Miješaju mi se emocije.
Pa kako da to objasnim ikomu, a kamo li samoj sebi.
Dok ti pogledom milujem lice na hladnoj slici, u trenu sam bila nekoliko godina nazad.
Pored mene stoji čovjek, koji me voli kao svoj život. Voli i našu djecu.
Znaš, morala sam malo pogledom prošetati okolo, po zidiću, granama starih hrastova oko nas...da li slučajno stojiš tu negdje.
Osjećam te. Moja ruka na tvom licu. Koža ti glatka, tek izbrijana. Pogled taman i ozbiljan, kao uvijek.
Šutiš. I samo me gledaš.
Eh, tako rado bih te pitala: jesi li ga ti odabrao za mene i našu djecu.
Bio si spreman za odlazak.
I tako bih te željela upitati još i ovo: jesi li znao da odlaziš?
Misli mi se vitlaju po zraku kao lišće koje opadne u jesen, pa ga vjetar nosi kao nemirne leptiriće.
Ne mogu ih skrasiti u jedan tren; lete mi kao perje.
I tako je svaki put kada dođem.
Čujem tišinu i njega kako, i nakon toliko godina, diše duboko i bučno guta slinu koja mu se skuplja u ustima dok miče usnama.
Da li je to on ljubomoran na tebe?
Da li je zbilja počašćen, kako kaže, što želim da i on dođe sa mnom.
On je sliku napravio kada smo ju našli da je otpala. Toliko se trudio da ju namjesti, da cvijeće stoji uspravno iako ga vjetar uvijek naginje na jednu stranu.
Hej, sjećaš se...nikada nisi pamtio našu godišnjicu braka. Nikada nismo znali ni datum našeg prvog izlaska. A tako smo se voljeli.
Sjećaš se, kada smo otišli ljuti na spavanje, a ja nisam htjela dočekati jutro dok to ne raščistimo između sebe. A onda je pepeljara puna opušaka dočekala zoru. I mi smo konačno zaspali zagrljeni i u miru.
A onda nas je probudilo zvono. Skočili smo u krevetu i gledali jedno u drugo, a u sljedećoj sekundi shvatili da kasniš na posao i da je Stipan došao po tebe.
Ja sam trčala u dnevnu sobu a da nisam 'ni pod hitno' oprala zube. Znaš da nisam voljela riječ progovoriti dok mi zubna pasta ne bi freširala dah.
Jurila sam do hladnjaka, jer ja sam – zaboga – imala drugi plan za to jutro.
Stavljala sam vodu za kavu, nosila tortu na stol - sa jednom svjećicom (zaboravila sam ih kupiti još, tu sam imala od dječjeg prvog rođendana); a iza fotelje sam vadila zamotani dar. Sjećaš se, opet sam ti bila kupila kišobran (jer si ih stalno gubio).
Stipan je sjedio šokiran i govorio ti:
„Pa, ti si čoviče uradia veliku sadaku kad imaš vaku ženu.“
A ti se osjećao neugodno i na odlasku, nakon 'eksirane' šalice kave, šapnuo uz poljubac:
„Pa, nisi morala pred Stipnanom. Mogla si kad dođem.“
Sjećaš li se?
A sad mi se miješaju emocije. Nedostaješ mi. Jako. I oni naši mladi ludi dani. Nisam znala ni ručak skuhati. Ali su mi zato kolači 'išli od ruke'.
I volio si me takvu.
Volio si sve.
A onda me ostavio.
***
„O čemu razmišljaš?“ – prenu me šapat na uho.
„Ah, o svemu...Uvijek mi naviru sjećanja.“
„Idemo li? Želiš li biti još?“ – s pažnjom me upita šapatom, stavljajući svijeću iza ikebane da ju vjetar ne prevrne.
„Idemo, mazo moja dobra. Idemo, u naš topli dom.“
„Što misliš, ljuti li se što te ovoliko volim?“
„Ne...mislim da te on izabrao. Znao je on da imaš srce veliko dovoljno za mene i djecu.
***
Osvrnula sam se.
Čini mi se da sam vidjela tvoj osmijeh kako lebdi između suhoga lišća staroga hrasta.
Volim te.
Post je objavljen 30.10.2009. u 00:30 sati.