Lilo je kao iz kabla (iliti: 'Bijeli konac':op.@opinian )
ponedjeljak , 29.06.2009.
Lilo je kao iz kabla
A trebao mi je bijeli konac
Noge bose
U mokrim sandalama
Stala sam
Istrčala
"Imate bijeli konac?"
"Da."
Kosa mi mokra
Šminka akvarel
Bila sam sretna:
Konačno
Kupila sam bijeli konac!
Sanjam:
Vrata!
Pokušavam ih otvoriti
I pokušavam opet
I uspjela sam
Kroz ta vrata spasiti svoje čedo
Bila sam sretna.
Danas opet pada
A ja sam tako sretna:
Kupila sam bijeli konac
I otvorila sam vrata
komentiraj (20) * ispiši * #
Slutnja
petak , 26.06.2009.
Dok je vlak ulazio u postaju, protrnula sam od muke čuvši graju dječice kao da nalijeće roj insekata.
Nije da ne volim djecu, ali sam bila preumorna za njihove nestašluke. No, kraj je bio neočekivano drugačiji: kupe su popunila velika srednjoškolska djeca, čiji je pubertet bio drastično gori, dok su mališani posjedali na svoje školske torbe duž vagonskog hodnika, pod budnim okom svoje mlade učiteljice. Pogledom sam lutala po zelenim šumovitim brežuljcima, pokušavajući ignorirati njihovu drsku i bezobraznu mladost. I istovremeno se, skrivajući bijes u očima sa velikim crnim naočalama, divila mladoj učiteljici koja se znala nositi sa njihovim hormonima. Sreća je bila u tomu što smo na kraju krajeva svi bili okupirani svojim mobilnim telefonima, pa bi, s vremena na vrijeme, tutnjanje kotača bilo sve što bi se čulo.
Moje velike torbe i ja u liftu. U mislima me prskaju svježe kapi u kupaoni i ja im se prepuštam sklopljenih očiju. (Kasnije sam shvatila da sam osjećala da će se dogoditi nešto još na onom peronu, kada sam mislila da me uznemirava cijeli odjel dječice sa svojom učiteljicom.) Nova melodija sa mobitela prevarila me da ne pohitam odmah ga uhvatiti iz malog džepa na ručnoj torbi, namijenjenom upravo za te male aparate.
Ah, da! Shvatila sam da zvoni meni, pa ugledah Sonjin broj na zaslonu.
„Halo, mila, što radiš? Smetam li?“ – čula sam njen glas, koji se uvijek za nešto ispričavao. Bilo je to smiješno pogotovo meni, koja nisam imala 'pardona' niti za bilo koje uznemiravanje, jer sam smatrala da uznemiravani mogu biti samo oni koji to dozvoljavaju, ne koristeći gumb 'tiho'.
"Znaš, čula sam da se Mireli dogodilo nešto strašno..." - govorila je Sonja, dok se tlo pod nogama otvaralo i ja sam se srušila na torbe, koje su okupirale slobodan prostor oko mene.
Sprovod još nije krenuo i ja sam parkirala automobil na velikom parkingu, pa krenula uz blagu uzbrdicu prema kapelici za posljednji ispraćaj, koja se nalazila u sredini mirisne i velike borove šume, na rubu grada blizu velikoga stadiona. Poklik ushićenih navijača naljutio me što nisu poštivali bol ucviljenih roditelja i zapitala sam se koji je kreten u urbanističkom odjelu smjestio kapelicu u blizini stadiona. Da. Isto tako sjetila sam se velike rođendanske zabave i galame mladeži na balkonu u susjednom ulazu, kad su mi javili da je Franjo poginuo. Mislila sam da je tada trebao zašutjeti cijeli svijet. Mislila sam da na moju crninu svi trebaju obarati pogled kao 'minutom šutnje'. Da. Razumjela sam bol. I razumjela sam smrt. Ali ju nikada nisam prihvatila. Uvijek sam nanovo plakala i patila za onima koji odlaze.
Mirelino lice bilo je izobličeno. Čudne boje, kao što je boja gline na kotaču za modeliranje. Uplašila sam se da će joj bol isisati život iz tog krhkog tijela i poleći je blizu njenog čeda. A imala je samo sedamnaest godina. Držala sam ju u naručju i plašila se da ću početi povraćati, tu, pred svim nepoznatim ljudima, od siline tuge koja me preplavila. Znala sam da me ne prepoznaje. Znala sam da joj tijelo i duša pate, kidaju se na tisuće komadića, kao kada netko kida živo meso bez anestezije. Nisam joj mogla pomoći. I znala sam da je njena bol neizlječiva.
