Sitne laži

utorak , 25.08.2009.

"Ma, da...tu sam, u kući. Pa, čuješ TV...evo, pojačat ću ton...čuješ...ušao sam pogledati vijesti...da, radio sam u ateljeu...pa, nisam završio, ima toga još puno...sve zavisi od nadahnuća. Hajde sad, lijepo spavaj. Je li ti Lora dala tablete? No, smiri se i vidjet ćeš da ćeš uskoro zaspati. Da...vraćam se u ponedjeljak jutro." - govorio je tihim, strpljivim glasom u mikrofon mobitela.
"Oprosti." - rekao je i zagrlio me. "Ne voli kad nisam doma." - pokušavao se opravdati i ublažiti svoju, po tko zna koji put, repriziranu neugodnu situaciju.
Prebacila sam svoju nogu preko njegovog trbuha, spustila mu kažiprst na usne i poljubila ga.
Osjećala sam kako ubrzano diše i znala sam da to nije zbog uzbuđenja, nego zbog neugodne situacije.
A znala sam i da me voli. Osjećala sam to u njegovom pogledu, njegovoj ruci...sličio je dječaku sa podivljalim hormonima.
***
Pet godina šetao je dijelom plaže na koji bih dolazila cijelo ljeto. Prijateljice su me zezale da se Stari dobro zaljubio u mene, što je mene jako nerviralo. Ne to njihovo zezanje, nego njegova upornost.
Bila sam previše zaljubljena u Mihu, koji je bio samo par godina stariji od moga najstarijeg sina. S njegovim busom 'krstarili' smo po cijeloj Europi i 'regiji'. Imali smo ludi seks na zadnjem sjedištu busa, u luksuznim sobama velikih hotela, na plaži i u njegovom autu...sve dok jednoga dana nisam osjetila strašnu bol u donjem dijelu trbuha.
Zašutjela sam i u trenu mi se zgadilo svih naših četiri godine.
Lude godine.
Uplašila sam se nepisane poruke, da je grijeh ljubiti njegovu mladost i da je vrijeme da prestanem.
Nakon neprospavane noći, sjurila sam se do svoje privatne klinike i drhteći, kao da imam groznicu, sjedila u velikoj ugodnoj čekaonici čekajući rezultate pretrage.
Ne znam, doista, što bih, da sam danima morala čekati.
Osmijeh liječnika koji mi je dolazio u susret sa hrpom papira u desnoj ruci, obećavao je dobre vijesti.
"Da, zdravi ste kao drijen. Ali, molim vas...ne raditi kontrole? Priznajte! Primitivno!" - rekao je i dodao:
"Obećajte, od sada se vidimo svakih pola godine?"
Kimnula sam glavom, koja je vibrirala na mojim ramenima i u isti tren obećala sebi: da nikada više neću biti sa Mihom.
Već odavno nisam uživala u raskalašenosti i snazi njegove mladosti.
Znala sam da neće biti lako ni njemu ni meni.
Sjetila sam se riječi moga oca:"Da kamenčić nosiš u džepu toliko godina, nedostajao bi kada ga izgubiš."

Dok sam se u toplesu izležavala prvih vrućih dana na svojoj plaži, Aldio je prošetao, zaustavio se i onako spontano opet nam pričao o svojoj vikendici u Puli i predložio da dođemo na večeru moje prijateljice i ja. ( Na što sam ja kasnije totalno zaboravila, tješeći Mihu da je vrijeme da nađe mlađu od mene.)
Kada me nazvao i pitao kada dolazim i da su Dana, Karla i Klaudija već tamo, ja sam vrisnula da sam zaboravila i da im želim ugodnu večer.
Osjetila sam tugu u njegovom glasu i obećanje da će me pozvati.
"Ma, dajte, obećajte mi da ćete doći sami. Sve ću pripremiti svojim rukama. Morate doći vidjeti kuću koju sam svojim rukama uradio." - bio je uporan, tako da smo nakon 'ručka u 2', sjedili i razgovarali do deset na večer.
Tek pogled na sat i vrijeme koje je proletjelo kao da su nas oteli izvanzemaljci, bio je prvi znak da imamo mnogo zajedničkoga.
"Marta, moram vam priznati da sam vam nešto slagao." - pokornim glasom protisnuo je ovu rečenicu kroz zube.
"A što?" - pomislila sam. "Pa, priznao je da je oženjen i da već trideset godina njeguje nepokretnu ženu...i da mu ova kuća služi za bježanje sa samim sobom nakon napornih dana u njenim krizama..."
"Marta, slagao sam vam da imam šezdeset godina. Vi tako dobro izgledate, kao da nemate još ni pedeset. Ja, zapravo imam šezdeset i devet." - izgovorio je konačnu tu 'istinu', nakon čega smo se toliko smijali, da me zgrabio i pohotno odnio u krevet, koji smo isti tren slomili.