Mala tajna
petak , 30.10.2009.
Miješaju mi se emocije.
Pa kako da to objasnim ikomu, a kamo li samoj sebi.
Dok ti pogledom milujem lice na hladnoj slici, u trenu sam bila nekoliko godina nazad.
Pored mene stoji čovjek, koji me voli kao svoj život. Voli i našu djecu.
Znaš, morala sam malo pogledom prošetati okolo, po zidiću, granama starih hrastova oko nas...da li slučajno stojiš tu negdje.
Osjećam te. Moja ruka na tvom licu. Koža ti glatka, tek izbrijana. Pogled taman i ozbiljan, kao uvijek.
Šutiš. I samo me gledaš.
Eh, tako rado bih te pitala: jesi li ga ti odabrao za mene i našu djecu.
Bio si spreman za odlazak.
I tako bih te željela upitati još i ovo: jesi li znao da odlaziš?
Misli mi se vitlaju po zraku kao lišće koje opadne u jesen, pa ga vjetar nosi kao nemirne leptiriće.
Ne mogu ih skrasiti u jedan tren; lete mi kao perje.
I tako je svaki put kada dođem.
Čujem tišinu i njega kako, i nakon toliko godina, diše duboko i bučno guta slinu koja mu se skuplja u ustima dok miče usnama.
Da li je to on ljubomoran na tebe?
Da li je zbilja počašćen, kako kaže, što želim da i on dođe sa mnom.
On je sliku napravio kada smo ju našli da je otpala. Toliko se trudio da ju namjesti, da cvijeće stoji uspravno iako ga vjetar uvijek naginje na jednu stranu.
Hej, sjećaš se...nikada nisi pamtio našu godišnjicu braka. Nikada nismo znali ni datum našeg prvog izlaska. A tako smo se voljeli.
Sjećaš se, kada smo otišli ljuti na spavanje, a ja nisam htjela dočekati jutro dok to ne raščistimo između sebe. A onda je pepeljara puna opušaka dočekala zoru. I mi smo konačno zaspali zagrljeni i u miru.
A onda nas je probudilo zvono. Skočili smo u krevetu i gledali jedno u drugo, a u sljedećoj sekundi shvatili da kasniš na posao i da je Stipan došao po tebe.
Ja sam trčala u dnevnu sobu a da nisam 'ni pod hitno' oprala zube. Znaš da nisam voljela riječ progovoriti dok mi zubna pasta ne bi freširala dah.
Jurila sam do hladnjaka, jer ja sam – zaboga – imala drugi plan za to jutro.
Stavljala sam vodu za kavu, nosila tortu na stol - sa jednom svjećicom (zaboravila sam ih kupiti još, tu sam imala od dječjeg prvog rođendana); a iza fotelje sam vadila zamotani dar. Sjećaš se, opet sam ti bila kupila kišobran (jer si ih stalno gubio).
Stipan je sjedio šokiran i govorio ti:
„Pa, ti si čoviče uradia veliku sadaku kad imaš vaku ženu.“
A ti se osjećao neugodno i na odlasku, nakon 'eksirane' šalice kave, šapnuo uz poljubac:
„Pa, nisi morala pred Stipnanom. Mogla si kad dođem.“
Sjećaš li se?
A sad mi se miješaju emocije. Nedostaješ mi. Jako. I oni naši mladi ludi dani. Nisam znala ni ručak skuhati. Ali su mi zato kolači 'išli od ruke'.
I volio si me takvu.
Volio si sve.
A onda me ostavio.
***
„O čemu razmišljaš?“ – prenu me šapat na uho.
„Ah, o svemu...Uvijek mi naviru sjećanja.“
„Idemo li? Želiš li biti još?“ – s pažnjom me upita šapatom, stavljajući svijeću iza ikebane da ju vjetar ne prevrne.
