komentiraj (12) * ispiši * #
We have to talk
utorak , 22.09.2009.
( Ova priča osvojila je prvu nagradu na jednom natječaju.)
Nisam htio. I nitko od nas ne planira katastrofu.
Katastrofa se dogodi, onako iznenada, prvo sve krene s povjetarcem, onda prasne grom, pa liju kiše. Duge, nezaustavljive, opasne. I onda se sve čini tužnim.
* * *
Ja sam u institutu radio već tri godine. I Ana i ja smo odlučili prije diplomskoga objaviti zaruke, a salon za svadbu smo rezervirali negdje oko naše promocije. Toliko smo bili mladi i ludi, puni energije i entuzijazma, da nam nikakvi nakrcani datumi nisu predstavljali problem.
Roditelji su se malo, i moji i njeni, bunili i blago nas savjetovali, da nema žurbe, da možemo sve 'razvući' i do proljeća. No, Ana je to već sve bila isplanirala.
Nju je posao već čekao, kao stipendistu jake banke, a na mom faksu su nas 'vrbovali' još kao studente za institut. Ja sam mogao birati gdje da se uposlim. Da ne bi zvučalo prepotentno, prestat ću pričati o svojim kvalitetama.
I tako, Ana je isplanirala kredite, pronašla stan u novogradnji, i koraknuli smo u našu zajedničku budućnost. Ana je bila moja ljubav iz srednje škole, pa smo oboje ostali studirati u našem gradu, dok nam se pola generacije 'osulo' u metropolu. Neki su se vratili, neki su ostali, a život je tekao dalje i zaboravljali smo jedni druge. A i mijenjali smo se, sazrijevali. Ah, da, Ana je odlučila da jedno vrijeme nećemo imati djecu, dok nam se karijere zahuktaju i smanje rate kredita. Vjerovao sam u Anine ekonomske sposobnosti i uglavnom se oslanjao na sigurnost njenih predviđanja.
Eh, sad, oni vihori, gromovi, munje s početka ove priče, ostali su u danima srednje škole, pa smo Ana i ja postali dva dobra ortaka. Nismo se ljutili ako jedno od nas ponekad ne bi bilo raspoloženo za noćno maženje, nakon dugog napornog radnog dana.
Jednoga dana ulazeći u laboratorij, ugledao sam te prekrasne oči i sjetio se tog pogleda. Stidljivog pogleda sićušne plavuše. Gledao sam u 'džepnu Veneru' i nisam mogao skinuti pogled s nje.
„Da te upoznam, još jedna nova u našoj ekipi“ – rekao mi je Zoran.
„Lidija.“ – ispružila mi je svoju nježnu ručicu .
„Sjećam se.“ – rekoh joj i osjetih da je kroz laboratorij fijuknuo povjetarac. Kao uvod u tsunami.
Bila je to djevojka koja je bila zaljubljena u mene u Gimnaziji. To mi je rekla sama Ana, kada je to čula od jedne djevojke u toaletu. Moram priznati, to je onda godilo, jer sam bio „Anin dečko“ i nikada nisam razmišljao o drugim curama i ludorijama s mojom muškom ekipom.
Kroz rad smo komunicirali, ona uvijek suzdržana i ponekad mi se činilo da je još zaljubljena. No, kad mi je rekla da se udala za Lea, dečka iz drugog odjeljenja, a išli smo zajedno na takmičenja, pomislio sam da sam obični umišljeni konj.
Čak sam imao priliku i da ga sretnem kada ju je čekao ispred instituta u autu. Kratko smo razmijenili koju riječ i saznao sam da je završio medicinu i da je pri kraju specijalizacije.
* * *
Nakon dugog i napornog dana provedenog u velikoj dvorani pariškog poznatog instituta, naši domaćini pripremili su za nas lijep program opuštanja vožnjom na Seini i odlazak u poznatu diskoteku.
Malo se popilo, opustili se, plesali, i ni danas ne znam kako, Lidijine usne su završile na mojima. Prvo smo osjetili nelagodu, a onda smo nastavili, dobro 'namočeni' votkom i đusom. Po povratku smo se skrivali u prostorijama po institutu i 'morali' ostajati' radi nekih pretraga, pa smo se rastajali i govorili da moramo prestati, pa plakali, i vraćali se jedno drugom u zagrljaj. Dobro nas je treslo. Grmjelo nam je u glavama i nismo bili spremni ni za kakvo drugo rješenje, nego da bezglavo jurimo jedno drugomu u zagrljaj. Ta 'džepna Venera' promijenila je moj život, probudila u meni tinejdžerske hormone, drhtao sam i sve češće žurio završiti u postelji i glumio duboko disanje, dok bi Ana stigla iz kupaone.
