Stopala

nedjelja , 21.06.2009.

Bio je to dan, kada sam kao furija jurila autocestom, svježe razvedena i slobodna kao ptica.
U našem braku voljela sam samo još raskoš naših kreditnih kartica, etno-kuće u zaleđu mora, apartman s pogledom na more i još nekoliko sitnica.
No, jedna slika me mučila kao kamenčić u skupoj cipeli: njene vitke mlade noge bez celulita, u parkiranom 'cabrioletu' i on, sa prosjedim vlasima (što njoj nije smetalo), kad joj se sjurio u zagrljaj i zaronio u njenu dugu plavu kosu.
Moj odvjetnik je uradio krasan posao i dobro 'omrsio brk'.
Stisnula sam papučicu gasa i jurnula Dalmatinom. Svrnula sam „Kod Tome“ na dobru seljačku juhu i onda naišla na radove na putu. Signal na aparatu pokazivao je crveno svjetlo. Radnici su stavljali novi sloj asfalta na jednom dijelu sporednoga puta.
Dok sam birala radio – postaju i podigla glavu, odjednom sam ugledala nekog sirotana kako je krenuo prema prednjim staklima automobila sa spužvom i bočicom vode. Uspaničeno sam vrisnula:
„Zaboga! Ne! Pa, čista su!“
Skamenio se i tiho prozborio:
„Molim vas, dajte mi što sitnoga! Hranim djecu, a ne radim.“
Otvorila sam svoj novčanik i tamo ugledala samo krupne novčanice. Princip mi je bio uvijek dati 5 kuna, jer su mi se smučili prizori iz retrovizora , kada kao zmije iza grmova izlaze' veliki' i uzimaju 'zarađeni' novac od 'malih'.
„Danas častim!“ – pomislih na sebe slobodnu, samu, nesretnu i pružih mu novčanicu od 50 kuna.
Držao ih je u rukama, kao pronađeni grumen zlata, s nevjericom i uzbuđenim glasom rekao:
„Hvala! Ruke vam se pozlatile. Hvala puno. Sreća vas svuda pratila.“
Njegov krhki, drhtavi glas, slomio me blagoslovom; mene nesretnicu i najusamljeniju bogatunicu, pa mi je i suza krenula iz kuta oka.
Ne znam zašto, ali su mi se u glavi sudarale dvije slike:
Mladih bračnih parova koji su imali stan,( bez dječjeg smijeha), po dva auta, i dobra uposlenja ;
I ova sirotinja bez posla, kruha, a kuća puna dječje radosti i gladnih usta.
Slijedili su za mene dani puni panike, dosade, spavanja, spavanja po sofi, u fotelji, na terasi i televizora koji je radio po cijele noći, kao moj najbolji prijatelj.
Jednoga jutra, čisto onako iz hira, pošla sam do željezničkoga kolodvora i kupila kartu za jedan smjer.
Sjela sam u ugodan kupe pored prozora. Godile su mi prostote Vedrane Rudan u bijeloj knjizi i nisam mogla svladati smiješak čitajući retke prepune vulgarizama i bunta žene moje dobi.
Ljudi su se smjenjivali kroz kupe od postaje do postaje.
Za put sam obula svoje zlatne cipele na rubovima uokvirene 'zirconima', pa ih izula i ispružila noge u čipkanim čarapama na sjedalo preko puta.
Nitko nije niti pokušao upitati za to mjesto, nego su se smjenjivali na ostalih četiri. Nisam ih pažljivije promotrila, jer sam drskim pogledom promatrala predjele koji su promicali u svoj raskoši lijepe naše.
U jednom trenu, oči su mi se sklopile i slušala sam kloparanje kotača. Koliko mi je um mogao registrirati, u kupeu je ostao jedan putnik. Već njegovim ulaskom zapuhnuo me neugodan miris čovjeka koji ne boravi puno ispod tuša, kao i njegova odjeća koja je vonjala na nešto u čemu se radi i spava.
Šutjela sam tako sklopljenih očiju, naslonjena laktom na svoju ručnu torbu i slušala još i grickanje sjemenki. Nasmijala me pomisao kako je on to samo uspijevao sa jednim zubom, koji sam zamijetila prelazeći pogledom preko njega, dok je zijevao bez ruke preko usta.
Odjednom osjetih ruke kako obuzimaju moja stopala i nježno ih masiraju.
I nije bilo bitno što je vonjao po znoju od nekoliko tjedana, i nije bilo bitno što je zijevao i pokazivao svog jedinca – zubića, jer sam ja kao posljednja razočarana kučka pustila njegovu malenkost da osjeti glatkoću i profinjenost mojih stopala, a onda naglo otvorila oči i poskočila prema njemu.
Užas koji sam vidjela u njegovim očima ( a i on u mojim) vratio me na radove na putu i pruženu ruku u kojoj je prevrtao novčanicu od pedeset kuna i blagoslovio me po tisuću puta.


(post 390)