„Idemo, mazo moja dobra. Idemo, u naš topli dom.“
„Što misliš, ljuti li se što te ovoliko volim?“
„Ne...mislim da te on izabrao. Znao je on da imaš srce veliko dovoljno za mene i djecu.
***
Osvrnula sam se.
Čini mi se da sam vidjela tvoj osmijeh kako lebdi između suhoga lišća staroga hrasta.
Volim te.
komentiraj (26) * ispiši * #
komentiraj (13) * ispiši * #
komentiraj (21) * ispiši * #
komentiraj (21) * ispiši * #
komentiraj (18) * ispiši * #
komentiraj (16) * ispiši * #
Dvojba
ponedjeljak , 12.10.2009.
Vrata dizala su se naglo otvorila, a Julija je ustuknula da ju ne lupe po nosu. Miris skupoga parfema zapuhnuo je pored njenih nosnica, a ona se nije ni osvrnula za plavokosom djevojkom, kojoj je, čini se, suza napravila brazdu niz napudrani obraz.
Držala je u naručju svoga Filipa i pažljivo koraknula u unutrašnjost dizala, da ne bi stala u lokvu – tko zna od čega. Smrdjelo nije po urinu; niti po alkoholu, ali lokva je ružno izgledala. Pred vratima je dugo otirala cipele, da prljavštinu ne bi unijela u hodnik njihovog maloga stana. Iako je Filip imao godinu i pol, još uvijek mu je bilo draže prepuzati neke dionice, nego to odraditi na svojim brzim nožicama.
Tomislav će uskoro doći s posla, i ona se povukla u njihov mali topli dom da servira stol za ručak. A do tada bi vrijeme provodila sa Filipom u malom parku pored zgrade, što bi njega ugodno umorilo, pa bi sa svojim tajom zaspao kratki popodnevni san nakon ručka.
Dok je stavljala duboki tanjur u plitki, a na rub stola zdjelu sa narezanim kruhom, vrati joj se slika mlade plavokose susjede. Vidjela je ona nju nekoliko puta u malom skupom autu kad bi se parkirala na parkingu zgrade, dok bi ona pazila na Filipa u njegovoj neumornoj igri u pijesku.
Svakoga dana Tomislav bi nakon poslijepodnevnog odmora odlazio u susjednu teretanu, a ona bi odgledala svoju seriju. Filip bi šarao po svojim risankama.
Netko je pozvonio na vrata. Pomislivši da je Tomislav nešto zaboravio, nije niti upitala tko zvoni, da bi u otvorenim vratima ugledala mladu susjedu.
„Vidjela sam da vam je suprug otišao u teretanu, pa sam sebi dala za slobodno da vas pozovem na kavu.“ – obratila se tihim glasom, a onda je usne razvukla u široki osmijeh ugledavši Filipovu glavu, kako se provlači pored mamine suknje.
„Ne bih, hvala, Filip je jako nestašan i dira stvari. No, ako želite, uđite k nama.“ – Julija je čisto iz pristojnosti ponudila, nadajući se da će biti odbijena, a ona će se vratiti svojoj seriji, i već je žalila za propuštenim situacijama.
„Vrlo rado, baš vam hvala.“ – reče, pa koraknu u mali hodnik, podižući Filipa u naručje.
Julija je bila nepovjerljiva osoba i nesklona prijateljstvima, pa joj se ova nalickana djevojka činila kao da je ušao slon u njihov dom.
„Tako sam usamljena, a vi ste mi se pričinili kao žena od svoga posla. Znate, ja sam odrasla u ovoj zgradi, a sada sam sama. Mama i tata su rano umrli, a ja sam sama u ovom ogromnom stanu.“- već je pričala sama od sebe, a da Julija i nije baš željela znati detalje o toj djevojci iz zgrade.
Dok je voda ključala, Julija primaknu šalice, pa zrnca instant kave prelije sa vodom iz koje se dizao oblačić pare. Svaki put kada bi bila kod štednjaka, brižno bi pogledom pratila Filipa kuda se kreće.
