Evo mene...iha!

srijeda , 29.07.2009.

Evo mene nazaj!
Bilo je ludo i nezaboravno.
No, sve na stranu; ljudi moji, popila sam kavu 'kako Bog zapovijeda' s mojom @Pjesmicom.

OK! U početku je bilo malo, onako: povuci - potegni: ja - u svom stilu: hiperaktivna od silne sreće i ljubaznosti ( kako je to Pjesmica lijepo i uljudno rekla:'prpošna Decy').
E, onda sam ja , notorna spavalica, posljednjega jutra ustala rano, rano,i stigla u "Tondo" pa sve onako, polako. Kojim savršenim mirom i ravnotežom ta žena zrači, to je prava psihoterapija. Nakon nje osjećala sam se mirno kao mirno more, kako kažu:'kao ulje'.
Na rastanku me zamolila da joj javim da sam sretno stigla, što me jako dirnulo, jer mene to nikada nitko nije pitao (osim mame i dragog), a što sam uvijek ja govorila drugima.
E, onda sam se jutros 'zakoturala' niz Kvarner i dalje uz ( ili niz?)plavi Jadran.
I ovo vam moram ispričati (ali ne kao moje priče): kad putujem volim slušati radio. Nekako mi oni CD-i dosade brzo: slušam tako novinara koji se javlja s Hvara i pored obilja raporta, ispriča divnu priču:

O Kurtu (iz Švicarske)
koji je na Hvar dolazio još od 1960. g. kao mladić, pa se oženio i opet dolazio; pa se umirovio - i opet dolazio...i ove godine umro je u Bernu. Iza sebe je ostavio oporuku u kojoj je pisalo da želi da ga pokopaju na Hvaru.
I njegovi najdraži ispunili su mu želju, te radio- novinar priča, kako je na kapelici vidio obavijest o smrti, na kojoj je pisalo da se obitelj zahvaljuje svima koji su ga znali i usrećili, jer je jako volio te ljude i svi su znali za Kurta iz Berna.
Meni se priča dopala.

Uh, kako sam umorna.
A sad slušajte dalje:
odoh ja opet dalje: i to sutra!!!
No, ovaj put sjever, ali baš ono - sjever!!!
Koliko? Ne znam!!!

Ali vas sve voli vaša zahvalna Decy
(koja je našla sve čisto, bez prašine. Pravi ste mi Bodyguard. Osjećam se kao dobro čuvani trezor:))