Dok sam se pokušala odvojiti od njenog grčevitog zagrljaja, zgrozih samu sebe što sam se iščupala kao iz kandži, jer sam to uradila samo zbog onih koji su koračali u redu iza mene i htjeli zagrljajem odati suosjećanje u njenoj boli. Postiđeno sam se nadala samo da ona nije ni toga svjesna i da će ju nečiji drugi zagrljaj pridržati umjesto moga.
Dok sam drhtavih nogu odlazila iz prostorije u kojoj je se širio teški miris borovih grančica, svijeća i cvijeća, pred očima mi se ukaza slika moje prelijepe Mirele u svih njenih devetnaest godina, kada su nam se pogledi sreli ispred ploče za raspored predavanja na prvoj godini faksa i bljesnuli kao prasak velikog prijateljstva.
komentiraj (23) * ispiši * #
Stopala
nedjelja , 21.06.2009.
Bio je to dan, kada sam kao furija jurila autocestom, svježe razvedena i slobodna kao ptica.
U našem braku voljela sam samo još raskoš naših kreditnih kartica, etno-kuće u zaleđu mora, apartman s pogledom na more i još nekoliko sitnica.
No, jedna slika me mučila kao kamenčić u skupoj cipeli: njene vitke mlade noge bez celulita, u parkiranom 'cabrioletu' i on, sa prosjedim vlasima (što njoj nije smetalo), kad joj se sjurio u zagrljaj i zaronio u njenu dugu plavu kosu.
Moj odvjetnik je uradio krasan posao i dobro 'omrsio brk'.
Stisnula sam papučicu gasa i jurnula Dalmatinom. Svrnula sam „Kod Tome“ na dobru seljačku juhu i onda naišla na radove na putu. Signal na aparatu pokazivao je crveno svjetlo. Radnici su stavljali novi sloj asfalta na jednom dijelu sporednoga puta.
Dok sam birala radio – postaju i podigla glavu, odjednom sam ugledala nekog sirotana kako je krenuo prema prednjim staklima automobila sa spužvom i bočicom vode. Uspaničeno sam vrisnula:
„Zaboga! Ne! Pa, čista su!“
Skamenio se i tiho prozborio:
„Molim vas, dajte mi što sitnoga! Hranim djecu, a ne radim.“
Otvorila sam svoj novčanik i tamo ugledala samo krupne novčanice. Princip mi je bio uvijek dati 5 kuna, jer su mi se smučili prizori iz retrovizora , kada kao zmije iza grmova izlaze' veliki' i uzimaju 'zarađeni' novac od 'malih'.
„Danas častim!“ – pomislih na sebe slobodnu, samu, nesretnu i pružih mu novčanicu od 50 kuna.
Držao ih je u rukama, kao pronađeni grumen zlata, s nevjericom i uzbuđenim glasom rekao:
„Hvala! Ruke vam se pozlatile. Hvala puno. Sreća vas svuda pratila.“
Njegov krhki, drhtavi glas, slomio me blagoslovom; mene nesretnicu i najusamljeniju bogatunicu, pa mi je i suza krenula iz kuta oka.
Ne znam zašto, ali su mi se u glavi sudarale dvije slike:
Mladih bračnih parova koji su imali stan,( bez dječjeg smijeha), po dva auta, i dobra uposlenja ;
I ova sirotinja bez posla, kruha, a kuća puna dječje radosti i gladnih usta.
Slijedili su za mene dani puni panike, dosade, spavanja, spavanja po sofi, u fotelji, na terasi i televizora koji je radio po cijele noći, kao moj najbolji prijatelj.
Jednoga jutra, čisto onako iz hira, pošla sam do željezničkoga kolodvora i kupila kartu za jedan smjer.
Sjela sam u ugodan kupe pored prozora. Godile su mi prostote Vedrane Rudan u bijeloj knjizi i nisam mogla svladati smiješak čitajući retke prepune vulgarizama i bunta žene moje dobi.
Ljudi su se smjenjivali kroz kupe od postaje do postaje.
Za put sam obula svoje zlatne cipele na rubovima uokvirene 'zirconima', pa ih izula i ispružila noge u čipkanim čarapama na sjedalo preko puta.