„Radite li?“ – upitala ju je Julija, da bi uzvratila komunikaciju.
„Da, na Pravnom fakultetu sam asistentica. Radim na doktoratu, pa se nadam dogodine imati svoju katedru.“- dobila je neočekivan odgovor.
„Ja sam Julija.“ – pružila je svoju ruku, nakon što je stavila šalice na stol.
„Ah, da! Baš sam luda...Dragana. Jesam li nepristojna. Joj, znate, od kada mi je mama umrla, nikako nemam pravu prijateljicu. Ljudi su nekako postali zli i tuđi, pa vi nemate komu otvoriti srce. Ja sam cijeli život učila i gradila karijeru, a onda se uvalila u vezu s kolegom, koji je oženjen. Godinama sam živjela u zabludi da će ju ostaviti, da bi mi jutros skrušeno ušao u ured i rekao da je nakon deset godina ostala trudna. A ja ga godinu dana već molim da se odluči i kaže joj za nas.“ – biflala je Dragana svoju životnu priču, koja je strašno uznemiravala Juliju, jer je zamišljala da bi netko tako mogao srušiti njeno obiteljsko gnijezdo.
Njen Tomislav je zbilja zgodan i privlačan muškarac, a tamo u auto salonu je ona vidjela mnogo zgodnih dugonogih djevojaka. Međutim, svoje strahove je zatomljivala duboko u sebi i nikada nije radila scene svomu suprugu.
Tako je sada saznala i razlog brazdama od suza na susjedinom napudranom licu.
Kad joj se činilo da se smirila i malo poigrala sa njenim Filipom, pristojno se zahvalila na strpljenju i rekla:
„Idem ja sada, sad će se vratiti i vaš suprug.“
Malo ju je uznemirilo koliko je mlada susjeda bila upućena u njihov raspored života, ali ju je ljubazno dopratila do vrata. U taj tren iz dizala je izašao Tomislav i mrko pogledao susjedu, pa više neljubazno uzvratio pozdrav.
„Od kuda te s njom?“ – upitao je Juliju, kada je zatvorio vrata od stana.
Nakon što mu je ukratko ispričala sve, on je rekao:
„Mišu, nije ona naše društvo. A naročito ne tvoje. Drugi put pogledaj tko ti zvoni.“ – savjetovao je Tomislav.
Znala je Julija da je on momak sa sela, sa strogim pogledima na život. Pa nije znala da li ju je zasmetalo to što joj određuje društvo ili ju je obradovalo što mu se nije svidjela zgodna susjeda.
komentiraj (25) * ispiši * #
Bijeg iz planine
petak , 09.10.2009.Nije ni znala. Do onog trenutka, kada se s mlađim bratom vraćala prašnjavim putom iz male seoske trgovine.
„Majko, mene je sram hodati sa Julijom. Ona vuče nogu.“- rekao je, a ona je stala kao skamenjena.
„Što mu to znači?“ – upitala je samu sebe.
„'ajde ćuti, beno mala!“ – podviknula je majka na njega, a ona je ugledala rumen na njegovom dječjem licu.
Jako je voljela svoga brata i bila njegova velika Seka. Istina da se prema njemu odnosila ponekada vrlo grubo i posjednički, ali tomu je bio kriv i njen otac, čija je mezimica bila od prvoga dana kako zna za sebe.
Imala je samo dvanaest godina, a već je morala stati pred zrcalo i provjeriti o čemu to njen mlađi brat govori. Dok su njene prijateljice zavirivale na prve stidne dlačice i nabujale male dojke, ona je radila nekoliko koraka prema starom velikom zrcalu, na kome su se po kutovima već hvatale nekakve fleke. Mogla se zakleti da je pripadalo još baki njene bake.
Majka joj nije dala odgovor koji je htjela čuti. Htjela je znati zašto je drugačija; što se dogodilo prilikom njenog rođenja.
