Slutnja

petak , 26.06.2009.

Dok je vlak ulazio u postaju, protrnula sam od muke čuvši graju dječice kao da nalijeće roj insekata.
Nije da ne volim djecu, ali sam bila preumorna za njihove nestašluke. No, kraj je bio neočekivano drugačiji: kupe su popunila velika srednjoškolska djeca, čiji je pubertet bio drastično gori, dok su mališani posjedali na svoje školske torbe duž vagonskog hodnika, pod budnim okom svoje mlade učiteljice. Pogledom sam lutala po zelenim šumovitim brežuljcima, pokušavajući ignorirati njihovu drsku i bezobraznu mladost. I istovremeno se, skrivajući bijes u očima sa velikim crnim naočalama, divila mladoj učiteljici koja se znala nositi sa njihovim hormonima. Sreća je bila u tomu što smo na kraju krajeva svi bili okupirani svojim mobilnim telefonima, pa bi, s vremena na vrijeme, tutnjanje kotača bilo sve što bi se čulo.

Moje velike torbe i ja u liftu. U mislima me prskaju svježe kapi u kupaoni i ja im se prepuštam sklopljenih očiju. (Kasnije sam shvatila da sam osjećala da će se dogoditi nešto još na onom peronu, kada sam mislila da me uznemirava cijeli odjel dječice sa svojom učiteljicom.) Nova melodija sa mobitela prevarila me da ne pohitam odmah ga uhvatiti iz malog džepa na ručnoj torbi, namijenjenom upravo za te male aparate.
Ah, da! Shvatila sam da zvoni meni, pa ugledah Sonjin broj na zaslonu.
„Halo, mila, što radiš? Smetam li?“ – čula sam njen glas, koji se uvijek za nešto ispričavao. Bilo je to smiješno pogotovo meni, koja nisam imala 'pardona' niti za bilo koje uznemiravanje, jer sam smatrala da uznemiravani mogu biti samo oni koji to dozvoljavaju, ne koristeći gumb 'tiho'.
"Znaš, čula sam da se Mireli dogodilo nešto strašno..." - govorila je Sonja, dok se tlo pod nogama otvaralo i ja sam se srušila na torbe, koje su okupirale slobodan prostor oko mene.

Sprovod još nije krenuo i ja sam parkirala automobil na velikom parkingu, pa krenula uz blagu uzbrdicu prema kapelici za posljednji ispraćaj, koja se nalazila u sredini mirisne i velike borove šume, na rubu grada blizu velikoga stadiona. Poklik ushićenih navijača naljutio me što nisu poštivali bol ucviljenih roditelja i zapitala sam se koji je kreten u urbanističkom odjelu smjestio kapelicu u blizini stadiona. Da. Isto tako sjetila sam se velike rođendanske zabave i galame mladeži na balkonu u susjednom ulazu, kad su mi javili da je Franjo poginuo. Mislila sam da je tada trebao zašutjeti cijeli svijet. Mislila sam da na moju crninu svi trebaju obarati pogled kao 'minutom šutnje'. Da. Razumjela sam bol. I razumjela sam smrt. Ali ju nikada nisam prihvatila. Uvijek sam nanovo plakala i patila za onima koji odlaze.
Mirelino lice bilo je izobličeno. Čudne boje, kao što je boja gline na kotaču za modeliranje. Uplašila sam se da će joj bol isisati život iz tog krhkog tijela i poleći je blizu njenog čeda. A imala je samo sedamnaest godina. Držala sam ju u naručju i plašila se da ću početi povraćati, tu, pred svim nepoznatim ljudima, od siline tuge koja me preplavila. Znala sam da me ne prepoznaje. Znala sam da joj tijelo i duša pate, kidaju se na tisuće komadića, kao kada netko kida živo meso bez anestezije. Nisam joj mogla pomoći. I znala sam da je njena bol neizlječiva.
Dok sam se pokušala odvojiti od njenog grčevitog zagrljaja, zgrozih samu sebe što sam se iščupala kao iz kandži, jer sam to uradila samo zbog onih koji su koračali u redu iza mene i htjeli zagrljajem odati suosjećanje u njenoj boli. Postiđeno sam se nadala samo da ona nije ni toga svjesna i da će ju nečiji drugi zagrljaj pridržati umjesto moga.
Dok sam drhtavih nogu odlazila iz prostorije u kojoj je se širio teški miris borovih grančica, svijeća i cvijeća, pred očima mi se ukaza slika moje prelijepe Mirele u svih njenih devetnaest godina, kada su nam se pogledi sreli ispred ploče za raspored predavanja na prvoj godini faksa i bljesnuli kao prasak velikog prijateljstva.