Nitko nije niti pokušao upitati za to mjesto, nego su se smjenjivali na ostalih četiri. Nisam ih pažljivije promotrila, jer sam drskim pogledom promatrala predjele koji su promicali u svoj raskoši lijepe naše.
U jednom trenu, oči su mi se sklopile i slušala sam kloparanje kotača. Koliko mi je um mogao registrirati, u kupeu je ostao jedan putnik. Već njegovim ulaskom zapuhnuo me neugodan miris čovjeka koji ne boravi puno ispod tuša, kao i njegova odjeća koja je vonjala na nešto u čemu se radi i spava.
Šutjela sam tako sklopljenih očiju, naslonjena laktom na svoju ručnu torbu i slušala još i grickanje sjemenki. Nasmijala me pomisao kako je on to samo uspijevao sa jednim zubom, koji sam zamijetila prelazeći pogledom preko njega, dok je zijevao bez ruke preko usta.
Odjednom osjetih ruke kako obuzimaju moja stopala i nježno ih masiraju.
I nije bilo bitno što je vonjao po znoju od nekoliko tjedana, i nije bilo bitno što je zijevao i pokazivao svog jedinca – zubića, jer sam ja kao posljednja razočarana kučka pustila njegovu malenkost da osjeti glatkoću i profinjenost mojih stopala, a onda naglo otvorila oči i poskočila prema njemu.
Užas koji sam vidjela u njegovim očima ( a i on u mojim) vratio me na radove na putu i pruženu ruku u kojoj je prevrtao novčanicu od pedeset kuna i blagoslovio me po tisuću puta.
(post 390)
komentiraj (25) * ispiši * #
Bla...bla...bla
utorak , 16.06.2009.
ponedjeljak: ( 13,40h)
Halo, Atina, slušaj...evo, jurim na posao i upala sam u neki čep...sve mi se čini da ću zakasniti. I dok ovako tupim u koloni mislim se nešto da te zvrcnem. Moram ti ovo ispričati. Ne mogu čekati...
'Ej...to se samo meni može dogoditi.
Jučer ja....'ej, jesi li tu? Mda, nešto sam imala osjećaj da pričam sama sa sobom, zapravo da je pukla veza. No, nije bitno, slušaj...
Jučer ja tamo u Zuanićevoj prćkam po radiju, ustvari, tražila sam onaj CD sa 'radijskim' i bub! Zabijem ti se u auto ispred mene. Mo'š misli', frajer se u zadnji tren sjetio stati na pješačkom da propusti neku dugonogu.
Ja sam ti onako sjedila skamenjena za volanom i samo buljila naprijed.
Izlazi frajer iz 'mečke' crne kao noć i duge kao brod i ide prema meni. A ja ti fino zaključam vrata i zatvorim prozor iako je vani bilo okruglih sto stupnjeva. Zraka je već bilo nestalo i mislila sam da će me izvući kroz staklo, no...jao, kad je frajer razvukao usne u osmijeh, njegovi zubi su bili toliko bijeli da sam imala osjećaj da imam susret sa svjetlima NLO-a.
'Ej, tu si? OK. Slušaj dalje...znaš, izašla sam iz čepa i evo me na parkingu pred firmom, ali imam još tri minute.
Kucka ti on meni na staklo i kaže:
"I što ćemo sad?"
Kažem ja njemu: "Pa, ti si kriv...naglo si stao."
A on će meni: "Ako zovnemo policiju, vidjet ćeš da nisam kriv."
Ja sam zavapila:"O, ne, ne policiju!"
I dodam ti ja njemu onak' napola kroz suze:
"Lako je tebi kad voziš avion, a mojim gumama ima deset godina."
Izvadi frajer iz džepa 'vizitku' i kaže: "Sve ću ti oprostiti, ako mi obećaš da ćemo večeras na večeru."
Ja ti onda kao malo, slučajno, suknja mi klizne malo uz nogu, nasmiješim se i kažem:
"Imam i ja jedan uvjet. Vidim da si vulkanizer. I može večera, ako ćeš mi donirati dvije gume."
A on će ti, moja draga:
"I ja imam uvjet. Može, ako mogu donirati četiri."
'Ej, sad moram ići...zvrcnem te opet dok se javim na posao.
ponedjeljak: (14,15h)
'Ej, evo me...samo da ti završim.
