Klupko se odmotava
ponedjeljak , 30.11.2009.Cestu i bijelu isprekidanu crtu na njoj, auto kojim je upravljao Miroslav, kao da je gutao ispred nas. Tiha muzika, njegova ruka na mom koljenu i moja u njegovom krilu. Milovali smo tako jedno drugo i nitko nije želio kvariti izgovorenom riječju trenutak koji je bio dovoljan sam sebi. Bila sam sretna što je pored mene i željela da nikada ne prestane.
Tabla na kojoj je pisalo ime našega grada, probode me kao žaoka. To je značilo povratak u stvarnost. Nisam se ja plašila stvarnosti i odgovornosti koju je moj život nosio sa sobom, nego me strašila pomisao da se rastanem od njega. Oboje smo gorjeli jedno za drugim, ali smo morali prepustiti vremenu da nas nosi.
U jedno smo bili sigurni, da nas nikada i ništa ne može rastaviti. Čak smo i za smrt bili sigurni, da ćemo tamo nastaviti gdje budemo prekinuti u ovom svijetu.
Nakon mjesec dana već sam uspjela obaviti sve potrebne radnje za odobravanje naših kredita i svaki trenutak sam koristila da ga pozovem u svoj ured. Strast u kojoj smo gorjeli kao žigice, vjerno je bila s našim buđenjem i tonjenjem u san.
U međuvremenu sam, upućena u financije i vlasništva banke, nadošla na ideju da ću iskoristiti svoj položaj i ljude s kojima sam sad izravno kontaktirala za savjet kako obaviti kupnju tog starog odmarališta, bez redovitih komlpiciranih puteva. Čak sam se uplašila koliko stvari klize jedna za drugom glatko i kada sam dobila obavijest da u našu poslovnicu dolazi bečki gospodin radi redovite kontrole uvida u poslovanje, opće stanje u banci i davanja smjernica za prijam novih djelatnika i njihovo obučavanje. Baš on mi je trebao.
Sva sretna dočekala sam gospodina Mihlera u svoj ured i dala sve od sebe da poslovnica blista taj dan, kao i njeni djelatnici koji su taj dan morali izgledati profesionalnije nego ikada. Atmosfera je bila vrlo napeta, kao da se nožem mogla rezati u zraku.
Nakon uvodnog ljubaznog prijama, i opuštenog neobaveznog razgovora, osjetila sam povjerenje koje je imao u mene i vrlo ležeran odnos prema meni. Iskoristila sam taj trenutak.
„Mogu li Vas pitati nešto potpuno privatno?“ – pitomim, ljubaznim osmijehom obratila sam mu se.
„Kako da ne, samo recite. Sve što mogu učinit ću za ženu poput Vas.“ – reče mi, sad već malo koketirajući. To me na trenutak uplaši, jer nisam željela nikakve probleme od ljudi koji su iznad mene i da samo jednim potezom, zato što im to njihova moć i položaj dozvoljavaju, unište moj život i sve što sam trudom postigla.
„Nadam se da se obraćam na pravu adresu za savjet. Jedan moj prijatelj kupio bi stari hotel u malom mjestu nedaleko odavde. Da li me možete uputiti na ljude s kojima se to radi i kako.“ – radeći naivnu ženu od sebe, upitah ga naginjući naivno glavu na jednu stranu.
„Ah, draga moja, to je sitnica. Naravno da ću Vam pomoći. Čak Vas mogu izravno povezati s ljudima kojima ćete samo otići na razgovor o cijeni.“ – reče mi samouvjereno, što mi čak u jednom trenu stvori osjećaj mučnine. Tako se naša zemlja prodavala ljudima koji nisu znali niti riječ moga jezika. Ali sam hitno odgurnula to domoljublje od sebe i pomislila da je ovo trenutak koji okreće moj život za sto osamdeset stupnjeva
U danima iščekivanja da mi ti ljudi s kojima sam bila na razgovoru jave samo kada da dođemo Miroslav i ja radi potpisivanja kupoprodajnog ugovora, moj privatni život bio je sve zahtjevniji. Da bih sve to izdržala,a da mi posao ne osjeti posljedice, mogla sam zahvaliti samo trenucima sa Miroslavom. Nekada bi se kao srednjoškolci parkirali u neki mračni kutak i divlje ljubili na sjedištima auta.
Približavalo se proljeće,. Mlađa je završavala osnovnu školu, a starija gimnaziju. Mlađa je željela poći na ekskurziju, starija je trebala haljinu za matursko večer. Čekale su me brige oko prijamnog ispita i priprema za to. Sve me to činilo napetom i lako sam gubila nerve, kada bi se u kući svi ponašali kao da sam ja servis za rješavanje svih problema.
Stipe se okrenuo svojoj Udruzi branitelja i ostvarivanju svojih prava. Noću bih ga čula kako povraća i to je bilo normalno u našem životu u dobu kada dolazi proljeće. Iako je mučio sa čirom na želudcu od kada sam se udala za njega, oboje smo znali koliko on to pospješuje sa pogrešnom ishranom. Uporno je jeo sve ono što je prvo bilo na listi što mora izbaciti iz ishrane. Na stolu su uvijek bile pilule protiv viška kiseline i pilule za čir, a uz to i kutija cigareta. Od pića je jedino pio 'coca-colu' pravdajući se da mu želudac proradi nakon samo jednog gutljaja iako se na velika zvona pričalo o štetnosti toga pića.
Ja sam odavno digla ruke od uvjeravanja da griješi. To je tako trajalo sve te godine, ali sad me ljutio sa noćnim povraćanjima jer me budio iz sna u koji sam jedva uspijevala utonuti, a sljedeći dan svako koji je dolazio bio je naporan i odgovoran. Pošto njemu njegovo dostojanstvo nije dozvoljavalo da razgovara o bilo čemu vezanom za moj posao i velike obveze, nas dvoje smo se viđali samo u prolasku kroz stan. Ja sam stizala sve. Obavljala sam i kućne poslove, a i s posla bih stigla izaći i sa kćerkama kupiti sve što im treba, pa čak i popiti kavu u gradu uz 'šalicu razgovora'.
Kada sam dobila mjesto direktora banke, to je za njih bila velika prekretnica. Sjela sam s njim razgovarati vrlo ozbiljno i pokušala iskoristiti taj trenutak za 'udaranje' na njihovu svijest.
Rekla sam im da bi bilo vrlo ružno da moram obarati pogled kada dolazim u školu na informacije o njihovim rezultatima onda kada se oni svi u školi 'prostiru' preda mnom, jer se odmah znalo da sam postala direktorica. To je bilo tako mizerno, kako su ljudi ulizice onima koji su na položaju. Svi su bili neprirodno ljubazni, da sam stalno imala dojam da će me pitati da im sredim kredit preko veze.
Kćerke su se počele truditi i da pospreme svoju sobu, čistile su stol iza objeda, stavljale posuđe u perilicu. Čak mi je starija počela i rublje glačati.
Nisam bila u oblacima zbog toga, jer sam stalno živjela u strahu kad će prestati. Jedino što mi se nije svidjelo, mlađa kada bi prolazila Stipi iza leđa dok bi on sjedio u fotelji i gledao televiziju, zakolutala bi očima podrugljivo kao da joj on tu smeta.
Dio X: Na početku početka
Dio IX: Kao iz vedra neba
Dio VIII: Grč u trbuhu
Dio VII: Idemo
Dio VI: Povratak na početak
Dio V: Malo do Beča
Dio IV: Plan A
Dio III: U uredu
Dio II: Ponuda
Dio I: Kad žena uzme stvar u svoje ruke
komentiraj (19) * ispiši * #
Na početku početka
srijeda , 25.11.2009.Široka i sigurna autocesta širila se pred nama u svojim blagim zavojima, a ja nisam vozila brzo. Na radiju je počela pjesma ' Baš ti dobro stoje suze' i ja skrenuh na prvoj pomoćnoj traci.
