Lov na sreću

subota , 05.09.2009.

Onoliko koliko su farovi obasjavali, bilo je zanimljivo za vidjeti. Bura je svijala visoko grmlje pored ceste do zemlje. A onda me na parkingu zaskočila, kao bijesna kuja, pa sam drhtureći uskočila u topli hodnik svoga stana.
Bolesna potreba za trčanjem do kupaone, nakon što odbacim torbu i ključeve na fotelju, koja se uvijek kao debela gospođa kočoperi nasred sobe, i hitno prati ruke (iako znam da osim gumba u liftu nisam ništa dodirnula; vrata sam privukla laktom).
Dok se topla voda slijevala niz moje tijelo, srce mi je ushićeno kucalo, kao malom djetetu kada dobije veliku čokoladu ili željenu igračku.
Nisam se mogla osloboditi tvoga lica, koje je kao s dobrom dozom botoxa, odisalo rumenom bojom sreće.
I taj si ushit, kao zaraznu bolest, prenijela na mene i obojala mi dan veselim bojama.
Sretna sam zbog tebe.
Nismo se vidjele cijeloga ljeta, pa kada sam te 'zvrcnula' s groblja da li imaš vremena za kavicu, nisam očekivala taj tsunami doživljaja i sreće.
Vjeruješ li mi koliko si me usrećila?
Vjeruješ li koliko sam sretna, zbog tebe?
Dok sam kroz gusti mrak s periferije grada, vozila prema kući, čula sam samo jednu misao u svojoj glavi: „O, Bože, kako volim kada su ljudi sretni.“ A tvoje radosno lice; široki osmijeh i stalno prebacivanje noge preko noge, pa potezanje suknje prema koljenima...prštalo je od energije sreće.
„Znaš, jako se promijenio. Nabolje. Ne znam da li zbog dijagnoze, jako se uplašio; ili cura toliko ima utjecaja na njega; ali me i 'podupre' sa kojom stoticom s vremena na vrijeme.“ – šaputala si dok si brižnim majčinim pogledom milovala svoga sina.
„A i ona se zaposlila, pa mi doda kada treba.“ – dopunila si priču o svojoj djeci.
„Ma, nemoj? A kada?“ – upitala sam zapljusnuta kišom prelijepih podataka.
„Pa, dobila je već drugu tjednu plaću.“ – dodala si ponosna.
„A onaj iz Beča?“ – upitala sam potežući iz sjećanja zadnju priču o tipu sa 'face-a'.
„To ti je na čekanju. Ali sam danas bila na kavi s tipom iz Imotskog. Prošli mjesec sam bila u Makarskoj na ručku s tipom iz Splita, pa smo ti 'pročešljali', nakon ručka, Podgoru i Tučepe, uzduž i poprijeko.
A ja obula sandale koje sam dobila za rođendan. Ubile me, ženo, u mozak, pa kad sam ih na kraju od bola izula, on me pogledao i u šoku pitao' zar ćeš bosa?'; pa ušao u prvu trgovinu i kupio bijele japanke i platio 120 kuna!!! Halo: 120 kuna!!! Ali, onda sam pomislila: pa, što, ponijet ću ih mojoj Suzani – jer su imali samo njen broj.“
„Hej, pa ti si tako aktivna!“ – komentirala sam sa smijehom, naslanjajući ruku na tvoje koljeno.
„Ma, što aktivna! Rekla sam sebi: naći ću ja čovjeka i udati se. Dosta je meni ove vukojebine. Kad mi je stara protiv minice, mo'š mislit' tek ove babe oko mene.“ – prigušeno si mi govorila, naginjući se prema meni, da te tvoja (velika) djeca ne čuju, iako – zaklela bih se da nisu protiv minice i da ti drže fige za tog čovjeka iz budućnosti.