Jednoga jutra Lidija me sačekala uplakana, stigavši u laboratorij prije ikoga.
„Trudna sam.“
„Čije je?“
„Tvoje. Ja nisam s Leom spavala od kako ovo traje između nas.“
„Što da radimo?“
„Ja lagati neću. Ostavit ću Lea.“
„Ali, što ćeš mu reći?“
„Neću ja. Ti ćeš. Zajedno smo u ovome.“
„Lidija, moram razmisliti. Nije tako jednostavno.“
• * **
„Leo, daj svrati na kavu u „Croasan“ „ – rekao sam, nazvavši ga na radno mjesto u bolnici.
„O čemu se radi?“ – suzdržano je upitao.
„O tebi i meni.“ – rekao sam, spustio slušalicu i dohvatio sako sa vješalice.
Lidija je sjedila za mikroskopom i nije ni pomaknula glavu.
Vani me dočekala gusta magla, čak mi se učinilo da mi kiša bocka po licu. Automobili su se kretali sporo i pažljivo, a vozači su čvrsto držali objema rukama svoje upravljače. Pretrčao sam široku ulicu i prošetao dva bloka dalje do mirnog malog restorana.
„Prijatelju, oprosti što te gnjavim, znam da nije zgodno, ali morao sam te pozvati.“ – rekao sam, pomičući stolicu ispod sebe i pružajući mu ruku na pozdrav.
Zabrinuto me gledao i bez riječi sjeo na stolac preko puta.
„Moram ti ovo reći i nije mi ni malo lako.“ – pokušavao sam nekako napraviti bezbolan uvod.
Leo nije skidao pogled s moga lica.
„Radi se o Lidiji i meni.“ – bubnuh.
„Kako misliš?“ – procijedi Leo.
„Pa, prijatelju, dogodilo se. Nitko to ne planira. Zaljubili smo se.“
„A, to!“ – mirno reče, ispusti zrak kroz nos, kao da je upravo izronio sa velike dubine.
„Kako misliš 'a, to.' „ – upitah ga u nevjerici, očekujući sve i svašta, samo ne ovo.
„Pa ja mislio ti me zoveš zbog Ane.“
„Kako misliš 'zbog Ane' ?“
„“Pa, mislio sam da si saznao.“
„Što da sam saznao?“
„Pa, znaš, Ana i ja smo otišli predaleko. Dogodilo se. I već dugo se pripremam da te nazovem....“
komentiraj (22) * ispiši * #
komentiraj (11) * ispiši * #
Oblaci i ja
petak , 18.09.2009.
Put putujemo...mjuza svira....
oblaci paperjasti rasuli se nebom...
Kamioni, avioni...razna prometala bruje oko nas.
Baj, baj...
Decy mora malo da klizi cestama našim bajnim.
No, ne za dugo...
Vraćam se sa pričom.
I to onom koja je pokupila nagradu.
Grlim vas.
(Ne morate brisati prašinu.
Čak mi je i kućni ljubimac ostao sam.)
Decy
komentiraj (14) * ispiši * #
Priča za naslovnicu
ponedjeljak , 14.09.2009.
„Zovite hitnu pomoć, ljudi moji! Čovjeku nije dobro!“ – vrisnula je žena u samoposluzi velikog prodajnog centra. Gurajući kolica, ugledala sam čovjeka kako leži licem okrenutim prema patosu, a oko njega su ležale rasute stvari iz crvene korpe, koje nije uspio donijeti do kase. Visoki muškarac u skupom odijelu, sa ženom pored sebe koja je sličila modelu iz exkluzivnih časopisa, kleknu pored njega i okrenu ga na leđa, pa mu pođe masirati srce.
„Čovjek je imao infarkt. Ja sam liječnik.“ – obavijesti nas, dok je bez prestanka masirao beživotno tijelo nepoznatog muškarca.
Mislila sam da je pristojnije da se maknem, kad već ne mogu pomoći, pa sam i prije nego sam planirala, završila kupovinu.