„Miroslav, moram ti nešto reći. Ja uz ovu pjesmu plačem od onog trena kad smo se vratili sa 'mjesta zločina'. A to mjesto je onaj tvoj projekt na obali. Od tog trenutka ne mogu prestati misliti na tebe. Ali, ono, znaš, drugačije. Nadam se da ne misliš da je ovo...“ – pokušah mu reći još koju u svoju obranu, a on pruži ruku prema mojim usnama i spusti ju, kao znak da zašutim.
„Mogu li ja voziti?“ – reče.
„Oh, naravno, Čak naprotiv...“ – uzvratih i pređoh na mjesto suvozača, dok je on obilazio auto.
Šutnja koja je zavladala u unutrašnjosti auta, osim tihe muzike, bila je kao zategnuti konop između nas. Okrenula sam se prema njemu i pogledala ga dok je vozio, a on je prinio svoj kažiprst usnama, poljubio ga i spustio na moj obraz.
„Zbunjen sam. Imam osjećaj da se malo zezaš sa mnom. Sad kad si to izrekla osjetio sam koliko su moje misli bile slične tvojima, ali sam se sramio što su mi se otele dvije – tri. Znaš u onom baru kad si dolazila iz toaleta? Tad sam osjetio strahovitu želju da te prigrlim, ali sam sebi rekao:' daj, budalo jedna, što ti pada na pamet.' Bila si tako nekako krhka i slaba, i tada kao da sam te prvi put gledao kao ženu, a ne prijateljicu.“ – tiho je govorio i sa obje ruke držao upravljač automobila.
„Hej, znaš da sam ja tada sebi rekla ako mi priđeš otvoriti moja vrata da ću ti reći samo da me zagrliš i šutiš.“ – ushićeno sam mu rekla i postala svjesna da je kemijska reakcija buknula još onog trena kad je ušao u moj ured.
Bio je sretan zbog mene što mi je na posao stigla dobra vijest o unapređenju što je svakako otvaralo velika vrata za naš pothvat.
Kad smo stigli u taj prelijepi grad, dovezli smo se u hotel gdje sam ja već spavala na mom avanturističkom pothvatu. Stigli smo dva dana prije vremena za moj razgovor sa onim istim gospodinom.
Ovaj put htjela sam samu sebe častiti malo dužim boravkom i temeljitijim razgledanjem grada. A u društvu čovjeka uz koga mi trganje u trbuhu nije prestajalo, bila je najbolja moguća prilika.
Predložila sam mu da odmah pođemo do šume, koja je bila jedno od najomiljenijih i najčešće posjećenih terena za odmor u Beču. Bila je to šuma Laar. Udaljena je 15 minuta hoda od bečkog becirka Favoriten-a i metro stanice Reumannplatz.
Željela sam da šetnjom razgibljemo svoja tijela i budemo na drugačiji način jedno uz drugo.
Htjela sam da pođem i do Bečke državne opere (Wiener Staatsoper), ulice Kärntner Straße - najfrekventnije pješačke zone Austrije. Tu su se nalazili poznati hoteli, kavane i slastičarnice kao i znameniti Ring - ulica Ringstraße, koja kao prsten okružuje središte grada. Od 1980. godine u Beču se razvila živahna i raznovrsna noćna scena s ugostiteljskim četvrtima, umjetničkim galerijama, noćnim klubovima, jazz barovima i priredbama svake vrste.
Znala sam da će ovo biti nešto što ću velikim slovima ugravirati na prelasku u drugu polovinu svoga života.
Vraćali smo se prema hotelu sa slatkim umorom u svakom dijelu tijela. Ni u jednom trenutku nisam pomislila da se kajem ili da je pogrešno ovo što radim.
Pa i onaj trenutak kada me upitao 'mogu li te poljubiti' i ja sam stala pred njega kao dijete iz vrtića, sklopila oči i čekala da se dogodi čudo. Njegova nespretnost i poljubac koji je sličio poljupcu djece u igri, nije pomutio u meni onu vatru koja je gorjela u mom trbuhu.
Kad sam se istuširala i izašla iz kupaone, on je sjedio na krevetu, omotan ručnikom oko pasa i gledao me sa takvom strašću, da sam mu jednostavno hrabro prišla, opkoračila njegove noge i sjela mu u krilo.
Pomicala sam lagano svoje tijelo uz njega i on mi je odgovarao bujajući u svojoj želji za mnom.
Bili smo dva gladna ljubavnika, u nekom ne skupom hotelu romantičnoga Beča, daleko od svojih stanova, djece i naših svetih obveza na vjernost i u dobru i u zlu.
Nije me grizla savjest, nego sam pohlepno i sebično uzimala svaki trenutak te strasne noći za sebe. Tješilo me što taj krevet ne vidi nitko i što će naši slatki grijesi ostati u ovoj hotelskoj sobi kao naša tajna. Bila sam sretna, do neba. Osjećala sam se kao balavica, slobodna i spremna pokrenuti nebesa sa svojom slobodom u ljubavničkim pokretima.
Ni u jednom trenu nisam razmišljala o onome što nas čeka. Znala sam samo da sam to čvrsto držala u svom naručju kao tek dobivenog skupocjenog kućnog ljubimca na dar.
Emocije nabijene poslovnim uspjehom, iskazanim poštovanjem vrlo važne pretpostavljene osobe velike poznate banke ispreplitale su se sa emocijama strasti i zaljubljenosti. Nisam se htjela odvajati od njega niti u jednom trenu. Čekao me u predvorju banke u udobnoj kožnoj fotelji dok sam ja obavljala razgovor u velikom mramornom uredu.
Konačno, izlazeći iz ureda sa razgovora na komu sam često gubila nit i mislima bježala u veliki hol gdje me čekao Miroslav, pružih ruku za pozdrav krasnom gospodinu i pojurih mojoj novoj velikoj ljubavi u zagrljaj.
Morali smo otkriti još nekoliko znamenitih kutaka tog lijepoga grada, pa onda trčati u sobu, stišati svoje strasti u beskonačnim milovanjima i poljupcima. U četrdesetoj godini otkrila sam svijet u kome poljupci po mojim dojkama stvaraju slatki grč u mom trbuhu i mame jecaje na moje usne. U tom slatkom početku starenja, spoznala sam da i poljubac može stvarati uzbuđenje. Uživala sam gledajući naša isprepletena tijela na bijeloj postelji i dozivala ga: „Pogledaj nas samo kako smo divni.“
„Znaš, Meri, osjećam se kao dječak. I mislim da sam ti predao cijeloga sebe onoga trena kada sam prešao na vozačko mjesto i preuzeo kormilo naše budućnosti. Nikada nikomu nisam rekao da ga volim, a tebi ću to govoriti dok sam živ.“ – šaputao mi je u mračnoj sobi po kojoj su se igrale sjenke grana drveća pored prozora, koje su se njihale na blagom vjetriću.
„Mazo moja, sjećaš li se onog dana kad smo se upoznali?“ – upitah ga, jer kada god bih sklopila oči vidjela bih onaj njegov pogled maloga vraga.
„Kako se ne bih sjećao. Znaš što sam pomislio tada? Da bih te tako volio dohvatiti i ukrotiti, jer sam , sad to spoznajem, bježao od takvih žena.“ – odgovori mi, prelazeći rukom preko mojih bedara i ja shvatih da prvi put u životu volim svoje tijelo i ponosna sam na njega.
