I noćas miriše more. Čak ovamo na uzvisinu iznad našeg malog mjesta.
Dolje, niže, pored vode vide se šetači. Došli ljudi uživati u nekoliko dana odmora.
Miriše more i borovi.
A miriše i njeno, tek otuširano tijelo.
Šuti.
Ne, nije ljuta. Takva je ona: kao sjena.
Stavila je njenu ( a sada našu) djevojčicu na spavanje, koju od milja zovemo Beba.
Ubio bih za njih. Umro bih bez njih.
Povjerila mi je svu svoju mladost i svoje žensko dijete na zaštitu, nakon tuge zbog gubitka njenog zakonitog.
Da, čovječe, mirno počivaj ispod čempresa pored male kapele u seoskom groblju, jer ja ću bdjeti nad našim princezama.
Sjedi pored mene i samo ruku prislonila na naslon, skoro raspale, stolice od pruća.
Teško nam je. Posla je sve manje, iako svakoga jutra stojim na mjestu gdje po nas dolaze plantažeri, tajkuni i drugi novopečeni bogatuni.
Nema veze. Ja sam sretan. I ne bih se mijenjao ni sa kim.
Godinama sam lunjao po tuđini, radio za 'dan i komad'; mijenjao žene i mislio da je sretan onaj tko je našao srodnu dušu.
Što mi više treba. Imam nju: toplu i milu, tihu kao leptir i nježnu kao svila.
Naša Beba me voli i trči mi kada joj sa dna ulice zviznem. Trči mi u zagrljaj, kako je nekada moja sestra trčala tati u zagrljaj.
U džepu prevrćem kutijicu i mislim:
„Da li je večeras pogodan trenutak?“
Post je objavljen 07.08.2009. u 17:38 sati.