Evo mene...iha!
srijeda , 29.07.2009.Evo mene nazaj!
Bilo je ludo i nezaboravno.
No, sve na stranu; ljudi moji, popila sam kavu 'kako Bog zapovijeda' s mojom @Pjesmicom.
OK! U početku je bilo malo, onako: povuci - potegni: ja - u svom stilu: hiperaktivna od silne sreće i ljubaznosti ( kako je to Pjesmica lijepo i uljudno rekla:'prpošna Decy').
E, onda sam ja , notorna spavalica, posljednjega jutra ustala rano, rano,i stigla u "Tondo" pa sve onako, polako. Kojim savršenim mirom i ravnotežom ta žena zrači, to je prava psihoterapija. Nakon nje osjećala sam se mirno kao mirno more, kako kažu:'kao ulje'.
Na rastanku me zamolila da joj javim da sam sretno stigla, što me jako dirnulo, jer mene to nikada nitko nije pitao (osim mame i dragog), a što sam uvijek ja govorila drugima.
E, onda sam se jutros 'zakoturala' niz Kvarner i dalje uz ( ili niz?)plavi Jadran.
I ovo vam moram ispričati (ali ne kao moje priče): kad putujem volim slušati radio. Nekako mi oni CD-i dosade brzo: slušam tako novinara koji se javlja s Hvara i pored obilja raporta, ispriča divnu priču:
O Kurtu (iz Švicarske)
koji je na Hvar dolazio još od 1960. g. kao mladić, pa se oženio i opet dolazio; pa se umirovio - i opet dolazio...i ove godine umro je u Bernu. Iza sebe je ostavio oporuku u kojoj je pisalo da želi da ga pokopaju na Hvaru.
I njegovi najdraži ispunili su mu želju, te radio- novinar priča, kako je na kapelici vidio obavijest o smrti, na kojoj je pisalo da se obitelj zahvaljuje svima koji su ga znali i usrećili, jer je jako volio te ljude i svi su znali za Kurta iz Berna.
Meni se priča dopala.
Uh, kako sam umorna.
A sad slušajte dalje:
odoh ja opet dalje: i to sutra!!!
No, ovaj put sjever, ali baš ono - sjever!!!
Koliko? Ne znam!!!
Ali vas sve voli vaša zahvalna Decy
(koja je našla sve čisto, bez prašine. Pravi ste mi Bodyguard. Osjećam se kao dobro čuvani trezor:))
komentiraj (20) * ispiši * #
Idem...na sjever...iha!!!
četvrtak , 16.07.2009.
Kažu da je more toplije na sjeveru (zato jer je pliće).
Idem provjeriti.
Ja volim najviše kad je 26 stupnjeva.
Što ću kad sam zimomorna.
Nekad bih odjenula kaput i obula čizme, kad je more hladno :))
No...put me vodi pored Rijeke.
A tamo su mi dragi: @korakri; @majstorica; @vitae; @miško...
Voljela bih ih vidjeti, no zaobilaznica me odvuče kao jaka struja u smjeru Umaga i 'Croatia Open Umag'...
Ako ih vidim, ljudi moji, to će mi biti najljepši dan u životu.
Grli vas vaša Decy
(čuvajte mi moj blog, please...)
Iha!!! A u Umagu...moja @pjesmica!
Čuvaj se...dolazim...stavi vodu za kavicu...iha!!!
komentiraj (22) * ispiši * #
Crne cipele
subota , 11.07.2009.
Moj Franjo i ja; nas dva stara stvorenja, izvukli smo živu glavu iz rata. Sa dvije plastične vrećice, prepješačili smo naš srušeni grad u koloni nedužnih i ispaćenih i bili 'ispraćeni' na rubu grada. Ali, Bog je tako htio da smo dočekali i kraj rata, pa se vratili u svoj grad.
Kraj rata bio je i velika radost i velika briga. Na stanu nismo našli niti vrata, a kamo li što drugo. No, moj dobri brat Ivan nije zaboravio svoju seku, pa mi je iz Švedske poručio u pismu da se ništa ne brinem i da mi ništa ne smije faliti.
