Marketing
Kad ostariš...
Danas sam spasila jedno ljudsko biće.
Zvuči tako glamurozno ta rečenica, a zapravo je tužna i strašna.
Ništa novo u današnjem danu. Sve je krenulo od jutra kao i obično, ustajanje, tata radi kavu sebi i kakao za nas dvoje. Dem nešto dulje spava (čak do 6:40), tata je već otišao.
Budi se i sjeda u krevetac, ja u kuhinji i čujem ga kako tiho zove: "tata?!", dolazim do njega i penje mi se u krilo. Mazimo se i nosim ga u kuhinju. Pričam mu kako je danas malo dulje spavao pa je tata već otišao na posao, a on mi odmah objašnjava kako je tata vani i vozi auto. Opet mu pada glavica na moje rame i još malo drema, usput malo popije kakaa, grli me i sve to u kombinaciji sa pričom, ne nekom povezanom, blebeće stalno nešto ta moja mrvica. Polagano se spremamo, oblačimo, usput proljeva kakao po svuda (standard, ali slučajno, nikad on ne prolije namjerno). Zajedno brišemo papirnatim ručnicima, a on usput komentira: "joj, joj, joj" i klima se ljevo desno kao da se ljuti kaj je prolio... nasmijem mu se, zagrlim ga i poljubim. Taj mali vražićak toliko toga zna, toliko upija, toliko me razumije da mi je sve nekako bajkovito, imati nekoga tko je tako mali i MOJ je.
Nastavljamo oblačenje, zovem baku da joj javim kad krećemo i što sve treba uzeti za cjelodnevni boravak ;-)
Spakirali smo se i krećemo. Niz stepenice ga nosim piška-lonca i dio puta od zgrade do tramvaja, a onda zajedno držaći se za ruke trčimo po putu, brojimo aute i lampe na cesti koja su već ugašene. Na pola puta srećemo baku i didu, predajem stvari, Dema stavljaju u kolica i oni kreću svojim putem, a ja na tramvaj i na posao... Kasnim, al ne dira me to, ne predbacujem si jer mi je to kašnjenje bilo ispunjeno grljenjem i pričom sa mojom malom mrvom.
Stavljam slušalice na uši i guštam, ritam me ljulja, tak mi se pjeva, a nemogu se dernjat po tramvaju... šteta. Gledam hrpu klinčadije koja sjedi i starce koji stoje pored njih, predaleko su mi jer je gužva, da ih pitam za zdravlje, klince, naravno. Jedna od stvari koje mrzim je kad vidim da starci i trudnice stoje a balavurdija sjedi i ne dira ih niti 1% da bi se digli i pokazali neko poštovanje prema ljudima kojima je potrebna stolica. Sjećam se i sebe kad sam bila trudna i isto tako stajala... no za sebe nikad nisam tražila stolicu, ali za starce i druge trudnice jesam, i uvijek ću to napraviti. Pa makar se morala bezobrazno postavljati prema nekulturnim ljudima i mladeži.
Silazim na svojoj stanici i kao i uvijek, ne čekam zeleno svjetlo za pješake već kad vidim prazninu, pretrčim. Dok sam ja pretrčavala, vidim bakicu kako kreče sa meni suprotne strane ceste! Nonšarlantno koračajući koda je zeleno za nju i cijeli pješački svijet! A auto nekih 300m od nje vozi barem 80! I znam da nema šanse da stigne preko! Viknula sam za njom "BAKA"!!! (niš pametnije mi nije palo na pamet...) dotrčala do nje i povukla je tak da je zateturala... a auto je projurio tik kraj nas. Kad sam je maknula sa ceste, skinem slušalice koje sam cijelo vrijeme imala na ušima i pitam je: "pa bako kud ste vi krenuli??!", sva izbezumljena, široko otvorenih očiju samo me gledala. Još sam joj nešto pričala, u stilu, da mora malo više gledati, paziti, da nije baš tak više mlada da trči po cesti, nasmijala sam joj se i primila je pod ruku. Pričekala sam s njom zeleno svjetlo i gledala je kako prelazi cestu i odlazi svojim putem. Nije mi ništa odgovorila, nije se niti okrenula. Pitam se što je ona imala u glavi kad je tako bezglavo išla preko ceste!? I dal bi je sada bilo da je nisam tako grubo povukla k sebi?
Koliko je starost lijepa kad imaš nekoga tko se brine o tebi, ko te posjećuje, ko priča s tobom, voli doči do tebe i zagrliti te. Kako je lijepo kad si star pa ti se mladić ili djevojka digne i prepusti ti stolicu, jer zna da ti to puno znači, jer je to gesta poštovanja, a ne samo slobodna stolica. Koliko znači kad nemoraš nekome reči da ti pomogne, već kad se nađe ruka koja ti se pruži kad ti je stepenica previsoka...
Dat ću sve od sebe da moja djeca osjete to poštovanje, poštovanje koje imam prema starijima, i onima koji trebaju pomoć, i da će razmišljati o tome da ću i ja biti jednog dana stara i da će mi nečija ruka itekako biti od velike pomoći kad će mi stepenice biti pretežak put koji moram sama prijeći.
Danas sam bila nečiji anđeo čuvar.
Post je objavljen 04.11.2005. u 10:50 sati.