I mada je Miroslav bio od onih tipova koje sam, kao djevojka, u velikom krugu zaobilazila, nakon tolikih godina poznanstva on je probudio ženu u meni. Ali ženu, koja voli sebe i sve na sebi i ima hrabrosti biti slobodna kao ptica.
Dio IX: Kao iz vedra neba
Dio VIII: Grč u trbuhu
Dio VII: Idemo
Dio VI: Povratak na početak
Dio V: Malo do Beča
Dio IV: Plan A
Dio III: U uredu
Dio II: Ponuda
Dio I: Kad žena uzme stvar u svoje ruke
komentiraj (17) * ispiši * #
Kao iz vedra neba
nedjelja , 22.11.2009.Miroslav me osvojio sa svojom suzdržanošću i korektnim odnosom prema meni cijelo vrijeme. Da je to bio bilo tko drugi, znam da bi navalio kao sivonja i mislio, da to što sam pristala poći sama s njim znači i da idemo u krevet.
Glavu sam zabacila na naslon sjedišta i pustila da mi gorčina ispliva kroz suze. Suviše toga se nakupilo u meni u posljednje vrijeme, a ja sam samo kao stroj pokretala svoje tijelo i um, bez emocija. Nije mi se išlo u stan, jer sam znala da su prozori zatvoreni, da je Stipe nadimio za trojicu.
Znala sam da su obje moje djevojčice ostavile u kuhinji kruh pored kutije za kruh i da je salama ostala izvan folije na radnom stolu, a ne u hladnjaku. Sve sam to morala pospremiti, pa tek onda poći pod tuš i po tako željeni san i odmor.
Obrisala sam obraze dlanovima i ispuhnula nos u maramicu. Uzela torbu i držeći prste na nosu, protrčala kroz smrdljivi haustor. Nisam čekala lift. Opet je bio na posljednjem katu.
Stipe me samo pogledao preko ramena i nastavio kunjati uz tv. Ušla sam u dječju sobu i našla ih kako gledaju neki film.
„Jeste li oprale zube?“ – upitala sam ih.
„Sad jedemo čokoladu. Kasnije.“ – odgovori mlađa, a starija mi je davala znak rukom da izađem i da im ne smetam, jer bi mogle propustiti važnu scenu.
Samo sam pogledom prešla preko sudopera punoga prljavih tanjura i radnoga stola na komu samo nisu bile još i tenisice. Produžila sam ravno u kupaonu.
Hlače i majicu sam ubacila u perilicu, a onda stala pod mlaz mlake vode i pustila da se suze miješaju sa vodom. Rukama sam milovala svoje grudi i nježno se dirala između nogu. Zamišljala sam da me grle Miroslavove ruke i prebiru po mom tijelu kao svirac po violini.
Tijelo mi se trzalo doživljavajući vrhunac, a onda kleknula u kut kabine i zabila lice u ruke.
Bila sam užasnuta spoznajom da sam se zaljubila.
Kada me u ponedjeljak direktor pozvao u ured na razgovor, pretrnula sam da mi se nije potkrala kakva greška u radu.
„Sjednite, kolegice. Što je, zašto me tako gledate?“ - upita me, dok sam ja i dalje stajala pored vrata. Kao da sam se spremala pobjeći.
„Je li sve u redu?“ – promucah.
„Jeste. Naravno. Ali, imam za Vas divnu vijest. Trebate poći na put u naše sjedište u Beč, jer ćete najvjerojatnije biti promovirani na moje mjesto. Ja odlazim u drugu poslovnicu, koja se otvara na istoku sljedeći tjedan.“ – sipale su riječi iz njegovih usta, a ja nisam mogla povezati taj kaos u mojoj glavi.
„Čini mi se da mnogi pričaju o Vašem hrabrom posjetu...“ – ispitivački me gledao direktor.
„Ah...sve u cilju uspješnijeg poslovanja...“ – zamuckujući sam odgovorila.
Kroz glavu mi bljesnu staro oronulo odmaralište i ostvarenje mogućeg poslovnog pothvata.
Ušla sam u svoj ured, zatvorila vrata za sobom i naslonila se na njih. Nezgrapnim pokretom ruke okrenula sam ključ i skliznula leđima niz vrata. Raširila sam koljena, klečeči i tako sjedila na podu svoga ureda. Uzdahnula sam.
Pogled mi je prešao preko šarenoga benjamina, koga je vrijeme bilo zaliti i malo poprskati listove.
Nisam se mogla pomaknuti. Ukočeno sam tako sjedila nekoliko trenutaka, dok je u glavi tutnjao tornado misli. Kao raskalašene svađalice trgale su mi se misli i skakale kao gorski potok preko stijenja.
Bila je ovo savršena prilika za krenuti u visine. U meni progovori ekonomista, pa se zapitah, je li normalno krenuti u takav pothvat s Miroslavom, a ne imati riješeno stambeno pitanje. Dignuti kredit, pa kupovati stan bilo je čisti promašaj, jer nema oplođavanja novca. A dignuti kredit pa uređivati onog starca od odmarališta i što može biti na kraju. Propala investicija?
'Tko ne riskira – taj ne profitira.' – zaključila sam i kao okretni sportaš na treningu, poskočila sam s poda i dohvatila telefon.
„Miroslav? Ja sam. Imam ti nešto važno reći. Ali, to bih ti pričala na putu do Beča. Želiš li poći sa mnom?“ – upitala sam ga, odjednom hrabra i sa jasnom slikom u svojoj glavi.
„Beč? Sad si me ...onako na prepad. Ali, mislim da nema dileme. Reci kada.“ – radoznalo me upita.
Dio VIII: Grč u trbuhu
Dio VII: Idemo
Dio VI: Povratak na početak
Dio V: Malo do Beča
Dio IV: Plan A
Dio III: U uredu
Dio II: Ponuda
Dio I: Kad žena uzme stvar u svoje ruke
komentiraj (16) * ispiši * #
Grč u trbuhu
četvrtak , 19.11.2009.Iako bih radije čekala da noć prekrije ovo pusto mjesto, a mi onda sjednemo na stijene ispod terase i šutimo sve dok šutnja bude neizbježno lijepa. Krenuli smo magistralom prema jugu i ja mu predložih da skrenemo u jedan restoran gdje se može ugodno osjećati , a i lijepo pojesti.
„Ja častim.“ – reče Miroslav kao uvjet da pristaje na prijedlog.
Nazdravljali smo s visoko podignutim čašama bijeloga vina, čavrlajući o neobveznim temama, a da ni u jednom trenutku nismo dodirnuli ono zbog čega smo zapravo i krenuli do mora. Tašto sam pomislila da loše izgledam i da mi se šminka već razlila kao loš akvarel po licu.
Rekoh mu da ću poći do toaleta, a on se složio, pa dodao da će platiti račun i onda možemo i krenuti. Dok sam koračala preko polupraznog restorana vraćajući se iz toaleta, pomislila sam:
„Ako krene da mi otvori vrata od automobila, reći ću mu:'samo me zagrli i šuti'.“
Parking ispred restorana bio je pust i vjetar je već postao hladan.
Motrila sam ispod oka njegov sljedeći potez i drhtala kao djevojčica od straha: što ako mi otvori vrata.
Međutim, on se zastao i mučio se sačuvati plamen na upaljaču, dok je pripaljivao cigaretu. Nakon što mu je to uspjelo, nakon nekoliko krckanja upaljačaem, krenuo je prema svojoj strani auta.
Odahnula sam što se stvari tako odvijaju, jer sam se ponovno posramila svojih kurvinskih misli.
