Žene

Stajao sam tu pred njima: četirima ženama moga života.
Svaku sam volio jednako i svakoj tako i pripadao.
I svaku želio zaštiti koliko sam mogao, ako bi trebalo.
Skoro pa četiri generacije žena stajale su tu ispred mene: moja majka, moja sestra i moja žena, pa moja kćerka.
Ova posljednja imala je uskoro dvije godine, a ja ju vidim prvi puta.
„Kuću nisam prepoznao.“ – protisnuo sam kroz zube, kao bespomoćnim pokušajem da razbijem šutnju i šok u njihovim očima. I dalje su me gledale svojim velikim očima, a onda mi je prva prišla sestra.
Bila je tako krhka i još uvijek nesretna (vidio sam to u njenim očima), zbog kraće noge.
Obujmio sam majku oko njenog širokog struka i osjetio se tako dobro, zaštićen i više se ničega nisam bojao. Podragao sam crnom rukom kovrče na Silvijinoj maloj glavi i prišao njoj.
Gledala me svojim vražjim očima i krv mi je zadrhtala. Pomislio sam:
„Uh, kad će noć.“

Kao uplašeni dječak uvukao sam se pored nje i šapnuo: „Laku noć.“ Osjetio sam tugu u njenom glasu kada je tiho uzvratila:' laku noć', a ja sam ruku stavio u gaće i napipao svoj mlohavi dio tijela. Nije mi se mogao dignuti. A živio sam dvije godine za ovu noć, tamo u smrdljivim rovovima pustinje.

Jesam li bio uplašen snagom tih žena, da su izgradile kuću, obojile ju u vesele boje i ogradile dvorište? Jesam li bio uplašen ženama koje znaju živjeti i bez nas muškaraca? Jesam li se uplašio njene ljepote?

Ljubio bih ja onaj njen ožiljak na leđima i milovao svojom grubom rukom, ali sam samo ležao ukočen kao klada pored tog savršenog tijela za kojim su, znam, mnogi uzdisali.

„Napravit ću nam novu kupaonu.“ – rekao sam jednog jutra za doručkom, tražeći način da nagradim njihovo strpljenje i ljubav, koju su mi svaki dan pružale bez riječi, sa skuhanim objedom i čistim rubljem.

Idem, idem ja...

Zar nisam dosta mirovala?!
Stvaaaarno, ono... baš sam pustila korjenje :))
No, dižem sidro na nekoliko dana.
Do tada...nadam se da i vi znate uživati.
Ako vam je dosadno, prošvrljajte malo na dolje, pobrišite prašinu,
provjerite alarm i stanje...
i...eto mene nazad!
Grli vas vaša Decy

Sitne laži

"Ma, da...tu sam, u kući. Pa, čuješ TV...evo, pojačat ću ton...čuješ...ušao sam pogledati vijesti...da, radio sam u ateljeu...pa, nisam završio, ima toga još puno...sve zavisi od nadahnuća. Hajde sad, lijepo spavaj. Je li ti Lora dala tablete? No, smiri se i vidjet ćeš da ćeš uskoro zaspati. Da...vraćam se u ponedjeljak jutro." - govorio je tihim, strpljivim glasom u mikrofon mobitela.
"Oprosti." - rekao je i zagrlio me. "Ne voli kad nisam doma." - pokušavao se opravdati i ublažiti svoju, po tko zna koji put, repriziranu neugodnu situaciju.
Prebacila sam svoju nogu preko njegovog trbuha, spustila mu kažiprst na usne i poljubila ga.
Osjećala sam kako ubrzano diše i znala sam da to nije zbog uzbuđenja, nego zbog neugodne situacije.
A znala sam i da me voli. Osjećala sam to u njegovom pogledu, njegovoj ruci...sličio je dječaku sa podivljalim hormonima.
***
Pet godina šetao je dijelom plaže na koji bih dolazila cijelo ljeto. Prijateljice su me zezale da se Stari dobro zaljubio u mene, što je mene jako nerviralo. Ne to njihovo zezanje, nego njegova upornost.
Bila sam previše zaljubljena u Mihu, koji je bio samo par godina stariji od moga najstarijeg sina. S njegovim busom 'krstarili' smo po cijeloj Europi i 'regiji'. Imali smo ludi seks na zadnjem sjedištu busa, u luksuznim sobama velikih hotela, na plaži i u njegovom autu...sve dok jednoga dana nisam osjetila strašnu bol u donjem dijelu trbuha.
Zašutjela sam i u trenu mi se zgadilo svih naših četiri godine.
Lude godine.
Uplašila sam se nepisane poruke, da je grijeh ljubiti njegovu mladost i da je vrijeme da prestanem.
Nakon neprospavane noći, sjurila sam se do svoje privatne klinike i drhteći, kao da imam groznicu, sjedila u velikoj ugodnoj čekaonici čekajući rezultate pretrage.
Ne znam, doista, što bih, da sam danima morala čekati.
Osmijeh liječnika koji mi je dolazio u susret sa hrpom papira u desnoj ruci, obećavao je dobre vijesti.
"Da, zdravi ste kao drijen. Ali, molim vas...ne raditi kontrole? Priznajte! Primitivno!" - rekao je i dodao:
"Obećajte, od sada se vidimo svakih pola godine?"
Kimnula sam glavom, koja je vibrirala na mojim ramenima i u isti tren obećala sebi: da nikada više neću biti sa Mihom.
Već odavno nisam uživala u raskalašenosti i snazi njegove mladosti.
Znala sam da neće biti lako ni njemu ni meni.
Sjetila sam se riječi moga oca:"Da kamenčić nosiš u džepu toliko godina, nedostajao bi kada ga izgubiš."

