Kapelica

četvrtak , 07.05.2009.

Vreo ljetni dan.
A za nju jedan od onih kada bi se preznojavala čak i da je vani strašnih, bijelo-prozirnih, minus dvadeset. Bio je to dan kada je dolazila na redovitu kontrolu nakon operacije dojke.
Uvijek je gledala ravno u njegove oči. Nije joj mogao sakriti pristojnost okolišanja kako saopćiti ružnu vijest. Znala je i tada, pred pet godina, kada je pokušavao oboriti pogled i pronaći blage riječi za okrutnu vijest.
No, tog jutra, drsko (netko bi pomislio) gledala je u njegove oči. I znala je, čim ju je gledao tako otvoreno i izravno, da nosi još jednu dobru vijest, a ova, nakon pet godina, ima posebnu vrijednost.
Sjela je u parkirani automobil u debeloj hladovini staroga bora. Sjedila je, gledala u prazno ispred sebe i slušala sebe kako diše.
Toliko je slušala o značaju pravilnoga disanja i toga se naročito pridržavala kroz ove teške godine.
Slušala je sebe, kako lagano uzima svim svojim veselim i zdravim bićem, svaku molekulu tog prelijepog zraka, mirisnog po moru, borovini i ljetu. Iako okrutno vrelo, ljeto je u grad donosilo rijeke ljudi željnih ritualnog obilježavanja svojih godišnjih odmora izležavanjem na suncu po cijele dane i skupljanjem svake mrvice preplanule boje.
Slušala je tako svoje disanje kao tihu satensku melodiju.
Ruka u kojoj je držala mobitel blago je drhturila, baš kao mlade grančice oleandara na vjetriću koji se verao, kao nestašno mladunče, na ovo brdo.
„Ljubavi, smetam li, jesi li zauzet?“ – šapatom je progovorila.
„Zaboga, kakvo je to pitanje? Reci!“ – voljeni čovjek usplahireno je uzviknuo.
„Pobijedila sam. Pobijedili smo, ljubavi moja.“ – i u tom trenu osjetila je kako se slomila. Osjetila je kako joj je pukao glas kao finale tog, kao struna, nategnutog jutra.
„Vodim te večeras gdje želiš!“ – uzviknuo je. „Vlado, pobijedili smo. Ona je dobro. Nalaz je uredan.“ – vikao je svom partneru, s kojim je imao važan sastanak. A onda ga je čula kako plače. Od sreće.
„Čekam te u kadi, ljubavi moja. Punoj vode i latica ruža, sva onako tvoja i lijepa, kako ti kažeš. Iako sa malo ožiljaka. I ljubit ćeš ih večeras, jer to su dobri ožiljci. Nikuda ne idemo. Ne dam nikomu da sudjeluje u toj našoj svečanosti.“ – šapnula mu je uz zvuk poljupca i poklopila mali aparat.
A onda je okrenula ključ i skliznula iz hladovine pod oštre vrele zrake sunca.
Spuštajući se velikom okukom od bolnice, ugledala je časnu sestru kako polako korača ispod crnog kišobrana. Stisnula je dugme za spuštanje prozora i nagnuvši se, rekla:
„Hoćete li sa mnom?“
Sestra se osmjehnula blago, kao Gospa, baš onako kako ona zamišlja časnu sestru: ženu sa savršeno mirnim mišićima lica, sa licem koje u drugoga ulijeva povjerenje i mir.
Sjela je pored nje i rekla: „Baš vam hvala. Nije meni teško, nego sam kratka sa vremenom.“
Lara nije rekla ništa, nego je kao kućni ljubimac njuškala rashlađeni prostor automobila i očekivala miris znoja ispod te debele i teške uniforme.
Ništa. Niti dezodorans, niti znoj. Samo neutralan miris platna crne uniforme.
Bacila je ni malo diskretan pogled na njeno lice i nije vidjela ni traga rosnih kapljica znoja. "Danas se svatko morao znojiti. Pakleno je vruće." - pomislila je Lara.
Svaki mišić bio joj je opuštan i lice joj je imalo porculansku ljepotu.
„Ja sam vam u našim odajama u Gubčevoj. Možete ući malo k nama, ako ne žurite.“ – ponudila se sestra.
Automobil je ostavila na njihovom malom parkingu i ušla u zgradu pored koje je prolazila svaki dan, a da nije ni znala da tu žive one, časne sestre i da se uvijek može ući u njihove prostorije i zamoliti lijepa riječ.
Pošla je za njom u kapelicu i kleknula.
Bez dogovora, bez uputa, tek tako spontano i zajedno, klečale su i šutjele.
Tek tada osjetila je kako ju preplavljuje mir, ulazi u svaku poru njene kože, opija ju kao anestezija i skida oklop grča koji ju je držao danima. Otapalo se sa nje sve kao santa leda, a ona je odjednom osjetila potrebu da raskrili ruke i podigne ih visoko, prema križu. Što je i učinila.
Bojala se da će u jednom trenutku početi lebdjeti kao duh ispred skromno ukrašenog oltara.
Sestra se bešumno digla, pa kao da ne dodiruje tlo, otišla niz hladni kameni pod i nestala iza velikih vrata.