Marketing
Pod staklenim zvonom ili
ukrasno kućno dijete...
Šečemo Zvrk i ja, kao i uvijek kvartom. Razgledavamo dučane, zoo shopove i uglavnom se na njima zadržavano jer mora pogledati sve životinjice i svakoj se čuditi barem 2 minute. Usput gledam mišiće u kavezima i razmišljam o događajima koji mi se svako malo dese u nekom parku.
Ova slika gore mi prva padne pred oči kad u parkiću naletim na roditelje koji dovedu svoju djecu na igranje, ali, moraju paziti da se ne zamažu, moraju paziti da im pijesak ne uđe u cipelice. Nesmiju se igrati u pijesku jer, osim što će zamazati ruzke, možda im bude pijeska i na rukavima od majice!? Nesmiju se spuštati po toboganu jer, možda se poskliznu, ili se možda prestraše spusta, a nesmiju se niti sami penjati na tobogan jer, mogli bi se poskliznut i pasti!
Pa ja ne razumijem!!??? Zašto su svoje dijete uopće doveli u park? Da ih prošeću i pokažu, da se vidi obleka koju nose?? Dali ta djeca išta smiju? I najgore od svega je to da svaki drugi dan sretnem neko novo dijete koje je pod, ma nije niti staklenim zvonom, jer onda dijete ništa nemože opipati, već iza rešetaka. To je kao kada osjetiš travu pod prstima a nemožeš je dohvatiti i otrgnuti već uporno pokušavaš, i nikako da uspiješ. Užasno mi je teško kad takvo što vidim. Prije sam pokušavala na lijep način, kroz razgovor (ono, mame smo i roditelji pa pričamo o svemu) nekako im dati do znanja da djeca moraju probati i iskušati sve što vide, i na kraju odustala jer sam shvatila da neki roditelji jednostavno nemogu čuti druga mišljenja. Bilo ona dobra ili loša, jer njihovo je najbolje. I ok. Više niti ne pokušavam.
Ja s guštom gledam Zvrčku kak se igra u pijesku, sav je zamazan od sjedenja i kopanja, sav pun sitnih zrnaca od glave do pete. Ima ga i u gačama i čarapama i cipelicama, ma neznam gdje nema pijeska. Sam se penje na tobogan i spušta. Trči i pada i diže se i nastavlja šprint koda je na maratonu. I onda gledam mame koje se čude kak ja to ne skačem kad mi mali padne. Pa gledam ga stalno, i vidim kad padne i kako padne. Ako padne bezazleno-niš, viknem "OPALA" ili "SKOČIO" i on me pogleda, nasmije se i veli "KOČIO", digne se i nastavi svojim putem. Nekad znam biti uplašena jer vidim da je zveknuo dobrano, al uvijek probam na neki pozitivan način doći do njega pa i u šali i uz smijeh reči: "Pa ti si poletio ko avion" ;-) ili tak nešto, i vidim mu suzicu u čošku oka, ali kad vidi da se ja smijem i on se nasmije, dam pusu gdje buba i se ok! Definitivno znam da-ako mi reagiramo u frci da će i dijete svoj pad doživjeti kao nešto strašno, a ako to pretvrimo u normalni pad, proći će u hipu.
Jučler smo sreli jednog tatu i dečkića koji je 2,5 godine, znači godinu dana stariji do Zvrka. To dijete nije smjelo samo na tobogan niti prismrditi. Nije se smio sam ljuljati na ljuljački, niti trčati. Mislim si, ma, moram, i zinem: "tata? a zakaj ga ne pustite da se sam penje? Pa veliki je to već dečko!", a tata: " pa znam da je, ali ja se bojim da mu se nekaj ne desi". I tak nas dvoje razvili neku neobaveznu priču i usput ja pokušavam tatu uvjeriti kak je ovaj moj hahar mali i kak sve hoće probat i da mu dopuštam ono za što smatram da je u njegovim mogućnostima. A mogućnosti njegovog djeteta su negdje kao i mojeg, bez obzira na razliku od godinu dana. Jednom mu je dopustio da se sam popne na tobogan, a malome nisi mogao skinuti osmijeh s lica. Nažalost, to je bio jedini put jer je tati valjda strah kroz oči izlazio dok se malac uz ciku spuštao niz tobogan. Ko zna kad će opet tak nešto doživjet... žalosno, kaj ne?
Možda ja ne pridajem toliko pažnje strahovima, možda je to dobro a možda i ne. Možda ga učim da nije sve tako strašno kako mu se čini i da treba kretati dalje bez obzira. Možda je on sam po sebi takav jer je tvrdoglav i uporan fakat kao ovan što i je. Od nedelje kad se sam popeo po stepenicama 4 kata bez pomoć, više nema šanse da mu se pruža ruka. Ljuti se i gura me od sebe i uporno ide sam. Danas smo došli, bez pretjerivanja, do stana u 5 minuta! Išla sam štopati! Uredno noga na stepenicu i druga do nje, i tak svaka dalje, bez zadržavanja (osim na 2. katu jer su tamo bicikli pred stanom koje mora svaki dan pogledati). Jednostavno on grabi koda mu je to zagrijavanje. A ako odluči da mu ipak treba ruka, onda prelazi svaku stepenicu jednim korakom, jer je brži pa mu se i to ponekad sviđa.
Dajte mi recite, zašto se svi toliko boje djeci dat slobodu koju zaslužuju!? Djeca su po prirodi intraživači, svi smo mi to zapravo, i znatiželjni, nestrpljivi, sve moramo probati, ispipati, ispitati, provjeriti, testirati, dotaknuti svoje limite kojih je sve manje. Mi možemo toliko puno ako nam se dozvoli.
Sve ima svoje granice, a mi smo ti koji postavljamo iste te granice svojoj djeci. Gdje su one zapravo? Dali su djeca ukrasni ljubimci koje imamo kod kuće za prezentiranje (znam, ružno zvuči ali ponekad mi se baš tako čine), dali su kao Michael Jackson pod staklenim zvonom ili im dopuštamo previše ako im damo da uživaju u onome što ih okružuje.
Sve ima svoju sredinu, znam, no ja radije dajem svojem djetetu da bude prljav ko malo prase i da uživa, nego da imam tužno lice kraj sebe koje čezne za penjalicom koja mu je na dohvat ruke, a zabranjena mu je.
Jedino što mu je još uvijek strogo zabranjeno: KOPATI PO KOMPJUTERU I TASTARUTI! Kad još malo naraste, naučit ću ga da više nikad ne okrene ekran naopačke... (ni dan danas neznam kak je to izveo da je cijeli screen bio naopako, a izveo je to u 5 sekundi i to sa nepunih godinu dana). ;-)))))))
Post je objavljen 23.10.2005. u 00:32 sati.