Idemo

ponedjeljak , 16.11.2009.

Predložio je da svratimo na kavu u jedan fini bar na putu prema njegovoj 'poslovnoj ideji'. I napomenuo da neće ništa pričati dok to sama ne vidim.
"Pričajmo o nama, o tebi, o meni. Kad dođeš tamo, prvo šuti, odvagni, osjeti i zamisli, pa mi onda daj prvi odgovor." - reče dok smo sjedali na visoke šank stolice.
Dan na poslu mi je bio naporan, kao i svaki petak. Jednom sam tako zaključila da je to zapravo samo psihološki trenutak u silnom iščekivanju vikenda.
Pričao mi je, dok sam sjedila blizu njega, pa kao da smo se ramenima dirali, o momcima kojima je bio zapovjednik u ratu, o situacijama kad mu je na rukama umirao dečko od devetnaest godina. Slušala sam ga s velikom pažnjom i zapitala se, da li Stipe ima ovakva strašna sjećanja, da li nosi u sebi te strašne slike, pa se tako zatvorio u sebe.
Onda mi je ispričao vic o konju koji se smrzao u polju kokica, jer je mislio da pada snijeg i ja sam se tako luđački počela smijati da se nisam mogla zaustaviti.

"Jao, oprosti, molim te, ali tako mi je smiješno." - rekla sam mu.
"Volim što se smiješ. Cijelo vrijeme si nekako tužna i pogled ti je mutan. Ako ikako mogu pomoći, tu sam." - prokomentira moj smijeh i pripali cigaretu.

Ono što sam ugledala po dolasku na njegovo mistično mjesto, u prvi tren me malo ustrašilo. Oronulo staro odmaralište neke Yu - firme koja više ne postoji, zemljište u vlasništvu općine koje se licitira vrlo povoljnom cijenom, a nitko baš i nije pojurio na taj komad zemlje na brijegu pored mora. Turizam je još bio mrtav i stranci su još suzdržano gledali na naš mir, čekajući da se konačno uvjere da je ratovanje prestalo. To malo mjesto u kome su živjeli samo barbe i none zamotane u crne marame, nije baš u tom trenutku djelovalo obećavajuće.
Miroslav je mudro šutio, dok smo stajali pored ograde na terasi starog odmarališta za radničku klasu.
More se iskrilo po svojoj površini i bljeskalo mi, kao nestašno dijete s komadićem razbijenog zrcala, svojim sjajem u oči. Stavila ruku iznad očiju i osjetiila prekrasan miris vode, pa mi dođe da se u to hladno popodne bacim i zaplivam u modroj vodi. A poželjeh topli muški zagrljaj.
Miroslav je stajao pored mene, suzdržan i na distanci, upravo onakav kakvog sam poznavala više od desetljeća. Uhvatih se u trenutku da ću nasloniti glavu na njegovo rame i trznuh se.
"Je li ti hladno." - upita onako čisto, bez primisli.
"Pa, onako." - odgovorih mu sretna što nisam uradila neki pogrešan korak.
"I?" - priupita.
"Koliko?" - odgovorih mu pitanjem.
"Mnogo. Ili malo. Zavisi kako gledaš na to. Ja imam neku zemlju od djeda, koju bih stavio pod hipoteku. Mislim da tebi nije problem dobiti kredit. A kod odvjetnika bi sklopili ugovor o zajedničkom ulaganju i ja bih volio da tvoje ime stoji u vlasničkim knjigama.“ – polako je Miroslav iznosio svoj plan.
Na trenutak mi se učinilo da sanjam. Zadrhtala sam od pomisli da sam se odmaknula od štednjaka i pelena. Postala sam u srednjim godinama ono što sam trebala davno, za ljubav mojih roditelja.
Moja majka nikada se nije mogla pomiriti sa mojom odlukom da budem kućanica. Čak joj se Stipe nije ni dopadao, osjećala sam to od prvog dana. Ali, kao i svaka majka koja želi da joj zet bude dobar prema njenoj jedinici, tako je i moja mama progutala to razočaranje da sam odabrala Stipu. Konačno, kada sam se nakon rata zaposlila u banci, majka je odahnula. Zagrlila me i na uho šapnula: “Hvala Bogu na uslišanim molitvama.“ Nikada mi nije vjerovala da je to bila moja odluka. Mislila je da to radim za ljubav Stipi ili da stišam njegovu ljubomoru.
„Iskreno? Sviđa mi se ideja. I mislim da ću već u ponedjeljak krenuti u akciju oko dobivanja kredita.“ – rekla sam Miroslavu.
„Znao sam. Ne znam zašto si mi ti pala na pamet, ali ti si za mene uvijek bila pojam žene koja može pomaknuti planine.“ – nasmiješi se onim svojim zavodljivim pogledom. To me vrati u trenutak kad smo uselili Stipe i ja u taj podstanarski stan. Jednog dana dok sam ulazila u zajedničku kupaonu, zovnu me njegova žena Dara i reče:
„Miro, da te upoznam sa našom novom susjedom.“
I uvijek protrnem kad se sjetim tog njegovog pogleda. Kao da me razodjenuoo u tom trenutku; pogled mu je bio prodoran i bezobrazan. Sjećam se da sam skrenula pogled od neugode. Imala sam osjećaj da ću Stipi morati odgovarati za taj osjećaj kada dođe s posla. Kao da sam ga varala očima.
Taj pogled dodirnuo me i sada kada mi je pružio ruku i upitao:
„Partneri?“
„Mislim da, da.“ – rekoh mu, a u sebi se ohrabrih da nikada nije kasno reći 'ne'.
More se kao crveno ulje prelijevalo i tonulo u predvečerje. Dan je bio kratak i svježi vjetrić koji je dolazio s vode izazva jezu na mojoj koži.
„Idemo?“ – upitah ga.
„Može.“ – reče kratko i ponudi mi savijenu ruku u laktu, da se pridržim, hodajući po oštećenim pločicama terase na kojoj smo stajali cijelo vrijeme.

Dio VI: Povratak na početak
Dio V: Malo do Beča
Dio IV: Plan A
Dio III: U uredu
Dio II: Ponuda
Dio I: Kad žena uzme stvar u svoje ruke