Nakon popodneva punog iščekivanja, dok sam svojim ukućanima prepričavala prizor koji uznemiruje i potvrđuje krhkost ljudskog života, nazvala sam Helenu doma:
„Čuj, draga. Ti radiš na urgentnoj. Molim te, reci mi, jesu li danas dovezli...?“ – ukratko sam joj ispričala događaj.
„Da, i nećeš vjerovati: čovjeku srce počelo kucati nakon 18 minuta. No, liječnik je skeptičan. Mozak bez kisika tako dugo...“ – završila je Helena priču.
„Daj, molim te, ako se probudi javi mi.“- zamolila sam Helenu. „Nikada neću zaboraviti tu scenu.“
„On ti jadan ima samo sestru i više nikoga. Ja vjerujem da će morati odlučiti jednoga dana da ga isključi sa aparata.“ – završila je i dodala:“Kad ćemo na kavicu?“
***
Bližio se Božić i televizija je bila nakrcana temama o dobrim djelima, dobrim ljudima, pa čak i malim čudima. Voljela sam gledati takve emisije, jer bih plakala (što inače ne mogu tako lako) i postala svjesna da ima još dobrih ljudi, što zaboravim skroz u svakodnevnoj okrutnosti života.
Čovjek koga je novinar predstavio imenom i prezimenom strašno mi se činio poznatim, a onda sam u trenu shvatila da se radi o čovjeku koji je ležao na patosu...
„Pričali su mi poslije da je Sandra, medicinska sestra, davala upute mojoj sestri kako da me drži za ruku i oprosti se sa mnom, dok oni budu isključili aparat, a ja sam u tom trenu otvorio oči.“ – pričao je čovjek svoju ispovijest.
„Bio sam umoran i nisam znao što se događa, ali su mi oči Sandre bile nešto najljepše što sam mogao vidjeti. Tako smo se i zaljubili, pa sam ju nakon osam mjeseci pitao mogu li joj darovati zaručnički prsten.“ – smiješeći se, pričao je, dok se kamera spuštala na njihovu ruku u ruci i zumirala njen prsten.
„Htjela me, iako sam bio kao crkveni miš. U međuvremenu, čovjek koji je radio kod mene, upropastio mi je malu firmu i ja sam bankrotirao. Da bih izmirio dugove koje mi je napravio, prodao sam mali stan. I tako završio u napuštenom vagonu.“ – brišući suzu koja mu je kliznula niz obraz, čovjek se borio da nastavi sa pričom pred kamerom.
Jednoga dana dok sam kupovao kruh i salamu, kupio sam i lutriju. Uzeo sam novčić i ogulio sakrivena polja, i ugledao auto. Zamolio sam prodavačicu da se poslužim telefonom.
„Da, sjećam se kad je nazvao i odmah sam pomislila: 'odlično, jer ono što on vozi i nije auto.' Bila sam sretna zbog njega.“ – pričala je neugledna djevojka sa prekrasnim nizom bijelih zuba. Njena kosa,koja mi je stalno odvlačila misli, nervirala me kako je besprijekorno počešljana, sa nakostriješenim šiškama, a zapravo je sličila gustoj paučini i nagonila me na strašnu želju da uzmem škare i sve to odrežem.
„Jednoga dana na vrata vagona pokucao mi je nepoznati muškarac i predstavio se kao novinar. Ponudio mi je nešto novca za moju priču.“ – nastavio je čovjek sa pričom.
„Da, teško sam ga našao.“ – pričao je sada novinar. „Fond nam i nije baš bio nešto, ali sam znao da će mu dobro doći bilo što.“ – nizala se priča. „Predložio sam mu da odemo do trgovine, pa napravimo mali film kako mu predaju ključeve od auta. No, kada smo to uradili, emisija se još činila kratkom. Onda se snimatelj dosjetio da posjetimo trgovinu gdje je kupio lutriju, pa da popunimo prazninu u emisiji.“
„Rekli su mi da kupim lutriju i pitali me imam li novaca.“ – sad je priču nastavio infarkt – čovjek.