Dok sam se u toplesu izležavala prvih vrućih dana na svojoj plaži, Aldio je prošetao, zaustavio se i onako spontano opet nam pričao o svojoj vikendici u Puli i predložio da dođemo na večeru moje prijateljice i ja. ( Na što sam ja kasnije totalno zaboravila, tješeći Mihu da je vrijeme da nađe mlađu od mene.)
Kada me nazvao i pitao kada dolazim i da su Dana, Karla i Klaudija već tamo, ja sam vrisnula da sam zaboravila i da im želim ugodnu večer.
Osjetila sam tugu u njegovom glasu i obećanje da će me pozvati.
"Ma, dajte, obećajte mi da ćete doći sami. Sve ću pripremiti svojim rukama. Morate doći vidjeti kuću koju sam svojim rukama uradio." - bio je uporan, tako da smo nakon 'ručka u 2', sjedili i razgovarali do deset na večer.
Tek pogled na sat i vrijeme koje je proletjelo kao da su nas oteli izvanzemaljci, bio je prvi znak da imamo mnogo zajedničkoga.
"Marta, moram vam priznati da sam vam nešto slagao." - pokornim glasom protisnuo je ovu rečenicu kroz zube.
"A što?" - pomislila sam. "Pa, priznao je da je oženjen i da već trideset godina njeguje nepokretnu ženu...i da mu ova kuća služi za bježanje sa samim sobom nakon napornih dana u njenim krizama..."
"Marta, slagao sam vam da imam šezdeset godina. Vi tako dobro izgledate, kao da nemate još ni pedeset. Ja, zapravo imam šezdeset i devet." - izgovorio je konačnu tu 'istinu', nakon čega smo se toliko smijali, da me zgrabio i pohotno odnio u krevet, koji smo isti tren slomili.

Malo šetnje uz...

Truc - truc...'in the truck'

Nije li dovoljno bilo pet godina. Mogu oni svi misliti što žele, no ja sam po svojoj volji okrenula broj prijevoznika koji garantira rastavljanje i ponovno sklapanje namještaja, skupa sa prijevozom. Pa da i suhim zlatom plaćam ljude koji bi to uradili, nema ih. Onaj se pridržava za trbuh, onaj za leđa...svakoga nešto boli, pa čak i onog mog lijenog zeta.
Taj čovjek ama baš ništa ne radi. Srce mi se kida za onom mojom jedinicom, koja po cijele dane 'prebire' po tipkama klavira sa učenicima u sobi u potkrovlju, ne bi li namakla koji novčić. A on, bijednik, do kasnih noćnih sati 'prebire' po tipkama tipkovnice, pa onda spava do podne.
I opet ona ne da na njega. Uvijek mi začepi usta istom rečenicom:
„Hoćeš li da hoda i traži druge žene.“