Znaš, najteže mi je bilo onu moju najmlađu obraditi i objasniti gdje idem bez njenog obožavanog tate. Rekla sam da me ti čekaš već sa naručenom kavom. Tako da znaš, za svaki slučaj, ako bi te mala istražiteljica ikada ispitivala. Uh, ona i njen tatica.
I tako ti ja, od one svoje bijede odjenem najbolje što sam imala i izjurim na najmračniji dio parkinga. 'Ej, frajer već čeka.
Večera je bila ludilo, ne znam ni kako su joj ime dali ni što sam jela. To ti je nešto...ljudi moji, ima li više u restoranima normalnih jela. Ah, a i mene, kao da sam prošla puno restorana. Slušaj, izvadi frajer kutijicu zamotanu u sjajni papir, a tamo Dona Karan parfem.
Što kažeš...pa, naravno. Nisam ja to platila, ludice jedna. Nego sam vrlo rado pristala na prvi parking u mraku. Frajer 'ljubi' kao Kazanova.
Nikada ga neću zaboraviti. Pa, da ...išli smo odmah nakon udesa da mi stavi nove gume. Ma, kakav udes...njemu ništa...pala muha na medvjeda. Ja sam stukla stakla od farova...rekla sam Oliveru da sam ga tako našla na parkingu, pa nek' on to riješi. E, joj, tebe. Pa nije mi baš nudio da i stakla popravi. Pa on samo ima vulkanizersku radnju.
'Ej, slušaj, sad moram ići...ćao.
petak: (18h)
'Ej, ja sam. Znaš kako sam ljuta. Slušaj...idem ja danas s posla 'taban-fijakerom'...ma, da, pješice...pa valjda si čula za tu foru...mda, dobro...nije važno...idem ja s posla, radila sam 'prvu' i ugledam u onoj slastičarnici na bulevaru Olivera sjedi pored stakla. Ma, znaš da ga ne volim. Nismo spavali ima sigurno godina dana. Ma, dodijao mi je sa tim navodnim traženjem posla. 'Ej, kad tamo s njim neka plavuša. A ja ti fino krenem prema njima. Tresla sam se kao prut. Uđem ja i ravno prema njima. Izvučem stolicu, sjednem. Njega ošinem pogledom, a njoj pružim ruku i kaže: "Ja sam njegova supruga."
A on mrtav-hladan, kaže meni: "To je moja prijateljica Helena."
'Ej, mogu se zakleti da nešto ima između njih. Ona je bila sva crvena u licu kao da joj je tlak 300. A on, draga moja, k'o špricer.
I tako sam ti sjedila s njima, dok se ona nije digla i rekla da mora poći. 'Ej, starog kurviša...u pol bijela dana sjedi s ljubavnicom...
Molim? Oh, draga, oprosti...da, naravno, samo ti idi...nisam te pitala niti jesi li slobodna da ti pričam...'Ajde, pa zovni i ti nekad....
komentiraj (24) * ispiši * #
Vatromet hormona
četvrtak , 11.06.2009.
Dok je avion polijetao i dizao se iznad velike plave vode, iza je ostajala „velika jabuka“.
Konačno!
Trenutak olakšanja s dubokim uzdahom je bio kad sam mu mahnula i nestala u prolazu ka velikoj metalnoj ptici. A sad kako ja hoću i kako sam nekad prije rata.
Kad mi je Lana javila za susret generacije maturanata daleke 70 i neke, rekla sam:
„Pa, naravno da dolazim!“
Treperila sam od nestrpljenja da i taj datum dođe. Danima sam tražila haljinu koja će svojim krojem prikriti trbuščić, ali i istaknuti moje dobrodržeće cice i noge, na koje sam uvijek bila posebno ponosna.