U našem malom mjestu, gdje smo oboje svili svoja gnijezda, mene je čekao Stipe, a njega njegova Dara.
Muzika je tiho svirala, a u unutra u autu je bilo ugodno toplo, nakon onog oštrog zraka na parkingu restorana.
Šutjeli smo svatko za sebe, dok sam ja rukom milovala svoj trbuh, pa sam se zapitala koji mi je vrag.
Dok sam vozila, morala sam stisnuti koljena jedno uz drugo. Kao da mi se utroba trgala, a da nisam znala objasniti sebi, zreloj ženi, što to osjećam. Prehlađena nisam bila, niti sam morala u toalet ponovno. Odagnala sam te čudne misli i potisnula te čudne osjećaje.
Farovi dugih svjetala razgrtali su mrak na cesti ispred nas i ja sam se sjetila da sam taj dan trebala poći na informacije mlađoj kćerki.
Moju djecu su tako drmali hormoni, da sam se zapitala, jesam li i ja bila tako teška u pubertetu svojim roditeljima, ili smo mi bili neka drugačija djeca. Sjetila sam se jedne emisije, dok smo nas dvoje tako bili prepušteni svatko svojim mislima, o hrani koja je hormonski poremećena, pa tako isto djeluje i na djecu. Ne mogu pomišljati da je to od hrane, jer sam uspjela makar u tome, da ih naučim da redovito ručaju zdravu hranu. To mi je bilo vrlo važno svaki dan imati gotov ručak spremljen u mojoj kuhinji.
Moje kolegice s posla već su odavno poručivale brzu hranu na kućnu dostavu, na što sam se ja zgražala.
Isto kao što sam se zgražala na perilicu za suđe. Ja sam moju upotrijebila samo za pričest i krizmu, kada sam imala za prati stotine čaša i pribora za jelo.
Mlađa je već u listopadu naredala dvije jedinice i to ju uopće nije sekiralo. Moja teorija da se dobre ocjene love na početku godine njoj je bila smiješna, jer je njoj bila prihvatljivija njena teorija da je daleko do kraja školske godine i da ona uvijek može popraviti loše ocjene. Stipe nikada nije išao na informacije i branio ih je obje kada bih ja podizala galamu oko redovitog učenja.
Jednom sam mu kada smo bili sami rekla, da me i ne čudi što ih brani jer ni on nije imao prevelike ambicije. To ga je jako povrijedilo i prvi put je moja visoka školska sprema stala između nas kao kineski zid. Bilo mi je žao što sam mu to rekla, ali sam bila isprovocirana njegovim miješanjem kada je kritiziram djecu i usmjeravam na pravilan put.
„Hm...“ – omaknu mi se uzdisaj dok sam vozila i šutjela.
„Što je bilo?“ – upita me Miroslav.
„Ma, ništa bitno. Danas sam trebala poći onim mojim u školu, ali sam totalno zaboravila.
„Nemoj se sekirati previše. Sve će to proći. Ona moja je izgubila godinu, nije htjela učiti, svađala se sa profesorima, a eno je danas radi i zarađuje sebi kruh.“ – tješio me Miroslav.
„Možda si u pravu.“ – rekoh mu iako me to nije tješilo. Moje ambicije su bile veće od toga da mi dijete radi u nekoj trgovini i reže kruh za sendviče.
Mrzila sam trenutak dolaska na raskrižje na ulasku u naš grad. To je značilo da je kraj ovom prelijepom ležernom danu s Miroslavom. Osjećala sam se kao da sam pošla obaviti nešto, a evo, vraćam se neobavljena zadatka.
„Javim ti se.“ – rekoh mu kada sam zaustavila auto ispred njegove zgrade.
Ponoć se približavala na satu i ugledah Daru kako se nagnula preko prozora i gleda jesmo li to mi stigli.
A onda sam parkirala auto ispred svoje zgrade i ostala dugo sjediti u njemu. Na radiju je svirala pjesma „Baš ti lijepo stoje suze“ na postaji Narodni radio. Niz lice su mi se slijevale suze, a ruke sam čvrsto grčila u pesnicu među nogama. Osjećala sam da sam se ludo zaljubila.
Dio VII: Idemo
Dio VI: Povratak na početak
Dio V: Malo do Beča
Dio IV: Plan A
Dio III: U uredu
Dio II: Ponuda
Dio I: Kad žena uzme stvar u svoje ruke
komentiraj (17) * ispiši * #
Idemo
ponedjeljak , 16.11.2009.Predložio je da svratimo na kavu u jedan fini bar na putu prema njegovoj 'poslovnoj ideji'. I napomenuo da neće ništa pričati dok to sama ne vidim.
"Pričajmo o nama, o tebi, o meni. Kad dođeš tamo, prvo šuti, odvagni, osjeti i zamisli, pa mi onda daj prvi odgovor." - reče dok smo sjedali na visoke šank stolice.
Dan na poslu mi je bio naporan, kao i svaki petak. Jednom sam tako zaključila da je to zapravo samo psihološki trenutak u silnom iščekivanju vikenda.
Pričao mi je, dok sam sjedila blizu njega, pa kao da smo se ramenima dirali, o momcima kojima je bio zapovjednik u ratu, o situacijama kad mu je na rukama umirao dečko od devetnaest godina. Slušala sam ga s velikom pažnjom i zapitala se, da li Stipe ima ovakva strašna sjećanja, da li nosi u sebi te strašne slike, pa se tako zatvorio u sebe.
Onda mi je ispričao vic o konju koji se smrzao u polju kokica, jer je mislio da pada snijeg i ja sam se tako luđački počela smijati da se nisam mogla zaustaviti.
"Jao, oprosti, molim te, ali tako mi je smiješno." - rekla sam mu.
"Volim što se smiješ. Cijelo vrijeme si nekako tužna i pogled ti je mutan. Ako ikako mogu pomoći, tu sam." - prokomentira moj smijeh i pripali cigaretu.
Ono što sam ugledala po dolasku na njegovo mistično mjesto, u prvi tren me malo ustrašilo. Oronulo staro odmaralište neke Yu - firme koja više ne postoji, zemljište u vlasništvu općine koje se licitira vrlo povoljnom cijenom, a nitko baš i nije pojurio na taj komad zemlje na brijegu pored mora. Turizam je još bio mrtav i stranci su još suzdržano gledali na naš mir, čekajući da se konačno uvjere da je ratovanje prestalo. To malo mjesto u kome su živjeli samo barbe i none zamotane u crne marame, nije baš u tom trenutku djelovalo obećavajuće.
Miroslav je mudro šutio, dok smo stajali pored ograde na terasi starog odmarališta za radničku klasu.
More se iskrilo po svojoj površini i bljeskalo mi, kao nestašno dijete s komadićem razbijenog zrcala, svojim sjajem u oči. Stavila ruku iznad očiju i osjetiila prekrasan miris vode, pa mi dođe da se u to hladno popodne bacim i zaplivam u modroj vodi. A poželjeh topli muški zagrljaj.
Miroslav je stajao pored mene, suzdržan i na distanci, upravo onakav kakvog sam poznavala više od desetljeća. Uhvatih se u trenutku da ću nasloniti glavu na njegovo rame i trznuh se.
"Je li ti hladno." - upita onako čisto, bez primisli.
"Pa, onako." - odgovorih mu sretna što nisam uradila neki pogrešan korak.
"I?" - priupita.
"Koliko?" - odgovorih mu pitanjem.
