komentiraj (23) * ispiši * #
komentiraj (20) * ispiši * #
Dobro nam je
nedjelja , 17.05.2009.
volim ovako da vrijeme prolazi da vrijeme traje
ti
drvo moje preglatko na koje teško mi se uzverati pa te obuhvaćam propinjem se
pod pazuhom se skutrim pa te puštam
vratimo se sad na početak
tvoje me ruke skupljaju
u pješčanom satu naših ruku utroba mi dozrijeva ne mogu više čekati
želim da me slijede tamo gdje ne mogu doseći sebe
tamo gdje kažeš da sam nježnija od unutrašnjosti obraza
onako kad ga dotakneš jezikom
pjevam tvojim rukama koje su mi razotkrile neslućeno tijelo
sviđa mi se što sam kukavica jer se bojim
kao grad kojemu prijeti zauzeće
kao grad spreman na predaju
ljubavi moja
nedostaju mi riječi da bih preživjela
ovdje sam ljubavi
ovdje sam
spašena sam
kriknem i čujem te
hajde, malo moje
hajde, luckasto moje
svršeno je
tješiš me
odmori se
jer nam je dobro
oboma nam je dobro
komentiraj (24) * ispiši * #
komentiraj (21) * ispiši * #
Kapelica
četvrtak , 07.05.2009.
Vreo ljetni dan.
A za nju jedan od onih kada bi se preznojavala čak i da je vani strašnih, bijelo-prozirnih, minus dvadeset. Bio je to dan kada je dolazila na redovitu kontrolu nakon operacije dojke.
Uvijek je gledala ravno u njegove oči. Nije joj mogao sakriti pristojnost okolišanja kako saopćiti ružnu vijest. Znala je i tada, pred pet godina, kada je pokušavao oboriti pogled i pronaći blage riječi za okrutnu vijest.
No, tog jutra, drsko (netko bi pomislio) gledala je u njegove oči. I znala je, čim ju je gledao tako otvoreno i izravno, da nosi još jednu dobru vijest, a ova, nakon pet godina, ima posebnu vrijednost.
Sjela je u parkirani automobil u debeloj hladovini staroga bora. Sjedila je, gledala u prazno ispred sebe i slušala sebe kako diše.
Toliko je slušala o značaju pravilnoga disanja i toga se naročito pridržavala kroz ove teške godine.
Slušala je sebe, kako lagano uzima svim svojim veselim i zdravim bićem, svaku molekulu tog prelijepog zraka, mirisnog po moru, borovini i ljetu. Iako okrutno vrelo, ljeto je u grad donosilo rijeke ljudi željnih ritualnog obilježavanja svojih godišnjih odmora izležavanjem na suncu po cijele dane i skupljanjem svake mrvice preplanule boje.
Slušala je tako svoje disanje kao tihu satensku melodiju.
Ruka u kojoj je držala mobitel blago je drhturila, baš kao mlade grančice oleandara na vjetriću koji se verao, kao nestašno mladunče, na ovo brdo.
„Ljubavi, smetam li, jesi li zauzet?“ – šapatom je progovorila.
„Zaboga, kakvo je to pitanje? Reci!“ – voljeni čovjek usplahireno je uzviknuo.
„Pobijedila sam. Pobijedili smo, ljubavi moja.“ – i u tom trenu osjetila je kako se slomila. Osjetila je kako joj je pukao glas kao finale tog, kao struna, nategnutog jutra.
„Vodim te večeras gdje želiš!“ – uzviknuo je. „Vlado, pobijedili smo. Ona je dobro. Nalaz je uredan.“ – vikao je svom partneru, s kojim je imao važan sastanak. A onda ga je čula kako plače. Od sreće.
„Čekam te u kadi, ljubavi moja. Punoj vode i latica ruža, sva onako tvoja i lijepa, kako ti kažeš. Iako sa malo ožiljaka. I ljubit ćeš ih večeras, jer to su dobri ožiljci. Nikuda ne idemo. Ne dam nikomu da sudjeluje u toj našoj svečanosti.“ – šapnula mu je uz zvuk poljupca i poklopila mali aparat.
A onda je okrenula ključ i skliznula iz hladovine pod oštre vrele zrake sunca.
Spuštajući se velikom okukom od bolnice, ugledala je časnu sestru kako polako korača ispod crnog kišobrana. Stisnula je dugme za spuštanje prozora i nagnuvši se, rekla:
„Hoćete li sa mnom?“
Sestra se osmjehnula blago, kao Gospa, baš onako kako ona zamišlja časnu sestru: ženu sa savršeno mirnim mišićima lica, sa licem koje u drugoga ulijeva povjerenje i mir.
Sjela je pored nje i rekla: „Baš vam hvala. Nije meni teško, nego sam kratka sa vremenom.“
Lara nije rekla ništa, nego je kao kućni ljubimac njuškala rashlađeni prostor automobila i očekivala miris znoja ispod te debele i teške uniforme.
Ništa. Niti dezodorans, niti znoj. Samo neutralan miris platna crne uniforme.
Bacila je ni malo diskretan pogled na njeno lice i nije vidjela ni traga rosnih kapljica znoja. "Danas se svatko morao znojiti. Pakleno je vruće." - pomislila je Lara.
Svaki mišić bio joj je opuštan i lice joj je imalo porculansku ljepotu.
„Ja sam vam u našim odajama u Gubčevoj. Možete ući malo k nama, ako ne žurite.“ – ponudila se sestra.
Automobil je ostavila na njihovom malom parkingu i ušla u zgradu pored koje je prolazila svaki dan, a da nije ni znala da tu žive one, časne sestre i da se uvijek može ući u njihove prostorije i zamoliti lijepa riječ.
Pošla je za njom u kapelicu i kleknula.
Bez dogovora, bez uputa, tek tako spontano i zajedno, klečale su i šutjele.
Tek tada osjetila je kako ju preplavljuje mir, ulazi u svaku poru njene kože, opija ju kao anestezija i skida oklop grča koji ju je držao danima. Otapalo se sa nje sve kao santa leda, a ona je odjednom osjetila potrebu da raskrili ruke i podigne ih visoko, prema križu. Što je i učinila.
Bojala se da će u jednom trenutku početi lebdjeti kao duh ispred skromno ukrašenog oltara.
Sestra se bešumno digla, pa kao da ne dodiruje tlo, otišla niz hladni kameni pod i nestala iza velikih vrata.
komentiraj (20) * ispiši * #
Riječi kao tračnice
ponedjeljak , 04.05.2009.
Voljela bih imati riječi bez težine
Riječi tek približne
Volim te
Zašto uvijek te iste riječi
Za ono što nikada nije isto
Perem naše tanjure
Brišem prašinu
Glačam ti košulje
A navečer raspremam našu postelju
Pitaš me
Kako ti je što imaš dugu kosu i grudi
Kako ti je kad ulazim u tebe
Jecanjem odgovaram
U kojem prepoznajem sebe
Razbivši se od tebe
komentiraj (20) * ispiši * #