Da skratim svoju priču (znam ja da je teško slušati stare), Bogu hvala, u našem malom stanu svanuo je i taj dan kada smo imali opet sve kao nekada.
Zavjese bijele kao snijeg od jednog kuta sobe do drugoga, sa uzorkom velikih bijelih labudova; a kroz njih se ljeskala četiri velika blistava krila prozora, stakla bistrog kao površina mirnog jezera. Tepisi su bili visoke kvalitete, debeli; da su nam stopala upadala u njih kao u mekani snijeg. Čak smo dobili i veliki TV, pa su nam slova bila velika i moj Francek i ja mogli smo gledati naše serije skoro bez naočala.
Poslao je meni Ivan i fotoaparat da mu slikamo stan, pa pošaljemo slike.
Prijatelji su nas sažalijevali u našoj starosti i malim mirovinicama, pa bi nam netko dao tanjure ili plahtu; netko stari sačuvani lonac za kuhanje graha ili kupusa.
Tako je jednoga dana moja susjeda Mica došla i rekla:
„Čuj, Francika, moj Perica dobio ove cipele, ali su mu malo povelike; pa, daj, neka ih proba tvoj Franjo.“
Eh, a moj Franjo ponosan; nije navikao da što u životu dobiva kao milostinju nego da zaradi sa svojih deset prstiju ( a ruku na srce nije mu ni Mica bila draga),dočekao bi me s 'jezikovom juhom':
„Slušaj, stara! Da si to odmah vratila. Imam ja cipele. Neću ja nosati ono što nije dobro Perici!“
I nekako je 'gutao' ono što je moj brat Ivan činio za nas, ali i na to bih morala slušati prigovaranja da: 'što će nam toliko'.
Tako sam se ja mojoj dobroj susjedi Mici zahvalila, pa odložila cipele na policu s obućom, a da Franceku ništa nisam rekla.
„Kakve su ovo cipele!!“ – dreknu jednoga jutra, kada je nakon ispijene jutarnje kavice pošao dohvatiti cipele s police i poći kupiti mlijeko i kruh, pa ugledao nove cipele.
„Čuj, stari, donijela Mica. Perici velike. A vidiš, nove su. Pa, što smeta. Neka! Možda nekada dobro dođu, tko zna.“ – tetošila sam svoga mrguda, slatkim riječima kako sam i navikla sve ove godine, od kad se udadoh za njega u stare dane.
„No! No!“ – gunđao je i zatvorio vrata za sobom.
U taj tren, sjetih se onih 100€, što mi Ivan poslao po nekakvom svom prijatelju Marku. Kako je moj Francek tada bio u parku sa svojim penzićima, tako sam i ja prešutjela taj posjet.
Znala sam ja da bi moj Francek prije umro, nego obuo te Pericine cipele. Pričalo se stalno kako lopovi opljačkaju penzićima stan čim negdje odu. A tko bi se sjetio cipela. Pa,sam iz džepa pregače brzo izvukla 100€ dok ih nisam oprala zajedno s pregačom) i gurnula ih u jednu od cipela, koje je donijela Mica.
Nije Francek donio samo mlijeko i kruh, nego je usput u gradu pokupio i starog Juru, koji – ruku na srce, i nije bio 'sav svoj'. Izuo Jure velike duboke čizme u našem čistom hodniku, obuo papuče koje mu je dodao Francek, pa nam se pridružio u dnevnom boravku.
Nakon nekog vremena druženja i razgovaranja, dok sam ja u kuhinji pripravljala doručak, doviknu meni moj Francek:
„Čuj, stara, daj Juri one cipele. Ne mogu ga više gledati u ovim čizmurinama. Kao da svaki dan ide u ribolov.“ Kako sam ja 'naučila' moga Franceka: „on okom – ja skokom“, da se ne bi mrštio i prigovarao, brzo sam obrisala ruke o pregaču, dohvatila cipele s police, pa ih stavila pred Juru. Navuče ih Jure na noge, a one 'kao krojene' za njega.
Svi sretni: moj Francek se riješio milostinje, a Jure gumenih čizama.