"Mnogo. Ili malo. Zavisi kako gledaš na to. Ja imam neku zemlju od djeda, koju bih stavio pod hipoteku. Mislim da tebi nije problem dobiti kredit. A kod odvjetnika bi sklopili ugovor o zajedničkom ulaganju i ja bih volio da tvoje ime stoji u vlasničkim knjigama.“ – polako je Miroslav iznosio svoj plan.
Na trenutak mi se učinilo da sanjam. Zadrhtala sam od pomisli da sam se odmaknula od štednjaka i pelena. Postala sam u srednjim godinama ono što sam trebala davno, za ljubav mojih roditelja.
Moja majka nikada se nije mogla pomiriti sa mojom odlukom da budem kućanica. Čak joj se Stipe nije ni dopadao, osjećala sam to od prvog dana. Ali, kao i svaka majka koja želi da joj zet bude dobar prema njenoj jedinici, tako je i moja mama progutala to razočaranje da sam odabrala Stipu. Konačno, kada sam se nakon rata zaposlila u banci, majka je odahnula. Zagrlila me i na uho šapnula: “Hvala Bogu na uslišanim molitvama.“ Nikada mi nije vjerovala da je to bila moja odluka. Mislila je da to radim za ljubav Stipi ili da stišam njegovu ljubomoru.
„Iskreno? Sviđa mi se ideja. I mislim da ću već u ponedjeljak krenuti u akciju oko dobivanja kredita.“ – rekla sam Miroslavu.
„Znao sam. Ne znam zašto si mi ti pala na pamet, ali ti si za mene uvijek bila pojam žene koja može pomaknuti planine.“ – nasmiješi se onim svojim zavodljivim pogledom. To me vrati u trenutak kad smo uselili Stipe i ja u taj podstanarski stan. Jednog dana dok sam ulazila u zajedničku kupaonu, zovnu me njegova žena Dara i reče:
„Miro, da te upoznam sa našom novom susjedom.“
I uvijek protrnem kad se sjetim tog njegovog pogleda. Kao da me razodjenuoo u tom trenutku; pogled mu je bio prodoran i bezobrazan. Sjećam se da sam skrenula pogled od neugode. Imala sam osjećaj da ću Stipi morati odgovarati za taj osjećaj kada dođe s posla. Kao da sam ga varala očima.
Taj pogled dodirnuo me i sada kada mi je pružio ruku i upitao:
„Partneri?“
„Mislim da, da.“ – rekoh mu, a u sebi se ohrabrih da nikada nije kasno reći 'ne'.
More se kao crveno ulje prelijevalo i tonulo u predvečerje. Dan je bio kratak i svježi vjetrić koji je dolazio s vode izazva jezu na mojoj koži.
„Idemo?“ – upitah ga.
„Može.“ – reče kratko i ponudi mi savijenu ruku u laktu, da se pridržim, hodajući po oštećenim pločicama terase na kojoj smo stajali cijelo vrijeme.
Dio VI: Povratak na početak
Dio V: Malo do Beča
Dio IV: Plan A
Dio III: U uredu
Dio II: Ponuda
Dio I: Kad žena uzme stvar u svoje ruke
komentiraj (18) * ispiši * #
Povratak na početak
srijeda , 11.11.2009.Teško sam disala dok sam izlazila kroz velika teška staklena vrata banke, koja mi je pridržavao vratar u prekrasnom tradicionalnom odijelu. Osmjehnula sam mu se i zahvalila, a u kutu usana osjetila grč, drhtaj, tremu, što sam odradila ono zbog čega noćima nisam mogla spavati, a sad je to bilo iza mene.
Sada nisam mogla spavati zbog Miroslavovog prijedloga da krenem u još jedan izazov. Morala sam poći i vidjeti o čemu se radi, na lice mjesta, jer ideja nije ni zvučala loše, samo sam morala vidjeti lokaciju.
Stipe je osjećao da se nešto događa jer sam prečesto noću ustajala iz postelje i odlazila u kuhinju po čašu vode.
"Što tebe muči?" - brecnu me njegov glas jedne noći, dok je stao iza mojih leđa i prigrlio mi ramena.
"Pa, recimo ti. I mi. I naša divlja djeca. Kao da sve moram sama." - odgovorih mu.
"Pa, što hoćeš od mene. Evo, idem k'o bijednik i tražim posao, ali kad ne ide, ne ide." - muški bezobrazno, kao ranjena životinja, deklamirao je ono što je bilo njemu u korist.
"Stipe, znaš ti dobro da nije tako crno kao što ti pričaš. Mogao bi ti na drugi način pridonijeti u ovoj situaciji. Nekada si mi uzimao usisač iz ruku i pomagao, a tad i nisam baš trebala pomoć. Svaki dan nalazim groblje od razbacanih stvari po kući, a vi svi odete kud koji mili moji. Nemam vremena ni da pišam, a moram s vrata kupiti vaše šalice i mrve po stolu. Mrve koje su od vašeg doručka. Ma, znaš što. Ne moraš ti ni to. Ali, da makar pokažeš djeci malo više svoga autoriteta, pa da ti ne bježe u zagrljaj svaki put kad ja povisim ton i kritiziram. Na što će nam djeca izaći, Stipe! Pusti to što si kao junac zagulio, pokreni se, pridonesi na drugi način." - izgovarala sam riječi koje i nisu baš dopirale do njega, jer je on odmah dohvatio cigaretu i u to gluho doba noći zasmrdio prostoriju.
Ustala sam bijesna što mi opet trebaju sajle da bih izvukla riječ iz njega. Pošla sam u kupaonu, a on uđe za mnom i pokuša mi zavući ruku pod pidžamu.
"Znala sam ja da je tebi palo na pamet, inače ne bi ni primijetio da me nema u krevetu. Pusti me!" - rekoh mu i zatvorih vrata od kupaone.
Radoznala da vidim o čemu se radi, nazvala sam Miroslava u četvrtak i predložila da pođemo u petak oko podne , jer mi tada posao dozvoljava poći malo ranije iz ureda. Sva ustreptala od ponovnog susreta sa Miroslavom, po nekoliko puta sam provjeravala je li sve na svom mjestu. Obukla sam hlače boje bijele kave i crnu dolčevitu. Prije polaska sam stavila još po jednu kap parfema u kosu. Htjela sam mu mirisati. Drhtala sam kao mala djevojčica kada sam stigla po njega sa svojim autom. Čekao me pred svojom zgradom, a njegova žena Dara nam je mahnula s prozora.
U trenutku kada je sjeo na sjedište pored mene, nije me zapuhnuo nikakav muški parfem. Taj trenutak neću nikada zaboraviti: miris prirodnoga muškarca. Onda ću nakon nekoliko godina imati priliku gledati "Oprah" show u kojem je gostovao Matthew McConaughey
i ispričao da nikada nije koristio nikakve parfeme, jer mu je majka rekla da ima sreću rijetkih da se ne znoji i da treba biti ponosan na svoj prirodan miris. Kada sam gledala tu emisiju, sjetila sam se trenutka kada je Miroslav ušao u moj auto i zamirisao kao prirodan muškarac. Inače, sav je on nekako bio prirodan i spontan.
Iako je on pokušavao započeti neku spontanu priču na putu prema našem odredištu, ja sam razmišljala o tome kako zapravo o njemu nikada nisam razmišljala kao žena o muškarcu. Osjećala sam se kao časna sestra koja se vjenčala za Boga. Tako sam ja u svojoj ludoj mladosti, vjenčanjem za Stipu postala njegova sjena koja ga vjerno prati.
Ove prljave misli o Miroslavu i njegovom mirisu posramile su me i uplašila sam se da bi me mogao prokužiti u mojoj glavi.