Nisu oni vjerovali da je odluka konačna.
I znam ja da je moja jedinica imala najbolju namjeru, kada mi je našla čovjeka, usamljenoga isto kao što sam i sama bila, nakon godina samoće poslije gubitka bračnih 'drugova'.
Kad je imao prvi infarkt pomislila sam da je to Božja kazna, što nisam ostala vjerna svom jedinom suprugu. A to što su njegovi sinovi bili protiv vjenčanja, uvijek je bila ona mračna sjena nadvijena nad našu staračku zaljubljenost.
Drugi udar nije izdržalo njegovo srce, a ja ostadoh sama u njegovoj kući.
Mnoge noći nisam spavala, smišljajući plan kako ono što smo stekli u našim zajedničkim danima ukrcati u kamion i vratiti se u svoj rodni grad, u svoje gnijezdo od tridesetak kvadrata i uživati u pogledu sa svog malog balkona.
Vijest je kao veliki smrad brzo stigla do njih, pa su se skupili na rubu dvorišta, susprežući se od pitanja kako to da odnosim sve ( jer su znali da nemaju pravo).
Šutnja je visjela iznad nas kao nepoželjan susjed, a uzdah olakšanja sam ispustila nakon što sam, uz pomoć pružene ruke prijevoznika, s teškim naporom ušla u visoku kabinu kamiona i osjetila truckanje ogromnih kotača, koji su se kao vesela pjesma koturali u pravcu moga grada.

Za korak ispred

Moram malo sjesti. Baš sam umoran. Sinoćnje ronjenje me, baš onako, iscijedilo. Iznad svega sam poželio otići u rashlađenu spavaću sobu i baciti se poprijeko na velike krevete, no – kad ona dolazi ja sam kao 'jumbo' natočen kerozinom. Samo da taj avion sleti, pa da se vratimo u naš ugodan dom i zaspemo u zagrljaju jedno drugomu.
Znam da je i ona umorna, ali to sigurno neće pokazati. Sada kada je sezona i Pleso vrvi ovim limenim pticama, baš kao i ovdje u Puli.
I tako svakoga petka gledam u nebo i svake nedjelje ispraćam pogledom metalnu pticu koja mi ju odnosi.
A sve je počelo čisto onako radi kontrole. Uplašili me ti američki problemi kako djecu na internetu iskorištavaju i ona upadaju u nevolje, pa sam čisto onako radi svoje Ivone otišao na tečaj za računare, da bih mogao provjeriti kuda to ona 'surfa', kako bi mi u žargonu znala reći.
Bojao sam se da se ne zatvara u sebe, pa ne povjeruje da joj netko može biti prijatelj. Ubio bih da joj dlaka s glave fali.
Njena majka i ja bili smo obični srednjoškolski zaljubljeni balavci, kada mi je sva u suzama došla i rekla da je trudna. I moji i njeni su na brzaka napravili svadbu, da smo nas dvoje, kao dva maloumnika gledali oko sebe i nismo bili spremni za noćni plač naše bebe.
Brak je već nakon deset godina ispustio posljednji dah.
Ona željna života bez obaveza; željna biti uspješna mlada menadžerica, zapostavila nas je oboje, pa smo jednoglasno odlučili i razići se civilizirano.
Da, boljelo je.
Ivona je odlučila otići s mamom, a naš veliki dom ostao je prazan. Sve sam ju rjeđe viđao i nisam htio prisiljavati na susrete sa mnom, dok načeta ljubomorom nije došla uplakana i rekla da mrzi maminog prijatelja.
Tekli su tako dani i godine, a ona me zezala da imam sve manje kose na glavi i sve veću dioptriju, pa bi bilo dobro potražiti na 'usamljenim srcima' koju bakicu.
Bilo me sram kad sam se zavukao u njenu sobu i kliknuo.
Ne znam vjerujete li vi u sudbinu.
Ja moram vjerovati.
Jer prva žena s kojom sam kontaktirao, upravo sada slijeće u velikoj metalnoj ptici i korača u rijeci turista koji su sletjeli na pulski aerodrom. I svaki put kad dolazi za vikend, a ovaj put na odmor ' u komadu' sa svojim sinčićem, razmišljam kako ju zaprositi, kad živimo u dva grada, svatko sa svojim poslom i okruženjem. A tako bih silno želio da ne gledam na kalendar niti na sat.
„Oh, kako samo mirišeš, ljubavi moja.“ – šapnuo sam joj, zagnjurivši nos u njenu kovrčavu plavu kosu.
Samo me pogledala svojim plavim očima i rekla:
„Vozi me u krevet.“, dok je njen Lovro vukao svoju malu torbu na kotačima, i onako mi muški nabacio 'peticu'.
Dok sam stavljao ključ u bravu upravljača, uzela me za ruku i na prst mi stavila prsten od bijeloga zlata, pa prislonila svoje medene usne na uho i šapnula:
„Hoćeš li se oženiti sa mnom?“