„Platio sam listić i pošao sa strane da otkrijem novčićem polja i ...tada sam mislio...“ – zagrcnuo se čovjek u suzama pričajući, „...moje srce...umrijet ću, pa sam zavikao:'ljudi, dobio sam 500 000 kuna!!!“
„Da, svi smo se uplašili.“ – rekao je novinar. „I jedina prisebna osoba bila je trgovkinja, koja mu je prišla i čestitala, što je na kraju bila fantastična emisija. Moj snimatelj mi je šapnuo:'da zovem hitnu?', na što nisam znao odgovoriti.“
„Bilo mi je vruće, sav se oznojio, bojao sam se da ću umrijeti, jer mi se živjelo: imao sam Sandru.“ – smijao se i plakao čovjek o kom se priča.
„Nazvao me i rekao:'Maco, snimaju o meni emisiju i ...kupio sam lutriju...dobio sam pola milijuna kuna...i kupit ću ti stan.“ – simpatična i skromna Sandra pričala je o telefonskom pozivu.
„Koma je čudna stvar. To se ne može opisati. Sve je neobično. I vidio sam svoju majku, koja je umrla. Iznenađeno me gledala i rekla:'Što ti radiš ovdje? Tebi još nije vrijeme.' Znam da je ona učinila ova ovozemaljska čuda. Ona je moj anđeo čuvar.“ –pričao je čovjek prelijepu blagdansku priču.
„Helena, čuj...gledaš li TV? Znaš onaj čovjek...?“ – držala sam slušalicu i brisala suze...Ah, taj prosinac...
(istinita priča)
komentiraj (21) * ispiši * #
Sanjalica
petak , 11.09.2009.
Danas mi se nosi
Kućna haljina boje neba
Pred oluju
I sanjari mi se
O danima koji su
Kao voda protekli
Baš mi se, dragi, sanjari
Dok mi sunce
Palo prema jugu
Kao leptir
Zrake spušta
Na otežale trepavice
Pusti me da ti šećem
U lepršavoj haljini
Boje neba
I draškam nosnice
Novim parfemom
Ne, nemoj me dirati
Hoću izdaleka
Da gledam...
komentiraj (20) * ispiši * #
Kraj?
srijeda , 09.09.2009.
Zrak je bio ugodno leden, a ja sam s nogu bacila jednu sandalu, pa onda drugu. Znala sam da će se spotaknuti o jednu od njih, ali sam bila preumorna da bih savinula leđa i uredno ih složila u kut.
Ma, tko više mari za red. Glavno da robu sa sušenja uredno složim na stol. A ostalo...Pa, samo smo nas dvoje. Nikada ne možemo uraditi nered, kao što bi to naše dijete.
Dohvatila sam žute gumene rukavice iz kuta radnoga stola i primila se posla oko suđa od sinoćnje večere. Navukla sam jednu, pa drugu; prislonila se bokovima o mokri rub sudopera, a on je koraknuo u stan.
„U pičku materinu...opet ti i tvoje sandale!“ – slasno je opsovao i ljutito sjeo za stol.
Znala sam da će opsovati, ali sam se nadala i poljupcu. I to je pomalo nestalo. Isparilo.
„Opet si zaboravio?!“ – procijedila sam kroz zube i ponadala se da nije čuo.
„Ma, daj...pusti me! Što je sad? Mamin rođendan? Tvoj nije! Reci!“ –glas mu je bio umoran i, kada sam se okrenula vidjela sam ga zavaljenog u stolici, pa sam pomislila da će spasti.
Nisam mu odgovorila.
Kad sam posušila unutrašnjost sudopera, svukla sam rukavice sa ruku i prebacila ih na vješalicu iznad pipe.
„Još da ti i kažem?“ – tiho sam rekla i koraknula prema akvariju. Uzela sam hranu za ribice i usula nekoliko mrvica našoj zlatnoj ribici. Halapljivo je hvatala sitne mrvice sa površine, a ja sam se okrenula i opet ga pogledala.
Grašci znoja svjetlucali su mu se na sljepoočnicama, a on je zbrajao svoje račune.
Jako je volio svoj posao i odmah bi tako, svaki dan po dolasku, izvlačio knjige i provjeravao dnevnu zaradu.
Susjed Tulio je uključio kosilicu, čija buka me nervirala, pa sam gurnula rukom klizni prozor.
„Rudi...dvanaest godina! Dvanaest godina živim ovdje s tobom i čekam. Želim vjenčanje. Želim naše dijete.“ – počela sam staru priču i već joj znala kraj.