Štura rečenica: „Takvu te Bog dao, dijete drago!“ – nije zadovoljilo njenu radoznalost. Toga ljeta, dok se igrala na vrelom pijesku pored seoskoga potoka, visoko u planini, zaklela se da će otići u grad, daleko od podrugljivih pogleda svojih prijateljica.
Stisnula je svoj sram i tada, kada je koraknula u veliku zgradu filozofskoga fakulteta. Nije bila od onih koji lako sklapaju prijateljstva, nego se osobenjački uvijek zavlačila u zadnju klupu i pozorno pratila svaki sat predavanja. Nagrada je bila svršetak školovanja u potrebnom roku, što je radovalo njene roditelje. No, to je također značilo i da se ona ne vraća doma.
Znala je da majka jedva čeka njenu pomoć oko mužnje krava i koza, ali ona nije imala u planu držati diplomu nastavnice zemljopisa na staroj ispucanoj vitrini.
Toga dana dok je sama koračala prema Kulturnom centru, u kom je bila promocija diplomanata, na raskrižju joj se, na njeno veliko iznenađenje, zaustavio automobil i mladić sa najljepšim usnama blago joj se osmjehnuo i rukom pokazao da izvoli prijeći na pješačkom prijelazu.
„Joj, sad će vidjeti kako mi je noga kraća.“ – bijesno je pomislila u sebi i pokušala usporiti korak, jer joj se činilo da je tada manje bilo upadljivo kako vuče lijevu nogu.
Već sva usplahirena i pomalo tužna što njeni nisu mogli doći, gledala je u velikoj auli kulturnoga centra kako su njenim kolegama došli mnogi, pa čak i bake i djedovi.
Odjednom je pored Marine, s kojom bi ponekada razmijenila koju riječ na pauzi predavanja, ugledala mladića sa najljepšim osmijehom. Marina je bila fina cura, skromna i tako različita od drugih, koje su na fakultet dolazile kao na modnu pistu. Domahnula joj je rukom i pritrčala razdragano, primajući ju pod ruku i vodeći prema skupini koja je bila njena rodbina.
„Julija, da te upoznam, ovo je moj brat Tomislav.“
Rumen j, kao žeravica, oblila njene obraze, dok mu je pružala ruku.
Tu je sve krenulo. Nisu joj više dozvolili ni trenutak da bude sama.
Nakon svečanosti svi su pošli u Gradsku kavanu na piće, a Marina ju je primila pod ruku.
Ta kavana je bila mjesto komu je Julija kasnije u mislima uvijek slala poljubac, kad bi prolazila.
Ispostavilo se da ni Marini nisu došli roditelji, jer im je mama umrla vrlo mlada, a otac se kasnije utopio u bunaru jednoga susjeda, pa je nju, njenog brata Tomislava i još četiri brata, othranio djed po ocu i baka. Svi su stasali u čestite ljude, a Tomislav je radio u velikoj „Fordovoj“ auto-kući, kao automehaničar.
Iduće godine, na isti datum kada joj je zaustavio svoj auto na pješačkom prijelazu, u njeno, još uvijek neasfaltirano selo, stigao je Tomislav sa svojim proscima pred kuću njenih roditelja.
Svatovi su bili veliki i crkveno vjenčanje u crkvi gdje je krštena nakon rođenja bilo je veliko i lijepo. Vidjela je pred crkvom one iste podrugljive poglede svojih prijateljica iz djetinjstva i gurkanje laktom, kada su bacali bombone pred dječicu iz velike korpe.
Uzela je svoga Tomu pod ruku i ponosno desnom rukom podigla rub raskošne vjenčanice, pa sjela u automobil koji ih je odvezao daleko od planine, koja je budila bolna sjećanja.
komentiraj (23) * ispiši * #
komentiraj (13) * ispiši * #
komentiraj (19) * ispiši * #
komentiraj (14) * ispiši * #