Nakon obilnog doručka, zahvali se Jure, uze čizme pod ruku (nije htio vrećicu) i ode. Već je bilo vrijeme za našu seriju, pa se nas dvoje zavalismo u svoje fotelje i zabrinuti za sudbinu svoje junakinje uronismo u novi nastavak.
Avaj!!!
Odjednom me kao vatra posu znoj po čelu i cijelom tijelu:
Moji euri!!!
Ne znam što se događalo u novom nastavku, ali sam u vrijeme ručka pred Franceka servirala ručak, a ja se pravdala sa bolom u želudcu. Tugovala sam za mojim eurićima.
Bila sam sigurna da me Bog kaznio što sam prešutjela Franceku. Ali, Bog mi je svjedok da bi ih Francek i ja potrošili zajedno.
Danima sam, onako kao nezainteresirano, pitala Franceka za Juru, kada bi se vratio iz parka.
Bo'me, Francek postao ljubomoran.
„Ma, kog vraga više pitaš za Juru? A sve Jure lud! To ti, ako ja opružim papke, imaš rezervu da ne budeš sama!“ – rigao je vatru ljubomore.
„O, Bog s tobom, budalo stara! Pa, ne bih Juru da muškog nema do na kraj svijeta.“ – reagirala sam uvrijeđeno, a u sebi pomislila:
„Eh, da samo znaš koji mene jadi more.“
Sljedećega dana, eto moga Franceka iz parka i vodi Juru na ručak, da mi dokaže da nije ljubomoran.
Prvo sam pogledala u Jurine noge i obradovala se kad sam vidjela crne cipele. Prikrivajući ushićenje i potajnu nadu, ušla sam s njima u dnevni boravak i požurila ponuditi čaj.
„Da, da, može. Hvala!“ uzvratio je Jure, a ja kroz kuhinju jurnuh u mali hodnik i gurnuh ruku u (već) smrdljivu Jurinu cipelu.
A tamo!!! Mojih 100€ (natopljenih znojem Jurinih nogu).
komentiraj (23) * ispiši * #
Na brzinu pokupljeno rublje....
utorak , 07.07.2009.
Prepoznala sam taj miris. Bio je to miris kiše na vrućoj, prašnjavoj, žednoj zemlji.
Pomaknula sam zavjesu i pogledala u dvorište. Sunce je blještalo po cijelom dvorištu kao jaki noćni reflektor. Nagnuh se malo prema naprijed i podigoh pogled prema nebu. Da, baš kako sam i mislila: veliki crni, usamljeni oblak stajao je ravno iznad moje glave, a zamišljeno sunce koje je oborilo svoju glavu prema zapadu i dalje je sijalo svojim vrelim ljetnim zrakama.
Požurih se da pokupim skoro suho rublje. Lelujalo se kao valovi na širokom i dugom štriku, a ja sam žurno jurila i skupljala ga, pazeći da mi ne dodirne tlo i zaprlja se. Nikada ne mogu odoljeti izazovu da zagnjurim nos u skupljeno rublje. I nikada ne mogu odoljeti da ga odmah ne idem glačati, pa uredno složiti na police ormara i jedno vrijeme ga gledati. Moja majka nikada nije stavljala rublje u ormar nakon glačanja. I jako se ljutila kada vidi da ja odmah svaki izglačani komad stavljam ravno na policu. Onda bi mi držala predavanja o vlazi koja se zadržava u tkanini, a ja joj nikada nisam htjela proturječiti da su to stvari koje stalno kruže i stalno se koriste.
Dok sam dohvatila i posljednji komad, pljusak se kao gusta zavjesa spuštao na tlo. Utrčala sam u kuću, već mokre kose i pažljivo slagala rublje. Iza vrata u smočnici izvadila sam stalak za peglanje i uključila glačalo. Sjela sam na rub fotelje, rukama obujmila rubove haljine i skupila ih među noge. Čekala sam da se glačalo zagrije. A tamo negdje u preponama prođoše me neki žmarci. Čudno, pomislila sam, pa idući mjesec će mi biti šezdeset i već dugo nisam osjetila taj slasni znak ljudske potrebe.
