Marketing
Što govore riječi a što tijelo?
dali slušate ili gledate, ili oboje kad vam netko upućuje riječi!? Koliko je bitan način na koji vam ljudi govore nešto, intonacija i geste kojima vam prenose svoje misli! Moram priznat da sam se isprva dvoumila gdje da pišem o govoru tijela, na Demijanu ili na Pegazu.Za sada ću početi na njegovom, a kasnije možda i pređem na govora tijela u plesnom kontekstu.
Ima ljudi koji znaju komunicirati tako da ih svi, ali svi razumiju, ima i nas koji znamo komunicirati da nas svi razumiju, ali i komunicirati tako da mislimo da nas svi razumiju, ali to baš i nije tako. Zato postoje ironije, karikiranja, preuveličavanja, grimase i tikovi koji znaju demantirati riječi koje izlaze iz naših ustiju i pokreti koji govore nešto totalno drugačije. Ne mali broj puta kad sa nekim pričam osjetim nervozu, a kad pitam "jesi li nervozan?", odgovor je najčešće: "ne, od kuda ti to?". A za vrijeme razgovora, dotična osoba neprestano "hekla" prstima ili grize nokte, ili drma koljenom. Meni to znači nervozu, njima očito samo tik koji je toliko usvojen da je već totalno uobičajen da se i ne registrira s njihove strane.
Ja imam bolest da sa onima koji su mi bliski razgovaram napola. Kažem pola rečenice i očekujem da već znaju ostatak i da mi "čitaju misli". Grozna navika. Slažem se. I teško ju je izbaciti iz sustava. I stvarno je teško riješiti je se. Često niti ne govorim, već očekujem da se iz mojih kretnji i pogleda ili mimike lica shvati što ja to zapravo želim ili očekujem. I nevjerojatno je to što osobe koje su mi bliske to ne razumiju, a osobe s kojima radim često-shvaćaju. Jel to ima veze sa strahopoštovanjem kad me mogu pročitati ljudi koji me toliko manje znaju? Možda stvar autoriteta pa se trude znati i pretpostaviti što ja želim? Neznam, stvarno neznam. Znam samo da se već godinama, ma lažem, od kad znam za sebe vodim borbu sama sa sobom da budem što bolje shvaćena i da budem jasnija u onome što želim reči. S druge strane, na poslu-tj. u dvorani me stvarno nitko netreba puno proučavati jer sve govorim onako kako se i očekuje od mene.
Demijan i ja smo razvili svoj način razgovora kad smo sami. Imam sreću da je on klinac koji jako puno proučava lice. Često se pitam što to traži u mojem pogledu?-dali ispituje koliko se držim toga što govorim kad sam stroga-dali čeka da popustim i nabacim osmijeh nakon povišenog tona!? Često me pokušava smuljat (žmukljer mali) ;-))) pa kad ja njemu govorim ozbiljno i strogo da nešto nesmije iz tog i tog razloga, mijenja teme i pokušava odvuč moju pažnju na stotu stvar da bi izbjegao "raspravu". Nekad ništa ne govorim već ga samo gledam, i čekam da vidi na koji način ga gledam, i kad me snimi-stvarno zna što to znači, dali ga mislim špotati ili zagrliti. Nevjerojatno je da tako mali već toliko zna! Kuži kad pretjera da ću vikati i objašnjavati mu zašto nešto nije dobro. Sjetila sam se i ne tako davnog događaja kad mu je tata govorio i tumačio nešto što mu je očito išlo na živce pa je tatu ozbiljno pogledao i stavio prst na svoja mala usta-što je u prevodu značilo: "tata, daj šuti". Mi smo umrli od smijeha! Tak mali pišulinac pa tak već reagira! I kak da se onda čovijek ne nasmije, a zapravo se ljuti na njega. Danas se ponovio još jedan mali gaf. Dem i tata su se igrali i skakali, i okretali se i đipali po krevetu i naravno kad je bilo dosta, Dem je počeo cviliti i cendrati jer ga je tata zezao. Gledala sam ih i onak usput dodala: "Dem, pa reci tati da te ne zeza!". Mrva se isti čas okrenuo prema tati ozbiljnog pogleda i pokazao tati prstić (ne prosti da ne mislite), već onaj kad špotate nekoga i govorite "ne-ne". I opet mi u smijeh! On se toliko ufurao u taj prstić i pokušao tati dat do znanja da se ljuti i da mu je dosta da je to bilo toliko smiješno da jednostavno nismo mogli ne cerekat se. A mrvica je bio tak ozbiljan, siroće, i ne shvaćen. ;-)))
Koliko vas ljudi razumiju kad im se obračate, i na koji način?
Postoji li govor koji imate sa određenim osobama, kao što postoje neizgovorene riječi kad komunicirate sa najboljim prijateljem ili prijateljicom?
Postoje li pogledi koji govore više od riječi? (moj pogled zna bit ubitačan...)
Imate li možda sličan problem kao i ja da ponekad kad i ne govorite imate osjećaj da ste sve rekli, a zapravo sve je bilo rečeno u sebi?
Dali nekad vaš mozak radi brže od vašeg jezika pa na kraju kažete samo pola tekstav koji ste htjeli?
Dali je vaš jezik brži od misli pa kažete ono što niste trebali?
I za kraj, što vam govori lice ovog djeteta?
Post je objavljen 01.11.2005. u 23:44 sati.