Po tko zna koji put pogledao me preko hrpe računa istim onim uplašenim pogledom i kratko uzvratio:
„Oprosti. Ne mogu. Još ne mogu. Zašto uvijek sve kvariš.“ – završio je više konstatirajući nego pitajući.
Napravila sam par koraka do naše spavaće sobe, uzela već pripremljen kovčeg sa mojom odjećom, nagnula se i poljubila ga u znojnu sljepoočnicu i šapnula:
„Zbogom.“
Dok sam teškim korakom silazila niz stepenice, čekala sam glas iza sebe...
komentiraj (20) * ispiši * #
Lov na sreću
subota , 05.09.2009.
Onoliko koliko su farovi obasjavali, bilo je zanimljivo za vidjeti. Bura je svijala visoko grmlje pored ceste do zemlje. A onda me na parkingu zaskočila, kao bijesna kuja, pa sam drhtureći uskočila u topli hodnik svoga stana.
Bolesna potreba za trčanjem do kupaone, nakon što odbacim torbu i ključeve na fotelju, koja se uvijek kao debela gospođa kočoperi nasred sobe, i hitno prati ruke (iako znam da osim gumba u liftu nisam ništa dodirnula; vrata sam privukla laktom).
Dok se topla voda slijevala niz moje tijelo, srce mi je ushićeno kucalo, kao malom djetetu kada dobije veliku čokoladu ili željenu igračku.
Nisam se mogla osloboditi tvoga lica, koje je kao s dobrom dozom botoxa, odisalo rumenom bojom sreće.
I taj si ushit, kao zaraznu bolest, prenijela na mene i obojala mi dan veselim bojama.
Sretna sam zbog tebe.
Nismo se vidjele cijeloga ljeta, pa kada sam te 'zvrcnula' s groblja da li imaš vremena za kavicu, nisam očekivala taj tsunami doživljaja i sreće.
Vjeruješ li mi koliko si me usrećila?
Vjeruješ li koliko sam sretna, zbog tebe?
Dok sam kroz gusti mrak s periferije grada, vozila prema kući, čula sam samo jednu misao u svojoj glavi: „O, Bože, kako volim kada su ljudi sretni.“ A tvoje radosno lice; široki osmijeh i stalno prebacivanje noge preko noge, pa potezanje suknje prema koljenima...prštalo je od energije sreće.
„Znaš, jako se promijenio. Nabolje. Ne znam da li zbog dijagnoze, jako se uplašio; ili cura toliko ima utjecaja na njega; ali me i 'podupre' sa kojom stoticom s vremena na vrijeme.“ – šaputala si dok si brižnim majčinim pogledom milovala svoga sina.
„A i ona se zaposlila, pa mi doda kada treba.“ – dopunila si priču o svojoj djeci.
„Ma, nemoj? A kada?“ – upitala sam zapljusnuta kišom prelijepih podataka.
„Pa, dobila je već drugu tjednu plaću.“ – dodala si ponosna.
„A onaj iz Beča?“ – upitala sam potežući iz sjećanja zadnju priču o tipu sa 'face-a'.
„To ti je na čekanju. Ali sam danas bila na kavi s tipom iz Imotskog. Prošli mjesec sam bila u Makarskoj na ručku s tipom iz Splita, pa smo ti 'pročešljali', nakon ručka, Podgoru i Tučepe, uzduž i poprijeko.
A ja obula sandale koje sam dobila za rođendan. Ubile me, ženo, u mozak, pa kad sam ih na kraju od bola izula, on me pogledao i u šoku pitao' zar ćeš bosa?'; pa ušao u prvu trgovinu i kupio bijele japanke i platio 120 kuna!!! Halo: 120 kuna!!! Ali, onda sam pomislila: pa, što, ponijet ću ih mojoj Suzani – jer su imali samo njen broj.“
„Hej, pa ti si tako aktivna!“ – komentirala sam sa smijehom, naslanjajući ruku na tvoje koljeno.
„Ma, što aktivna! Rekla sam sebi: naći ću ja čovjeka i udati se. Dosta je meni ove vukojebine. Kad mi je stara protiv minice, mo'š mislit' tek ove babe oko mene.“ – prigušeno si mi govorila, naginjući se prema meni, da te tvoja (velika) djeca ne čuju, iako – zaklela bih se da nisu protiv minice i da ti drže fige za tog čovjeka iz budućnosti.
komentiraj (23) * ispiši * #