Dio V: Malo do Beča
Dio IV: Plan A
Dio III: U uredu
Dio II: Ponuda
Dio I: Kad žena uzme stvar u svoje ruke
komentiraj (17) * ispiši * #
Malo do Beča
nedjelja , 08.11.2009.A ja sam onda fino Stipi i djeci rekla da idem na službeni put.
Sad mi noge zadrhte kad se sjetim te svoje bezobrazne hrabrosti, ali sam duboko u sebi osjećala da radim pravu stvar.
Kao mala seljančica zalijepila sam nos za prozor taksija i otvorenih usta gledala grad trendova s mladom, inovativnom kulturnom i umjetničkom scenom, s pregršt lokala, kafića i restorana za gurmane uzvišenih zahtjeva.
Nisam mogla vjerovati s kakvom lakoćom sam došla u ured vrlo važne osobe u sjedištu naše banke.
Bio je to gospodin kakvoga odavno moje oči nisu vidjele. Uredno i glatko lice poslije brijanja, mirisalo je čak i kroz metar - metar i pol razmaka između nas.
I to baš onako kako volim da muškarci mirišu - tek toliko da mi nadraška nosnice. Ruka koju mi je pružio na pozdrav, a zatim laganim pokretom povukao stolicu i pokazao mi da sjednem u nju, bila je glatka kao svila.
Taj čovjek je bio savršeno čist kao novorođenče.
Obožavala sam čiste muškarce.
No, autoritet koji me iz njegovog strogog pogleda nagonio na strahopoštovanje, zagurao mi je knedlu u grlo.
Kada sam mu se predstavila i rekla odakle dolazim, čovjek je vjerojatno pomislio da sam došla otkucati prljave rabote u njihovoj poslovnici u zemlji koja je lizala rane poslije rata i nije bila baš sigurna za bilo kakva ulaganja.
Hrabro sam progutala slinu u grlu, pa mu iznijela svoje mišljenje o drugačijem pristupu kreditiranja i poslovanja u banci, u usporedbi sa jednom drugom bankom iz Njemačke.
Zavaljen u svoju fotelju, prislonio je kažiprst na usnu i s velikom pozornošću slušao moje izlaganje na savršenom njemačkom jeziku.
Nisam mogla niti pomisliti da će mi znanje tog jezika ikada dobro doći.
Sjećam se kako sam plačući došla iz škole, kada sam krenula u peti razred i jecajući tati rekla da moram učiti njemački, a Nijemci su zli i ubijali su partizane. Tada mi je tata objašnjavao da je uvijek dobro znati neki jezik osim svoga, a tko zna možda će mi nekada zatrebati na službenom putu u Njemačku. Ponosno bi u ljetnim danima, kada bi nam u posjet dolazio njegov prijatelj gastarbajter iz Hamburga, dozivao me iz igre i govorio:
"Hajde ti sad fino Marijanu reci 'dobar dan, dobro nam došao'".
Pa i onda kada sam nakon deset godina učenja tog jezika, koji me uvijek vraćao na "Bitku na Neretvi" ili " Desant na Drvar", izašla na polaganje posljednjeg dijela ispita na drugoj godini fakulteta, profesor, koji me jako volio, nakon upisane petice, reče:
"Kolegice, rijetko sam imao studente koji imaju takav izgovor kao Vi. Šteta bi bila da zanemarite ovaj jezik, stoga Vam preporučam da navratite ponekada da Vam dam novine ili literaturu pa da osvježavate Vaše znanje."
Naravno, da je moja ambicija bila ekonomija i nisam imala interesa za jezike. Pogotovo, to je postala sporedna stvar kada sam se udala za Stipu, jer je i ekonomija i moje diploma palo u sjenu.
Ta mi se uspomena potkrala dok sam sjedila u tom raskošnom mramornom uredu u sred Beča. Jedva sam čekala prvi vikend kada ću otputovati roditeljima i pričati ovu čudnovatu zgodu, a moj će otac ponosno reći: "Vidiš da sam dobar vizionar!"
I da, istina je, uvijek je bio. Oh, tako sam silno voljela svoga oca. I bila sam ponosna što sam nosila 'stoposto' njegove gene. Osjećala sam u svakom otkucaju svoga srca, da ja ovdje sjedim samo zato što nosim njegove gene kamene. Tako sam se 'pozivala' na njih i nakon pitanja kako uspijevam izgledati tako dobro, pa sam morala uvijek izreći istu rečenicu: "Znam da mi ne vjeruješ, ali u pitanju su samo geni. Da mi vidiš tatu, sve bi bilo jasno."
Na kraju moga izlaganja, veliki bečki gospodin ustao je, pružio mi ruku i rekao:
"Molim Vas lijepo, da to sve iznesete u pismenoj formi i proslijedite do mene sa svojim potpisom. Moram priznati, zaintrigirali ste me i ako Vi mislite da banka neće izgubiti, ja bih to još detaljnije razmotrio kada pročitam Vaš podnesak."
Ponudio mi je da izađemo na večeru i da mi pokaže Beč, ali ja sam morala poći u svoju hotelsku sobu, srediti dojmove i poći pogledati koju znamenitost, a i svojim klincezama donijeti nešto iz europske metropole.
Dio IV: Plan A
Dio III: U uredu
Dio II: Ponuda
Dio I: Kad žena uzme stvar u svoje ruke
komentiraj (24) * ispiši * #
Plan A
petak , 06.11.2009.Onda mi je otvoreno ispričao o planovima za kupovinu nekretnina pored mora i planovima kako od toga napraviti veliku lovu.
"Znaš mene, ja sam uvijek pošteno radio. I ovo je tako. Ja ti volim po zakonu. Ovdje je jedina kvaka što treba uložiti. Poslije dolazi kupljenje kajmaka." - reče i uze iz džepa kutiju s cigaretama.
"Mogu li?"
"Naravno, ali čekaj da ti nađem nešto za pepeo." - rekoh mu i priđoh ormaru sa dokumentima. Nađoh malu kutiju od spajalica pa mu pružih.
"Na kraju ugasi sa malo vode. Barem sam ja tako radila kao student, kad sam kradom pušila." - nasmijah se.
"A ti? Zar ne pušiš više? Čini mi se da si pušila kao smuk." - upita me.
"Da, jesam. I zato sam prestala. Jezik mi je gorio kao od čilija, toliko sam pretjerala." - ispričah mu kako je ta odluka došla odjednom.
A onda sam se sjetila Stipe, kako se izrugivao s mojom odlukom i čekao kad ću pokleknuti u odluci i posegnuti za njegovom kutijom.
Nikada taj film nije vidio, pa mi se nekada čini da me mrzio zbog toga.
Kao da je bio ljubomoran na snagu moga karaktera, jer sam se još jednom potvrdila koliko sam jaka.
A on je bio sve slabiji. Ali i britkiji na jeziku.
U trenutku sam uhvatila samu sebe kako Miroslava analiziram.
Način na koji je držao cigaretu u ruci odavao je njegov užitak u tom poroku. Usporedila sam ga sa sobom nekada kada sam bila pušač i način na koji sam ja nervozno uvijek 'otresala' pepeo. Moje pušenje je bilo čista nervoza. U trenutku dok sam ga gledala kako lagano otrese pepeo u kutijicu od spajalica, pomislila sam da cigarete i nisu štetne ako se tako puši.
"Što ti je smiješno?" - brecnu me on s pitanjem. "Slušaš li ti o čemu ja pričam?" - upita me onako bez ukora, više kao šala sa djetetom koje je ulovio u krađi slatkiša.
"Jao, oprosti, molim te. U pravu si, odlutala sam. Znaš o čemu sam razmišljala? Gledam kako uživaš u toj cigareti, pa sam pomislila da pušenje i nije štetno."
