo sistem odlaženja tako da mu se uvijek sve govori. Ako tata ide raditi ujutro, onda mu tako i kažemo, otprati tatu do vrata, pusa, mahne mu i odmah trči već do prozora jer hoće gledati kako tata odlazi s autom. To je naš mali ritual koji je svakodnevan. Općenito njih dvoje imaju poseban odnos i u igri i u razgovorima i svemu. A ja cvatem ko prvomajska ruža kad ih vidim takve vesele i da uživaju zajedno.

Koliko nedostaje taj osjećaj nama svima ili onima koji su razvedenih roditelja, ili onima čiji očevi nisu imali vremena za male igrice i trenutke nježnosti i pažnje?! Znam da je razlog manjka vremena vječno trčanje za novcem, znam i da netko to mora, i da mame uglavnom služe za izljeve nježnosti koji su neprocjenjivo potrebni, no koliko ovakvi trenuci znače, to nitko nemože izmjeriti.

Sve je to povezano, isprepleteno i ono što se nama dešavalo kad smo bili mali i ono što proživljavamo sada, kad imamo svoju djecu. Možda im pokušavamo nadoknaditi ono što je nama očajnički falilo...