Dodala sam Lani u kratkom razgovoru:
„Oba sina završili koledže, oženili se i kupili kuće. A sad neću da čujem niti za ikoga. Naročito za onog mog starog prdonju. Pucam od snage i hormona, a on to ne može zadovoljiti. Nikako ne razumijem one koje tuguju zbog gubitka muževa. Ja njega ne mogu ostaviti zbog ona dva klipana koja su uvijek na ćaćinoj strani. Pokušavam se ja i u Americi utješiti, ali Ameri nisu kao naše meso. Meni i banane ljepše mirišu doma, kao da ih mi uzgajamo.“
Lana se smijala i dok sam joj to govorila i dok me čekala u zračnoj luci raširenih ruku. Nisam ju mrzila u tom trenutku što sam ja kao nepodobna morala napustiti grad i zemlju, jer je njena žrtva da nas skriva i donosi hranu, a kasnije prebaci preko granice, bila jača od zavisti što je ona ostala tu gdje je sve tako pitomo, blizu, pa čak i nebo, kao da ga rukom mogu dotaknuti. Tamo, 'preko bare', najteže mi je palo to veliko nebo, bez kraja, gdje ga nisu dirali rubovi brda i planine, kao u mom gradu. Tamo sam shvatila da sam beznačajna i malena, kao prah u svemiru.
Rekla mi je da ih dosta dolazi na susret, a ja sam već pred školom vrebala kao divlja mačka i uzvraćala na poglede napaljenih sredovječnih pastuha naše generacije.
Plesala sam cijelu noć i hladila svoj duboki dekolte pridržavajući rubove svilene haljine sa dva prsta, vrlo ponosna na ono što se moglo 'kao slučajno' vidjeti.
I dok sam već razočarana morala zaključiti da ću se u očevu i majčinu praznu kuću (umrli su i ne dočekavši kraj rata) vratiti sama sa vatrometom hormona, uhvatih pogled mladog i umornog konobara u kutu salona. Vjerojatno je nestrpljivo čekao da se raziđe hrpa matoraca, pa da i on može poći doma.
Ne znam što mi je bilo, ali sam u jednom trenu dohvatila praznu bocu „Jane“ sa stola i bacila u njegovom smjeru. Osjetila sam da moram biti brža, jer sam uhvatila nekoliko pohotnih pogleda prema njemu. Njišući kukovima, prošetala sam do njega, i dignuvši bocu sa poda, šapnula sam mu:
„Možemo se zabaviti poslije! Da te sačekam?“
Zbunjen u svojoj nevinoj mladosti, samo godinu-dvije prekoračene od dvadesete, pogledao me požudnim pogledom i rekao:
„Bit ću brz u pospremanju."
„Auto imaš?“ – upitala sam.
„Imam, ali nije bogznašto, kao ni moj mobitel.“ – rekao je bacajući pogled na moj u ruci.
Dok sam iz zgodnog zamračenog kuta velike sale etno – restorana promatrala kako su me tražile i dozivale cure na čelu sa Lanom, osjećala sam kako mi međunožje gori kao vatra. Iz gustog mraka brecnula me ruka i njegov šapat:
„Uzmi ključeve i idi do parkiranog crvenog 'forda' . Pazi da te gazda ne vidi. Odmah bi me otpustio.“
Rukom je pokušao skliznuti s mjenjača brzine na moje koljeno, ali mu je nježno vratih na upravljač, a zatim sam nastavila desnom rukom milovati svoja raširena koljena i krenula naviše, dok sam lijevom sa dva prsta pomicala rub haljine na dekolteu i rashlađivala se, a glavu zabacila na naslon sjedala i duboko disala. Gledala sam krajičkom oka kako su mu crne konobarske hlače postale tijesne.
Istrčala sam iz auta do kućnih vrata i drhtavom rukom ubacila ključ , a onda osjetila njegove mlade snažne ruke na svojim grudima. Zatim me okrenuo i drsko tresnuo prislonivši me uz zid. Disao je kao utopljenik kada tone u podivljalu rijeku.
„Polako.“ – šapnula sam mu i uzela ga za ruku, pa povela do velike sobe sa starim krevetima mojih roditelja.
Mladi ne znaju, izgleda, uživati i 'razvući priču', jer je jeknuo sa olakšanjem i prevrnuo se pored mene, gotov i umoran.
Popela sam se na njega, opkoračila ga nogama, zarobila mu obje ruke i podigla iznad njegove glave, pa mu posjednički rekla:
„A sad sve iz početka. Teta je vrlo zahtjevna. Sad ću te naučiti kako se vodi ljubav.“
Opet sam imala osamnaest i opet sam morala biti 'učiteljica' kao nekada u srednjoj školi.
(posvećeno vatrenoj M.A.)
komentiraj (25) * ispiši * #
Opet ja...na putovanje
četvrtak , 04.06.2009.
Danima sam ovako stajala i razmišljala: da li da krenem na susret maturanata generacije tamo neke...bla:bla:))
I odluka je pala: idem!
