Žene

nedjelja , 30.08.2009.

Stajao sam tu pred njima: četirima ženama moga života.
Svaku sam volio jednako i svakoj tako i pripadao.
I svaku želio zaštiti koliko sam mogao, ako bi trebalo.
Skoro pa četiri generacije žena stajale su tu ispred mene: moja majka, moja sestra i moja žena, pa moja kćerka.
Ova posljednja imala je uskoro dvije godine, a ja ju vidim prvi puta.
„Kuću nisam prepoznao.“ – protisnuo sam kroz zube, kao bespomoćnim pokušajem da razbijem šutnju i šok u njihovim očima. I dalje su me gledale svojim velikim očima, a onda mi je prva prišla sestra.
Bila je tako krhka i još uvijek nesretna (vidio sam to u njenim očima), zbog kraće noge.
Obujmio sam majku oko njenog širokog struka i osjetio se tako dobro, zaštićen i više se ničega nisam bojao. Podragao sam crnom rukom kovrče na Silvijinoj maloj glavi i prišao njoj.
Gledala me svojim vražjim očima i krv mi je zadrhtala. Pomislio sam:
„Uh, kad će noć.“

Kao uplašeni dječak uvukao sam se pored nje i šapnuo: „Laku noć.“ Osjetio sam tugu u njenom glasu kada je tiho uzvratila:' laku noć', a ja sam ruku stavio u gaće i napipao svoj mlohavi dio tijela. Nije mi se mogao dignuti. A živio sam dvije godine za ovu noć, tamo u smrdljivim rovovima pustinje.

Jesam li bio uplašen snagom tih žena, da su izgradile kuću, obojile ju u vesele boje i ogradile dvorište? Jesam li bio uplašen ženama koje znaju živjeti i bez nas muškaraca? Jesam li se uplašio njene ljepote?

Ljubio bih ja onaj njen ožiljak na leđima i milovao svojom grubom rukom, ali sam samo ležao ukočen kao klada pored tog savršenog tijela za kojim su, znam, mnogi uzdisali.

„Napravit ću nam novu kupaonu.“ – rekao sam jednog jutra za doručkom, tražeći način da nagradim njihovo strpljenje i ljubav, koju su mi svaki dan pružale bez riječi, sa skuhanim objedom i čistim rubljem.