Na brzinu pokupljeno rublje....

utorak , 07.07.2009.

Prepoznala sam taj miris. Bio je to miris kiše na vrućoj, prašnjavoj, žednoj zemlji.
Pomaknula sam zavjesu i pogledala u dvorište. Sunce je blještalo po cijelom dvorištu kao jaki noćni reflektor. Nagnuh se malo prema naprijed i podigoh pogled prema nebu. Da, baš kako sam i mislila: veliki crni, usamljeni oblak stajao je ravno iznad moje glave, a zamišljeno sunce koje je oborilo svoju glavu prema zapadu i dalje je sijalo svojim vrelim ljetnim zrakama.
Požurih se da pokupim skoro suho rublje. Lelujalo se kao valovi na širokom i dugom štriku, a ja sam žurno jurila i skupljala ga, pazeći da mi ne dodirne tlo i zaprlja se. Nikada ne mogu odoljeti izazovu da zagnjurim nos u skupljeno rublje. I nikada ne mogu odoljeti da ga odmah ne idem glačati, pa uredno složiti na police ormara i jedno vrijeme ga gledati. Moja majka nikada nije stavljala rublje u ormar nakon glačanja. I jako se ljutila kada vidi da ja odmah svaki izglačani komad stavljam ravno na policu. Onda bi mi držala predavanja o vlazi koja se zadržava u tkanini, a ja joj nikada nisam htjela proturječiti da su to stvari koje stalno kruže i stalno se koriste.
Dok sam dohvatila i posljednji komad, pljusak se kao gusta zavjesa spuštao na tlo. Utrčala sam u kuću, već mokre kose i pažljivo slagala rublje. Iza vrata u smočnici izvadila sam stalak za peglanje i uključila glačalo. Sjela sam na rub fotelje, rukama obujmila rubove haljine i skupila ih među noge. Čekala sam da se glačalo zagrije. A tamo negdje u preponama prođoše me neki žmarci. Čudno, pomislila sam, pa idući mjesec će mi biti šezdeset i već dugo nisam osjetila taj slasni znak ljudske potrebe.
Marko će uskoro doći s posla i naš život će teći kao i ova na pola presušena rijeka nedaleko od naše kuće. Nekada sam poželjela da me udari, da mi zaprijeti, no on bi uvijek samo nemoćno izgovorio moje ime, oborio pogled i izašavši iz sobe izbjegao bilo kakav sukob sa mnom.
Što sam mogla drugo, nego nakon onoga skandala u Hamburgu, donijeti životnu odluku: pobjeći što dalje. Dok je moj Marko obilazio ratišta i branio našu zemlju, Josip je mudro pokupio svoju obitelj i zaposlio se u Njemačkoj. I onda sam ja naletjela na njega. Moja usamljenost doživjela je vrhunac, kada sam mu na pauzi zaplakala i rekla da 'ni ovaj put Marko neće moći doći da nas vidi'. Josip me zagrlio, i naša lica su odjednom bila preblizu, toliko preblizu da su nam se usne dodirnule i sve je počelo gorjeti.
Zapalilo se u meni nešto što nikada nisam osjetila. I onda sam dobila onaj sjaj u oku koji nisam mogla ni od koga skriti i svi su znali za nas. Poludjeli smo u svojoj zaljubljenosti. Ja sam zaboravila za rat u mojoj zemlji, za štednju koja mi je bila svetinja kao onaj križ na zidu koji sam ponijela iz našeg zapaljenog stana. Zaboravila sam za našeg starijeg sina koji je malodoban ostao sa svojim ocem da brani zemlju.
Sve sam zaboravila. Samo sam mislila kad ću na posao, pa sam čak radila i duplu smjenu, da bih što više bila blizu njega i preko strojeva mu slala svoj zaljubljeni pogled.
A onda je njegova žena pisala momu mužu, pa je moj muž dezertirao i došao da vidi 'kako se to ja nezrelo ponašam u drugoj zemlji'. Pa me pokušao zagrliti i moliti da se opametim. A ja sam vrisnula i odskočila od njega na njegov dodir kao da me struja udarila.
Da, bilo je to sve tako. I onda je jedino rješenje bilo zavući se u skrovište koje se zvalo 'brak', jer je Josip svojoj zakonitoj rekao da se malo zanio. A ja sam bila spremna na sve: odreći se i imena i doma i prošlosti. Bila sam spremna samo na budućnost s njim. No, zabio mi je nož u leđa i kada više nisam mogla podnijeti poglede pune podsmijeha preko bučnih strojeva, dozvola za odlazak u Australiju došla je kao spas.
Na vratima našega australskoga doma pojavio se Marko. Ušao je tiho, misleći valjda da spavam. Kada me ugledao, spustio je pogled na moja gola koljena. Oči mu nekako čudno zasjaše. Takav sjaj ostao je zakopan na razrušenim ulicama našeg spaljenog grada, u našim spaljenim krevetima.
Prišao mi je i stao pred mene. Onda mi se primaknuo, ne skidajući pogled s moga lica. Koljenom je 'razgrnuo' moja koljena uvlačeći mi se među noge i rukama obujmio obje moje dojke. Još su čvrsto stajale, iako sam dugo dojila oba naša sina. U preponama osjetih one srsi, koja sam zakopala tamo u dalekoj Njemačkoj. Predala sam se Marku sva onako vrela, zapaljena, željna ljubavi i nježnosti. Bila sam sretna što mi misli nisu odlutale, nego sam i duhom i tijelom ostala u toj našoj, suncem okupanoj kući. Skliznula sam s naslonjača i ispružila se na podu.
Oboje smo drhtali, kao da to radimo prvi put.
Da, bilo je to prvi put, nakon deset godina. Za Marka, dugih, paklenih godina.
Strpljivo je živio i disao kao biljka pored mene i čekao ovaj trenutak.
Ležali smo već dva sata goli na podu.
Odjednom sam skočila, sjetivši se da nam to popodne dolaze oba sina sa našim prekrasnim unucima.
Marko je još koji tren ležao i zaljubljeno me gledao odozdo , s debelog i šarenog tepiha.