Cruiser /ica/

Nije to ništa!
Mogu ja to! – govorio mi je lik iz zrcala u kupaoni.
Neću razmišljati o lovi koju sam iskeširao. Čuj, molim te, mala bi na brod!
OK, curo, izvoli. Imam ja pametnijeg posla od čekanja.
Ne, neću biti plačipizda, pa evocirati gimnazijske dane kada sam se zaljubio u tvoje plave oči i dugu kosu, ispod koje si uporno skrivala svoj kvrgavi kukasti nos. Pa, dobro, OK, htjela si kod Glumičića na operaciju, ali ti stari nije htio dati lovu; pa sam s tobom tajno otišao i danima smo mu lagali da imaš 'one dane u mjesecu'.
OK, ženski Popaju...zovu te morske daljine, pa da sa diplomom ekonomiste masiraš umišljenim bogatunićima na kruzerima stare debele smežurane guzice i noge.
Gledao sam jutros za tobom, kako se mučiš vukući velike torbe sa svojim prnjama, dok te kiša mlatila po licu, onako kako si zaslužila.
No, nisam htio gledati brod kad je isplovio. Za to postoje moji 'prijatelji', koji su mi brižno poslali fotke e-mailom.
Zbogom, princezo...moram na more, ali tu, uz obalu...moram zarađivati za život i nadoknaditi 'euriće' koje si muzla godinama od mene...



/400 post...iha/

Ruka u džepu

I noćas miriše more. Čak ovamo na uzvisinu iznad našeg malog mjesta.
Dolje, niže, pored vode vide se šetači. Došli ljudi uživati u nekoliko dana odmora.
Miriše more i borovi.
A miriše i njeno, tek otuširano tijelo.
Šuti.
Ne, nije ljuta. Takva je ona: kao sjena.
Stavila je njenu ( a sada našu) djevojčicu na spavanje, koju od milja zovemo Beba.
Ubio bih za njih. Umro bih bez njih.
Povjerila mi je svu svoju mladost i svoje žensko dijete na zaštitu, nakon tuge zbog gubitka njenog zakonitog.
Da, čovječe, mirno počivaj ispod čempresa pored male kapele u seoskom groblju, jer ja ću bdjeti nad našim princezama.
Sjedi pored mene i samo ruku prislonila na naslon, skoro raspale, stolice od pruća.
Teško nam je. Posla je sve manje, iako svakoga jutra stojim na mjestu gdje po nas dolaze plantažeri, tajkuni i drugi novopečeni bogatuni.
Nema veze. Ja sam sretan. I ne bih se mijenjao ni sa kim.
Godinama sam lunjao po tuđini, radio za 'dan i komad'; mijenjao žene i mislio da je sretan onaj tko je našao srodnu dušu.
Što mi više treba. Imam nju: toplu i milu, tihu kao leptir i nježnu kao svila.
Naša Beba me voli i trči mi kada joj sa dna ulice zviznem. Trči mi u zagrljaj, kako je nekada moja sestra trčala tati u zagrljaj.
U džepu prevrćem kutijicu i mislim:
„Da li je večeras pogodan trenutak?“

Malo slika sa putovanja

Evo, dragi moji, uživam na sjeveru, pa ću malo posjetiti svakoga od vas.
A da bi i vi imali što vidjeti, ako mi dođete 'na kavicu', evo - nekoliko fotkica sa prvoga putovanja 'na sjever', tj. u prelijepu Istru.

Grli vas vaša Decy - smucalica