Marko će uskoro doći s posla i naš život će teći kao i ova na pola presušena rijeka nedaleko od naše kuće. Nekada sam poželjela da me udari, da mi zaprijeti, no on bi uvijek samo nemoćno izgovorio moje ime, oborio pogled i izašavši iz sobe izbjegao bilo kakav sukob sa mnom.
Što sam mogla drugo, nego nakon onoga skandala u Hamburgu, donijeti životnu odluku: pobjeći što dalje. Dok je moj Marko obilazio ratišta i branio našu zemlju, Josip je mudro pokupio svoju obitelj i zaposlio se u Njemačkoj. I onda sam ja naletjela na njega. Moja usamljenost doživjela je vrhunac, kada sam mu na pauzi zaplakala i rekla da 'ni ovaj put Marko neće moći doći da nas vidi'. Josip me zagrlio, i naša lica su odjednom bila preblizu, toliko preblizu da su nam se usne dodirnule i sve je počelo gorjeti.
Zapalilo se u meni nešto što nikada nisam osjetila. I onda sam dobila onaj sjaj u oku koji nisam mogla ni od koga skriti i svi su znali za nas. Poludjeli smo u svojoj zaljubljenosti. Ja sam zaboravila za rat u mojoj zemlji, za štednju koja mi je bila svetinja kao onaj križ na zidu koji sam ponijela iz našeg zapaljenog stana. Zaboravila sam za našeg starijeg sina koji je malodoban ostao sa svojim ocem da brani zemlju.
Sve sam zaboravila. Samo sam mislila kad ću na posao, pa sam čak radila i duplu smjenu, da bih što više bila blizu njega i preko strojeva mu slala svoj zaljubljeni pogled.
A onda je njegova žena pisala momu mužu, pa je moj muž dezertirao i došao da vidi 'kako se to ja nezrelo ponašam u drugoj zemlji'. Pa me pokušao zagrliti i moliti da se opametim. A ja sam vrisnula i odskočila od njega na njegov dodir kao da me struja udarila.
Da, bilo je to sve tako. I onda je jedino rješenje bilo zavući se u skrovište koje se zvalo 'brak', jer je Josip svojoj zakonitoj rekao da se malo zanio. A ja sam bila spremna na sve: odreći se i imena i doma i prošlosti. Bila sam spremna samo na budućnost s njim. No, zabio mi je nož u leđa i kada više nisam mogla podnijeti poglede pune podsmijeha preko bučnih strojeva, dozvola za odlazak u Australiju došla je kao spas.
Na vratima našega australskoga doma pojavio se Marko. Ušao je tiho, misleći valjda da spavam. Kada me ugledao, spustio je pogled na moja gola koljena. Oči mu nekako čudno zasjaše. Takav sjaj ostao je zakopan na razrušenim ulicama našeg spaljenog grada, u našim spaljenim krevetima.
Prišao mi je i stao pred mene. Onda mi se primaknuo, ne skidajući pogled s moga lica. Koljenom je 'razgrnuo' moja koljena uvlačeći mi se među noge i rukama obujmio obje moje dojke. Još su čvrsto stajale, iako sam dugo dojila oba naša sina. U preponama osjetih one srsi, koja sam zakopala tamo u dalekoj Njemačkoj. Predala sam se Marku sva onako vrela, zapaljena, željna ljubavi i nježnosti. Bila sam sretna što mi misli nisu odlutale, nego sam i duhom i tijelom ostala u toj našoj, suncem okupanoj kući. Skliznula sam s naslonjača i ispružila se na podu.
Oboje smo drhtali, kao da to radimo prvi put.
Da, bilo je to prvi put, nakon deset godina. Za Marka, dugih, paklenih godina.
Strpljivo je živio i disao kao biljka pored mene i čekao ovaj trenutak.
Ležali smo već dva sata goli na podu.
Odjednom sam skočila, sjetivši se da nam to popodne dolaze oba sina sa našim prekrasnim unucima.
Marko je još koji tren ležao i zaljubljeno me gledao odozdo , s debelog i šarenog tepiha.
komentiraj (22) * ispiši * #
komentiraj (22) * ispiši * #