Oboje smo se nasmijali i on potvrdi moje misli da zbilja uživa u cigareti i da mu ne smeta pušenje.
Jedino nisam mogla odgonetnuti njegovo cupkanje nogom. To je radio od trenutka kada je ušao u moj ured. Kao da je govorilo o njegovoj nervozi.
Ili sam sebi umišljala. Ali mi je došla pomisao, da kada bih sjedila pored njega položila bih mu ruku na koljeno i umirila ga.
"Znaš što, neću te više zadržavati. Idem sada. Uglavnom, ti razmisli. Još ti ovo moram reći: sjećaš se kada te naša gazdarica hvalila kako bi Švabe voljele radnika poput tebe. I ja sam tada o tebi razmišljao kao o ženi s kojom bih se upustio u najrizičnije poslove. Znaš li koliko si jaka?" - upita me Miroslav.
"Ah, što da ti kažem. Mi ti žene i ne volimo baš biti jake. Potrošimo se mi oko glačanja i kuhanja, pa nam treba netko jači od nas. " - rekoh mu razočarana pri pomisli na Stipu, koji mi kao slina visi svaki dan sa svojom facom i ništa ne priča.
Zgadilo mi se na samu sebe, kada sam pomislila koliko sam sve te godine braka održavala kao pčelica koja leti oko cvijeta.
Stipe nije bio čovjek od velike priče, pa sam ja to nadopunjavala i osvježavala uvijek novim pričama i idejama.
Ne bi meni bilo teško poslati mu na posao poruku da hitno svrati do kuće, pa ga dočekati iza vrata spavaće sobe u čipkanoj spavaćici i potrgati odjeću s njega. Naravno, nikada nije odolio, ali nikada nije ni znao da li se uistinu dogodilo nešto jednoj od naših klinceza, ili je meni palo na pamet da izgužvamo mirišljave plahte.
Sjećam se naših prvih dana, kada smo se vjenčali, u sobici 'dva sa dva'. Jutrom bih ustajala i budila ga sa mirisom sveže kave iz šalice, pa bih mu pričala što sam sanjala ili što sam zaboravila ispričati iz prethodnoga dana. A onda me jednoga jutra pljusnuo sa rečenicom:
"Jao, kako možeš samo toliko pričati zorom!"
Suze su mi grunule niz obraze i zašutjela sam nekoliko sljedećih jutara. Šutjeli bi tako i pijuckali kavu, da ga ispratim na posao. A onda jednoga jutra reče:
"Jesi li sanjala nešto sinoć?", da bi prekinuo glupu i smrdljivu šutnju među nama.
Miroslav me zamolio da razmislim o svemu, pa da mu se sama javim. Naravno, da mi je trebalo nekoliko neprospavanih noći da razmišljam o tome, jer u banci sam obavljala suviše odgovoran posao odobravanja kredita, da bih si mogla dozvoliti pogrešku. Ali, priznati moram, misli su mi prečesto milovale one trenutke kada je Miroslav sjedio u uredskoj fotelji preko puta mene.
Bio je tu i problem kako Stipi priopćiti da njegova žena iz sjene želi pokrenuti veliki posao. On nije bio od onih koji riskiraju. Volio je čvrsto tlo pod nogama, makar to bio makadamski put u nigdje.
Odugovlačila sam sa odlukom da zaplivam u taj meni nepoznati svijet. Ono što sam kao ekonomista učila studirajući, kosilo se sa ovim novim metodama bankarstva. Ekonomija na kojoj sam ja stasala, bila je utopija za ova nova rizična vremena. 'Tko ne riskira, ne profitira', bila je nova parola.
I tu sam ja napravila veliki 'bum', kada sam zamolila u našem sjedištu u Beču, da me primi glavni direktorov suradnik. Nikomu nisam pričala o svojoj ludoj ideji, ali sam jednoga dana ušla u ured direktora naše poslovnice i zamolila da mi da tri slobodna dana bez plaćanja. Čovjek je bio strogo poslovan i nije ni upitao za što mi treba, nego je rekao:
"Može, OK. Javite se na vrijeme."
Dio III: U uredu
Dio II: Ponuda
Dio I: Kad žena uzme stvar u svoje ruke
komentiraj (17) * ispiši * #
U uredu
srijeda , 04.11.2009.
Naš bivši susjed Miroslav na moj prijedlog ,došao je u banku - k meni, da bi razgovarali u svezi njegova poziva. Primila sam ga u svoj ured i ponudila mu piće.
Trebalo je i meni. Dok smo se rukovali, osjetila sam neku drhtavicu koja je kao duh prostrujala kroz moje tijelo.
Nikada nisam popila čašicu ljutoga, čak su mi se gadile takve žene. Osim čaše vina uz ručak.
Ali, sad mi je trebalo nešto da me protrese.
I istrese taj čudan osjećaj iz mene.
"Kako se samo dobro drži." - otela mi se kurvinska misao o njemu.
I onda se opravdah samoj sebi, da je to zato što mu lice prekriva osmijeh i ljubaznost. Koju ja već odavno nisam vidjela kod svoga supruga.
"Radiš?" - upitah ga, znajući odgovor, razočarano ga uspoređujući sa svojim Stipom.
"Radim, kod jednog, privatno. Na crno je. Ali, sređujem vojnu mirovinu, pa nije ni bitno." - iskreno mi odgovori.
Nisam ni sumnjala u njega. Uvijek je on bio radiša.
Sjećam se prije rata, dolazio bi iz državne firme, ručao, oblačio drugo radno odijelo i odlazio u privatnu firmu raditi do mraka.
Valjda nikada ne mogu dva dobra biti zajedno. To što je bio vrijedan i stvarao novac, bila je jedna strana medalje.
Druga strana je bila što je bio veliki ženskaroš i uvijek je hodao sa svojom klapom.
Ja sam bila drugačijih stavova i takvoga muža nikada ne bih mogla trpjeti kraj sebe.
Moj Stipe, je bio onaj koji je uredno odlazio na samo jedan posao, vjerno se vraćao doma ili bismo nakon posla otišli s djecom na kavu i prošetali zajedno.
Imala sam ravno četrdeset godina i kao da je grom pukao u mene s tim godinama. Sigurnost, samosvjesnost i odlučnost došle su s tim godinama. Prvi put u našem zajedničkom životu da se nisam konzultirala s njim, nego jednostavno došla kući i rekla:
"Ja od sutra počinjem raditi u banci."
Nisam sigurna da se već nakon nekoliko dana nije pokajao što me zagrlio i digao u zrak, pa okretao po sobi i ljubio. Tada je uistinu bio sretan.
Međutim, skupljajući 'odbijenice' kao da mu se poljuljalo samopouzdanje i zaključio je da sam ja za sve kriva u njegovom životu.
Zato sam nam pokvarila onu nedjelju, koja je za mene bila svetinja, kada bismo konačno nakon mise, svi došli kući i zajedno ručali. Poštovala sam i njegovo pravilo da nedjeljom jedemo čistu puru nakon mise.
Međutim, nakon te nedjelje, kada sam lupila šakom od sto, nedjeljom smo i dalje odlazili na misu, ali za ručak smo jeli uvijek nešto posebno spremljeno, jer to je bio jedini dan da se pripremi ručka mogu posvetiti s ljubavlju i sa zadovoljstvom. Puru smo od tog dana jeli petkom na večer. Nije niti riječi rekao.
