Ponos

ponedjeljak , 01.06.2009.

Sreli su se tako. Skoro pa rame uz rame dodirnuli, da nije ironije.
Dok je ljutito obilazio automobil koji je, kao divlji vranac, zajahao na pločnik stražnjim dijelom pred obrtom gdje su se 'sređivali' stari dvokotači, u susret su mu dolazila invalidska kolica. Lika u njima je itekako prepoznao, ali ga nije udostojao pogleda, dok se ovaj u svojoj nemoći oglasio povišenim glasom u razgovoru sa prijateljem koji ga je gurao.
Svojim muški grubim, a zavodljivim hodom zaobišao je auto - vranca, i neprimjetno zastao da ih propusti.
Iako mu to nije bilo lako, bahato se okrenuo u kolicima i gledao taj njegov poznati hod: zvali su ga Maneken, pred više od četvrt stoljeća. Još uvijek je bio prepoznatljiv po tim koracima.
On je svoje smjestio u ova kolica i s godinama mu sve više treba pomoć da ga netko 'prošeta' po gradu.
U njegovom kafiću "Whisky" nije teško pronaći nekoga od onih poltrona koji čekaju besplatno piće.
No, nisu mu bitne te sitne, jeftine duše.
Bitna mu je ona. Laura:
Ona koja ga čeka doma sva onako snena, jer voli spavati do podneva, do kada on već obiđe svoj kafić i prekontrolira razuzdane mlade konobare.
To što je Maneken mislio da je i ona samo jedna od zaljubljenih i ovisnih o njegovom šarmu, grdno se prevario.
"Moram uz sebe imati nekoga tko neće pobjeći od mene." - šaputala mu je skutrena u naručju kao zdjela voća, a on se sebično hranio do mile volje njenim tijelom boginje.
Za doručak bi jela sir i sirovu zelenu papriku i žvačući govorila:
"Rat je uzeo moju prvu ljubav, a iz toga se rodila spoznaja i navika da se ljudi razilaze i bez granata i snajperskog metka." Uzimala bi prstima komadić sira i grickala ga sa svojim blještavo bijelim zubima, pa dodala:
"Ne mogu zamisliti da je život htio da patim, da žena kao ja bude prevarena, ostavljena samoj sebi da pati i čeka. To je pogreška, a ja ju ispravljam."
Osjećao se počašćenim da zna njenu tajnu o boli za ljubljenim, oženjenim čovjekom, a ljubomora na mrtvo tijelo koje je ona svaki dan slavila u svojim pričama, razdirala ga.
Suzdržavao se da pusti branu na kojoj je čuvao svoju tugu, pa da se bujica ljubomore provali kao nešto krivo.
Nije smio pokvariti njeno povjerenje da je on taj kojeg ona mora imati pored sebe.
Ljubio bi njene prste, dok bi mu zavaljena u staroj fotelji pružala nogu sa lakiranim noktima i govorila:"Puši!", žureći se da se osuše i navuče svoje čipkane čarape.
On ju je razotkrio u svoj njenoj ljepoti i pokazao joj kako lijepe noge ima, da bi jednoga dana otvorila vrata i zastala u njihovom okviru, držeći ruku na jednom boku zavodnički, sa ispruženom nogom ispod najljepše ženske suknje, koju su njegove oči vidjele.
Nosila bi mu vruće ćevape, iako je na odlasku napomenula da je na štednjaku svježe spravljena juha i da mora jesti, da mu klizi niz grlo, jer mnogo puši.
Uzimala bi cigaretu iz njegove ruke i gasila je u svoj njenoj dužini u pepeljari, a onda lizala njegov žuti prst, kao da ga kupa.
Nije znao da li više mrzi njen izlazak, kada bi kao pas slušao iza vrata 'klik' odlaska lifta, pa onda žurno gurao kotače do prozora da se napije njene ljepote i udahne punim plućima ponos što se uvijek njemu vraća.