Marketing
Vrijeme
Koliko je bitno vrijeme koje provodimo s djecom valjda znaju svi koji imaju manju ili veću obitelj. Ne tako davno, dok Demijana još nisam imala, smatrala sam da je najbitnije da smo uvijek uz svoju djecu. Danas znam da je to netočno. Ima hrpetina roditelja koji su konstantno sa svojom djecom ali to vrijeme prolazi a da ga ne iskoriste kvalitetno. Što znači kvalitetno?-znači da se tom djetetu, svakom od njih, koliko god ih imaš, posvetiš i baviš baš njime.
Nekako nisam povezivala svoju djecu sa "svojom djecom", moje Pegazice su bile moja djeca koja su bila u dvorani, a sve više i izvan nje. Trebalo mi je vremena da shvatim da su moje cure postale i prevelik dio mene da ih nebi smatrala svojima. Vezala sam se za njih stvarno koda su moje. Vrijeme koje smo provodile zajedno više nisu bili samo i isključivo treninzi, već i druženja prije i nakon satova. Za vikende, za Božić, Uskrs, za rođendane... bile su mi tada sve. No kako vrijeme nosi svoje, djeca odrastaju, interesi se mijenjaju, moj život se promijenio i dopunio sa još jednim djetetom, ali ovaj put mojim, mojim od 0-24. Pored njega, sve je drugo palo u 2. plan. Trebala sam pauzu od plesa i vrijeme koje ću dati samo njemu, jer je to trebao, jer je moje dijete i jer to želim. Kako je rastao, a i Pegazice s njime, shvatila sam da je vrijeme za velike korake. Vrijeme da se baci kocka i kažu velike odluke koje su me mučile. Vrijeme da svi odlučimo što i kako dalje, jer ja sam imala sada još nekoga osim njih i moje vrijeme nije bilo samo i isključivo namijenjeno njima, već potrebno Demu. Moja je odluka bila da raspustim ansambl, jer taj tempo treninga (smišljanje vježbi za svaki sat), rada u dvorani (3-4x tjedno po 2 sata), kod kuće (traženje muzike za koreografije, koreografiranje, kostimi...) i preko dana jednostavno više nisam mogla pratiti, pogotovo ne uz Demijana. Dok njega nije bilo, 24 sata sam bila samo u Pegazu, mada i radila u firmi 8 sati, moje misli, moje ideje frcale su samo oko plesa. A i kako nebi kad sam to radila cijeli život, živjela za ples, od plesa, i sve oko plesa, muzike i ritma, scene, kazališta, predstava.
Bez obzira što danas nema ansambla, a na kraju ispalo je dobro, jer od sviju njih, samo su 4 ostale u kontaktu s plesom, ostale je put odveo drugim stazama, došle su nove snage u studio, male nove zvijezdice koje ukrašavaju moje nebo. I moja najveća zvijezda, moj sin, koji je samnom kad ne radim jedan ili drugi posao. A kada smo zajedno, onda mu se posvetim potpuno. Onda zna da možemo raditi svašta, da postavljam granice koje on pokušava pomaknuti. Da mi priča sve ono što pokušavam shvatiti. Da ga učim sve ono što on želi saznati. I kad mi netko kaže da provodim malo vremena sa svojim djetetom, samo pitam: a koliko kvalitetno ti provodiš vrijeme sa svojom djecom? Dali te smetaju stalna zapitkivanja? Dali poludiš kad ti 100 puta napravi nešto što mu kažeš da nesmije? Kad čitate priču, dali čitaš zato što želiš ili zato što MORAŠ jer te traži već pola sata pa da se riješiš i toma? Kad šetate-dal jedva čekaš da sjedneš i popiješ kavu s nekim ili trčiš sa njim i igrate se u parku?
Možda i nisam savršena mama jer nisam svaki dan sa svojim maleckim, ali sam dobra mama koja znam kad je vrijeme da mu se posvetim i on zna kad sam s njime-da sam njegova 100%.
Jeli bitna količina vremena ili način na koji dijelite vrijeme s svojom obitelji? A mogu i ovako: dali je bitna kvantiteta ili kvaliteta?
Post je objavljen 20.10.2005. u 09:30 sati.