Crne cipele

subota , 11.07.2009.

Moj Franjo i ja; nas dva stara stvorenja, izvukli smo živu glavu iz rata. Sa dvije plastične vrećice, prepješačili smo naš srušeni grad u koloni nedužnih i ispaćenih i bili 'ispraćeni' na rubu grada. Ali, Bog je tako htio da smo dočekali i kraj rata, pa se vratili u svoj grad.
Kraj rata bio je i velika radost i velika briga. Na stanu nismo našli niti vrata, a kamo li što drugo. No, moj dobri brat Ivan nije zaboravio svoju seku, pa mi je iz Švedske poručio u pismu da se ništa ne brinem i da mi ništa ne smije faliti.
Da skratim svoju priču (znam ja da je teško slušati stare), Bogu hvala, u našem malom stanu svanuo je i taj dan kada smo imali opet sve kao nekada.
Zavjese bijele kao snijeg od jednog kuta sobe do drugoga, sa uzorkom velikih bijelih labudova; a kroz njih se ljeskala četiri velika blistava krila prozora, stakla bistrog kao površina mirnog jezera. Tepisi su bili visoke kvalitete, debeli; da su nam stopala upadala u njih kao u mekani snijeg. Čak smo dobili i veliki TV, pa su nam slova bila velika i moj Francek i ja mogli smo gledati naše serije skoro bez naočala.
Poslao je meni Ivan i fotoaparat da mu slikamo stan, pa pošaljemo slike.
Prijatelji su nas sažalijevali u našoj starosti i malim mirovinicama, pa bi nam netko dao tanjure ili plahtu; netko stari sačuvani lonac za kuhanje graha ili kupusa.
Tako je jednoga dana moja susjeda Mica došla i rekla:
„Čuj, Francika, moj Perica dobio ove cipele, ali su mu malo povelike; pa, daj, neka ih proba tvoj Franjo.“
Eh, a moj Franjo ponosan; nije navikao da što u životu dobiva kao milostinju nego da zaradi sa svojih deset prstiju ( a ruku na srce nije mu ni Mica bila draga),dočekao bi me s 'jezikovom juhom':
„Slušaj, stara! Da si to odmah vratila. Imam ja cipele. Neću ja nosati ono što nije dobro Perici!“
I nekako je 'gutao' ono što je moj brat Ivan činio za nas, ali i na to bih morala slušati prigovaranja da: 'što će nam toliko'.
Tako sam se ja mojoj dobroj susjedi Mici zahvalila, pa odložila cipele na policu s obućom, a da Franceku ništa nisam rekla.
„Kakve su ovo cipele!!“ – dreknu jednoga jutra, kada je nakon ispijene jutarnje kavice pošao dohvatiti cipele s police i poći kupiti mlijeko i kruh, pa ugledao nove cipele.
„Čuj, stari, donijela Mica. Perici velike. A vidiš, nove su. Pa, što smeta. Neka! Možda nekada dobro dođu, tko zna.“ – tetošila sam svoga mrguda, slatkim riječima kako sam i navikla sve ove godine, od kad se udadoh za njega u stare dane.
„No! No!“ – gunđao je i zatvorio vrata za sobom.
U taj tren, sjetih se onih 100€, što mi Ivan poslao po nekakvom svom prijatelju Marku. Kako je moj Francek tada bio u parku sa svojim penzićima, tako sam i ja prešutjela taj posjet.
Znala sam ja da bi moj Francek prije umro, nego obuo te Pericine cipele. Pričalo se stalno kako lopovi opljačkaju penzićima stan čim negdje odu. A tko bi se sjetio cipela. Pa,sam iz džepa pregače brzo izvukla 100€ dok ih nisam oprala zajedno s pregačom) i gurnula ih u jednu od cipela, koje je donijela Mica.
Nije Francek donio samo mlijeko i kruh, nego je usput u gradu pokupio i starog Juru, koji – ruku na srce, i nije bio 'sav svoj'. Izuo Jure velike duboke čizme u našem čistom hodniku, obuo papuče koje mu je dodao Francek, pa nam se pridružio u dnevnom boravku.
Nakon nekog vremena druženja i razgovaranja, dok sam ja u kuhinji pripravljala doručak, doviknu meni moj Francek:
„Čuj, stara, daj Juri one cipele. Ne mogu ga više gledati u ovim čizmurinama. Kao da svaki dan ide u ribolov.“ Kako sam ja 'naučila' moga Franceka: „on okom – ja skokom“, da se ne bi mrštio i prigovarao, brzo sam obrisala ruke o pregaču, dohvatila cipele s police, pa ih stavila pred Juru. Navuče ih Jure na noge, a one 'kao krojene' za njega.
Svi sretni: moj Francek se riješio milostinje, a Jure gumenih čizama.
Nakon obilnog doručka, zahvali se Jure, uze čizme pod ruku (nije htio vrećicu) i ode. Već je bilo vrijeme za našu seriju, pa se nas dvoje zavalismo u svoje fotelje i zabrinuti za sudbinu svoje junakinje uronismo u novi nastavak.
Avaj!!!
Odjednom me kao vatra posu znoj po čelu i cijelom tijelu:
Moji euri!!!
Ne znam što se događalo u novom nastavku, ali sam u vrijeme ručka pred Franceka servirala ručak, a ja se pravdala sa bolom u želudcu. Tugovala sam za mojim eurićima.
Bila sam sigurna da me Bog kaznio što sam prešutjela Franceku. Ali, Bog mi je svjedok da bi ih Francek i ja potrošili zajedno.
Danima sam, onako kao nezainteresirano, pitala Franceka za Juru, kada bi se vratio iz parka.
Bo'me, Francek postao ljubomoran.
„Ma, kog vraga više pitaš za Juru? A sve Jure lud! To ti, ako ja opružim papke, imaš rezervu da ne budeš sama!“ – rigao je vatru ljubomore.
„O, Bog s tobom, budalo stara! Pa, ne bih Juru da muškog nema do na kraj svijeta.“ – reagirala sam uvrijeđeno, a u sebi pomislila:
„Eh, da samo znaš koji mene jadi more.“
Sljedećega dana, eto moga Franceka iz parka i vodi Juru na ručak, da mi dokaže da nije ljubomoran.
Prvo sam pogledala u Jurine noge i obradovala se kad sam vidjela crne cipele. Prikrivajući ushićenje i potajnu nadu, ušla sam s njima u dnevni boravak i požurila ponuditi čaj.
„Da, da, može. Hvala!“ uzvratio je Jure, a ja kroz kuhinju jurnuh u mali hodnik i gurnuh ruku u (već) smrdljivu Jurinu cipelu.
A tamo!!! Mojih 100€ (natopljenih znojem Jurinih nogu).