Kuferi spremni (još ne znam niti kakvo vrijeme me čeka niti što odjenuti).
Znam, to vi muški ne razumijete...
Vraćam se....? Još ne znam!
Treba iskoristiti te dane pa obići zaboravljeno:)
Grli vas vaša Decy
( za propušteno samo skliznuti prema dolje:))...mislim:čitanje:))
komentiraj (25) * ispiši * #
Ponos
ponedjeljak , 01.06.2009.
Sreli su se tako. Skoro pa rame uz rame dodirnuli, da nije ironije.
Dok je ljutito obilazio automobil koji je, kao divlji vranac, zajahao na pločnik stražnjim dijelom pred obrtom gdje su se 'sređivali' stari dvokotači, u susret su mu dolazila invalidska kolica. Lika u njima je itekako prepoznao, ali ga nije udostojao pogleda, dok se ovaj u svojoj nemoći oglasio povišenim glasom u razgovoru sa prijateljem koji ga je gurao.
Svojim muški grubim, a zavodljivim hodom zaobišao je auto - vranca, i neprimjetno zastao da ih propusti.
Iako mu to nije bilo lako, bahato se okrenuo u kolicima i gledao taj njegov poznati hod: zvali su ga Maneken, pred više od četvrt stoljeća. Još uvijek je bio prepoznatljiv po tim koracima.
On je svoje smjestio u ova kolica i s godinama mu sve više treba pomoć da ga netko 'prošeta' po gradu.
U njegovom kafiću "Whisky" nije teško pronaći nekoga od onih poltrona koji čekaju besplatno piće.
No, nisu mu bitne te sitne, jeftine duše.
Bitna mu je ona. Laura:
Ona koja ga čeka doma sva onako snena, jer voli spavati do podneva, do kada on već obiđe svoj kafić i prekontrolira razuzdane mlade konobare.
To što je Maneken mislio da je i ona samo jedna od zaljubljenih i ovisnih o njegovom šarmu, grdno se prevario.
"Moram uz sebe imati nekoga tko neće pobjeći od mene." - šaputala mu je skutrena u naručju kao zdjela voća, a on se sebično hranio do mile volje njenim tijelom boginje.
Za doručak bi jela sir i sirovu zelenu papriku i žvačući govorila:
"Rat je uzeo moju prvu ljubav, a iz toga se rodila spoznaja i navika da se ljudi razilaze i bez granata i snajperskog metka." Uzimala bi prstima komadić sira i grickala ga sa svojim blještavo bijelim zubima, pa dodala:
"Ne mogu zamisliti da je život htio da patim, da žena kao ja bude prevarena, ostavljena samoj sebi da pati i čeka. To je pogreška, a ja ju ispravljam."
Osjećao se počašćenim da zna njenu tajnu o boli za ljubljenim, oženjenim čovjekom, a ljubomora na mrtvo tijelo koje je ona svaki dan slavila u svojim pričama, razdirala ga.
Suzdržavao se da pusti branu na kojoj je čuvao svoju tugu, pa da se bujica ljubomore provali kao nešto krivo.
Nije smio pokvariti njeno povjerenje da je on taj kojeg ona mora imati pored sebe.
Ljubio bi njene prste, dok bi mu zavaljena u staroj fotelji pružala nogu sa lakiranim noktima i govorila:"Puši!", žureći se da se osuše i navuče svoje čipkane čarape.
On ju je razotkrio u svoj njenoj ljepoti i pokazao joj kako lijepe noge ima, da bi jednoga dana otvorila vrata i zastala u njihovom okviru, držeći ruku na jednom boku zavodnički, sa ispruženom nogom ispod najljepše ženske suknje, koju su njegove oči vidjele.
Nosila bi mu vruće ćevape, iako je na odlasku napomenula da je na štednjaku svježe spravljena juha i da mora jesti, da mu klizi niz grlo, jer mnogo puši.
Uzimala bi cigaretu iz njegove ruke i gasila je u svoj njenoj dužini u pepeljari, a onda lizala njegov žuti prst, kao da ga kupa.
Nije znao da li više mrzi njen izlazak, kada bi kao pas slušao iza vrata 'klik' odlaska lifta, pa onda žurno gurao kotače do prozora da se napije njene ljepote i udahne punim plućima ponos što se uvijek njemu vraća.
komentiraj (19) * ispiši * #