Sjedio je Miroslav u uredskoj fotelji preko puta mene, pa sam u tom trenu pomislila kako sjedi skromno. Nije se zavalio i prostački raširio noge, nije se čak niti leđima naslonio na naslon, nego se blago nagnuo prema naprijed, sklopio šaku jednu u drugu i laktima se oslonio na svoja koljena.
"Znam, Meri, da je neugodno što razgovaram s tobom, ali sam uvijek mislio da si ti žena koja miriše biznis i da si vrlo sposobna. Nadam se da se Stipe neće ljutiti što razgovaram s tobom." - započeo je Miroslav priču o poslu.
"Iskreno da ti kažem i ja sam malo iznenađena. Ta, znaš, da sam ja žena iz sjene. Ali, ovaj rat nekako od nas žena uradio je ratnice u miru, a muške kao da je slomio u rovovima. Stipe mi se muči naći posao. I nije mu lako." - rekoh mu pokušavajući smiriti onaj nemir i nelagodu u sebi.
Dio II: Ponuda
Dio I: Kad žena uzme stvar u svoje ruke
komentiraj (10) * ispiši * #
Ponuda
utorak , 03.11.2009.
Zadnje gdje sam ušla bila je spavaća soba.
Taj trenutak sam izbjegavala i danju i noću. Samo bih na brzinu posložila deke i nakon otvaranja prozora povukla zavjesu, a onda što brže izašla.
Stipe nije bio kući. Trebao se već vratiti, jer je oko podne išao na razgovor za posao.
Kao da nam se cijeli sustav od braka i obitelji raspadao.
Nakon svršetka rata, razvojačen je, a firma u kojoj je radio prije rata se raspala. Gdje god bi se pojavio i pitao za posao, nakon rečenice: 'nazvat ćemo te', on nikada više ne bi otišao jer je znao što ta rečenica znači.
Kad bih se trebala sjetiti, kada smo zadnji put ispunili svoje bračne obveze u krevetu, to ne bih mogla. Čak mi se gadila i pomisao da se dodirnemo.
Stranci, eto to smo postali kada se zlo od rata završilo.
Nekada sam čak imala osjećaj, da mu nedostaju rovovi, puška i smrdljiva uniforma. Činilo mi se da bi bio sretniji sa svojim ratnicima nego ovdje sa mnom i s djecom.
Kada sam jedne nedjelje lupila šakom od stol i rekla mu da je to posljednji put da istresa svoje nerve na nas tri nedužnice, koje ga trpimo, od toga dana Stipe je govorio samo kada je morao.
Nije me zanimalo je li to bilo od njegova srama što je demonstrirao svoju silu psihološkoga terora na slabijem spolu; ili je to bila reakcija povrijeđenoga autoriteta pred djecom.
Znam samo da mi je više odgovaralo što je tako.
Trebala sam to i prije uraditi.
Mogli smo mi fino živjeti od moje plaće ekonomiste u banci. Ali, njegov povrijeđeni ponos nalagao mu je da on bude hranitelj svoje obitelji, svojih triju ženskica.
Da se bar prihvatio kućnoga posla, kao što je nekada znao. Nego, niti to više nije htio.
Nekada prije rata, uzimao bi usisač iz mojih ruku i govorio: "Daj, ja ću!"
Ili bi rekao: "Neka, ja ću ti oguliti krumpir."
Tada je on bio hranitelj, donosio plaću, a ja podizala naše dvije male princeze.
Po svršetku rata kao da je sve otišlo naglavačke.
I moje princeze pretvoriše se u dva mala ratoborna ratnika, sa jezicima dugim poput kravljeg repa koji uvijek mlati na sve strane.
Jednoga dana nazvao me naš bivši susjed Miroslav. Zajedno smo stanovali u istoj iznajmljenoj kući prije rata.
Upitao me da se nađemo u svezi nekoga posla. Pomislila sam zašto nije zvao Stipu i njemu ponudio, ali sam zaključila da je bolje da pođem i provjerim. Zna čovjek zašto je mene nazvao.
Iako sam ja uvijek bila žena u sjeni, žena koja drži tri kuta kuće, bila sam svjesna isto tako kako ljudi osjećaju moju silnu energiju i Stipinu mlakost i nenametljivost.
Ja, kada bih stavljala rublje na štrik, moralo je biti 'pod konac'.
Ja, kada bih silazila niz stepenice, zvučalo je kao odron stijene.
Energija iz mene je prštala na sve strane, a iza mene je sve sijalo i ostajalo kao muzej.
Moje rublje nije trebalo glačati poslije sušenja, tako bih ga uredno složila. (Pa, naravno da sam ga glačala.)
I nikada mi nije udaralo u glavu to što drugi tako misle. Znala sam ja da bih brda mogla pokrenuti, ako ja to hoću.
No, moj zadatak tada je bio da naš dom bude toplo, uredno i mirno gnijezdo.
(2.dio)
Dio I: Kad žena uzme stvar u svoje ruke
komentiraj (7) * ispiši * #
Kad žena uzme stvar u svoje ruke
ponedjeljak , 02.11.2009.
Ušla sam u haustor naše zgrade i stala kod lifta. Mrzila sam kada na 'displayu' vidim da je to brzohodajuće pomagalo na vrhu zgrade. Noge su me boljele i preko ruba cipela zamijetila sam višak kože.
"Ravno pod tuš." - pomislila sam.
Smrad urina širio se oko mene.
Kut iza lifta bio je dobro mjesto za noćne pijanice, kada im prituži obaviti nuždu, a onaj posljednji komadić svijesti im govori da to ne mogu uraditi u gaće.
Rat je završio pred pet godina i grad je još plutao u njegovim smradovima i tragovima. Iako smo imali ženu koja je za šesto kuna dolazila jednom tjedno i čistila, zidovi haustora su nekako bili depresivni i govorili o apatiji koja se uvukla u ljude. Pa i u ovo betonsko zdanje.
Kao da je cijeli grad, zidove, fasade, ulice, trebalo vatrogasnim šmrkovima prati. I isprati beznađe i očaj.
Bili smo u tom stanu i čekali svaki dan da nas izbace na ulicu. Podstanarski stan prije rata zamijenili smo uselivši se u ovaj, gdje je nekada živio neki oficir i napustio naš grad sa tenkovima.
Ulazeći u stan, zapuhnu me ustajali zrak. To bi svaki dan izazivalo u meni bujicu bijesa za dobrodošlicu. I uzalud sam svakodnevno govorila da treba otvarati prozore i upuštati svježeg zraka, to nije dolazilo do mozga mojim dvjema djevojčicama, koje su pucale od hormona i puberteta.
Obje su me tako razočarale. Nadala sam se stalno da će bar jedna biti uz mene i pomagati mi u svakodnevnom kućnom poslu.
Na stolu pepeljara puna opušaka.
Zavjese nagurane u jednu stranu prozora, što me dovodilo do ludila, jer sam ih stalno učila da su prozori ogledalo kuće i ljudi u njoj. Ogledalo o nama je zbilja bilo slika očajnih ljudi iza ovih, čak prljavih prozora. Nalazili su se od južne strane i kada bi okrenuo jaki jugo, pa se sjedinio sa nakupljenom prašinom, bila bi to gadna smjesa na staklenim površinama.
Moj san o odlasku pod tuš ravno s vrata, rasprsnuo se kao mjehur od sapunice.
Dok sam jednom rukom skidala jaknu sa sebe, drugom sam kupila šalice sa stola, čistila mrvice kruha od doručka, pa onda brzim korakom jurila u dječju sobu, otvarala prozore i razbacivala postelju da ju dodirne zrak.
Po hodniku sam kupila tenisice i čizme i slagala ih u ormarić za obuću.
(1.dio)
komentiraj (11) * ispiši * #
